Opasana dinamitom ona eksplodira. To nije smrt niti samoubistvo, već način kako da Gaza obznani da je vrijedna života.
Već četiri godine meso Gaze leti poput gelera. To nije magija niti čudo neviđeno, već oružje Gaze u odbrani svog opstanka nasuprot izazovima neprijatelja. Već četiri godine neprijatelj je zaluđen svojim snovima, fasciniran udvaranjem vremenu svuda, osim u Gazi.
Jer Gaza je daleko od svojih rođaka a prilijepljena za svoje neprijatelje. Gaza je ostrvo, pa kad eksplodira, a to je gotovo svakodnevno, ona neprijatelja izgrebe po licu, razbije mu snove i ometa njegovo zadovoljstvo s vremenom.
Jer u Gazi je vrijeme nešto drugačije; u Gazi vrijeme nije neutralan element, ono ljude ne tjera na razmišljanje hladnom glavom, već na eksploziju i suočavanje sa stvarnošću. Vrijeme tamo ne vodi djecu od djetinjstva do starosti, već ih učini muškarcima prilikom prvog obračuna s neprijateljem. Vrijeme u Gazi nije čas opuštanja, već juriš u užareno podne. Jer, ipak, u Gazi su vrijednosti drugačije, drugačije, drugačije.
Jedina mjera vrijednosti za okupiranu osobu je stepen njenog otpora okupaciji. To je jedino takmičenje tamo. Gaza je ovisna o poznavanju te okrutne, plemenite vrijednosti. Nije naučila to iz knjiga, intenzivnih školskih kurseva, iz propagande na glasnim megafonima ili iz pjesama. To je samo naučila kroz iskustvo i rad koji se ne svodi na reklamu i imidž.
Gaza se ne diči svojim oružjem, revolucionarstvom, budžetom, već nudi svoje gorko meso, ponaša se svojevoljno i proliva svoju krv. Gaza ne vlada govorom. Ona nema grlo. Njene pore govore u znoju, krvi i plamenima.
Stoga je neprijatelj mrzi na smrt i na ločin se plaši nje, pa pokušava da je potopi u more, pustinju ili krv. I zato je njeni rođaci i prijatelji vole sa stidljivošću koja se ponekad svodi na ljubomoru i strah, jer je Gaza turobna lekcija i sjajan primjer za neprijatelje i prijatelje.
Gaza nije najljepši grad.
Njena obala nije plavša od obala ostalih arapskih gradova.
Njene narandže nisu najljepše u mediteranskom basenu.
Gaza nije najbogatiji grad.
Nije najelegantnija ni najveća, ali je jednaka istoriji čitavog ummeta, jer je najružnija u očima neprijatelja, najsiromašnija, najgora i najopakija. Zato što je najsposobnija među nama da pomuti raspoloženje i udobnost neprijatelja. Jer je ona njegova noćna mora. Ona su minirane narandže, djeca bez djetinjstva, starci bez starosti i žene bez želja. Zbog svega toga ona je naš najljepši, najčistiji i najbogatiji grad i najdostojnija naše ljubavi.
Činimo nepravdu prema Gazi kada tražimo njene pjesme, zato nemojmo unakaziti ljepotu Gaze. Ono što je najljepše u njoj je to što je lišena poezije u vrijeme kada smo pjesmama pokušavali da trijumfujemo nad neprijateljem, pa smo vjerovali sebi i bili presrećni kada nas je neprijatelj pustio da pjevamo. Pustili smo ga da trijumfuje, a onda kada su se pjesme osušile na našim usnama vidjeli smo da je neprijatelj završio gradnju gradova, utvrda i autoputeva. Bilo bi nepravedno pretvoriti Gazu u legendu jer ćemo je mrziti kada otkrijemo da je ona samo mali siromašni grad koji pruža otpor.
Činimo nepravdu kada se pitamo: šta je to Gazu pretvorilo u legendu?
Da imamo iole dostojanstva, razbili bismo sva naša ogledala i zaplakali , ili makar je proklinjali kada odbijemo pobunu protiv sebe. Činimo nepravdu prema Gazi kada je veličamo, jer će nas očaranost njome odvesti na rub čekanja, a Gaza nam neće sama doći. Gaza nas neće osloboditi. Gaza nema konje, avione, čarobne štapiće ili kancelarije u metropolama. Gaza se oslobađa naših atributa i istovremeno oslobađa se našeg jezika i njenih osvajača. Kada je sretnemo – u snu – možda nas neće prepoznati, jer je Gaza rođena iz vatre, a mi smo rođeni iz čekanja i plača nad našim domovima.
Istina je da Gaza ima svoje posebne okolnosti i vlastite revolucionarne tradicije. Ali njena tajna nije misterija: njen otpor je popularan i čvrsto uvezan i zna šta hoće (želi da protjera neprijatelja iz svoje odjeće). Odnos njenog otpora i narodnih masa je odnos kože i kostiju, a ne nastavnika i učenika. Otpor u Gazi nije se pretvorio u profesiju, otpor u Gazi nije se pretvorio u instituciju. Ona nije prihvatila ničije staranje i nije ostavila svoju sudbinu da zavisi od nečijeg potpisa ili pečata. Nije toliko važno da li znamo za njeno ime, sliku ili besjedništvo. Ona nije povjerovala da je tema za medije. Nije se pripremila za kamere i nije stavila kremu osmijeha na svoje lice.
Niti ona to želi, niti mi.
Stoga je Gaza loš posao za mešetare i stoga je neprocjenjivo moralno blago za Arape.
Ono što je lijepo u Gazi je to što naši glasovi ne dopiru do nje. Ništa je ne ometa; ništa ne može skloniti njenu šaku sa neprijateljskog lica. Za neke buduće forme palestinske države koju ćemo ustanoviti da li na istočnoj strani Mjeseca ili zapadnoj strani Marsa kada bude istražena, Gaza će biti ponovo predmet odbacivanja i gladi, odbacivanja i žeđi, odbacivanja i raseljavanja, odbacivanja i mučenja, odbacivanja i opsade, odbacivanja i smrti, i odbacivanja.
Neprijatelji bi mogli trijumfovati nad Gazom (uzburkano more može nadjačati ostrvo… mogli bi posjeći svo njeno drveće).
Mogli bi joj slomiti kosti.
Mogli bi ugraditi tenkove u nutrinu njene djece i žena. Mogli bi ih baciti u more, pijesak ili krv.
Ali neće ponavljati laži i osvajačima reći „da“.
I dalje će eksplodirati.
To neće biti ni smrt, ni samoubistvo. To je način na koji Gaza izjavljuje da zaslužuje živjeti.
I dalje će eksplodirati.
Ipak, to neće biti ni smrt, ni samoubistvo. To je samonačin na koji Gaza izjavljuje da zaslužuje živjeti.
Mahmud Derviš
Izvod iz knjige: Dnevnik obične tuge. Preveo Džemo Redžematović.