Povodom objavljivanja djela Mahmuda Derviša u Crnoj Gori
Mahmud Derviš je pjesnik prvoga reda, najvećeg formata, neko ko se može danas svrstati uz nekoliko najvećih pjesnika svjetskoga ranga i glasa. Nacionalan i univerzalan. Pjesnik ljudske patnje, čovječnosti, pjesnik radosti, pjesnik sveljudskog. Te visine, moralne i pjesničke, mogu da dosegnu rijetko obdareni, odabrani, oni kroz koje sve progovori. Derviš je – pjesnik svoga palestinskoga naroda, što je očekivati od velikog pjesnika. Pjesnik mora biti nacionalan da bi bio univerzalan. Mora duboko osjećati svoju zemlju, svoj narod i svoje korijene, da bi razumio i volio druge zemlje i narode. Da bi osjetili druge, moramo osjetiti sebe. Sići u korijene gdje se sve spaja i prepliće. To je Dervišu uspjelo, toga se dotakao. Najdubljih dubina da bi se vinuo u najveće visine.
Veliki pjesnik osjeća sudbinu i dubinu svog naroda, to je njegova uloga. Njegova misija! Kroz takve pjesnike sve govori. Derviš je takav i toliki pjesnik. On duboko osjeća sudbinu svoje Palestine – sudbinu svih palestina na svijetu. Svekolikoga stradanja, bola i radosti. Na pjesniku je, u ovom slučaju, Dervišu, da sve osjeti, sve upamti, učini da sve traje. On je sve to učinio, obavio je misiju, koju nastavlja njegovo djelo.
Derviš pjeva o čovjeku. Ta univerzalnost mu daje posebnu dimenziju, i snagu, doseže antiku, trajno stanje velikih pjesnika – pojedinca i naroda.
Takva je njegova poezija. Život, a trajnija od života. Niko je ne može uništiti, nikakve granate, zatiranja i ubijanja. Niko ubiti, niko zaustaviti! Ona, u ovom času, putuje po svijetu na preko trideset jezika. Uprkos granatama, putovaće dok bude čovjeka, pisana za čovjeka, za svoj narod i sve narode, koji pate i koji se brane. Ona je odbrana. A ko se brani – pobjednik je – prije ili kasnije. Ako ne u fizičkom, a ono u moralnom smislu. Moralno ostaje i nakon fizičkog uništenja i traje. Ko je uništio zvjezdano nebo! Zvjezdane putanje. Vječite zakone.
Čitao sam istorije o carstvima i imperijama. Poeme drevnih naroda, koje su zapisali pjesnici na kamenu, glini, pergamentu i papirusu. Odavno nema imperija, nema carstava, ni careva, a ima onoga što su pjesnici zapisali, ima pjesama, poema. Pjesnikova riječ najduže traje jer je potekla iz najvećih dubina, iz sudbine. A sudbine traju i kad sve prođe. Žive umjesto ljudi. Prepoznaju ih oni što dolaze.
Sada u pomoć prizivam Helderlina i stih koji glasi: „No, ono što traje, uspostavljaju pjesnici“. Ovaj stih najbolje svjedoči i govori koliko je značajna poezija i pjesnici. Njihova duhovna nit drži na okupu čovječanstvo.
Šta bi Čovječanstvo bez Njih?!
Ep o Gilgamešu svjedoči – da je sve zemaljsko prolazno, a ono što su stvorili pjesnici trajno. Srušeni su gradovi Ur i Uruk. Srušena Niniva (grad najveći i najljepši na svijetu, opasan tvrdim bedemima, koji ptica ne može preletjeti!), i u Ninivi Asrubanipalova biblioteka, pali sila i moć. Preživjelo je dvanaest glinenih ploča i na njima dvanaest pjevanja ovog najstarijeg epa na svijetu. Preživjela je Riječ, iako zapisana na trošnom materijalu. A riječ nadživi velike imperije i gradove i careve. I nenapisana Riječ živi. I dođe kada treba ljudima. Kada je dozove vrijeme. Duboka potreba čovječanstva je učinila da prežive pjevanja. Čovječanstvo bi bez njih bilo nemjerljivo siromašno. Crna rupa u sveopštem sjećanju.
Derviševa poezija će preživjeti imperije, ratove, silu i moć, poput onih pjesama što su ih spjevali drevni pjesnici. Oni su preživjeli zbog toga što su zborili istinu. A istina se ne može ubiti. Istina sve nadživi. Poruke koje mogu izreći veliki! Dvanaest pjevanja Zogovićevog Ali Binaka preživjela su vođe i vojske, sve one koji su dolazili da ne prođu:
A prošli su
Razvalili se kao lonci
Opstao je albanski narod sa kojim se Zogović solidarisao i pisao u vrijeme kada to bijaše opasno. Veliki pjesnici se ne osvrću na opasnosti! Znaju šta su. I ko su.
Poezija Derviša je poezija poruka. Zbog toga jeste i biće potrebna čovjeku, ma kada živio i ma gdje bio. U tome je njena snaga i veličina. Poezija trajanje, koje se ne prekida. Život uvijek nadživi smrt! I ovoliku smrt u Gazi – pobijediće život. Pjesma je jača od smrti!
Četvoroknjižje koje je preveo i objavio Džemo Redžematović je Okean. Svaka kap u njemu, kap je života. Kap Slobode.
Pred nama je Okean ljudskosti, okean čojstva i ljubavi. Pred nama je veliko djelo velikog pjesnika. Na našem jeziku i jezicima naroda koji žive na ovim prostorima. U lijepom izdanju, kako dolikuje. Veliki događaj u crnogorskoj kulturi i kulturama naroda regiona.
A sada, nešto lično, a u kontekstu onoga što se zbiva.
Do dna bića potresen onim što se dešava u Gazi, surovim ubijanjem djece, rušenjem hramova i gradova, napisao sam rukovet pjesama sa naslovom SMRT U GAZI – u jednoj od njih, pjesnik Mahmud Derviš, na nebu, gdje mu je mjesto, dočekuje duše ubijene djece, dijeli im igračke, tješi ih zbog zemaljskih stradanja, a svako od te djece, u okrilju velikog pjesnika, njihovog duhovnog oca – postaje pjesma. A kada mu kažu: hoćemo u školu, hoćemo u vrtić, hoćemo da trčimo, a nemamo noge, hoćemo igračke, a nemamo ruke, hoćemo da se smijemo, a nemamo glasa, hoćemo da se radujemo, on odgovara: Ovdje je vaša škola! Vaši vrtići, vaše djetinjstvo i vaš život. Vi ste moje besmrtne pjesme – vi ste besmrtne pjesme cijeloga čovječanstva!
Slušam taj neumrli dječji hor, kako odjekuje u ljudima, zemaljskom kuglom, cijelom vasionom.
Objavljivanja Derviševih djela, u ovom času, doživljavam kao čin solidarisanja sa palestinskim narodom (a moramo se solidarisati ako smo ljudi!?), kojeg, iako mrtav – Pjesnik brani najmoćnijim oružjem za koje čovječanstvo zna. Poezijom! I odbraniće ih, siguran sam! I odbraniće se, siguran sam!
Sve što je jedan narod bio i jeste – to njegov pjesnik pretvori u trajanje. Grci su imali Homera, Njemci Getea, Englezi Šekspira, a Crnogorci Njegoša, Bošnjaci Maka Dizadara. Palestinici imaju Mahmuda Derviša. A imaju ga i svi ljudi na svijetu. Narod koji ima takvog pjesnika ne može propasti.
Srećna je Palestina što ima Mahmuda Derviša. Srećno je čovječanstvo što ima ovakvog pjesnika.
Miraš MARTINOVIĆ