Dragi moji prijatelji,
Žao mi je što danas ne mogu da budem sa vama pa da vas sve neposredno vidim i pozdravim.
Dobrodošli u ovu tugom pogođenu zemlju, čija je percepcija u književnosti ljepša od njene stvarnosti. Vaš hrabar iskaz solidarnosti je više od pozdrava ljudima lišenim autonomije i prava na normalan život, to je izraz onoga šta Palestina sada jeste i šta Palestina sada znači za čovjeka.
To je prikaz odgovornosti pisca da se direktno bavi pitanjima pravde, istine i slobode. Pisac mora da traga za istinom i mora da pokaže šta se zaista dešava u Palestini.
Sada smo u šezdesetoj godini Nakbe. Ima onih koji plešu danas na našim grobovima i smatraju nas svojom gozbom. Ali Nakba nije uspomena; to je kontinuirano iskorjenjivanje zbog kojeg Palestinci sve više brinu o svom opstanku. Nakba se nastavlja jer je okupacija nastavljena. Nastavak okupacije znači nastavak rata.
Ovaj neprestani rat koji Izrael vodi protiv nas nije rat za odbranu njegovog postojanja; to je rat protiv našeg postojanja. Sukob, dakle, nije sukob između dva postojanja, kako to promiče izraelski diskurs.
Arapi su Izraelu zajednički predstavili kolektivni mirovni sporazum u zamjenu za priznanje palestinskog prisustva u nezavisnoj državi. Ali Izrael ga je odbio, jer njegova logika kaže: “Ono što je postalo moje, samo meni pripada, a ono što je tvoje ostaje i tvoje i moje!”
Ovdje ste, dragi prijatelji, da vidite činjenice onakve kakve jesu. Jučer smo zajedno proslavili kraj aparthejda u Južnoj Africi, a ovdje ga vidite kako napreduje u svom punom zamahu.
Jučer smo zajedno slavili pad Berlinskog zida, a evo ga ovdje vidite kako se podiže, poput džinovske zmije na našim vratovima, ne da bi odvojio Palestince od Izraelaca, već da bi odvojio Palestince od njih samih, i da ne vide horizont. Ovo nije odvajanje istorije od laži, već spajanje istorije i nepravde rasizma.
Život ovdje, vidite, nije nešto što se podrazumijeva, to je svakodnevno čudo. Vojne barijere odvajaju sve od svega.
Sve, čak i pejzaž, izgleda privremeno i podložno promjeni jer ga buldožeri mijenjaju. Život je ovdje manje život, a više spora smrt. Ironično, eskalacija represije, blokade, svakodnevnih rutinskih ubijanja i širenja naselja odvijaju se u kontekstu takozvanog mirovnog procesa začaranim krugom koji prijeti da uništi ideju mira u napaćenim dušama. Mir i religija su legitimni: sloboda i pravda. Okupacija je takođe legitimni otac nasilja.
Mir ima dva roditelja: Slobodu i Pravdu. Okupacija prirodno podstiče nasilje. Ovdje, na ovom komadu istorijske Palestine, dvije generacije Palestinaca su rođene i odgojene pod okupacijom.
Nikada nisu upoznali normalan život. Njihova sjećanja su ispunjena vizijama pakla. Oni vide kako im sutra izmiče kroz prste. Iako im se čini da je sve izvan te stvarnosti raj, odbijaju da odu u taj raj. Ostaju, jer su pogođeni nadom.
U ovim teškim dionicama istorije, palestinski pisci još uvijek žive. Ništa ih ne razlikuje od njihovih težaka – ništa osim jednoga: pisci pokušavaju da sakupe fragmente ovog života i ovog mjesta u obliku riječi; riječi koje pokušavaju da objedine stvari.
Ranije sam govorio o teškoćama biti Palestinac i koliko je Palestincu teško biti pisac ili pjesnik. S jedne strane morate da budete vjerni stvarnosti, ali s druge, morate da budete vjerni svojoj književnoj profesiji.
U ovoj zoni napetosti između produženog „vanrednog stanja“ i književne maštovitosti pisca, kreće se jezik pjesnika. Pjesnik mora da koristi riječi da bi se odupreo vojnoj okupaciji. I pjesnik mora da se odupre – u ime riječi – opasnosti od banalnog i repetitivnog. Kako pjesnik može da postigne književnu slobodu u takvim bezumnim uslovima? I kako pjesnik može da sačuva književnost književnosti u ovako nemilosrdnim vremenima?
Pitanja su teška. Ali svaki pjesnik ili pisac ima svoj način predstavljanja sebe i svoje stvarnosti. Jedno istorijsko stanje ne proizvodi jednoličan oblik teksta, pa čak ni tekstove koji zvuče isto, jer pisaca ima mnogo i svi oni su različiti. Palestinska književnost se ne uklapa u gotove kalupe.
Biti Palestinac nije moto niti profesija. Palestinac je ljudsko biće, izmučena duša sa svakodnevnim pitanjima; i nacionalnim i egzistencijalnim. Palestinac ima ljubavnu priču, on razmišlja o cvijetu i prozoru otvorenom prema nepoznatom. Palestinac ima metafizički strah i unutrašnji svijet koji je potpuno otporan na okupaciju.
Književnost rođena iz zarobljene stvarnosti u stanju je da stvori stvarnost koja nadmašuje stvarnost. Ne traga za mitom o sreći da bi pobjegla od brutalne istorije, već pokušava da istoriju učini manje mitskom, da se mit vrati na svoje pravo, figurativno mjesto i da nas od žrtava istorije transformiše u partnere i kreatore istorije humanosti.
Moji prijatelji i drage kolege, hvala vam na vašem časnom činu solidarnosti. Hvala vam na vašoj hrabroj inicijativi da razbijete emocionalnu opsadu koja nam je svima natovarena. Hvala vam što ste odoljeli pozivu da plešete na našim grobovima. Znajte da smo još uvijek ovdje; da još uvijek živimo.
Samo tri mjeseca prije smrti Mahmud Derviš napisao je ovo pismo kada je bio pozvan da bude pokrovitelj Palestinskog festivala književnosti. On nije mogao lično da bude tamo zbog narušenog zdravlja.