(Mahmud Derviš, Sjećanje za zaborav, proza, preveo Džemo Redžematović)
Kod velikog palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša „pisanje je oblik domovine“, zapravo jedina forma domovine. Domovina koja je nestala u realnosti opstoji zahvaljujući znakovima, riječima i – zahvaljujući sjećanju. Zahvaljujući tome sačuvane su sve domovine ovoga svijeta. Pravo na sjećanje spada u ona ljudska prava koja ne može ugroziti ni jedna, ma kako surova ili nasilna vlast. To dobro znaju pjesnici u „oskudnim vremenima“, potvrđuje to i slučaj ovog dostojnog Helderlinovog potomka, Palestinca Mahmuda Derviša.
„Sjećanje na zaborav“ je roman koji ne može sakriti da ga je napisao pjesnik. Riječ je o kratkom romanu palestinskog velikana koji tematizuje izraelski napad na Liban i Bejrut 1982. godine. Tada su počinjena brojna i nezamisliva zlodjela – uključujući stravični pokolj u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, kada je dozvoljeno desničarskim hrišćanskim falangistima da divljaju nad nedužnim i nenaoružanim palestinskim civilima. Jedna digresija: u tadašnjem Titogradu (1982) umnožavali smo kao samizdat poemu mog brata od strica, šesnaestogodišnjeg Volođe Brkovića, „Rekvijem za Sabru i Šatilu“. Hoću da kažem, postojala je reakcija (pjesnička, ali i moralna) čak i u onovremenom Titogradu na ono što je tada činio ratni zločinac A. Šaron.
Pjesnička faktura je u svakom slučaju dobro odabrana u slučaju Derviševog romana: traumatične lične i kolektivne epizode „najistinitije“ bivaju prepričane pjesničkim jezikom i načinom.
Sve je jedna vrsta sna – uokvireno snom – u koji staje čitava epoha. Ljudi koji postoje „filozofski, ali ne i pravno“, grad koji je pretvoren u zgarište, snažna začuđenost pred ljudskim zlom, tanana igra između paklene stvarnosti i sjećanja na idilično vrijeme o kojem slušate da stariji pričaju, nemogućnost da vjerujete takvim pričama, izgubljenost u lavirintima pokvarenosti jedne političke situacije koja je od čitavog naroda napravila – žrtvu.
I ovdje dobijamo, kao i kod Dantea, pjesnički izvještaj iz središta samog Pakla.
Derviš je razapet između svega onoga što mora svjedočiti kao ljudsko biće, kao posmatrač istorije i njenih mehanizama koji melju čitave narode, i pjesničke potrebe da razumije sebe čak i u takvim vremenima. Da ne dozvoli da ga takvo vrijeme obezljudi i udalji od onoga što pripada jednom pjesniku: pravo na lični doživljaj, pravo na sopstveni pogled…
Njegov roman je istovremeno lična povijest gubljenja domovine i artikulisanje njenog osvajanja kroz tekst, kroz riječi, koje svjedoče i pamte.
U ovom romanu tako imamo i najličniju priču o gubitku, i Palestinsku tugovanku ali i odu Bejrutu, čudesnom gradu, još jednom segmentu bliskoistočnog mozaika koji žrvnji istorije melju i pretvaraju u nešto drugo. Tu su i sjajni opisi Haife i nekadašnjeg duha toga grada.
Prevodilac Džemo Redžematović u svom predgovoru izuzetno lijepo objašnjava jedan segment Derviševe vještine koji je nepoznat nama koji ne znamo čudesni arapski jezik. Tako pjesničke igre riječima, čitav jedan semantički sloj koji se krije iza suptilnog poigravanja značenjem i zvukom pojedinih riječi. Očito je da arapski jezik dozvoljava takvu vrstu kreativnosti mnogo više nego što je naviknut govornik slovenskih jezika, ali prevodilac je tu posrednuk među svjetovima, Hermes koji prenosi sve slojeve poruke. Redžematović je na nekoliko mjesta to uradio znanjem i manirom istinskog pjesnika.
Teško je naći sličan primjer tome kako je Redžematović posvećeno i vješto ušao u svoju usuđujem se reći životnu misiju: prevođenje jednog velikog djela, golemog opusa Mahmuda Derviša na naš jezik.
Nedavno sam rekao da je, otkad ispisuje svoju pjesničku knjigu „Smrt u Gazi“, Miraš Martinović postao i palestinski pjesnik, a jednako bih mogao kazati da je, zahvaljujući fascinantnom prevodilačkom radu Džema Redžematovića, Mahmud Derviš postao i crnogorski pisac…
Balša Brković