Isra i Mi’radž predstavlja noćno putovanje blagoslovljenog Poslanika Muhammeda, a. s., iz Mekke do Jerusalema, a odatle u više sfere ka Bogu. Prva odrednica naziva ovog jedinstvenog, u povijesti neponovljivog događaja označava horizontalni put blagoslovljenog Poslanika, a. s., od Mesdžidu-l-Harama u Mekki do Mesdžidu-l-Aksa'a u Jerusalemu, dok druga odrednica označava vertikalno “uzdignuće” iz Mesdžidul-Aksa'a prema višim sferama, sve do sfera koje su i melekima nepoznate (Sidretu-l-munteha). O ovom događaju govori nam i Kur'an:
Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (El-Isra’, 1)
Ovaj fenomen u islamu spada u domen gajba (nepoznatog) u kojeg treba vjerovati, koji se ne može razumom u svojoj punini dokučiti. Naš razum je ograničen u svojoj (ne)moći da spozna i otkrije sve tajne prirode koja ga okružuje i svih događaja koje je Bog priredio i koje priređuje ljudima.
Poznati islamski učenjak, imam Tahavi, u svojoj Poslanici iz Akaida kaže: „Mi'radž je istina. Muhammed, s. a. w. s., noću je putovao. Išao je lično, u budnom stanju, na nebo. Odatle je otišao do onih visina do kojih je Bog htio. Bog ga je počastio čime je htio.“ Iz ovih riječi imama Tahavija jasno se vidi da je blagoslovljeni Poslanik, a. s., ovo iskustvo Mi'radža doživio svim svojim bićem, i dušom i tijelom.
Enes ibn Malik, r. a., prenosi da je Muhammed, s. a. w. s., kazao: „Doveden mi je burak. To je duga, bijela životinja veća od magarca a manja od mazge. Korak joj je toliki dokle oko može doprijeti. Jahao sam sve dok nisam stigao do Kudusa. Svezao sam je za jednu halku (krug), za koju vezuju poslanici. Zatim sam ušao u džamiju i klanjao dva rekata. Nakon toga sam izašao. Došao mi je Džibril sa posudom vina i posudom mlijeka. Odabrao sam mlijeko. ‘Odabrao si prirodu’ – rekao je Džibril. Nakon toga sam podignut na nebesa…“
Nakon toga, u hadisu stoji, da su svaka vrata sedam nebesa otvarana kada bi čuli da je u pitanju blagoslovljeni Poslanik, a. s. Na svakom nebu je vidio nekog od poslanika, a. s., koji bi ga poselamili i uputili za njega dovu. Muhammed, a. s., je na tom uzvišenom putovanju razgovarao sa Bogom bez posrednika. Te prilike su objavljena posljednja tri ajeta sure El-Bekare, naređeno je obavljanje pet dnevnih namaza i podareno pravo šefa'ata (zauzimanja) Muhammedu, a. s., za njegov ummet. Vidio je blagoslovljeni Poslanik, a. s., Džennet i Džehennem i njihove stanovnike. Vidio je i druga znamenja, koja su mu Božijim dopuštenjem pokazana, a koja se navode u hadisima.
Dalje, u hadisu kojeg prenosi Enes ibn Malik, r. a., kaže se, a vezano za propisivanje namaza: „… Tako sam neprestano išao od svog Gospodara do Musa'a, a. s., sve dok moj Gospodar nije rekao: ‘Muhammede, zadužujem te sa pet namaza, svaki dan i noć, a svaki namaz će vrijediti kao deset namaza i to je pedeset namaza. Pa ko odluči da uradi neko dobro djelo, pa ga ne uradi, upisat će mu se da je uradio jedno dobro djelo. Pa ako ga uradi, pisat će mu se da je uradio deset dobrih djela. A ko odluči da uradi neko loše djelo, pa ga ne uradi, neće mu se ništa upisati. A ako ga uradi upisat će mu se jedno loše djelo’.“ Nakon toga, blagoslovljeni Poslanik, a. s., se zastidio da traži dodatnu olakšicu vezanu za namaz, u vidu skraćenja sa pet na tri.
Dakle, na Mi'radžu blagoslovljeni Poslanik, a. s., uzdignut je na najviše nebo i boravio je u blizini Uzvišenoga Boga, stigavši do te tačke koja nije ni melekima dopuštena, a Džibril, a. s., mu je tada kazao: „Idi dalje, Muhammede! Odavde si sam i sve je u tvojim rukama, da prijeđem još koliko vrh prsta, mene bi veličina svjetlosti moga Gospodara sažegla (spalila)!“ O počasti blizine sa Bogom govori i Kur'an:
Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s Pravog puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. Uči ga jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže – i objavio robu Njegovu ono što je objavio. Srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onome što je vidio? On ga je i drugi put vidio, kod Sidretu-l-Muntehaa, kod kojeg je džennetsko prebivalište, kada je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo – pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (En-Nedžm, 1-18)
Posljednju stanicu, na tom putovanju blagoslovljenog Poslanika, a. s., opisao je Es-Sujuti u svom djelu El-La’ali el-masnu’ah, koju prenosi S. H. Nasr u svom djelu Muhammed – čovjek Božiji, u kojem između ostalog stoji: “… Potom mi je govorio moj Gospodar, slavljen i hvaljen neka je: ‘Muhammede, da li znaš o čemu raspravlja najuzvišeniji melekutski zbor?’ Odgovorio sam: ‘Gospodaru, Ti najbolje znaš o tome, kao i o svemu drugom, jer Ti si onaj koji poznaje nevidljivo.’ ‘Oni raspravljaju’, reče, ‘o stupnjevima i vrlinama. Da li znaš Muhammede, šta su stupnjevi i vrline?’ – ‘Ti, Gospodaru’, rekoh, ‘znaš najbolje i Ti si onaj koji je mudar.’ Potom Bog reče: ‘Stupnjevi se tiču nečijeg vršenja obrednog pranja (uzimanja abdesta) u trenucima kada je to neprilično (poteško), hodeći pješice na religijske skupove, s iščekivanjem i radujući se sljedećem namazu, kada je jedno vrijeme namaza prošlo. A što se tiče vrlina, one se tiču toga da se nahrani gladni, da se širi selam, da se obavlja tehedždžud – ibadet Bogu noću, kada ostali spavaju.’ Nikada nisam čuo ništa slađe i ugodnije od milozvučnog zvuka Njegova glasa… ‘Muhammede, uzeo sam te Sebi za prijatelja baš kako sam za prijatelja bio uzeo Ibrahima. Darujem ti Fatihu i završne ajete El-Bekare (284-286), oboje iz riznica Moga Prijestolja, i nijedno od njih nisam dao nijednom poslaniku prije tebe. Šaljem te kao poslanika bijelim, crnim i crvenim narodima, džinima i ljudima, premda prije tebe nisam svima njima slao niti jednog poslanika. Zemlju sam rasprostro zbog tebe, i njeno kopno i njeno more zbog tebe i tvoje zajednice kao mjesto za pročišćenje i radi ibadeta Meni. Tvojoj zajednici (ummetu) darivam pravo na ratni plijen, koje kao nadoknadu, nisam darovao nikome prije njih. Pomoći ću te strahotama koje će tvoje neprijatelje natjerati u bijeg pred tobom mjesec dana prije tvog polaska u pohod. Poslat ću ti Učitelja svih knjiga i čuvara svih objavljenih knjiga Kur’an, koji ‘sve dio po dio objavljujemo’ (El-Isra’, 106). Ja ću ‘spomen na tebe visoko uzdići’ (El-Inširah, 4), čak dotle da ću taj spomen sa imenom Svojim povezati tako da nijedan propis Moje religije neće nikada biti spomenut a da i ti ne budeš spomenut sa Mnom.’…”
Ovo “putovanje ka Bogu” dogodilo se u mjesecu redžebu, prije Hidžre, bez preciznog podatka kojeg dana a najvjerovatnije dvadeset i sedmog. Bitno je spomenuti, da ono dolazi nakon sennetu-l-huzn (godine tuge) za blagoslovljenog Poslanika, a. s., kada su mu u kratkom vremenskom periodu, preselila dva oslonca u životu: njegova emotivna snaga, supruga hazreti Hatidža i njegov zaštitnik u društvu, amidža Ebu Talib. Neposredno prije nego su ga stanovnici Taifa najgrublje dočekali i prosto najurili, ponizili, u njegovom pokušaju da ih pozove u islam. To je trenutak, kada blagoslovljenom Poslaniku, a. s., Bog daje “do znanja” da nema vječitog oslonca u životu osim Njega i da je Mi’radž kruna njegovog truda pozivanja vjeri do tada u teškim uslovima, gotovo neizdrživim; i da je Mi’radž samo “osvježenje” koje će mu uliti dodatno samopouzdanje u Boga, i na putu Njegovom, a koje će ga držati sve do smrti.
Konkretne implikacije na stvarnost, a kao posljedica Mi’radža, blagoslovljeni Poslanik, a. s., neće imati jer hod na putu Njegovu se nastavlja dalje, susrećući se sa novim izazovima tadašnje realnosti.
Obzirom da je “namaz mi’radž vjernika” (hadis), možemo kazati da vjernik nakon obavljenog namaza, u kojem snagom svoje vjere stupa u izravan kontakt sa Bogom, dužan vratiti se dunjalučkom hodu (shodno kao što je i blagoslovljeni Poslanik, a. s., nakon svog mi’radža) na putu ka Bogu, zatim namjesničku ulogu izvršavati i pozivanje vjeri nastaviti istim žarom; ne očekujući nikakva čudesa. Vjernikov namaz treba da bude polog koji mu uliva duhovnu, a koja je potrebnija od fizičke, snagu u oslanjanje na Boga u realnom životu, onakvom kakav jest sa svim svojim situacijama koje nosi i sa kojima se trebamo susresti. Razlika namaza vjernika, koji je opet propisan na Mi’radžu ne slučajno kao što i ništa slučajno nije, i Mi’radža Muhammeda, a. s., je u tome: što vjernik može iskusiti “uzdignuće ka Bogu” duhovno dok blagoslovljeni Poslanik, a. s., je to doživio i duhovno i tjelesno, i tako je samo u njegovom slučaju.
A, zar smiju vjernici, nakon svakodnevnih “uzdignuća ka Gospodaru” klonuti duhom, ma kakva god realnost bila!? Zar vjernici da odustanu od borbe!? Neka nam nakon „kontakta“ sa Bogom bude uvijek na pameti činjenje dobra i pozivanje na dobro. Nakon naših „mi'radža“ odgojimo sebe, budimo ustrajni, odlučni, spremni na žrtve radi „viših ciljeva“. Radimo na tome, da nakon svojih namaza širimo selam tj. mir na svakom koraku, pomažemo potrebne, dajemo sadaku, hranimo gladne (a ima ih), bdijemo noću u ibadetu kako bi skupili snage za svakodnevnicu. Nećemo biti pitani za druge živote, ponavljajmo to sebi uvijek, već za svoju svakodnevnicu! Imamo li pozitivan odgovor, i kakav nam je zapravo odgovor!? Nejasan, negtivan, loš… Bdijenje noću nam pomaže da svakodnevno preispitujemo sebe, svoja djela i svoje namjere. Ne zabavljajmo se nerealnim, mali koraci su potrebni. „Bog voli dobra djela na kojima ustrajemo, makar ona bila i malehna“ (hadis). Ta „mala djela“ upravo oblikuju naš život i naš put. Jer, mi smo onakvi kakvi smo, ne samo u kući, već van kuće, na poslu, putu, u prodavnicu, autu… Radimo na sebi svakodnevno, jer tako radimo i za zajednicu, porodicu, za društvo. Ne trebaju nam velike riječi, potrebna su nam djela. Danas živimo. Nemamo vremena. Dunjaluk traje „dan, ili dio dana“ (Kur'an). Pobrinimo se da današnji mi'radž bude konkretizovan u našoj svakodnevnici. Jer, vremena za nas je sve manje. Čini nam se da imamo, ali imamo li zaista vremena puno!? A Ahiret!? Ahiret je vječan.
ZEJNO OMERAGIĆ