(لا تصالح)
1
Ne miri se
Pa makar te zlatom darivali.
Pitam se,
Kad bih ti oči izvadio
I na mjesto njih ti dva dragulja pričvrstio,
Da li bi vidio?
Ove stvari se ne kupuju:
Uspomene iz djetinjstva, tvoje dogodovštine sa bratom,
Osjećaj da ste – odjednom – odrasli,
Stid koji potiskuje čežnju… dok ga grliš,
Šutnja sa podsmjehom… dok vas majka grdi kao da ste
Još uvijek dvoje nestašne djece!
Vječni spokoj među vas dvoje:
Da su oba mača, tvoj mač,
I oba glasa, tvoj glas.
Kad bi umro:
U kući bi gazda ostao
I otac djeteta.
Da li bi se u tvojim očima moja krv pretvorila u vodu?
Da li bi zaboravio moju odjeću krvlju umazanu?
Da li bi – preko moje krvi – nosio odjeću trskom ukrašenu?
Ovo je rat!
Možda srcu pada teško,
Ali, iza tebe će biti sramota svih Arapa.
Ne miri se,
Ne miri se,
Ne pokušavaj da utekneš!
2
Ne miri krv čak ni krvlju!
Ne miri se! Čak i ako kažu: glava za glavu!
Zar su sve glave jednake?!
Je li srce neznanca jednako srcu brata tvoga?
Da li su oči njegove kao oči brata tvoga?
Je li ista ruka čiji mač bijaše tvoj
Kao ona čiji te mač ucvilio?
Oni će reći:
– Došli smo k tebi da zaustavimo krvoproliće.
– Došli smo k tebi, budi, zapovjedniče, naš sudija.
Oni će reći:
– Zar nismo rodbina?!
Reci im da nisu pazili na srodstvo onog ko je ubijen,
I zabodi mač u čelo pustinje
Dok ništavilo ne odgovori
Da za tebe bijah
I vitez
I brat
I otac
I kralj!
3
Ne miri se…
Čak i ako te mirnog sna liše
Krici kajanja
I sjeti se…
(Ako ti srce omekša zbog žena u crnini i njihove djece kojoj je oduzet osmijeh)
Da je tvoja bratanična „Jemama”[1]
Cvijet koji se, u godinama mladosti, zaodjeva
U odjeću žalosti.
Kad bih se vratio, ja bih je,
Kad bi niz stepenice dvora prolazila,
I za noge me dok bih silazio držala,
Podigao, a ona bi se smijala
Na leđima konja.
Ali, evo je sada… ćuti.
Izdajnička ruka joj uskrati
Riječi oca svoga,
Oblačenje nove odjeće,
Da, jednog dana, ima svoga brata!
Da ima svoga oca koji bi se na njenom vjenčanju radovao…
I kome bi se vratila kad bi je muž naljutio.
A kad bi je posjetio, unuci bi mu se u naručje utrkivali
Da dobiju poklone…
I glade njegovu bradu, dok se užitku predaje
I zatežu mu turban…
Nema pomirenja!
Šta je bila krivica te Jemame (Golubice)
Da gleda gnijezdo kako odjednom… gori
Dok sjedi na pepelu?!
4
Ne miri se
Čak i ako te krunišu krunom.
Kako možeš preći preko leša sina i oca svoga?
Kako možeš postati kralj
Sa tako lažnim ushićenjem?
Kako možeš gledati u ruku onih koji se s tobom rukuju,
A da ne primjetiš krv
Na dlanu njihovom?
Jedna strijela došla mi je otpozadi
Tebi će ih doći još hiljadu otpozadi
Jer je krv postala orden i značka.
Ne miri se
Čak i ako te krunišu dijademom vođstva,
Zaista će ti prijesto biti mač,
A tvoj mač bit će lažan
Ako vrhom njegovim ne postigneš slavne trenutke
I ako budeš zavolio raskoš.
5
Ne miri se
Čak i ako su, oni koji su se povukli tokom sučeljavanja, rekli:
„Nemamo snage da rukujemo mačevima”.
Kada ti istina napuni srce,
Vatra će buknuti dok budeš disao
A jezik izdaje će umuknuti.
Ne miri se!
Bez obzira na to koliko govore o miru.
Kako će pluća udisati zagađeni povjetarac?
Kako možeš pogledati u oči žene
Za koju znaš da je ne možeš zaštititi?
Kako možeš ostati njen princ u ljubavi?
Kako možeš da poželiš sutra za novorođenče koje spava?
Kako možeš sanjati o budućnosti nevinog dječaka
Dok odrasta u tvojim rukama – slomljenog srca?
Ne miri se
I ne dijeli hranu sa onima koji su te ubili.
Napajaj svoje srce krvlju…
I napajaj svetu zemlju…
I napajaj svoje pretke koji leže…
Sve dok ti njihove kosti ne odgovore!
6
Ne miri se!
Čak i ako te pleme usrdno moli
U ime tuge „Dželile”[2]
Da budeš lukav
I izraziš dobrodošlicu onima koji su ti došli.
Reći će:
Tražiš trajnu osvetu.
Zato, uzmi ono što možeš sada,
Malo onoga na što imaš pravo…
U ovo malo godina,
Ovo nije samo tvoja osveta
Već generacija i generacija
I sutra…
Rodit će se neko ko će odjenuti oklop u potpunosti,
Ko će vatru potpuno potpaliti,
Ko će osvetu tražiti,
Istinu donijeti
Iz rebara iluzornog.
Ne miri se!
Čak i ako se kaže da je pomirenje varka.
To je osveta
Njen plamen zamire u rebrima…
Kada prođu mnoga godišnja doba…
Ruka srama ostavit će trag, svojim prstima,
Na poniženim čelima!
7
Ne miri se
Čak i ako te zvijezde upozore
I njeni vrači te zaspu nagovještajima…
Oprostio bih da sam umro,
Između linije pogotka i linije promašaja.
Nisam bio gazija,
Nikada se nisam ušuljao blizu njihovog logora.
Nikada nisam pružio ruku ka plodovima njihove vinove loze.
Nikada nisam pružio ruku ka plodovima njihove vinove loze.
Zemlju njihove bašče nisam nikad zgazio.
Moj ubica mi nikada nije viknuo: „Pazi!”
Hodao je sa mnom…
Onda mi je stisnuo ruku,
Zatim malo krenuo
Ali se u šiblju sakrio!
I odjednom me:
Drhtaj između dva rebra probio.
Srce mi se kao mjehur uzdrmalo a zatim utihlo!
Mučio sam se dok nisam uspio da se oslonim na podlakticu
I vidio svoga opakog rođaka
Kako stoji i raduje se podlim licem.
U rukama mi ne bijaše bajonet
Ili staro oružje,
Ništa osim mog bijesa koji se žalio na žeđ.
8
Ne miri se
Sve dok se život ne vrati na svoj početni krug.
Zvijezde… svojoj orbiti,
Ptice… svojim cvrkutima,
Pijesak… svojim zrncima,
A ubijeni svojoj djevojci koja čeka.
Sve je uništeno u prolaznom trenutku:
Mladost, porodična radost, kas konja, upoznavanje gosta,
Lupanje srca kad ugleda pupoljak u bašči kako zuji,
Namaz da padne sezonska kiša, izvrtanje srca kad
Vidi pticu smrti
Kako leti iznad smrtnih dvoboja.
Sve je uništeno zbog neobuzdanog hira,
A onaj ko me je ubio: nije bio Bog.
Da me ubije svojom voljom,
Nije bio plemenitiji od mene… da me ubije svojim nožem,
Niti veći maher… da me ubije svojim varljivim okretom.
Ne miri se
Jer mir je samo ugovor između dva jednaka,
(po časti u srcu),
U protivnom nije stvaran.
Onaj koji me je ubio samo je lopov bio.
Ukrao je zemlju pred mojim očima
Dok se tišina podrugljivo smijala!
9
Ne miri se
Čak i ako stanu protiv tvoga mača svi šeici,
I ljudi naivni, puni bora,
I oni čiji turbani vise nad čelima,
Njihovi arapski mačevi zaboravili su godine slave.
Ne miri se!
Jer ne bi trebalo biti ništa osim onoga što želiš…
Ovoga vremena ti si jedini vitez
A ostalo su nakaze!
10
Ne miri se!
Ne miri se!
[1]Kćerka kralja Kulejba
[2] Dželila je arapska poznata pjesnikinja, sestra Džessasa, ubice Kulejba bin Rebi'a tokom rata Besois koji je trajao četrdeset godina o kojem ova pjesma i govori. On je bio jedan od arapskih prvaka i vođa plemena Bekr i Taglib, inače, potiče iz plemena Rebia od Adnanovića. U njegovo vrijeme Arapi-Adnanovići su vladali Arapskim poluostrvom daleko od Kahtanovića koji su do tada imali primat na tom području.
O autoru i pjesmi
Ovu pjesmu napisao je egipatski pjesnik Amal Dunqul. Povod za pisanje ove pjesme bila je najavljena posjeta egipatskog predsjednika Evnera Sadata Jerusalimu i priznavanju države Izrael. Amal Donqul je 1983. godine umro od maligne bolesti, a ovu pjesmu objavio je 1976. godine u zbirci Nove izreke o ratu Al-Basous. Pjesma je izvedena iz Kulejbovih naredbi njegovom bratu Al-Ze'eru. Radi se o ratu Al-Basus koji je trajao četrdeset godina. Međutim pjesma je pogodna za sve ratove u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti… Pjesnik je zbog ove pjesme bio podvrgnut velikom šikaniranju od strane egipatske vlade i zatvaranju u to vrijeme.
Amal Dunqul je egipatski pjesnik na kojeg su uticali Badr Shaker Al-Sayyab, Ali Mahmoud Taha i drugi pjesnici obnove i modernosti. Itekako ga je zanimala svjetska književnost, jer je bio pod uticajem Baudelairea i Eliota, a kritičari smatraju da je u svojoj pjesmi stvorio svojevrsnu mješavinu muzike koja se nalazi u modernoj zapadnjačkoj poeziji i klasičnog konstruktivizma koji se nalazi u arapskoj poeziji.
Pjesma Ne miri se ima istorijske dimenzije vezane za priču o Al-Ze'er Salemu, događaju u kojem Kulejb svog brata Al-Ze'er Salema zove posljednji put prije nego što ga ubije Džessas.
Pjesma je nastala godinu dana prije nego što je egipatski predsjednik Sadat posjetio okupirani Jerusalim, gdje je održao govor u izraelskom okupacionom parlamentu, Knesetu, rekavši: „Došao sam danas kod vas na čvrste noge, da bih izgradio novi život, da bih uspostavio mir, i svi smo mi isti na ovoj zemlji, zemlji Božijoj, svi mi muslimani, hrišćani i jevreji, obožavamo Boga i ne pridružujemo mu druga. Više puta sam obznanio da je Izrael postao stvarnost, priznat od strane svijeta…”
Dakle, pjesma je bila proročanstvo ove posjete i osuda Sadatovog režima, koji je pokušao podrediti arapsku naciju cionističkom entitetu.
Postoji sličnost između pjesme Nema pomirenja Amala Dunqula i pjesme Mahmuda Derviša Ja sam Jusuf, oče moj, kako nam se na početku čini da Mahmud Derviš u ovoj pjesmi govori o priči o poslaniku Jusufu, dok u stvarnosti Jusufovu patnju sa svojom braćom projektuje na patnju Palestine, sa našom braćom Arapima.
Mi so preveli njegove najpoznatije pjsme i objavili ih 2020. u knjizi koju smo nazvali Ubistvo Mjeseca po istoimenoj pjesmi.
Pjesmu Ne miri se možete poslušati na ovom linku: