Prevod, Džemo Redžematović
Ovaj članak opisuje različite kulturne predstave povezane s mačkama u islamskoj civilizaciji i prikazuje primjere poštovanja, ljubavi i razumijevanja s kojima su mačke tretirane i poštovane u islamskoj historiji. Ovaj izvorni stav razvio se kroz historiju islama i iskristalizirao se u snažnim kulturnim i mističnim dimenzijama, od kojih nalazimo evidentne i brojne tragove u islamskoj umjetnosti, nauci, medicini i zoologiji.
„Mačke su se obožavale kao božanstva ili su proganjane kao đavoli“ [1] tokom historije čovječanstva bez ikakve mjere potcjenjivanja. Smatralo se da su posebno u srednjevjekovnoj Evropi mačke i žene u savezu sa Sotonom; kao rezultat toga, spaljivane su, mučene i ubijane na mnogo nezamislivih načina, jer su ljudi vjerovali da na taj način mogu zaustaviti zlo i bolesti. Na primjer, za vrijeme kuge “Crna smrt”, mnogo mačaka je ubijeno, ali zapravo je to samo pogoršalo stvari [2].
S druge strane, postojala je još jedna slika iz zaboravljenog vremena u kojoj su se mačke poštovale, voljele i odnosilo prema njima s razumijevanjem. Od nadimka “Ebu Hurejre” (Otac mačaka) do malene “Mačje figure na osmanskom držaču prstena”, postoje brojne reference na mačke u čitavoj muslimanskoj civilizaciji, ali one su uglavnom izgubljene ili skrivene. U ovom članku navodimo neke primjere kako se islam odnosio prema mačkama i otkrivamo njihov izvor.
Na početku svog uvoda u knjigu Lorraine Chittock Mačke iz Kaira, Annemarie Schimmel je napisala: „Kada je britanski orijentalist EW Lane živio u Kairu 1830-ih, bio je prilično zapanjen kada bi se svakog popodneva okupio veliki broj mačaka u vrt Višeg suda, gdje bi ljudi donosili košare pune hrane za njih. Rečeno mu je da je na taj način kadija (sudija) ispunio obaveze koje datiraju iz vladavine mamelučkog sultana al-Zahira Baybara iz 13. vijeka. Taj monarh ljubitelj mačaka napravio je “mačji vrt” u kojem bi mačke u Kairu pronašle sve što im treba i što im se sviđa. Vremenom se mjesto prodavalo i preprodavalo, mijenjalo i obnavljalo; ipak je zakon tražio da se poštuje sultanova zadužbina, a ko bolje od kadije da izvršava kraljevu volju i brine o mačkama? Tradicija se nastavlja. Do danas je svaki posjetilac islamskog svijeta svjestan nebrojenih mačaka na ulicama Kaira – i Istanbula, Kajrevana, Damaska i mnogih drugih gradova. (…) Često u džamiji nalazimo mačke i tamo ih rado dočekaju ne samo zato što drže miševe na odstojanju [4].”
Mačke su bile vrlo česte među muslimanima: „Izgleda da su Arapi od ranih dana držali mačke kao kućne ljubimce. Inače ne bismo mogli razumjeti zašto je (prema jednom ranom povjesničaru) Poslanikova, a.s., mlada udovica Aiša, r.a., žaleći se da su je svi napustili, dodala: ‘Čak me i mačka ostavila samu’ [3].“ Za razliku od drugih civilizacija, „one su bile pratioci većine muslimana … od domaćice do velikih učenjaka, bili su voljene, ne samo zbog svoje ljepote ili elegancije, već i zbog svojih praktičnih svrha. Na primjer, muslimanski učenjaci napisali su ode za svoje mačke jer su štitili njihove dragocjene knjige od napada životinja kao što su miševi [4].”
Poštovane su kao članovi porodice i zaštitnice kuća od smrtonosnih insekata i štetočina poput škorpiona. Još važnije, nisu bile samo pratioci ili kućni ljubimci, bile su i dobri primjeri muslimanima, ljudima koji se povinuju Jednom Bogu, kao u priči o Ibn Babšadu:
„Gramatičar Ibn Babšad sjedio je sa svojim prijateljima na krovu džamije u Kairu i jeo nešto hrane. Kad je mačka prošla, dali su joj zalogaje; uzela ih je i pobjegla, da bi se vraćala iznova i iznova. Znanstvenici su je slijedili i vidjeli kako trči do susjedne kuće na čijem je krovu sjedila slijepa mačka. Mačka je pažljivo stavila zalogaje ispred sebe. Bašbad je bio toliko dirnut Božjom brigom za slijepo stvorenje da se odrekao svih svojih stvari i živio u siromaštvu, potpuno se uzdajući u Boga sve dok nije umro 1067. godine (usmenu predaju zabilježio je krajem 14. stoljeća egipatski teolog i zoolog Damiri (umro 1405.) “(Lorraine Chittock, Mačke iz Kaira, str. 40).
A hiljade sufijskih (mističnih) priča uključuju mačke; ljupke priče poput one o mački iz medrese šejha Ašrafa, koja je pomogla učiteljima da zavedu red u školu, čak se i žrtvovala zarad derviša (tadašnjih učenika ili murida) ili priče o iračkom sufiji Šibliju iz 10. vijeka koji je ispričao svoj san u kojem je obaviješten da su mu oprošteni grijesi zato što je spasio život jednom mačiću.
Ove priče sadrže važne lekcije i poruke. Sufije nisu bili samo sveštenici; bili su i učitelji, matematičari, ljekari, konsultanti, naučnici i još mnogo toga, koji su proučavali većinu nauka koje su im bile dostupne u to doba. U svojim su pričama govorili o astronomiji ili molekulima, do te mjere da se, na primjer, “mjaukanje često upoređuje sa zikrom, ritmičnim skandiranjem sufija [4]”, koje se koristi u mnogim ranim islamskim bolnicama kao proces ozdravljenja. Moderna nauka nedavno je otkrila iscjeliteljske moći mačaka: „… optimalna učestalost za stimulaciju kostiju je 50 herca. Dominantna i osnovna učestalost za tri vrste mačaka koje mjauču je tačno 25 do 50 herca: najbolje frekvencije za rast kostiju i zacjeljivanje prijeloma. Mačje mjaukanje spada u opseg anaboličkog opsega od 20-50 herca i proteže se do 140 herca [5].” Mačke su bile poznate u islamskoj umjetnosti. Muslimanski slikari, posebno kaligrafi, koristili su četke koje su “poželjno izrađivane od krzna dugodlakih mačaka koje su uzgajane u tu svrhu i koje su nanosile neprozirne boje poput dragulja u izvanrednom nizu nijansi” [6].
Slijede neki primjeri islamske umjetnosti koje prikazuju mačke:
Ljubav i poštovanje prema mačkama nisu se ogledali samo u umjetnosti, već i u legendama. Neki ove legende nazivaju “praznovjerjem”, ali s naučne tačke gledišta, mitovi daju uvid u svakodnevni život drevnih naroda. Neke primjere možete pogledati u nastavku:
„Vjeruje se da qariina (što znači dobar duh) često poprima oblik mačke ili psa ili drugih kućnih životinja. Tako je uobičajeno vjerovanje da qarina noću boravi u tijelu mačke, da se ni Kopti ni muslimani ne bi usudili tući ili ozlijediti mačku po mraku. (Mnoge su priče povezane sa strašnim posljedicama koje slijede premlaćivanjem mačke. Ove priče pripisuju čak i obrazovanim osobama).
„Mnoge mjere predostrožnosti se poduzimaju da bi se odbranilo nerođeno dijete od svog parnjaka, protiv koga je možda i supružnik njegove majke koji je ljubomoran na to buduće dijete…“ (Uticaj animizma na islam: rezultat popularnih praznovjerja, Samuel M. Zwemer, London: Centralni odbor misija i društvo za promicanje kršćanskog znanja, 1920, poglavlje 6).
U mitu o Šahu Ismailu Safaviju, izvor božanske inspiracije Ismaila je čudesna mačka:
„[S] njim uvijek ima mačku i teško onome ko je povrijedi. [Ismail] ima šator, sa 365 ili 366 ulaza, okrugao je poput svijeta, a ujutro se ne otvara nijedan portal osim mjesta kroz koje mačka prolazi svaki dan… Kaže se da [Ismail] ima za vodiča duha u toj mački, koji mu savjetuje i čini mnoga čuda…” (Srednjovjekovna hrišćanska percepcija islama-knjiga eseja, priredio John Victor Tolan, London / New York: Routledge, 2000).
Da, mačka na mnogo načina figurira u islamskoj historiji, od umjetnosti i književnosti, od odjeće do novčića, dodataka za tepihe i svakodnevnog života mistika. Postoje i primjeri iz zaboravljene islamske historije nauke. Na primjer, ne može se previdjeti doprinos medicinskom znanju „doktora al-Zahravija iz 10. stoljeća s pronalaskom „ketguta“ (Duže vrijeme ketgut (mačje crijevo) se koristio za pravljenje žica za harfe, violine, viole i druge žičane instrumente, dok se danas ne koristi u tu svrhu nego se koristi u hirurgiji za šivenje. U hirurgiji prvi put je upotrijebljen u 10. vijeku upravo od strane arapskog naučnika al-Zahravija, dok u zapadnim zemljama se počeo koristiti tek u 19. vijeku. U to vrijeme je zamjenio svilu koja je uzrokovala upale i krvarenja jer tijelo nije bilo u mogućnosti da je resorbuje. Šavove napravljene ketgutom organizam vrlo brzo resorbuje, pa se zato najviše koristi u šivanju unutrašnjih organa. Iako danas postoje različite sintetičke alternative konaca, ketgut se i dalje upotrebljava. (Prim.prev.)“ [7]. Drugi primjer je iz 9. stoljeća, mačke su bile uključene u srednjovjekovne islamske naučne knjige nazvane Kitab al-Hayawan (Knjiga o životinjama) za koje je Mehemet Bayrakdar rekao:
„Kitab Al-Hayawan bio je predmet mnogih studija i imao je veliki uticaj na kasnije muslimanske naučnike, a preko njih i na evropske mislioce (posebno na Lamarka i Darwina). I postao je izvor za kasnije knjige o zoologiji. Mnoge Al-Džahizove rečenice citiraju Ikhwan al-Safa i Ibn Miskawayh, a mnoge odlomke citiraju Zakariyya ‘al-Qazwini (1203-1282) u svom “Adža'ib al-Makhluqat” i Mustawfi al-Qazwini (1281 -?) u svom Nuzkat al-Qulubu; i al-Damiri u svom Hayat al-Hayawan ‘[8], i još uvijek nadahnjuje naučnike i danas. Na primjer, profesore. Dr. R. Kruk čije je nastupno predavanje na temu „Mapa mačke“ takođe inspirisano islamskim rukopisima i naučnim referencama, uključujući Kitab al-Hayawan. Ove knjige su takođe imale ulogu kulturnog pokretača napretka istraživanja moderne nauke u zoologiji, biologiji, evolucionim teorijama, medicini, veterini, anatomiji itd.
Ove knjige ne samo da su obrađivale određenu temu kao naučni udžbenici, već su djelovale i kao prosvjetiteljski vodiči, baš kao i većina drugih ranih muslimanskih naučnih knjiga. Primjer je pasaž iz al-Džahizove Kitab al-Hayawan: „a mačka toliko zarađuje na sličnosti s kraljem zvijeri da je jedan od načina rješavanja približavanja ratnim slonovima puštanje gomile mačaka iz vreće [10 ].”
Postoje i evidencije o ustanovama, ambulantama i fondovima izgrađenim za zaštitu životinja; među kojima su bile i kućice za mačke. Može se reći da Zapad nije samo donio nauku, umjetnost i robu sa Istoka, već je doveo mačke iz svih ranih islamskih zemalja u kojima su mačke uspjele. Na primjer, u Velikoj Britaniji istinske divlje vrste mačaka postojale su samo u Škotskoj i Irskoj, ali sada u UK žive milioni mačaka.
Čini se nemogućim uklopiti ovu temu u kratkom eseju; stoga je bolje pogledati izvor: Odakle ta ljubav i razumijevanje prema mačkama?
U islamskom svijetu mačka je bila poštovana i zaštićena jer su mačke voljeli poslanik Muhammed, a.s. Od vrlo jednostavnog savjeta za njegove postupke, postoje brojne predaje o poslaniku Muhammedu, a.s., i mačkama, što je rezultiralo njihovim naknadnim prihvaćanjem među muslimanima.
Poslanik Muhammed, a.s., savjetovao je ljude da se prema svojim mačkama (kućnim ljubimcima) odnose kao prema članu svoje porodice, a pod tim je mislio dobro se brinuti o njima. Ne samo riječima, već i svojim postupcima bio je vrlo dobar uzor. Ova uzorna ponašanja postala su toliko popularna da su se na vrijeme okrenula pričama. Jedna od najpoznatijih priča o njima je Muezza, omiljena mačka poslanika Muhammeda, a.s., govori o pozivu na molitvu, a kako priča Poslanik Muhammed, a.s., je otišao da se obuče u jednu od svojih haljina, pronašao je svoju mačku kako spava na jednom od rukava. Umjesto da uznemiri mačku, odsjekao je rukav i pustio je da spava. Kada se vratio, Muezza se probudila i poklonila se poslaniku Muhammedu, a.s., a zauzvrat ju je pomilovao tri puta. [11] Također se vjeruje da bi poslanik Muhammed, a.s., često održavao hutbu u svom domu i često bi držao Muezzu u krilu.
I njegovi sljedbenici i „Poslanik uživali su u prisustvu mačaka“ [12]. Na primjer, početkom 7. vijeka živio je Ebu Hurejre, poznat kao Poslanikov, a.s., pratilac i glavni pripovjedač njegovih hadisa. Poslanik, a.s., mu je dao nadimak Ebu Hurejre (doslovno, Otac mačaka) jer se mazio sa malim mačkom. (Riječ “Mačka” dolazi od arapske riječi qitt, ali maleni mačak naziva se hurejra). O tome postoji i legenda u kojoj je mačka spasila Poslanikov, a.s., život od smrtonosne zmije. Priču pripovijeda Annemarie Schimmel na sljedeći način:
„Postoje varijante priče o tome kako je mačka Ebu Hurejre, koju je uvijek nosio u torbi, spasila Poslanika od opasne zmije, nakon čega ju je Poslanik, a.s., mazio tako da je trag njegovih prstiju i dalje vidljiv u četiri tamne linije na većini mačaka čela i, budući da ju je Poslanikova ruka milovala po leđima, mačke nikada ne padaju na leđa “(A. Schimmel, Dešifriranje Božjih znakova, Albany, NY, 1994).
„Mačka je toliko čista životinja da se prema autentičnim predajama može abdest uzeti istom vodom iz koje je mačka pila. Ipak, poznato je da su se neki ljudi danas suprotstavili Poslanikovoj, a.s., tradiciji preuzimajući zlu praksu mučenja i trovanja mačaka. U islamu je kazna za takva djela stroga. Islam za mačke ima posebno mjesto kao draga i mila bića, a loše postupanje s mačkom smatra se ozbiljnim grijehom. Buhari je zabilježio hadis u vezi sa ženom koja je zaključala mačku, odbivši da je hrani i ne puštajući je kako bi se mogla sama prehraniti. Poslanik Muhammed, a.s., rekao je da će njena kazna na Sudnjem danu biti mučenje i pakao [13].”
Postoje mnogi zapisi o Poslanikovoj, a.s., ljubavi prema mačkama i njegovom odnosu s njima. “Često se govori o Poslanikovoj, a.s., naklonosti prema mačkama, i bez obzira je li izvorni hadis da je” Ljubav mačaka dio vjere “, to odražava opšti osjećaj za malu mačku [4].” Postoje i mnoga svjedočenja o mnogim drugim životinjama u islamu, poput konja, deva, pčela, mrava, pa čak i muha.
U osnovi život poslanika Muhammeda, a.s., je razumijevanje samog Kur'ana. Postoje neki ajeti povezani sa životinjama i reference koje se tiču domena ljudske odgovornosti u svijetu i sadržaja koji uključuju ravnopravnost, pravdu, milost i mnogo više moralnog sadržaja. Pokazivanje milosti prema životinjama dio je vjere islama. Poslanik Muhammed, a.s., učio je milosrđu prema svim Božjim stvorenjima. Kuran je bio način njegovog života. Trebali bismo razmotriti poruku i duh Kur'ana koji se odražava na sve Allahove poslanike čovječanstvu. Milost i strah od Allaha odražavaju se u njihovim karakterima, stoga prije svega čitalac treba u potpunosti razmotriti ono što se spominje u Kur'anu, jer islam ne znači samo – kao što je opisano u rječniku – religiju „zasnovanu na riječima i vjerskom sistemu koji su osnovali poslanik Muhammed, a.s., i kojem podučava Kuran, čiji je osnovni princip apsolutna potčinjenost jednom i jedinom Bogu, Allahu [14].” To takođe znači „pravi / stvarni / istinski put (do Boga)“ koji pokriva historiju sveta i šire. Stoga ovaj esej može dati samo neke reference u vezi s mačkama u određenom vremenskom periodu u živoj islamskoj historiji. Ovaj period započinje od života Allahovog poslanika i vjerovjesnika Muhammeda, a.s., do ljudi koji su ga slijedili nakon toga.
Bibliografija (abecedno):
- • Chittock, Lorraine: Mačke iz Kaira: Egipatsko trajno naslijeđe. Uvod Annemarie Schimmel. New Yor: Abbeville Press, 2001.
- • Powe Allred, Alexandra: Najtraženije mačke: 10 najboljih knjiga o tajanstvenim mišarima, talentiranim tabijima i mačjim neobičnostima. Potomac Books, 2005.
- • Schimmel, Annemarie: Dešifriranje Božijih znakova. Fenomenološki pristup islamu. Albany: Državno sveučilište New York Press, 1994.
- • Schimmel, Annemarie: Mistične dimenzije islama. Chapel Hill, NC: Press of University of North Carolina, 1975.
- Schimmel, Annemarie: A Muhammed je Njegov poslanik: Obožavanje proroka u islamskoj pobožnosti. Chapel Hill, NC: Press of University of North Carolina, 1985.
Reference teksta:
[1.] Mačka: Mitovi i praznovjerja
[2.] Pojmovnik religije i filozofije: Crna smrt
[3.] Muttaqun on-line, “Mačke: prema Kur'anu i Sunnetu”
[4.] Lorraine Chittock, Mačke iz Kaira (kao PDF)
[5.] Važnost zvuka u liječenju
[6.] Islamska umjetnost: kasnoislamska
[7.] Kriptično podzemlje: islamski izumi
[8.] Salaam znanje: al-Jahiz
[9.] Imajte na umu da se lavovi nazivaju „velike mačke“: „velike mačke u detalju“
[10.] Jahizova Kitab al-Hayawan (Knjiga o životinjama)
[11.] Georgie Anne Geyer: „Kad su mačke vladale poput kraljeva“ Strana 4. i 28.
[12.] „Moć riječi: Poslanik (s.a.v.s.) i mačka“
[13.] Islam Web, „Islam uči ljubav prema životinjama“ [14.] Islam – Definicije ”, u Dictionary.com: