Glavni imam dva medžlisa Džemo ef. Redžematović: „Ne možemo grafite u Crnoj Gori uporediti s grafitima iza kojih stoji država poput onih u Srbiji i manjem bh. entitetu, a da ne spominjem murale presuđenim ratnim zločincima koje tamošnji sistem štiti i njeguje.“
kazao je Džemo ef. Redžematović, glavni imam Medžlisa IZ Podgorica u Crnoj Gori, koji je za
Preporod govorio o vjerskim aktivnostima u Podgorici i Nikšiću; o Medresi Mehmed Fatih i
Radiju IZ Fatih; o izgradnji Hadrovića džamije; o demografskoj situaciji muslimana u Crnoj
Gori…
PREPOROD: Gospodine Redžematoviću, nedavno je iz štampe izašlo četverotomno djelo
palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša koje ste Vi preveli na bosanski jezik i tako ga učinili
dostupnim narodu Crne Gore, zemljama Zapadnog Balkana i šire. Šta vas je motiviralo da
krenete u ovaj prevodilaćki poduhvat?
Džemo ef. Redžematović: Još kao dječak sam kroz rahmetli očevo interesovanje za palestinsko
pitanje bio znatiželjan o tom dijelu svijeta koji je, za nesreću, kod nas uvijek prikazivan kroz
prizmu sukoba i rata. To se interesovanje vremenom povećalo u periodu dok sam studirao u Egiptu i bio u prilici da nekoliko puta putujem na Sinajsku goru. Potom sam 2017. godine bio u
prilici da posjetim Jerusalim, Ramallu, Halil i Betlehem i svojim bićem budem dio svakodnevice
i patnje tog našeg bratskog naroda, što je po svemu sudeći još više sedimentiralo moju
privrženost Palestini i empatiju prema Palestincima, podjednako muslimanima i hrišćanima.
Dosta kasno sam saznao za poeziju otpora, za njenog glavnog protagonistu, ako tako mogu
kazati, Mahmuda Derviša i ostale pjesnike iz tog književnog žanra. Njegova kratka pjesma o
cijeni rata me je zadivila i potakla da zaronim u galaksiju zvanu poezija Mahmuda Derviša.
Boraveći tokom mjeseca ramazana na Dorous al-Hasenije u Rabatu, kupio sam komplet njegovih
poetskih radova u tri toma i već u hotelskoj sobi počeo sa prevodom zbirke Stanje opsade
nadajući se da ću pronaći pjesmu Cijena rata. Međutim, desilo se da sam preveo čitav poetski
opus ovog velikana, a da nisam naišao na tu pjesmu, barem ne u spomenuta tri toma koja je
izdala Fondacija Mahmoud Darwish iz Ramalle. Često je Derviš pisao pjesme, a nije ih
uvrštavao u posebne zbirke. Mnogo pjesama je jednostavno izostavio. To se desilo, recimo, sa
zbirkom Rimovane besjede diktatora (Igra riječi, Kurdistan, Muhammed Dorrah, Pismo
izraelskom vojniku…). Nakon njegove smrti, pronađene su mnoge pjesme koje su posthumno
objavljene (Otisak leptirice). U jednom njegovom intervjuu sam pročitao zanimljiv stav, a to je
da, kad bi bio u prilici, mnoge pjesme bi izbrisao, ali da su one postale dio književnog i
kulturnog blaga i da više nisu samo njegove. Možda je ista sudbina zadesila i tu pjesmu koju sam
stavio na kraj sabranih djela Mahmuda Derviša da bude kako motiv tako i kruna moga rada na
Dervišovim pjesmama. Neki su mišljenja da je to pjesma Nizara Kabbanija ali sudeći po stilu,
ipak smatram da je to pjesma Mahmuda Derviša.
Iako sam ranije prevodio islamistiku i ponešto od poezije, poezija Mahmuda Derviša me je
itekako dojmila i bila svojevrsan izazov da prodrem u njegovo gusto poetsko tkanje, otkrijem
tajnu i poruku određene pjesme. Mislim da ne bih uspio u ovolikoj mjeri da me u tom nisu
pomogle moje kolege iz Crne Gore i BiH dajući mi savjete i intervencije prilikom prevođenja
kako ne bih „izdao“Derivša. Ja sam im na tom neizmjerno zahvalan. Kroz posvete Derviša
svojim prijateljima i kolegama, ja sam se upoznao i sa drugim pjesnicima otpora, naročito
izdvajam sjajnog egipatskog pjesnika Amala Donqula koji je mlad umro od rata. Preveo sam
njegove poznatije pjeme, njih 40-tak, i objavio u knjizi Ubistvo Mjeseca. Ovdje bih posebno
istakao njegovu pjesmu Ne miri se.
Meni je bilo žao ali i zabrinjavajuće da Dervišove pjesme nisu u znatnoj mjeri prevedene kod
nas. Šteta je da naše čitalačko društvo i kulturni milje budu uskraćeni za divne i dubokoumne
pjesme Mahmoudove koji je zaslužio da bude preveden na naš jezik još odavno. Mislim da svi
veliki pjesnici i prozaisti trebaju biti predmet interesovanja naučnih instituta i da se ne smije
desiti da se ovako veliki i važan poduhvat prepusti pojedincima. To govori o stepenu kulturne
prosvijećenosti i uopšte angažmana kod nas. Ovo ne važi samo za Crnu Goru već i za Zapadni
Balkan u kojem ima zavidan broj arabista koji se ne smiju pretvoriti u kontrolni punkt već u
izvor prosvjete i obrazovanja.
PREPOROD: Jednom prilikom ste kazali i da je Dervišova poezija slična našem podneblju, da
on piše o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, o identitetu, gubitku jezika.
Džemo ef. Redžematović: Uzimajući u obzir iskustvo rata na području bivše Jugoslavije,
naročito u BiH i Kosovu ne mogu se oteti utisku o prevelikoj geopolitičkoj sličnosti, bolje rečeno
igri, i činjenici da nam međunarodna zajednica priprema palestinizaciju Zapadnog Balkana, a
naročito onih područja s većinski muslimanskim stanovništvom kojima prijeti getoizacija baš
kao što je slučaj sa Zapadnom obalom. To jednostavno ne smijemo dozvoliti. Čitajući Mahmuda
Derviša vidio sam sličnost između izbjeglice iz Palestine i onog iz BiH. Iako Derviš govori o univerzalnim kategorijama patnje, slobode i identitetu, u njima se jedan Bošnjak prepozna kao u
pjesmama I mi volimo život, Istina ima dva lica i Snijeg je crn, Zbogom onom što će doći, Ovdje
sam blizu tamo, i dr.
Bošnjak nije izgubio jezik niti identitet, ali je pitanje koliko može izdržati pod prijetnjom
velikodržavnih projekata Hrvatske i Srbije, koliko je slobodan izraziti svoj identitet izvan granica
BiH i koliko je Međunarodna zajednica korektna i dobronamjerna prema Bosni? Vrlo je
plodonosno da se naši pisci vinu do visina jednog Derviša, ali je opasno da naša zbilja i nevolja
iznjedri takvog pjesnika umjesto da to učini pjesnička kreativnost i nadarenost. Po mom
skromnom sudu naš pjesnik Semezdin Mehmedinović me sa svojim romanom Sarajevo blues
dosta podsjetio na stil pisanja Derviša, vjerovatno što je i on boravio dugo vremena u izgnanstvu
i što, kako glasi jedna izreka, velike patnje rađaju velike pjesnike.
PREPOROD: Glavni ste imam dvaju medžlisa Islamske zajednice u Crnoj Gori, Podgorice i
Nikšića, kako biste u najkraćem predstavili ova dva Medžlisa?
Medžlis IZ Podgorica obuhvata dvije postojeće džamije i četiri mesdžida. Dobili smo i
saglasnost na idejni projekat džamije na Koniku kapaciteta 700 m2 u području gdje obitava
uglavnom muslimansko stanovništvo. Također, Mešihat je od Glavnog grada bez nadoknade
dobio tri hektara zemljišta za izgradnju Kulturno-islamskog centra Crne Gore na Starom
aerodromu isto u Podgorici. Ovo su aktivnosti koje su u toku i koje nas u budućnosti čekaju na
zadovoljstvo svih nas. Ovim putem pozivam sve ljude dobre volje da pomognu naše projekte.
Medžlis Podgorica obuhvata i jedinu preostalu džamiju u Nikšiću, to je džamija hadži Ismaila
Lekića u Grudskoj mahali. Ona se nalazi u samom gradskom jezgru. Postoje temelji i Hadži
Danušine džamije ali je to mjesto uzurpirano od strane lokalnih vlasti i mi nemamo pristup njoj.
Uz to zakon o restituciji koji obuhvata imovinu vjerskih zajednica nije donešen. Veoma je teška
situacija u ovom dijelu Crne Gore jer je ostalo tek nekoliko muslimanskih familija, negdje oko
250 uglavnom asimiliranih porodica. Nakon odlaska Osmanlija većina muslimana je odselila za
Tursku ili Bosnu, ostali su oni koji nisu imali novca za muhadžirluk. Prošle godine smo
pokrenuli akciju prikupljanja sredstava za kupovinu jedne kuće koja graniči sa džamijom a koja
se treba porušiti i na njenom mjestu izgraditi kulturno-obrazovni centar u kojem će se održavati
predavanja i omogućiti ovom medžlisu pristojne uslove za rad. Ne zaboravimo da je Nikšić
studentski grad u kojem studiraju mnoga muslimanska djeca kojima također traba izaći u susret
naročito u danima ramazana. Poseban naglasak stavljamo na halal ishranu u ovakvim gradovima.
PREPOROD: Jesu li Romi muslimani involvirani u vjerski život muslimana u Crnoj Gori?
Džemo ef. Redžematović: Romi u Podgorici imaju dva mesdžida koja su uz malu pomoć našeg
Medžlisa sami izgradili. Jedan je čak sa minaretom! Mogu kazati da su Romi u Crnoj Gori
itekako involvirani u vjerski život muslimana za razliku od Srbije gdje su u ogromnoj većini
asimilirani ili potpuno pokršteni. Postoje i povlašteni uslovi za studente i učenike medrese gdje
im je direkcija medrese „Mehmed Fatih“obezbijedila besplatno školovanje. Kod nas postoje
Romi starosjedioci i izbjeglice s Kosova. Obje kategorije su na zavidnom vjerskom nivou
osviješćenosti i veoma su aktivni i kao pojedinci i zajednica. A u organima IZ imaju svog
predstavnika.
Medresa je dala ogromne rezultate
PREPOROD: Kako ocjenjujete petnaesogodišnji rad Medrese Mehmed Fatih i koliki je njen
značaj za muslimane u Crnoj Gori?
Džemo ef. Redžematović: Medresa je dala neočekivane rezultate. Sama
činjenica da je internat prema projektnoj dokumentaciji bio kapaciteta od 64 učenika a da danas
imamo 350 đaka, dovoljan je dokaz ovoj mojoj tvrdnji. Pored medrese izgrađen je cijeli kompleks, koji se sastoji od muškog internata, ženskog internata i medrese kao i zgrade koja će
služiti za učenje hifza (Daru-l-Kur’an). U sami ambijent medrese se uklapa i džamija u njenom
haremu koja je sagrađena skoro u isto vrijeme kad i medresa. Jedna posebna odlika naše medrese
je nastava koja se odvija dvojezično i što je naša medresa uključena u državni obrazovni
kurikulum, što će reći da je licencirana škola i naši svršenici mogu upisati fakultet koji žele, a
nisu ograničeni upisivati isključivo teologiju. U našoj medresi pohađaju nastavu i djeca izvan
granica Crne Gore i svi su dobrodošli. Naravno, uvijek može bolje i sa samim odgojno-
obrazovnim procesom ali činjenica je da smo višestruko nadmašili naše potrebe i očekivanja u
kadrovskom smislu te da nismo u nuždi da tražimo pomoć s vana. Isto tako, u zgradi medrese
postoji i radio Fatih koji je glasnik muslimana u Crnoj Gori.
PREPOROD: Jedan ste od inicijatora obnove Hadrovića džamije u podgoričkoj mahali Drač.
Radovi su otpočeli. Šta će njena izgradnja značiti za muslimane Podgorice?
Džemo ef. Redžematović: Izgradnja Hadrovića džamije znači povratak nade u bolje sutra, veće
međuvjersko razumijevanje, veću slobodu vjeroispovijesti i konačno valoriziranje naših vakufa u
skladu sa zakonom. Jer mi smo čekali na državnu administraciju čak deset godina, ali nismo
htjeli graditi ‘’na divlje’’ i na taj način rizikovati uspješan ishod opravdane izgradnje ove
džamije koja je, kako ste spomenuli, porušena nakon rata, u mirnodopskim uslovima. Nju je
prema našim podacima porušio šef OZNA-e izvjesni Periša Vujošević zajedno sa žiteljima
Drača. No, to je sada manje bitno. Bitno je da se ona gradi i da će svoja vrata otvoriti do
decembra 2024. kada je i planirano njeno otvorenje. Ona će biti moderna džamija sa arhetipskim
elementima Drača.
PREPOROD: Bili ste direktni i u osudi fašističkih grafita na džamiji u Nikšiću. Kakve su bile
reakcije na tu Vašu izjavu?
Džemo ef. Redžematović: Predizborne kampanje su uvijek intenzivne kod nas. Svaki izbori su
presudni i svaki glas je bitan. Odgovorno tvrdim da su grafiti na džamiji u Nikšiću i drugim
gradovima bili politički motivirani, ali da brojni drugi grafiti imaju za cilj stigmatizaciju
muslimana i izraz su njegoševske nepodnošljivosti prema njima. Međutim, ne možemo ih
uporediti sa grafitima iza kojih stoji država poput onih u Srbiji i manjem bh. entitetu, a da ne
spominjem murale presuđenim ratnim zločincima koje tamošnji sistem štiti i njeguje. Da li može
biti gore? Naravno da može.
PREPOROD: Bili ste prvi glavni i odgovorni urednik radija Fatih u Podgorici koji je osnovan 2015. godine. Kakve sadržaje danas emitira ova medijska kuća i ima li saradnju sa programski
sličnim radijima, a prije svega sa referentnim BIR radiom iz Sarajeva?
Džemo ef. Redžematović: Radio Fatih emituje bogat vjerski, obrazovni, dječiji, informativni i
kulturni sadržaj. Čak i da ništa drugo ne emitujemo, osim ezana za pet dnevnih namaza ja bih
ponovo bio zadovoljan. Jer mi smo samo mogli sanjati da imamo islamski radio u Crnoj Gori, ali
našom upornošću uspjeli smo da registrujemo radio kao medij Islamske zajednice u Crnoj Gori a
ne kao privredno društvo, tako da samo Radio Fatih i radio RTCG imaju status neprofitnog
radija. Saradnja sa Radio BIR-om je u početku bila intezivna. Tada smo veći dio njihovog
programa reemitovali, ali nam je to kasnije zabranjeno jer moramo imati sopstvenu produkciju.
Sada snimamo sve više emisija a radio Fatih se naročito sluša tokom mjeseca ramazana i daje
posebnu čar našim slušaocima. U svim gradovima u kojima živi veliki broj muslimana postoji
frekvencija, osim u Baru gdje je vrlo teško doći do dozvole uslijed deficita frekvencija. Isto tako,
na našem radiju su jednako zastupljeni i naša braća Albanci koji imaju sopstvenu produkciju i
termin.
PREPOROD: Kakva je demografska situacija Bošnjaka u Crnoj Gori? Ima li svadbi i
novorođenčadi, odlaze li mladi u zemlje Zapadne Evrope?
Džemo ef. Redžematović: U Crnoj Gori je demografska situacija veoma loša. Jedino u krajevima
gdje živi muslimansko stanovništvo situacija je malo drugačija. Problem predstavlja emigracija u
zemlje Zapadne Evrope ali i Amerike. Obično omladina iz Plava i Gusinja, odnosno Starog Bara
odlazi u Ameriku. Naša dijaspora dolazi na ljetni odmor i tada obično prave svadbe za svoju
djecu i to su prilike za druženje i posjete. Svadbi ima naročito na sjeveru Crne Gore a gdje ima
svadbi tu ima i novorođenčadi. Sve veći trend je da se muslimani sele sa sjevera na jug a naročito
u Glavni grad, a sve zbog teških ekonomskih uslova u kojima žive. Mislim da je to slučaj i sa
državama u okruženju, gdje se sve vrti oko glavnog grada dok ruralna područja ostaju gotovo
napuštena. Mi ove godine očekujemo popis stanovništva i vidjet ćemo da li se broj muslimana
povećao ili smanjio, uglavnom nas ima oko 21% prema podacima sa posljednjeg popisa. Nama
predstavlja veliki problem to što su Muslimani ustavna kategorija koja utiče na smanjenje broja
Bošnjaka. Jedino u Crnoj Gori to postoji. Drugi problem jeste što se jedan dio Bošnjaka piše kao
Crnogorci muslimanske vjeroispovijesti. Mislim da politički subjekti koji se deklarišu kao
predstavnici bošnjačkog naroda i Bošnjačko nacionalno vijeće u Crnoj Gori ne rade dovoljno
kvalitetno na rješavanju ovih problema. Mislim da gotovo nema ozbiljnih istraživanja niti
publikacije na tu temu. Nažalost, mnoge naše institucije posjeduju odsustvo vizije i postali su
svrha samima sebi.
PREPOROD: Podgorica je jedan od rijetkih medžlisa Islamske zajednice u Crnoj Gori pa i šire
na čijem je čelu jedna žena. Kako komentarišete činjenicu da su konačno i žene dobile priliku da
budu izabrane na jednu veoma važnu funkciju u Islamskoj zajednici?
Džemo ef. Redžematović: To je dobar znak. Žene u islamu su različite ali su ravnopravne.
Smatram da Islamska zajednica treba kadrirati na osnovu nečijeg uspjeha a ne spola. U mnogim
poljima žene su kreativnije od muškaraca i u poslu idu linijom manjeg otpora. Naravno, žena ne
smije podrediti svoju porodicu karijeri, ali je treba graditi na dobrobit zajednice. Mi se ponosimo
tom činjenicom i inicijativom što je na čelu našeg medžlisa hadžinica Refika Tuzović koja više
od dvadeset godina daje doprinos razvoju naše Islamske zajednice. Siguran sam da će povjerenje
koje smo joj dali u potpunosti opravdati.