ZNAČAJNI INTERVJU IZ 1996. SA MAHMOUDOM DARWISHOM
-RAZGOVARALA, HELIT YESHURUN
Mahmoud Darwish – „Palestinski nacionalni pjesnik“, „Glas palestinskog naroda“, kulturna ikona za milione Arapa – umro je na ljeto, 9. avgusta 2008. godine, u 67. godini života nakon operacije srca. Kao što je rekao čovjek čije je čitanje pjesama punilo sportske stadione i čije su pjesme kroz muzičku formu postale himne širom arapskog svijeta, dobio je dostojnu državnu sahranu u Ramali, njegovom posljednjem prebivalištu, uz pohvale predsjednika Palestinske uprave Mahmuda Abbasa i tri dana nacionalne žalosti.
Politički i kulturološki, Darwish je bio jedan od glavnih autora Palestinske deklaracije o nezavisnosti 1988. godine. Njegova poezija, posebno u prvom razdoblju njegove karijere, bilježi palestinsko iskustvo od 1948. nadalje, ne samo velike implikacije tog iskustva, već i specifične događaje poput izraelske invazije na Liban 1982., Tel Za'ter, masakr u Sabri i Shatili, prvu intifadu itd. Pod izraelskom opsadom i bombardovanjem 1982., napisao je autobiografska sjećanja o svom desetogodišnjem egzilu u Bejrutu pod naslovom Sjećanje na zaborav, na koje se često poziva u intervjuu koji slijedi.
Darwishova poezija uvijek je bila mješavina političko-kolektivnog i lično-individualnog. No, iako je to dominiralo tokom 1980 -ih, njegova poezija je nakon toga postala sve ličnija. Zbirka iz 1995. Zašto si ostavio konja samog – na koju se takođe poziva ovaj intervju i koju mnogi vide kao prekretnicu, prva je od njegovih tridesetak knjiga poezije (prevedenih na više od dvadeset jezika) i gotovo isključivo lična”. Sve veći naglasak na ličnom mogao bi, barem djelimično, odraziti izvjesno političko razdruživanje nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla 1993. Tada je on podnio ostavku na članstvo u Izvršnom odboru PLO-a u znak protesta zbog nejednakih uslova, iako vrijedi napomenuti da se nikada nije odrekao ni PLO-a ni samog sporazuma bilo političko-kolektivnog ili lično-individualnog, sva Darwishova poezija utjelovljuje na više nivoa teme identiteta i egzila, odražavajući ne samo njegov lični itinerar (koji ga je odveo iz Galileje u Moskvu, Kairo, Bejrut, Tunis, Pariz, Amman i Ramalu), ali i – naročito – stanje duha. Ove teme su detaljno istražene u dugom intervjuu izraelske pjesnikinje i književne kritičarke Helit Yeshurun na hebrejskom jeziku. Razgovor je vođen 7. februara 1996. u Amanu, Jordan, gdje je Darwish čekao izraelsku dozvolu da se nastani u Ramali. Intervju je prvi put objavljen u proljeće 1996. u broju izraelskog kulturnog časopisa Hadarim (koji je osnovala i uređivala Yeshurun). Skoro ga je odmah na francuski prevela Simone Bitton i objavila u jesenjem izdanju sestrinske publikacije JPS-a Revue d’études Palestiniennes u 1996. godini. Objavljen je i u svesku Darwishovih intervjua pod naslovom La Palestine comme métaphore (1998), koji su uredile i prevele Elias Sanbar i Simone Bitton. Darwish, čiji status rock-zvijezde nikada nije “postignut”, intervjuisan je stotine puta. Ono što ovaj intervju vrijedi objaviti mnogo godina nakon što je napravljen i nekoliko godina nakon njegove smrti nije samo njegova dužina (trenutni odlomci čine samo polovinu izvornika), ali osebujna interakcija između Darwisha i njegovog anketara, koleginice pjesnikinje blisko upoznate sa njegovim djelom koja je takođe izraelski cionist (koliko god bila liberalna). Prijateljstvo, zajedništvo, zajednički interesi i veze u kombinaciji sa često sukobljenim “pogledima na svijet” prožimaju intervju rastućom napetošću prijateljskih protivnika; ispitivačka pitanja nagnala su Darwisha da formuliše svoja razmišljanja ili se izjasni o raznim pitanjima koja bi se mogla uzeti zdravo za gotovo pa ih stoga arapski anketar neće razmatrati niti istraživati. Intervju takođe detaljnije nego drugdje zalazi u Darwishov odnos prema hebrejskom jeziku, kao i njegov stav prema Izraelu i Izraelcima. Takve razmjene, koje otkrivaju bogatstvo i složenost ovog čovjeka, takođe donose sa sobom humanizam, širinu vizije i inkluzivnost koje su uvijek bile obilježja njegovog pogleda i poezije. Intervju je, kao dio većeg projekta, u cijelosti prvi put sa hebrejskog na engleski preveo Adam Yale Stern, trenutno na doktoratu na studiju religije na Univerzitetu Harvard. Završne bilješke su takođe njegove. Journal of Palestine Studies zahvalan mu je što nam je omogućio da objavimo ove dugačke izbore iz njegovog prevoda…
…Nakon trinaest godina u Parizu preselili ste se u Amman. Iz jednog progonstva u drugo?
Selio sam se s jednog mjesta na drugo. Potaknuo me je povijesni razvoj u regiji. Nisam došao ovdje da učestvujem u događajima, već [zbog] svoje savjesti; nije mogla da podnese da bude tako daleko od nove dinamike. Ne mogu reći da se selim iz jednog progonstva u drugo, jer moje izgnanstvo nagovještava dva aspekta.1 Danas je egzil [takođe] psihološki, unutrašnji. U arapskom svijetu osjećam se više kao kod kuće.
U Sjećanju na zaborav, pišete: „Postao sam pjesnik koji traži dijete u sebi, dijete koje je negdje ostavljeno i zaboravljeno. Pjesnik je odrastao, ali ne dopušta zaboravljenom djetetu da odraste.”2
…U mojoj situaciji, nema bitnih razlika između priče o mom djetinjstvu i priče o mojoj domovini. Pukotina koja je nastala u mom privatnom životu takođe je zadesila i moju domovinu. Djetinjstvo mi je oduzeto u isto vrijeme kad i moj dom. Postoji paralelizam i jedinstvo u tragičnom aspektu stvari. 1948. godine, kada se dogodio ovaj naš veliki raskid, skočio sam s kreveta djetinjstva na put izgnanstva. Imao sam šest godina. Cijeli moj svijet se okrenuo naglavačke i djetinjstvo se zamrznulo na svom mjestu, nije pošlo sa mnom. Pitanje je je li moguće vratiti djetinjstvo koje je uzeto obnavljanjem zauzete zemlje, a to je pjesnička potraga koja daje ritam samoj pjesmi. Pronaći dijete Mahmouda Darwisha koje je nekad bilo, moguće je samo u pjesmi. Ne u životu…
U intervjuu za Mashārif3 kažete: “Kad sam bio odsječen od porodice i živio u Haifi, otkrio sam da sam razmaženi sin zato što sam odsutan, a ne zato što sam najbolji.”
Da. Otišao sam od kuće kao mlad. Imao sam ovaj kompleks zbog toga što me nisu podržavali i voljeli kod kuće. Ja sam drugi sin i majka me je uvijek udarala bez razloga. Optužila me je da sam ja odgovoran za sve loše stvari koje su se događale kod kuće ili oko nas. Tek u zatvoru, 1956. (zbog negodovanja protiv okupacije Gaze i napada na Egipat), kada je moja majka došla i poljubila me i donijela mi kahvu i voće – tek tada sam otkrio da me voli i da mi je prvi utisak bio pogrešan. To je za mene bila velika radost, koja je bljesnula poput svjetla u meni. Vrijedilo je platiti cijenu [zatvora] da biste osjetili njenu ljubav. Napisao sam pesmu „Čeznem za hljebom svoje majke.“4 Ljudi su ovu ispovjednu pjesmu – ovu pjesmu kroz koju sam želio da iskupim osjećanje krivice prema majci jer sam mislio da me mrzi – tumačili pjesmom nacionalne čežnje. Nisam očekivao da će je milioni otpjevati – zahvaljujući Marcelu Khaliféu – i misliti da je moja majka domovina. To je bilo pismo pomirenja koje je dijete poslalo svojoj majci…
Govorili ste i pisali o čovjeku koji se pojavljuje noću, pjeva i nestaje. Ko je bio taj čovjek?
Sjećate li se oznake “uljezi”? Mislim da se priča o uljezima tek treba napisati. Palestinski autor tek treba napisati ovu priču. U vrijeme uspostave države, kada je rađen popis stanovništva, mi smo bili izbjeglice u Libanu. Kad smo se vratili dvije godine kasnije, ušli smo kao infiltratori. Stigli smo u Dayr al-Asad. Svaki put kad bi došla policija, mi smo se krili. Kad god bi upravnik došao u školu, učitelji bi me sakrili jer nisam bio legalan. Možete zamisliti kakav uticaj to može imati na sedmogodišnjeg dječaka. Vrsta psiholoških kompleksa i animoziteta koji postoje između režima i djetinjstva. Od tada u Dayr al-Asadu sjećam se jednog čovjeka, koji je imao lijep glas, koji bi noću dolazio u komšijsku kuću na rubu sela, svirao rabab i pjevao svoju priču: Kako je otišao od svoje kuće, kako je prešao granicu i kako se vratio, prepričavajući noći i Mjesecu bolnu čežnju. Moja nesvjesnost upila je njegovo sviranje. Osjetio sam kako riječi prenose stvarnost. Naučio sam da umjetnost proizlazi iz jednostavnih stvari. Htio sam da imitiram tog čovjeka.
On podsjeća na Šeherezadu, koja priča svoju priču noću kako bi bila spašena.
Tačno. Sjećam se da su, dok smo još bili u svom rodnom selu [al Birwa], svake noći dolazili gosti da posjete djeda, piju čaj i kahvu i izvode ovaj ritual. Neko bi čitao iz knjige i pjevao. Ovo je dio arapske kulturne tradicije.
To je bijeg od dana i patnje. Policija dolazi tokom dana. Kada govorite o patnji, osjećate da u sebi imate moć stvaranja. Baš kao što je Bog stvorio svijet, čovjek može stvarati poeziju…
Zar nijedna vaša pjesma nije napisana iz izgnanstva? Nije li stanje izgnanstva realna paralela sa stanjem pjesnika – svakog pjesnika na svijetu – između domovine i egzila?
Moguće je opisati sve što sam napisao kao poeziju prognanika. Rođen sam kao prognanik. Izgon je vrlo širok pojam i vrlo je relativan. Postoji egzil u društvu, egzil u porodici, egzil u ljubavi, egzil u vama. Sva poezija je izraz progonstva ili drugosti. A kad paralelno prati iskustvo u stvarnosti, onda je to koncentriani, komprimirani egzil. Nalazim ga u svakoj riječi koju tražim u svom rječniku. Ne žalim se. Uprkos svemu, egzil je uveliko pridonio razvoju mog pisanja. Omogućio mi je da upravljam putovanjem između kultura, između ljudi, između gradova, između boja.
Izgnanstvo je poboljšalo Vašu poeziju, obogatilo je. Omogućio je transformaciju koja je toliko nedostajala poeziji koju ste napisali prije nego što ste napustili zemlju.
To je istina, ali dopustite mi da preispitam neke pojmove. Ranije sam vjerovao da je poezija oblik borbe, ali danas ne mislim da ima neposredan zadatak. Njen uticaj je vrlo spor, kumulativan. Ono što mi je pomoglo da pročistim ton bila je udaljenost. Udaljenost mi je dozvoljavala da posmatram sebe, posmatram zanimanje, pejzaž, zatvor. Dodala je mjeru svetosti i postala religija ljepote bez obaveza. Pojava nestanka u daljini je oslobođenje. Što vas manje poznaju, više poznajete sebe. To je takođe pitanje zrelosti. Čitao sam više, slušao evropsku poeziju. Naučio sam da praštam. Jer na kraju smo svi mi prognanici. Okupator i ja – oboje patimo od egzila. On je prognanik u meni, a ja sam žrtva njegovog progonstva. Svi mi na ovoj prekrasnoj planeti Zemlji, svi smo susjedi, svi smo izgnanici, svi koračamo u istoj ljudskoj sudbini, a ono što nas ujedinjuje je potreba da ispričamo priču o ovom izgnanstvu.
Nije li to idealizacija udaljenosti? Nema li troškova progonstva?
U egzilu postoji lična cijena čežnje. Osjećaj marginalnosti. Ali kompenzacija dolazi stvaranjem svijeta paralelnog sa stvarnošću. I ovo takođe čini udaljenost. Geografska udaljenost takođe stvara vremenski okvir pjesme, koji ne mora reagovati odmah…
Odnos između „zemlje“ i „poezije“ održava svu Vašu poeziju. Kakav je to odnos?
Zemlja je moja prva majka. Odatle sam stvoren i tamo ću se vratiti. Cijeli krug ljudskog života je u njoj. To je naše stvarno nebo. Obrnuto nebo, moglo bi se reći. Dižemo se prema gore, nakon toga se spuštamo i spavamo. Možda ćemo upravo tamo susresti Boga. Putem zemlje. Otkako mi je zemlja oduzeta, a ja iz nje prognan, ona se pretvorila u izvor i adresu mog duha i mojih snova. Ove okolnosti su izvan mjesta koje zemlja zauzima u mom radu. Simbol domovine. To su sve čežnje i snovi o povratku. Ali nemoguće je vidjeti samo mjesto u njemu; to je i zemlja svijeta, a to je i temelj moje poezije. To je sinteza. To je i izvor poezije i materijal poezije i jezika. Ponekad nije moguće napraviti razliku između jezika i zemlje. To je fizičko postojanje pjesme.
Želim pitati o Vašem ciklusu pjesama, Jedanaest zvijezda u posljednjim trenucima Andaluzije. Šta je Andalus za arapsku poeziju? Šta je to za Vas? „Je li Andalus bio ovdje ili ondje? Na zemlji… ili možda samo u poeziji?”5
U arapskoj tradiciji Andalus je kolektivno jadikovanje za izgubljenim rajem. To je dramatična atrakcija prošlosti. Slično je džahilijji, predislamskoj poeziji, gdje se plače nad mjestom, nad kućom koja je nestala. To je tradicija: pjesma mora početi tužaljkom nad kamenjem i šatorima koji su nestali. Ovo je poezija nomada, koji su prelazili s mjesta na mjesto. Pjesnik napreduje i pronalazi kamenje: Layla je bila ovdje, Lubna je bila ovdje.6 Voljena više ne ostaje. Nakon toga [pjesnik] prelazi na opisivanje konja ili deve, a odatle na metafizička pitanja. Andalus je bio izgubljeno mjesto. Kasnije je Palestina postala Andalus. Popularna poezija napisana o Palestini 1950-ih i 1960-ih formulisala je usporedbu: Izgubili smo Palestinu isto kao što smo izgubili Andalus. To nije moje viđenje. Uvijek sam govorio: Andalus se može vratiti. Napisao sam “Jedanaest planeta” u znak sjećanja na petstotu godišnjicu protjerivanja iz Španije i Kolumbovog dolaska u Ameriku. Znate da je tamo stigao slučajno. Moje pjesme su bile poziv arapskog pjesnika u okviru ovog velikog istorijskog razvoja. Moje mišljenje nije da je Andalus moj, niti da je Palestina izgubljeni Andalus. Pokušao sam uspostaviti dijalog među prognanicima na zemlji i nisam polagao pravo na Andalus. Ali razumijem bol i suze Arapina koji je živio u mjestu sedam stotina godina, koji nema drugo mjesto, koji nema drugo mjesto sastanka i koji je uklonjen iz njega. Moj pogled nije bio kolonijalan. Svuda sam tražio drugost ljudi. Tako bi Andalus mogao biti tu ili tamo, na bilo kojem mjestu. Za mene je Andalus bio mjesto susreta svih stranaca u projektu izgradnje ljudske kulture. Nije samo prevladao suživot Jevreja i muslimana, već je i njihova sudbina ista. Otišli su zajedno. Španjolska vlada zatražila je oproštaj od Izraelaca; nisu to tražili od Arapa. To je odnos snaga koji nema veze sa onim što je ljudsko. Andalus je za mene ostvarenje sna pjesme. Humanističko i kulturno zlatno doba.
Ne mislite li da ste krenuli ovim putem jer ste bili u izgnanstvu? Sada kada se ljubav prema domovini očituje u svakodnevnim problemima, hoće li biti potrebno krenuti putem nazad, u stvarnost? Jeste li zabrinuti?
Nema poetičke veze. Postoji politička veza. Za poeziju je poželjna trenutna atmosfera. Imamo čarobna rješenja za svaki problem, poput državnog statusa. Tako mi razmišljamo politički. Iz književne perspektive ovo je greška. Kad Palestinci imaju državu, književni izazov bit će još veći… Mnogi palestinski autori oslanjaju se na nedostatak države. Ali država nije tema za književnost. Nije ni domovina. Kad imate domovinu i govorite o njoj sa patriotskim žarom, to je smiješno. Tako će se veliki dio palestinske književnosti zaglaviti u blatu ili u krizi. Snovi će se ostvariti, i šta onda? Neću se suočiti sa takvom krizom. Ovo sam već prevazišao. Izgradio sam svoju domovinu, čak sam uspostavio i državu, na svom jeziku. Ako u poeziji nema humanističkih prostora koji dodiruju ljudsko, tekst umire. To ne znači da moramo pisati o globalnim pitanjima. Književnost dolazi iz svakodnevice, no definiraju li je granice domovine? Šta je domovina? To je mjesto koje ljudima daje priliku za rast. Ali ne i da se od nje napravi zastava. U “Prekidu vatre s Mongolima” kažem da ću napraviti čarape od zastave. Neću svoj život posvetiti zastavi. Jean Genet je rekao da je domovina glupa ideja, osim za one koji je još nemaju. Goytisolo, španski pjesnik, odgovorio mu je: “A kad budu imali domovinu?” Genet je rekao: “Neka je bace kroz prozor.”
U Vašoj poeziji posljednjeg desetljeća sve više i više osjećam bliskost s jevrejskom perspektivom – onom koja se razvijala stotinama godina izgnanstva – s obzirom na odnos teksta prema stvarnosti, prema apstraktnom “mjestu” za razliku od fizičkog mjesta. U Sjećanju na zaborav pišete: „U Libanu nismo vidjeli ništa osim jezika koji instinkt postojanja pokreće u nama.“7 Na drugom mjestu u istoj knjizi kažete: „Palestina se mijenja iz domovine u simbol koji nije namijenjen svom ostvarenju.”8 Znam da Vam smeta poređenje jevrejske sudbine sa sudbinom Palestine, jer nagovještava svojevrsno „nadmetanje” oko toga ko je veća žrtva.
Prije svega, ovo poređenje mi ne smeta sve dok govorimo s književnog aspekta i interesa. U ovom domenu nacionalizam ne postoji. Mislim da će se ova nervoza o tome treba li prihvatiti poređenje ili ne riješiti zajedno s mirom. Jevrej se neće zasramiti kada pronađe arapski element u sebi, a Arapin se neće ustručavati da prizna da je i on sastavljen od židovskih elemenata. Posebno kada govorite o “Eretz Israel” na hebrejskom i “Palestini” na arapskom. Ja sam sin svih kultura koje su prošle kroz zemlju – grčke, rimske, perzijske, jevrejske, osmanske. Prisustvo koje postoji u samoj srži mog jezika. Svaka moćna kultura je prošla i ostavila po nešto. Ja sam sin svih ovih očeva, ali pripadam jednoj majci. Znači li to da je moja majka prostitutka? Moja majka je ova zemlja; sve ih je primila. Bila je i svjedok i žrtva. Ja sam takođe sin jevrejske kulture koja je bila u Palestini. Zato ne odustajem od poređenja. Ali zbog političkih tenzija – koje govore da ako je Izrael ovdje, Palestinci moraju biti odsutni, i da ako su Palestinci ovdje, onda Izrael mora biti odsutan – mi nismo prihvatili činjenicu da smo mi proizvodi sličnih uslova i da se međusobno takmičimo oko toga ko je veća žrtva. Već sam vidio mnoge cioniste kako se smiruju kad ih podsjetimo na shoah (aktivnosti i pripreme za holokaust, prim.prev.) koji se dogodio drugom narodu. Kao Elie Wiesel, koji je napisao: “Zašto kažu da je ono što se događa u Bosni shoah?” Kao da je postojao jevrejski monopol. Kad god sam bio pozvan da učestvujem na festivalu ili u televizijskom programu, uvijek su, radi ravnoteže, tražili i izraelskog autora… Zašto moram biti definisan kroz svoju vezu, pozitivnu ili negativnu, s Izraelcima? To je politika. Pretvorili ste naš književni rad u politiku. Ja sam se tome protivio. Međutim, postoji li zajedništvo između mog putovanja i židovskog putovanja? Mislim da postoji. Iz perspektive ljudske sudbine postoji mnogo prelaza. To je dobro i loše. Bojim se da bi to moglo stvoriti geto. Da ćemo doći u stanje getoa.
Je li država geto?
Neko mora brzo zaboraviti to čarobno rješenje i ponašati se kao da je država nešto sasvim prirodno. Jednom ste veličali svoju državu i ušli u geto. Sada pokušavate pobjeći od toga. Postoji razlika između dva gledišta, političkog i intelektualnog. Vi ste stvorili naše izgnanstvo, a mi nismo vaše.
To je bila istorijska potreba.
Želim Vas podsjetiti na jednu osjetljivu tačku. Nisam siguran da se najnovije generacije Jevreja sjećaju da su živjele u egzilu, bilo u Evropi ili Americi. Živi li koncept „domovine“ s vama kroz sve generacije? Podnose li svi Jevreji takvu čežnju? Ipak, svaki Palestinac se sjeća da je imao domovinu i da je iz nje prognan. Ne sjećaju se toga svi Jevreji jer je prošlo dvije hiljade godina. Palestinac – za njega domovina nije sjećanje, nije neka intelektualna stvar. Svaki Palestinac je svjedok raskida.
Jevreji su bili u dugom izgnanstvu. Šta pokušavate reći?
Da Palestinac prolazi kroz konkretnu stvar. Da je vaše izgnanstvo slično svim izgnanstvima svih naroda.
U svom članku “Identitet odsutnosti” napadate pokušaj da se Jevreji uporede s Palestincima. Odbijate da vidite istorijskog dvojnika u nama.9
Govorio sam tada o stanju na okupiranim teritorijama. I potrebno je razlikovati okupatora od okupiranog.
U Sjećanju na zaborav, pišete: „Naša je dužnost znati za čim čeznemo. Je li za zemlju? Ili za sliku naše čežnje za zemljom unutar zemlje? ”10 Je li to čežnja za samom stvari ili za njezinim odrazom?
Široko značenje domovine, revolucije i patriotizma sastoji se od krhkih elemenata. Domovina je širok pojam, ali kada odemo u domovinu tražimo određeno drvo, određeni kamen, prozor. Ove komponente su vrlo intimne i nisu ni zastava ni himna. Čeznem za malim stvarima. Vaše pitanje, o stvari ili njenom odrazu, priprema moje srce za razočaranje. Ali, da bih uopšte došao do ovog pitanja, imam li pravo biti tamo?!
Jeste li zabrinuti zbog gubitka sna?
To je živi mit u mojoj poeziji. Uvijek postoji strah od razbijanja sna. U svojoj posljednjoj knjizi rekao sam: “Imam jedan san: pronaći san.” San je komadić neba koji se nalazi u svima. Ne možemo biti beskrajno realni ili pragmatični. Treba nam nebo. Postizanje ravnoteže između istinitog i zamišljenog. San je oblast poezije.
U istoj knjizi pišete: „Moj život je sramota moje poezije i moja poezija je sramota mog života.“11 Šta to znači?
Jesam li to rekao? Prijevod je pogrešan. Koristio sam riječ fadīha. Fadīha na arapskom nije samo sram, već razotkrivanje. Fadīha je suprotnost tajnosti, prikrivanju. Fadīha je objava. “Fadahtu sirrī” – otkrio sam svoju tajnu. Poezija ne može sakriti istinu u meni. Poezija je skandalozno otkriće moje tajne.
A za Bejrut pišete: „Je li to grad ili maska? Izgnanstvo ili pjesma?”12 Je li Bejrut postao metafora poezije?
Za vrlo kratko vrijeme. Nismo poznavali Liban. Živjeli smo u getu koji smo sami izgradili u Bejrutu. Svi smo se pitali šta je Bejrut. Libanci to takođe ne znaju. Pravi Libanac živi u planinama. Bejrut je poput Manhattana, mješovitog grada. U Bejrutu smo vidjeli samo sebe. Svaka ulica tamo je grad za sebe. Posebno tokom rata. Koristio sam ga kako bih naglasio kontradiktornost fenomena. Bejrut je bio fenomen. Nisam potpuno zadovoljan pisanjem iz tog perioda. Rat je već počeo 1975. Tamo sam stigao dvije godine ranije. Napisao sam “Pjesmu za Bejrut”. Libanci nisu bili zadovoljni time. Rekli su: “Ovo nije tvoj grad.” Rekli su da sam stranac. Osjećao sam se prolazno tamo. Svako sa šestim čulom je smatrao da palestinski entitet u Bejrutu neće dugo trajati. Nacionalistička osjetljivost počela se javljati između Libanaca [s jedne strane] i Palestinaca i Sirijaca [s druge strane]. Naše prisustvo tamo bilo im je neugodno. Nisu mogli podnijeti teret palestinskog pitanja. Mogu ih razumijeti. To je poglavlje u mom životu. Bejrut nije bila pjesma. To je bila maska…
Već neko vrijeme smatrate se nacionalnim pjesnikom Palestinaca i stekli ste njihovo divljenje. Ne ugrožava li taj status Vaš razvoj kao pjesnika? Zar se ne osjećate kao da ste zatvorenik u njemu?
Zavisi o tome što se podrazumijeva pod “nacionalnim”. Ako je nacionalni pjesnik predstavnik, ne predstavljam nikoga. Nisam odgovoran za način čitanja mojih tekstova. Ali kolektivni glas postoji u mom individualnom glasu, htjeli mi to ili ne. Kad govorim o tužnoj zimskoj večeri u Parizu, dobro ili loše, svaki Palestinac misli da ga predstavljam. Ja tu ne mogu ništa učiniti. Ali ako se misli na to da je nacionalni pjesnik taj koji izražava duh naroda, prihvatam to, to je lijepo. Svaki pjesnik na svijetu sanja da će njegov glas biti i glas drugih. Nažalost, kritičari su mi dali tu odrednicu kako bi mogli reći da sam pjesnik zajednice i kako bi pokušali gurnuti tekst u političku arenu. Ali politika u našim životima ne sastoji se od političkih stranaka, to je jedno od imena za sudbinu. Stojim u sredini, na granici između javnog i ličnog glasa. Ali zaista mi to nije važno. Možda zato što posjedujem ovu vrstu popularnosti, mogu sebi udovoljiti i reći da to ne želim. A ako bi me zaboravili – onda bih to želio. Za mene je važno da se osjećam slobodno. Sama činjenica da postoje očekivanja od moje pjesme me uznemirava, ali ne predajem joj se. Kažu da je svaka moja ljubavna pjesma o zemlji. Ta “Rita” u Jedanaest planeta je Palestina. “Rita” je erotska pjesma, ali niko mi ne vjeruje.
Ko je Rita?
Rita je pseudonim, ali aludira na određenu ženu. Ime nosi u sebi snažnu želju, kao i moć, slabost i distancu.
Ipak, u pjesmi “Ritina duga zima” pišete: “Nema zemlje za dva tijela u jednom tijelu, i nema izgnanstva za prognanika u ovim malim prostorijama… uzalud pjevamo između dva ponora.”13 Rita govori u ovom stihu; zvuči kao politička izjava.
Zašto ne humanistička ili tragična izreka? Da vam kažem da je ona Židovka, bi li to i dalje zvučalo politički? Možda je ovo izraz sukoba, kada nacionalne razlike sprečavaju tijelo da vodi ljubav ili nastavi ljubavnu priču. Rita u mojim pjesmama je Židovka. Je li to tajna? Tajna koju otkrivam?…
Napravili ste značajan prelaz u svom životu: od Rake14 do PLO-a. Drugim riječima: od marksističko-komunističkog pogleda na svijet do nacionalnog pokreta. Osjećate li se kao kod kuće u svijetu koji je isključivo nacionalni?
Nemam problema s tranzicijom, jer je PLO raznolika struktura iz ideološke perspektive. Unutar njega postoje mnoge struje. Ova tranzicija nije bila vezana za promjenu ideja, već za promjenu instrumenata djelovanja.
Godine 1970. putovali ste s Komunističkom omladinskom delegacijom, dezertirali i otišli u Egipat, nakon čega se niste vratili u zemlju. Imate li trenutaka žaljenja zbog ovog koraka?
Možda da. Ali iz perspektive mog pjesničkog razvoja, ne žalim zbog toga. Danas ne bih odlučio pobjeći. Ja bih ostao sa ljudima i sa zemljom. Možda me ljudska slabost pokreće na ovu vrstu žaljenja, na to što sam osjetljiviji, manje glup i manje sanjar…
Jeste li kao mladić bili ljuti na svog oca i ljude njegove generacije što su dopustili da im zemlja isklizne iz ruku?
Da. Danas ih razumijem da nisu mogli ništa učiniti. Taj bijes je izliječen u drugim pjesmama.
Jeste li u intifadi, koju je uglavnom izvela palestinska omladina, vidjeli nadoknadu za Vaše djetinjstvo?
Osjećao sam nešto potpuno drugačije. Smatrao sam da je intifada jednostavan, tačan i istinit odgovor koji je problem vratio u samu zemlju, vratio sadržaj u njegove okvire. To je oslobodilo Palestince od spokoja kojeg im je PLO darovao. Čak su i Palestinci u Gazi smatrali da imaju politički kapital, a to je Bejrut, od kojeg mogu dobiti pomoć i podršku. Radili su u Izraelu i uživali u prosperitetu. Njihova savjest je bila čista, jer je neko u Bejrutu radio za palestinsku stvar. A Ariel Sharon, koji je nekoć uništio Gazu, sada je spašavao nju i Zapadnu obalu bacanjem PLO-a u more. Tada su ljudi počeli zapažati da se mogu osloniti samo na sebe, i na kraju je to spasilo PLO. U intifadi sam vidio reakciju protiv lijenosti i oslanjanja na vođstvo. Uzvratna reakcija na dugačak san. Kad su ljudi uzeli stvar u svoje ruke, to je počelo kao dječja igra, s jednostavnim i simboličkim oružjem, a kad su to vidjeli na televiziji – prvi put kada je televizija učinila nešto pozitivno – to ih je potaknulo i to je postao način života. Na kraju, intifada je oštetila samo palestinsko društvo. Ona je postala zanimanje…
„Ko god napiše svoju priču, naslijedit će zemlju priče“,15 napisali ste u svojoj posljednjoj knjizi Zašto si konja ostavio samog?
Tačno. Jaki piše istoriju. Prvi koji napiše stiče mjesto ili viziju napisanog; on ostavlja pečat na svijest čitalaca. U njegovoj je moći da promijeni ne samo budućnost drugoga, već i svoju prošlost. Palestinski mit treba izgraditi u palestinskoj svijesti. Pisana Palestina. Drugi je to napisao kao svoj “početak”, koji nikada nije doveden u sumnju. Kako ću moći pisati preko ovog pisanja? Naša istorija je obustavljena. Naša prošlost je, takoreći, vlasništvo drugog, a na nama je da joj se vratimo i povežemo se s njom. Jedini put koji vidim je napred-nazad između legendarnog i svakodnevnog.
I da li pisanje daje kontrolu nad svijetom?
Da. Zašto vi i čitav svijet mislite da je vaša prava domovina zemlja Izrael? Zato što je Biblija napisala priču o čovječanstvu. Ovo pisanje je ono što održava vašu priču. Ko vam je dao pravo da tvrdite da je ovo vaša domovina? Biblija. Ono što su Kanaanci napisali je izgubljeno.
U svojim pjesmama primjenjujete mnoge hrišćanske simbole. Raspeti Isus pojavljuje se kao personifikacija Palestine… U knjizi „Moja voljena ustaje iz sna“, krst uči pjesnika „jezik noktiju“.16 Šta je izvor Vaše afirmacije hrišćanstva?
Simbol u mom radu nije fiksiran, nije konačan. Fleksibilan je. Značenje se mijenja prema zahtjevima pjesme. Kao dobar Palestinac, sve religije se nalaze u meni. Ja sam čovjek koji je naslijedio zemlju, krajolik, kulturu i istoriju. Veoma sam srećan što sam sin ovog mjesta o kojem su se pisale legende. Živim u raju simbola. Dakle, bez oklijevanja govorim kao hrišćanin i bez oklijevanja koristim jevrejsku mitologiju i naslijeđe. Ali Hrist ima dodatnu dimenziju: patnju. On je stanovnik Palestine. Tako da je za mene dobar model kako izdržati i oprostiti. Kako objaviti knjige ljubavi i tolerancije prema drugima. I ono što je u poeziji važnije: umro je i uskrsnuo. Svake godine umire i ponovo ustaje. Čitav naš život je smjena života i smrti. Svaki put kad umreš u pjesmi, rađaš se iznova. Hrist je prirodni simbol: Palestinac je iz perspektive vremena i mjesta, a univerzalan iz duhovne perspektive.
A Jevrej iz perspektive porijekla.
To mi ne smeta. Ratovi među religijama su politički. Da smo se borili oko boje neba, uključili bismo se u pjesničku bitku. Hrišćani me ne osuđuju zbog prijateljstva prema Hristu, jer je bitka između crkve i države završena. Kad koristim muslimanske simbole, ja sam oprezniji, vrlo oprezan. Službeni islam je vrlo dogmatičan. U islamu nema slobodnih odnosa sa poslanicima. Odlučujuće je sve što je napisano; ne prave razliku između religije i kulture i ne prihvaćaju kulturološki pristup vjeri. Hrišćani su fleksibilniji. Tako da sam slobodniji u odnosima s hrišćanstvom.
Ipak, šta Vas privlači u hrišćanstvo?
Patnja. Više volim riječ patnja. Hrist je poetičniji, jer je bio i nije bio. Rođen je iz duha. Ima majku, ali nema oca. On je bliži mitologiji od ostalih poslanika, a i više je čovjek. Volio je vino. Volim vino. U mom djetinjstvu nismo vidjeli nikakvu razliku između hrišćanina i muslimana. Najbolji prijatelj moga djeda bio je seoski sveštenik. Volim Uskrs, povorku do crkve. Kao susret zaljubljenih.
A status žrtve?
Da, žrtva je i on će trijumfovati. Prema islamu nije ubijen. Bio je i treći čovjek. Moj narod je žrtva; Hrist – jedan od sinova ove zemlje – vratio se u život. Sve ove sjene zavaravaju pjesmu.
U Sjećanju na zaborav kažete: „Nisam se radovao demonstracijama u Tel Avivu koje nam oduzimaju svaku ulogu. Oni igraju ulogu ubice, kao i žrtve… Pobjednik se boji gubljenja svoga identiteta: identiteta žrtve. . . vikali su umjesto nas, plakali su umjesto nas.”17 U čemu je korijen Vašeg bijesa zbog onih Izraelaca koji su protestovali u vrijeme rata u Libanu?…
Govorio sam o arapskom svijetu u vrijeme opsade, koja se dogodila za vrijeme Svjetskog prvenstva. Arapsku ulicu progutao je fudbal. Hiljade ljudi izašlo je na ulice da izazovu sudiju. Ko je tada bio agresor? Izraelci. Ko je izašao na protest? Izraelci… Cijela igra, cijela priča odigrala se na izraelskom terenu. I gdje sam ja u svemu tome? Ja sam van scene. Ja sam samo predmet smrti. Učestvovao sam u oštroj kritici arapskog društva, ali to za mene nije riješilo problem… Arapi su našli zadovoljstvo na fotografijama izraelskih protesta, kao da oni [Izraelci] govore u njihovo ime. U arapskom svijetu sve je bilo mrtvo. Ta knjiga nije analiza političke situacije. To je panoramska knjiga o ulozi žrtve i ulozi zločinca. Bio sam zabrinut da će ovi protesti, iako dobri i pozitivni, odvesti kameru na izraelski teren i ostati u sjeni… Htio sam reći da žrtvi nema mjesta za protest, jer je već neko govorio u njeno ime. Odatle je stiglo sve dobro. Zlo koje je tamo bilo – dobro ga briše. Nisam bio zainteresovan za stvaranje pozitivne slike Izraela. Toliko sam se uvrijedio da nisam htio vidjeti svjetlost koja dolazi s te strane.
Ti Izraelci su poremetili Vaš stereotip o njima.
Nemam stereotip o Izraelu. Smetalo mi je što sam ga oslobodio moralnih problema…
U pjesmi “Vojnik sanja bijele ljiljane”, koju ste napisali 1967. godine, vojnika se pita hoće li umrijeti zbog domovine. On odgovara: „Ne, ne… Učili su me da volim njenu ljubav/ali nikada nisam osjetio da je njeno srce moje srce… Moj instrument ljubavi je puška.”18 Isti vojnik želi živjeti u miru zbog svog malenog sina, a što se njega tiče, domovina nije ništa drugo do “ispijanje kahve moje majke” – za razliku od Arapina, koji „miriše njenu travu, grane i korijenje“. Zar ne minimizirate vezu između Izraelaca i ove zemlje?
Razumijem šta se krije iza pitanja. Ne izbjegavam odgovor, ali želim Vas podsjetiti da su me arapski umjetnici oštro kritikovali zbog ove pjesme koja ide protiv njihovog stereotipnog pogleda na Izraelce. Ovdje se radi o vojniku kojeg sam poznavao. Sjedili smo jedne noći i ispričao mi je priču o svom životu. Mrzio je državu i Ministarstvo odbrane – nešto neprihvatljivo u vrijeme rata 1967. Pjesma je bila odgovor na stereotip. U izraelskom vojniku, koji je trebao biti tenk, vidio sam meso i krv. To su [Arapi] vidjeli kao veliku izdaju. Priča je istinita. Ovaj vojnik je napustio zemlju nakon rata. U izraelskom društvu postoji osjećaj bez korijena. To je novo društvo. Nisu svi Izraelci rođeni u Izraelu. Država je 1967. godine imala samo dvadeset godina. Nemoguće je stvoriti društvo s korijenima i kulturnim referencama u jednoj ili dvije generacije. Zato je učenje ljubavi prema zemlji moralo doći kroz izraelsko obrazovanje. U Rusiji nije bilo jevrejskih poljoprivrednika. To je nova patriotska profesija koja je stvorena u Izraelu. Zbog toga je nastao kibuc. Ne kritikujem ovdje. Nije postojala stvarna fizička veza između jevrejske psihe i zemlje u Eretz Israel. Cionistički pokret je naporno radio kako bi uvjerio Jevreje da se prilijepe za tlo, i još uvijek pokušava.
Pa šta tvrdite?
Tvrdim da je ovo bila prva arapska pjesma koja je izraelskom glasu dala platformu.
I šta kaže ovaj glas? Da je za njega ova domovina “ispijanje majčine kahve”?
Ovaj glas govori da je čovjek, da je ljudsko biće, a ne puška. Da je njegov odnos prema domovini potraga za sigurnošću, da ujutro na miru ispija kahvu. Danas je to moj palestinski san.
To mi zvuči novo.
Tačno. Gdje mogu svesti odnos Jevreja prema zemlji? To nije središnja tema pjesme, već prije da je vojnik bio ljudsko biće. Ne možete stajati na mom mjestu i vidjeti sliku tog vojnika onako kako je zamišljena u umu mog čitaoca. Ne pokušavam nacrtati ljepšu sliku, ali bio sam jako dirnut ovim mladićem, koji je prošao kroz ratne strahote i nadao se da će s krova Ministarstva odbrane čuti gugutanje golubova. Ne želim da vas lažem i kažem da me uznemirava kada neko govori protiv države. Pozdravljam to. Nisam imao ljubavi prema državi Izrael. I još uvijek, ne znam. I mislim da me svi morate dobro saslušati: ne možete tražiti od Palestinca da voli državu Izrael. Govorio sam o odnosu prema zemlji. Nisam govorio o statusu. Za Palestince ovo nije Eretz Israel. Ovo je Palestina. Strano tijelo je strano tijelo. Danas je rijetko naći Palestinca koji govori istinu. Mi smo u procesu mira, svi moraju promijeniti prikaz svoje istorije, ali nemojte se uzrujavati kad vidite da je svaki Palestinac uvjeren da Palestina pripada njemu. Sada prihvata da ima partnera. To je ogroman napredak. Nemojte ovo shvatiti olako. I nemojte se uplašiti ako saznate da misli da je Palestina njegova. Za koju je on državu? Tamo je rođen. Ne poznaje nijednu drugu državu. Vi ste stranci u njegovim očima. Prije koliko godina ste stigli? Vi ste jedno vrijeme bili tamo i on ne može računati koliko je godina već tamo. Čak nije ni sigurno jeste li vi bili ti ljudi. Jeste li potomci kralja Solomona? Istinski mir je dijalog između dva stava. Tvrdite da je ova zemlja oduvijek bila vaša, kao da se povijest nije nastavila dok vas nije bilo, kao da tamo nema nikoga, i kao da zemlja ima samo jednu funkciju – da vas čeka. Ne prisiljavajte me da prihvatim vaše stavove i ja neću prisiljavati vas. Moramo priznati da svako ima pravo ispričati svoju priču. I istorija će nam se nasmijati. Nema vremena za Jevreje i Arape. Mnogi narodi su prošli. Dobro je što je [istorija] cinična.
Ovaj vojnik kaže: “Moj instrument ljubavi je puška.”
To je vojničko zanimanje. Bez puške izraelska država ne bi postojala danas. Ako neko cijeni istinita priznanja – to treba reći. Ali to što dolazi od Arapa ne zvuči dobro.
A koji su Vaši instrumenti ljubavi? U Vašoj ljubavi postoji i veliko nasilje: “A ova zemlja je giljotina čiju oštricu volim.” Nije li Vam mržnja naškodila?
Ne. Moj instrument ljubavi je poezija. Kad vidim sjenu mržnje u svojoj pjesmi, promijenim je. Nikada se ne smije pisati iz osjećaja mržnje. To je protiv književnosti. Stih koji ste citirali vrhunac je ljubavi: Čak i ako je ova zemlja giljotina, ja je volim.
U Sjećanju na zaborav kažete: „Nemamo izbora nego zadržati sadašnje stanje naših života: oružje. Oduzeti nam oružje znači oduzeti nam sredstva za postojanje”19 – jeste li spremni prihvatiti ovu rečenicu koju su u prošlosti govorili mnogi Izraelci?
U određenom periodu, da. Mogao sam to razumjeti. Jer istorija ne djeluje na elegantan i pravedan način. Ravnoteža između moći i pravde uvijek naginje na stranu moći. A moć stvara pravdu. To je istorija. Kad smo svjedoci povijesne prekretnice, patimo. Opravdavamo kada smo nasljednici istorijske situacije. To je razlika. Arapsko prisustvo u Španiji nije bilo legalno prema standardima pravde, ali istorija je tako funkcionisala. Sada sam svjedok dijaloga između prisutnosti i odsutnosti. I kao živi svjedok koji je upravo izašao iz prethodne istorijske situacije, ne mogu prihvatiti nejednakost koju vidim. Da sam samo čitač istorije, prihvatio bih je. Naša tragedija je u tome što smo svi svjedoci istorijske prekretnice, novog poretka u istoriji i geografiji. Zato svako iznosi svoje tvrdnje. Došli smo do novog poglavlja koje se zove mirovni proces. Nažalost, više se radi o procesu nego o sadržaju. To je pragmatičan, ponekad ponižavajući američki izraz. To je vulgarno. Ovaj proces dovodi do zajedničkog i podijeljenog čitanja zajedničke i kontroverzne istorije ovog mjesta. I imamo jedno mjesto. Nažalost. Ili na sreću. Ne znam kako da pišem pjesme o ovom periodu. Cijeli sukob nastao je na istom mjestu. Volite ovo mjesto i iskazujete svoju ljubav prema istim biljkama, istoj travi, kao da ste ja. Kao da govorite u moje ime. I to je moć književnosti. Hebrejska i arapska poezija ukrštaju se u pisanju o tlu. Mnogi izraelski pjesnici izražavaju moj odnos prema pejzažu u pjesmama koje sam mogao potpisati. Neću spominjati imena. Ratovi među pjesnicima oštriji su od ratova među plesačima. Ne upuštam se u rivalstvo kada pišem o istom mjestu ili istoj biljci. Ali naša je sudbina da boravimo u istoj metafori i da je živimo. I to je novo.
Ostavite po strani metaforu.
Vrlo dobro. Takođe u stvarnosti. Sa istom nostalgijom. Kad govorite o povratku u zemlju, ne znate ko je Jevrej, a ko Arapin. Ustali ste, pobijedili ste snagom puške i – nećete vjerovati kad to kažem – snagom morala. Snagom puške uspjeli ste. Snagom kamena Palestinci su također uspjeli – biti prisutni, ništa više od toga. Dakle, ako se razumijemo na ovaj način, bit će postavljena podloga za istinsku debatu. Došlo je vreme. Ali ne postavljajte preduslove. Neću razgovarati s vama ako mislite da je Palestina vaša! Palestina je moja. I tako ću misliti zauvijek. S kojim pravom ste mislili da je Izraelska zemlja vaša dvije hiljade godina? I koliko je kultura, koliko carstava bilo! Nikada niste prestali da sanjate. U redu, sanjaj. Ali tvoj san je bio udaljeniji u vremenu i mjestu od moje udaljenosti između mene i sna i mjesta. U izgnanstvu sam tek pedeset godina. Moj san je živopisan, svjež.
Znate vrlo dobro da se vrijeme ne odnosi na san.
Znam kolika je moć sna. Ali u budućnosti je moguće i drugačije sanjati. Sanjati da će ova zemlja postati raj. Ova zemlja se naziva zemljom mira; u njoj nikada nije bilo mira. Ali ne tražite od nas da opravdamo svoje prisustvo tamo. Nismo bili osvajači. Sada postoji izvjesna tendencija da se Palestinci natjeraju da misle da su pogriješili u svojoj tvrdnji o svojoj povezanosti sa tlom.
Odakle Vam to?
Izražava se u percepciji cionističkog pokreta kao nacionalno-oslobodilačkog pokreta. To nije bilo tako. Bio je to složen i nereligiozan pokret naseljavanja, koji je bio povezan s komercijalnim interesima Zapada. Mislite da je arapski oslobodilački pokret bio neofašistički. Morate uspostaviti dijalog između dva mišljenja. Ovaj mir ne zahtijeva od mene da promijenim svoje čitanje istorije cionizma i svoj stav prema njemu. Moram promijeniti svoju percepciju budućnosti, ali bitka za prošlost postoji. Samo je jezik usavršen. Čak i ako mislim da je Vaš djed bio osvajač, to me ne sprječava da priznam Vaše pravo na postojanje. Svako od nas ima djeda osvajača. Pokažite mi jednog nevinog djeda u čitavoj istoriji. Zašto moramo priznati da je cionizam oslobodilački pokret? Oslobođenje od koga? O čijem trošku?
Ne beznačajan broj Izraelaca govori o tragediji jedne pravde suprotstavljene drugoj.
Ne prihvatam da su obje strane pravedne. Pravda se ne bori protiv pravde. Postoji jedna pravda. Više volim entitet naspram entiteta. Stav naspram stava. Tužba naspram tužbe. Odsustvo nasuprot prisutnosti ili obrnuto. Ali ne pravda nasuprot pravdi. To je najveća prevara koju sam ikada čuo, poput one druge, “da je zemlja Izrael zemlja bez ljudi za narod bez zemlje.” Dvije laži. Zašto obnavljamo ovaj sukob? Kako bismo oslobodili izraelsku svijest od iluzije da su Palestinci izgubili kolektivno pamćenje. Za Palestince ne postoji druga zemlja. A za Izraelce je bilo mnogo zemalja. Vi ste mješavina koliko njih? Iz koliko ste mjesta porijekla došli? Najmanje pedeset. Ipak, povijesni razvoj stvorio je dva entiteta u jednoj zemlji i dobro je što smo došli do dijaloga. Dozvolite istoričaru da govori. U suprotnom ćete ugušiti pravo na govor. To je kulturni aspekt stvari. I oporavit će se od brojnih bolesti, iluzija i laži.
Slušala sam i Izraelce koji vide Palestince kao svoju braću u ovoj zemlji. Možete li se tako osjećati prema Židovima?
Ne još. Zato što sam bio odsječen od zemlje dvadeset šest godina. Helit, osvajač uvijek više oprašta. Ima luksuz umjerenosti. Da sam pobijedio, to bih mogao reći. Ali u međuvremenu, ne vjerujte mi ako to kažem. Postoje uslovi za ljubav. Ljubavnik mora biti prihvaćen, a ne gladan. Istina je da u ljubavi nema apsolutne jednakosti, ali zaljubljeni se mora barem osjećati željenim. Palestinci se do sada nisu osjećali prihvaćenima. Ovo što ste rekli zvuči lijepo za moje uši. Palestinac Vam mora reći da ste mu sestra i mora se raditi na tome da se to razumijevanje ostvari. Ali pustite ga i da se žali.
Istoriju odnosa između intelektualaca i moći uvijek je karakterizirao zdrav antagonizam. Ne mislite li da postoje povijesni trenuci kada njihovu hrabrost treba izraziti upravo u podršci i ohrabrenju, kao kad su neki među nama podržavali Rabina i Peresa?
Naš zadatak je kritikovati proces. Nisam bio protiv Sporazuma iz Osla. Izrazio sam sumnju u to. Nisam protiv mira. Htio sam da se zemlja podijeli između dva naroda, da ne postoji jedan dio ovdje, a drugi dio tamo, zatvoren u geta. Samo je kultura garancija istinskog mira. Ohrabrivao sam vođstvo u doba njegove slabosti. Sad kad su jaki, ne smijem aplaudirati. Ako se uspostavi palestinska država, bit ću u opoziciji. To je moje prirodno mjesto.
U intervjuu koji ste vas dvoje vodili, francuski filozof Gilles Deleuze postavio je pitanje: “Zašto su Izraelci odabrali hebrejski, a ne neki drugi živi jezik?” Odgovorili ste: “Ovaj izbor bio je dio stvaranja velike legende da” pravo na povratak” u zemlju Tore zahtijeva svoje jezičke alate: jezik Tore.”
Znam da su Izraelci odabrali hebrejski jezik. Već smo pet sati u dobrim odnosima i čini mi se da ne bi imalo smisla razgovarati, a da se ne svađamo. Odabir hebrejskog trebao je aktualizirati izraelski nacionalni identitet. Bez zajedničkog jezika nemoguće je stvoriti svijest o pravom identitetu. Hebrejski je postojao samo u sinagogi, u tekstovima, možda u srcu. To je prelijepo. Ali to nije bio jezik komunikacije među ljudima, baš kao što nekoliko ludih ljudi još uvijek piše na latinskom. Možda još uvijek neko piše na asirskom? Hebrejski je bio gotovo tajni oblik pisanja. Bez veze sa društvom. Bilo je pisaca, ali nije bilo čitalaca.
Hebrejski nikada nije prestao postojati, i u svakom slučaju to nije bilo pitanje izbora. To je takođe bio jezik čežnje.
Nisam stručnjak po ovom pitanju.
Niste stručnjak za čežnju?
Jezik čežnje je ponekad bio jidiš, zar ne? Ali država Izrael odabrala je hebrejski i borila se protiv jidiša. Deleuzeovo pitanje se ticalo jevrejskog genija. Smatrao je da su Jevreji geniji koji su mnogo doprinijeli ljudskoj kulturi. Zašto je dio njih pristao odvojiti se od svjetske kulture i otići u hebrejski geto? To je filozofsko pitanje koje ne treba olako shvatiti. Kao filozof, kao Nietzscheov učenik, [Deleuze] ima pravo pitati se kako se kultura može stvoriti izborom jezika, iz ideološkog impulsa, i uspjeti. Pitanje je jednostavno pitanje. Što se tiče izraza “legenda o pravu na povratak”, koji vam je zasmetao – dobro je što smo prošli dalje od doba legendi. Ono što je bila legenda postalo je istina. Zauzet sam svojim pravom na povratak. Ne mogu braniti pravo Izraelaca na povratak.
Vaša pjesma “Doći će drugi barbari” završava ovako: “Može li se novi Homer roditi nakon nas… dok mitovi otvaraju vrata svima? ”20 Kako vidite homerskog pjesnika u naše doba? Ima li danas mjesta za epsku poeziju?
Nema mjesta za homerskog pjesnika, ali ima mjesta za pjesnika iz Troje. Nismo čuli njegovu pjesmu. Nismo čuli razumijevanje Troje. Siguran sam da je tamo bilo pjesnika. Glas Homera, pobjednika, poništio je čak i pravo Trojanaca na žalbu. Pokušavam da budem pjesnik Troje. Je li bol potpun? Volim pobijeđene.
Budite oprezni, počinjete zvučati jevrejski.
Kad bih samo. Danas je to veoma prihvaćeno. Istina uvijek ima dva lica. Čuli smo grčko mišljenje. Čak smo čuli glas žrtve Trojanskog konja iz usta Euripida, Grka. Tražim pesnika iz Troje. Troja nije ispričala svoju priču. Ima li pravo država koja ima velike pjesnike pobijediti narod koji nema pjesnike? Je li odsustvo poezije u ljudima dovoljan razlog da se ona pobijedi? Je li poezija aluzivna ili je to jedan od instrumenata moći? Može li narod biti jak bez poezije? Ja sam sin naroda koji do danas nije bio priznat; Želio sam da govorim u ime onoga koji je odsutan, koji je pesnik Troje. U porazu ima više inspiracije i ljudskog bogatstva nego u pobjedi. Velika je poezija u uništenju. Da pripadam pobjednicima, izašao bih na demonstracije solidarnosti sa žrtvom.
Jeste li sigurni?
Ja sam to napisao. “Neka Arafat opsjeda Tel Aviv, a ja ću se pokazati kao njegov protivnik.” Znate li kakvo je zadovoljstvo biti i pobjednik i human? Biti solidarni sa poraženima? . . . Znate li zašto smo mi, Palestinci, slavni? Jer vi ste naš neprijatelj. Interes za palestinski problem dolazi zbog interesa za jevrejski problem… Da je naš rat bio sa Pakistanom, niko ne bi čuo za mene. Tako da nemamo sreće jer je naš neprijatelj Izrael, koji ima toliko simpatizera u svijetu, ali mi smo srećni jer nam je Izrael neprijatelj, jer su Židovi središte svijeta. Dali ste nam poraz, slabost i publicitet.
Kad kažete da biste htjeli biti pjesnik Troje, nema li u tome neke želje za porazom?
Ne. Tu nalazim ono što je vitalno. Tamo mogu govoriti bez izgovora, reći stvari koje nisu izrečene. Poezija je uvijek potraga za stvarima koje tek treba reći. Ne mogu ništa dodati Homeru, ali ljudsku prazninu u meni, a to je Troja, mogu nadograditi na tome. Poraz je ključ za posmatranje ljudske sudbine, posmatranje nemoguće za pobjednika. Očaj približava pjesnika Bogu, vraća ga genezi pisanja, prvoj riječi. Suprotstavlja se moći pobjednika uništenja, jer je jezik očaja jači od jezika nade. Riječi Troje još uvijek nisu izgovorene, a poezija je početak govora.
Znate li za Knjigu tragedija? To je takođe pjesma Troje.
Tačno. Ali morate izabrati: biti Sparta, Atina ili Troja. Ne možete imati sve …
U knjizi „Jedanaest zvijezda“ pišete: „Uskoro ćemo istražiti afinitet između naše istorije i vaše istorije u dalekim zemljama.“ 21 Je li stigao trenutak istrage? Kako to osvjetljava ovu afirmaciju?
Došlo je vrijeme za istragu. Sada se okrećemo jednoj budućnosti. Sada govorimo jezikom novog svijeta, ekonomskim prosperitetom, međusobnim opraštanjem. Mislim da je budućnost jasnija od prošlosti. Borićemo se zbog prošlosti. Povezujem ovo sa onim što sam rekao o pravu svake strane na svoje mišljenje. Kad se ide na međunarodnu zabavu snova, sve suprotne strane govore jednim jezikom. Mogao sam da napišem govor za sve strane. Ali borba je završila. Mi smo dva najgluplja naroda u istoriji. Tako smo mali, neprihvaćeni, Josipa mrze njegova braća. Ideologija država i ličnih karata je ono što je stvorilo sukob. Mi smo narodi koji su rođeni da budu tema pjesama. Kad smo došli do političke igre počeli smo se boriti. Kad sklopimo mir, smijat ćemo se cijeloj ovoj fazi. No, zabrinjava me jedno pitanje: jesmo li mi mi? Jesmo li dovoljno slobodni da vodimo nezavisne ratove i nezavisni mir, ili smo pioni u šahovskoj igri? Nekada smo htjeli biti Jevreji. Sada želite biti Palestinci. Šta je s vama i Palestincima? Dobili ste cijeli univerzum, zašto odjednom želite biti Palestinci?
Šta mislite pod “Jesmo li mi mi?”
Poezija mora uvijek postaviti pitanje bez davanja odgovora. Ova pjesma govori o ljudima koji se vraćaju i ne nalaze sebe. Je li se ja koje je bilo isto ja koje se vratilo? Čak se ni Uliks nije vratio kao isti čovjek. More ga je promijenilo. More i godine. Nije našao istu kuću. Nije pronašao istu Penelopu. Ti nećeš sebe naći istog dva puta. Svaki dan si drugi čovjek.
Ko Vam je rekao da želimo biti Palestinci?
Došli ste u Palestinu. Kulturno gledano, bili ste globalni. Je li zastava važnija od Homera? Neka istorija odgovori na to pitanje. A mi smo htjeli biti Jevreji. Cijela naša regija nas mrzi. Dakle, igramo igre koje bi mogle zabaviti povjesničare, ali siguran sam da će nam za deset godina dosaditi. Dobit ćemo cijelu legendu, svu stvarnost, sve ratove i sav mir. Za šta ćemo raditi? Hoće li biti moguće ovu rupu pretvoriti u mjesto muzičkog stvaranja? Sumnjam. Bit ćemo normalni. A da bi bili normalni, svi moraju proći kroz legende, mitove. Nakon toga mislim da ćemo se svi asimilirati u region.
U “Jedanaest zvijezda” pišete: “Ja sam jedan od vitezova kraja/skočit ću/sa moga konja u prošlu/zimu, ja sam posljednji dah Arapa.” Zar pjesnik nema drugu misiju osim da bude „vitez kraja“?22
Ta izreka dolazi od Abu ‘Abdallaha al-Saghīra, posljednjeg arapskog kralja Granade, koji je, stigavši na planinu, pogledao iza sebe i zaplakao. Španci su ga uklesali na kamenu: Ovdje je bio posljednji uzdah Arapa. Cijela njegova priča je tragična. Majka ga je gurnula u rat čiji je ishod bio jasan. Imao je izbor: prihvatiti mir, koji nije bio ništa drugo do predaja, ili pretrpjeti poraz. Identifikujem se sa ovim. Nisam “Arapski posljednji uzdah”, ali kad ga napišem, živim u njemu. Kao da nisam iz dvadesetog vijeka.
Vaše pitanje ima vrlo važan nivo, a to je pitanje prošlosti u poeziji. Mislim da je poezija reakcionarna forma pisanja. Uvijek sluša glasove iz prošlosti, glasove kojih više nema. Ne postoji modernizam koji dolazi iz sadašnjosti. Prošlost je najnefleksibilnije vrijeme. Morate biti na najstarijoj ulici u Parizu, da bi ton pjesme bio moderan. Poezija koja je odsječena od drevne prošlosti odjek je koji se ne može vratiti. U svakoj pjesmi moguće je pročitati istoriju poezije. Pjesnik je prvi čovjek. Svaka pjesma mora reći da čovjek trenutno stiže, trenutno je protjeran i vraća se u svoj pravi raj. Ravnoteža između prošlosti i budućnosti u poeziji je da, koliko god bila daleko u prošlosti, isto je toliko bliska budućnosti. Nema poezije iz “američkog načina života.”23 Što više budete zalazili u Kanaance, sumersku povijest, bit ćete ukorijenjeniji. Nijedan komad zemlje nikada se potpuno ne osuši. Čak i kad slušate pjesmu na radiju, ako vas ne podsjeća na udaljeno mjesto, ne dodiruje vas.
A pjesnik je vitez kraja?
Kao pjesnik osjećao sam se kao da sam posljednji vitez na stranici istorije. Identificirao sam se s čovjekom koji je bio iz zaseoka Andaluzije. Ne zna [šta da radi]: Boriti se ili ne boriti se? Tako je njegova majka izrecitirala poznatu pjesmu: “Plačeš kao žena nad kraljevstvom koje nisi odbranio (kao muškarac).” Znala je da će izgubiti i gurala ga je u borbu. To se upravo sada dešava. Istina nema samo jedno lice. Nijedan istoričar ne može da joj sudi. Njegov strah, oklijevanje i poraz razumljivi su. Bilo je onih koji su mu rekli: Ubij se. Budi hrabar. Tako da je između hrabrosti i pragmatičnosti ovaj čovjek postao arapski marginalac. I svaka generacija ga proklinje. Granada je završena. Tu je kraj za svu arapsku kulturu. Pa kako čovjek reagira na takvo suđenje? On se spašava. Dozvolili su mu bijeg. Obećali su mu malo kraljevstvo, ali su ga izdali.
„Ko sam ja nakon noći stranca?“24 Ko ste Vi?
O la la! To pitanje u pjesmi ostaje bez odgovora. Ja nisam svoj. Ako u mom identitetu nema stranca, ne prepoznajem se. Mogu se definisati samo kroz dijalektički odnos između sebe i drugog. Da sam sam, bez svojih bližnjih, šta bih razumio? Bio bih ispunjen sobom, cijelom svojom istinom, bez dualizma.
Od kada sam napustio Andaluziju, tragao sam za odgovorom, otkad sam napustio istoriju drugog, svojih bližnjih. Od tada pa sve do danas tražio sam mjesto u istoriji i daleko sam od toga da ga nađem. Ja sam izvan istorije svog bližnjeg i izvan njegove priče o sebi.
Govorite o onom drugom, kada je većim dijelom taj drugi Palestinac. Postoji li danas mjesto u Vama za drugog koji je Jevrejin, Izraelac?
Nemoguće je da izbjegnem mjesto koje je Izraelac zauzeo u mom identitetu. On postoji, šta god da mislim o njemu. On je fizička i psihička činjenica. Izraelci su promijenili Palestince i obrnuto. Izraelci nisu isti ljudi koji su došli, a Palestinci nisu isti ljudi koji su nekad bili. U jednom postoji drugi. Da je Izraelac napustio moj identitet, da li bih se srušio? Pretpostavljam da je to bilo Vaše pitanje. Ne želim ulaziti u ovakva pitanja. Na kraju krajeva, ja sam sin arapske kulture. Da sam odsutan iz ovog istorijskog trenutka, našao bih se u Maroku ili Jemenu. Dakle, trebali biste znati da ni jučerašnji Izraelac niti novi Izraelac nemaju moć da me uklone. Zato što imam ogromnu ličnu kartu i proteže se od Atlantskog okeana do Jemena. Imam gdje pobjeći, negdje umrijeti i negdje se ponovo roditi. U ovom trenutku govorimo o izraelskoj komponenti palestinskog identiteta. To je ambivalentni, heterogeni element. Treba mi heterogenost. Obogaćuje me. Drugi [aher] je odgovornost [aharayut] i test. Zajedno radimo nešto novo u istoriji. Sudbina nas je pitala.
Prisilila nas…
U početku nas je tjerala, a sada moli – sada je tako pristojna! – da je možemo ispitati na drugačiji način. Hoće li se iz ove dvije varijante pojaviti treći način? To je test.
Šta je za Vas hebrejski?
Hebrejski je prvi strani jezik koji sam naučio, sa deset ili dvanaest godina. Razgovarao sam na ovom jeziku sa strancem, policajcem, vojnim upravnikom, učiteljem, zatvorskim čuvarom i ljubavnicom. Dakle, to ne označava jezik osvajača, jer sam u njemu izgovarao riječi ljubavi. To je takođe jezik mojih prijatelja. Moj odnos prema tome je čist. Otvorio mi je vrata evropske književnosti. Čitao sam Lorku na hebrejskom, kao i Nazima Hikmeta, koji je morao čitati u lijevom taboru. Prvi put sam pročitao grčku tragediju na hebrejskom. To je takođe jezik sjećanja na moje djetinjstvo. Kad čitam hebrejski, sjetim se tog mjesta. Sa sobom donosi pejzaž. Mnogi moji prijatelji u Evropi su ljubomorni što mogu da čitam Bibliju u originalu. Nisam prestao čitati hebrejski, čak ni izraelske novine. I zanima me književnost, posebno poezija. Nadam se da ću moći ponovo stvoriti jezik. Nemam nikakav kompleks u vezi s tim.
Je li progonstvo postalo maska?
Ne. Sada sam na ispitu: mogu birati između vanjskog ili unutrašnjeg egzila, vanjskog ili unutrašnjeg zavičaja – ne znam šta želim. Izgnanstvo je u meni toliko snažno da ga mogu sa sobom zemlji donijeti.
NAPOMENE
1. Doslovno, ova rečenica glasi: „Ne mogu reći da se selim iz jednog egzila [galut] u drugi, jer sam prognan [galui] – da li se kaže galui? – izgnanik [goleh], jer nagovještava dva aspekta.” Neizvjesnost koju je Darwish izrazio u ovom odgovoru fokusira se na gramatičku dopustivost ili nedopustivost upotrebe pridjeva galui u odnosu na “izgnanstvo”.
2. Vidjeti Mahmoud Darwish, Sjećanje na zaborav, prev. Ibrahim Muhawi (Berkeley: University of California Press, 1995), str. 87.
3. Časopis na arapskom jeziku koji je u Izraelu između 1994. i 1996. publikovao palestinski autor i novinar Emil Habibi. Oživio je 2002. godine pod uredništvom Antona Shammasa, Salmana Masalhe, Muhammeda Ghanaima, Ramzija Sulejmana i Antona Shalhata.
4. Vidi Muzika ljudskog mesa, prev. Denys Johnson-Davies (London: Heinemann Press, 1980).
5. Vidi Mahmoud Darwish, “Jedanaest planeta na kraju andaluzijske scene,” u knjizi If I Were Another, prev. Fady Joudah (New York: Farrar, Straus, Giroux, 2009), 57.
6. Layla i Lubna dvije su figure iz klasične tradicije arapske ljubavne poezije.
7. Vidi Sjećanje, 46.
8. Vidi Sjećanje, 49.
9. Vidi Mifgash/Liqā ’7–8 (jesen 1987.), str. 46–47. Članak se pojavljuje istovremeno na arapskom i hebrejskom jeziku.
10. Vidi Sjećanje, str. 81.
11. Vidi Sjećanje, str. 176: “Moj život je otkrivanje moje poezije, a moja poezija je otkrivanje mog života.”
12. Vidi Sjećanje, str. 90.
13. Vidi Darwish, Da sam ja neko drugi: „Nema zemlje za dva tijela u jednom, nema egzila za progonstvo/u ovim malim prostorima, a izlaz je ulaz:/Uzalud pjevamo između dva ponora“, 93.
14. Raka je kratica za reshima komonistit hadashah [Nova komunistička lista]. Formirana je 1965. godine kao dio raskola unutar Makija, izraelske komunističke partije, u kojoj se veliki palestinski korpus odvojio u znak protesta zbog podrške stranke cionizmu i državi Izrael.
15. Mahmoud Darwish, Zašto si ostavio konja samog?, prev. Jeffrey Sacks (New York: Archipelago Books, 2006), 126.
16. Mahmoud Darwish, Al-a'māl al-shi'rīya al-kamilah (Bejrut: Al-mu'asasa al-‘arabīyah lil-darāsāt wal-nashr , 1973.), 337.
17. Vidi Sjećanje, str. 109–10.
18. Vidi Mahmoud Darwish, „Vojnik sanja bijele tulipane“, u Nažalost, to je bio raj, ur. Munir Akash i Carolyn Forché, prev. Munir Akash i dr. (Berkeley: University of California Press, 2003).
19. Vidi Sjećanje, str. 68. 20.
20. Vidi, Nažalost, to je bio raj, str. 20.
21. Vidi Darwish, “Jedanaest planeta”, 57.
22. Vidi Ibid., 60.
23. Ova fraza se pojavljuje na engleskom jeziku u originalu.
24. Vidi Darwish, “Jedanaest planeta”.
POBVODOM 13. GODIŠNJICE SMRTI MAHMOUDA DARWISHA PREVEO I PRILAGODIO SA ENGLESKOG, DŽEMAL REDŽEMATOVIĆ