Mr Zilka Spahić Šiljak rođena je 1968. godine u Zenici. Završila je Gazi Husrevbegovu medresu. Diplomirala je na Fakultetu islamskih znanosti u Sarajevu. Magistrirala ljudska prava i demokraciju na temu: „Politicka participacija žena“, a trenutno priprema doktorat na temu: „Žene, religija i politika“
Zilka Spahić Šiljak, nekada poznata po izvođenju ilahija u Gazi Husrevbegovom horu, danas se bavi ljudskim pravima i pravima žene u društvu. Udata je i ima kćer. Živi i radi u Sarajevu.
Saradnik Elifa je razgovarao sa gospođom Zilkom Spahic o pravima žena, islamskom pogledu i položaju žene u društvu uopšte. Dio tog razgovora prenosimo.
Možete li nam reci nešto o ulozi žene u bosanskom društvu i koja to prava nedostaju da bi ona bila ravnopravni clan društva?
Žena je u bosansko-hercegovackom društvu u vrlo teškoj poziciji, prije svega zbog bremenitih ekonomskih prilika u kojima se nalazi cjelokupno društvo, preživljenih licnih i trauma svojih bližnjih, a napose što je preuzela brojne obaveze u društvenom životu, a nije
uspjela rasteretiti se obaveza u porodici, koje, po nekom nepisanom pravilu u svim patrijarhalnim društvima pripadaju ženi.
Nadalje, žena je u BiH podređena muškarcu i porodici, ponajviše zbog siromaštva, jer su žene ne samo u BiH, vec diljem svijeta najsiromašniji sloj populacije i, prema statistikama, posjeduju samo 1% ukupne svjetske imovine. U konstelaciji odnosa u kojoj je žena ekonomski ovisna, opterecena preživljavanjem i brigom za porodicu (danas veliki broj žena radi i zarađuje za porodicu, jer su muževi bez posla, invalidi ili su ostale udovice), ona nema vremena misliti na sebe i svoje mjesto u društvu. Briga za drugog je uvijek bila primarna za žene opcenito i to se ponajbolje pokazuje u teškim trenucima, kada treba osigurati osnovnu egzistenciju porodici. Zato se danas žene diljem svijeta, posebice u religijskom diskursu monoteistickih tradicija Judaizma, Kršcanstva i Islama zalažu za teologiju i etiku brige i odgovornosti umjesto teologije i etike nadmetanja i moci.
Ipak, da bi se postigla ravnoteža u društvu, žena mora biti ravnopravna sudionica u svim segmentima, sa jednakim mogucnostima i atmosferom koja a priori ne iskljucuje žene zbog predrasuda i stereotipa duboko ukorijenjenih u svijesti muškaraca, ali i žena. Mora se priznati da je naša kultura vrlo patrijarhalna, konzervativna i nesklona angažiranju žena u politickom životu. To je, dakako, ocito u svakom domenu društevnog života, jer su žene u malim procentima zastupljene na mjestima odlucivanja, odnosno na mjestima na kojima se kreira politika odnosa jednoga društva.
Iako su uvedene određene mjere kojima se nastoji poboljšati položaj žene u društvu, doneseni novi zakoni, a posebno Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, koji predstavlja dobar okvir za eliminiranje diskriminacije u svim sfrema života, promjene se ne mogu napraviti u kratkom vremenskom periodu i bez aktivizma usmjerenog na promjenu kulturoloških obrazaca ponašanja i pođele uloga. Država je uvela mehanizme za pracenje provedbe ovog zakona (Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Gender Centar Fedracije BiH i Gender Centar RS, a onda komisije u parlamentima na svim niovima vlasti), ali je još rano za vece rezultate, jer je potrebno da se novouspostavljeni mehanizmi adaptiraju na potrebe i uvjete u kojima đeluju.
U kojoj mjeri islam ženi dozvoljava participiranje u vlasti?
To je jedno od kljucnih pitanja kada se raspravlja opcenito o vlasti u islamskoj tradiciji. Naime, žene i narodne mase su vijek bile iskljucivane iz pođele i ucešca u vlasti, kako je to vrlo lijepo elaborirala Marokanka Fatima Mernissi. Ona je napisala sjajno historijsko đelo „Zaboravljene vladarice u svijetu islama“, koje sam prevela na bosanki jezik. Ova svojevrsna historija koji iz sasvim druge perpsektive, perpsektive žene, iskljucenog elementa društva, govori o krucijalnim pitanjima za muslimane diljem svijeta, kao što su pitanja ljudskih prava, odnosa božanskog i ljudskog, individualnog i kolektivnog, naravi vlasti i napose razapetost muslimanskog bica između dvije scene, jedne građanske i druge vjernicke. Dilema koju ona postavlja pred nas je da li je moguce biti dobra građanka i dobra vjernica, kako uskladiti ta dva identiteta, a da se ne osjecamo nelagodno, da nismo pogriješili, da nismo „izdali“ tradiciju.
Vladarice o kojima Fatima piše su žene koje su obilježile muslimansku povijest svojom vladavinom i o kojima su klasicni muslimanski historicari govorili i pisali, ali su ih kasniji dekadentni hostoricari namjerno zaboravili. Da nije bilo tih podataka Fatima ne bi uspjela napraviti ovakvo štivo. Možda bi morala napraviti pricu, koja ne bi bila historijski utemeljena kao ovo đelo. Kako je konstanta muslimanske povjesti svjedocila veliki otpor dolasku žena na vlast i njihovom pravu da suvereno vladaju, tako su muslimani nastojali da izbrišu te ”detalje” iz historije kako bi što prije zaboravili da su se neke žene usudile preci prag privatne sfere, pragove harema i odlucno zaigrati u javnoj sferi života. Muslimani i muslimanke kao da su zaboravili temeljnu poruku iz Kur'ana u kojoj Uzvišeni Allah kaže da su ”vjernici i vjernice prijatelji jedni drugima, da naređuju dobro a odvracaju od zla….”, što pokriva sve društvene aktvnosti i zahtijeva partnerski odnos.
Da li je pad društvenih, posebno porodicnih vrijednosti u zapadnim društvima rezultat potpune posvecenosti žene karijerizmu i zapostavljanju uloge upravljanja porodicom?
Ne bih rekla da je pad društvenih vrijednosti rezultat angažmana žene u društvu, jer to onda amnestira muškarca bilo kakve odgovornosti za to. Mislim da odgovornosti za devalviranje moralnih vrijednosti u cjelini snose i žena i muškarac pođednako. Oboje dobrovoljno ulaze u porodicu i oboje imaju prava i odgovornosti s tim u vezi. No, kako su žene u patrijarhalnim porodicama jedine odgovorne za odgoj i podizanje đece, ali i uspjehe i neuspjehe porodice, onda se teško oslobađamo tog ugla promatranja stvari, tako da devalviranje moralnih vrijednosti uvijek vezujemo za ženu. Niko ne spominje da su muškarci ti koji su uveli i uvode nove standarde i modele modernog porobljavanja žene iskorištavajuci nju i njeno tijelo na besraman nacin. Ali kako je stvorena klima u kojoj se najlakše tako ‘napreduje’, onda se mnoge žene odlucuju za to jer je to lakši put. Smatram da i muskarci i žene moraju snositi odgovornost za ono što se događa u društvu, upravo onako kako ih je Kur’an obavezao.
Nezaobilazno je i pitanje poligamije?
Poligamija, također, spada u grupu prethodno pomenutih izuzetaka i ne može se nametati kao univerzalni princip i model koji obavezuje nekoga. Poligamija je bila poznata kod svih naroda, ali je vremenom, shodno prilikama i potrebama, nestajala. Poligamija jeste dozvoljena, ali nije naređena, niti preporucena. Ostavljena je, naime kao model koji se može koristiti u društvu, ako postoje uvjeti i potreba za tim, pod uvjetom da se ispoštuju principi pravednosti koje Kur’an traži od vjernika. Na koncu, ostaje poruka svakom od nas : ‘Allah nije dao dva srca u njedrima jednoga covjeka’…. (Kur’an, 33 :4) Poligamija se može razumijevati kao model koji bi pomogao da se riješe neka socijalna pitanja, da se neko zbrine i da se nekome pomogne. Ako se ona prakticira u smislu ove dimenzije, onda bi mogla imati opravdanje u nekom društvenom kontekstu, ali ako postoje drugi modeli da se pomogne ženama koje su ostale nezbrinute, kao što je slucaj žena u BiH nakon proteklog rata, onda ih treba koristiti, pogotovo ako su oni prihvatljiviji ženama. Naravno, u ovakvim situacijama, ako žena dobrovoljno pristaje na to, onda je to licna stvar dvoje ljudi koji svjesno ulaze u bracne odnose i tu ne bih nikoga osuđivala niti podsticala, samo bih kazala da u uvjetima u kojima žive muslimani danas u Evropi, u sekularnoj građanskoj državi, ovaj model nije prihvatljiv, niti poželjan, jer bi doveo do zloupotreba i manipulacija koje su vec i danas ocite. Ljudi su razocarani ponašanjem nekih muslimana koji su se oženili drugom ženom jer su, zaklanjajuci se iza vjere napravili pometnju i zbrku u svojim porodicama i okruženju. Prva porodica ostaje nezbrinuta i izložena psilohoškim pritiscima, što dovodi do rušenja porodicne harmonije i ravnoteže. Tako se kad je motivacija licni užitak, a ne briga i zaštita nekoga kome je to potrebno. Na koncu, muškarac i žena su dva spola koji zajedno cine harmonicnu cjelinu shodno kur’anskoj poruci, da je sve stvoreno u paru, što implicira da tako i najbolje funkcionira i ostvaruje harmoniju i u sebi i u okolini.
U vrijeme prosperiteta civilizacije što ju je islam iznjedrio, viđeli smo brojne žene koje su briljirale kao pravnici, pjesnici, cak i sudije. Da li je sveukupna dekadenca muslimanskog društva na globalnom nivou razlog što je žena danas potisnuta sa polja nauke, što je najveci broj nepismenih u ruralnim i drugim sredinama, upravo među ženama?
Sveukupna dekadenca muslimanskih društava uveliko uvjetuje težak položaj žene, posebno u ruralnim sredinama u kojima je evidentan veliki broj nepismenog stanovništva, uglavnom, žena. Neka ženska imena iz muslimanske historije ostavila su snažan pecat na mnoge generacije, međutim ta imena su izblijedila u našem sjecanju, zaboravili smo ko su bile te žene, šta su ucinile, što može biti paradigma i nama danas. Te brojne druge žene su sistematski uklanjane sa stranica zvanicne literature na cijim temeljima su se obrazovale generacije, tako da samo poneka informacija uspije proviriti stidljivo iza teških zavjesa kulture u kojoj je muškarac bio i ostao norma prema kojoj se sve ravna i okrece. Ja bih ipak obrnula ovu tezu iz vašeg pitanja i kazala kako je iskljucenje i potiskivanje žena na margine društva i dovelo do dekadencije i stagnacije. Na taj nacin se gubio veliki intelektualni potencijal i snaga, kako je to primijetio Joh Stuart Mill, koja se posigurno mogla usmjeriti u pravcu razvoja zdravog društva u kojem ce biti vše socijalne pravde, a manje licnih interesa i poriva.
Muslimanska društva nece izaci iz ucmalosti i ucahurenosti, ako ne otvore vrata, ne samo ženama, vec i drugim obespravljenim grupama u društvu. Znanstvena elita mora postojati, ali isto tako i srednja klasa koja ce nositi temelj jednoga društva. Ocito je da u muslimanskim društvima postoji veliki jaz između aristokracije i narodnih masa, bogatih i siromašnih, i na koncu, između građanskog i vjernickog modela života. Ne postoje znacajniji iskoraci i tendencije koje ce pronaci model koji integrira, a ne razdvaja, koji ce dati šansu svakom covjeku da pokaže šta zna, da slobodno kaže šta misli, a ne iskljucivati ga na premisama koje pocivaju na biološkim razlikama.
Kako da žena uspostavi balans na relaciji posao-porodica, da ne zapostavi ni jednu stranu na uštrb druge?
Ja sam vec rekla koliko je važno ne iskljucivati žene iz društva jer to cini polovicu intelektualnog potencijala i snagu koja može unijeti novu dimenziju i perspektivu rješavanja svih životnih pitanja. Međutim, u drugom dijelu vašeg pitanja se naglašava kako bi žena trebala uskladiti svoje obaveze u privatnom životu sa društvenim angažmanom. Tako mnogi ljudi razmišljaju, obavezujucu na taj nacin ženu da ispuni, prije svega, svoju tradicionalnu ulogu majke, supruge, domacice, pa tek onda ostalo, ako ima vremena za to.
To je neprihvatljiv nacin gledanja na ovo pitanje, jer niko ne pita muškarca kako ce on stici obaviti svoje obaveze, niti mu se stavlja na teret odgoj đece i obaveze koje ima u porodici. Na pocetku sam pomenula kako žena ne može preuzimati nove, ako se nije rasteretila obaveza u privatnoj sferi, jer to onda za nju predstvalja dvostruko ili trostruko opterecenje, što danas uveliko otežava ženi da bude angažirana u društveno-politickom životu. Današnja žena je emancipirana, ali samo donekle u smislu da se obrazovala, da radi, da ima mogucnost da gradi karijeru, pa i participira u vlasti. Ali, to previše košta i nju , njeno zdravlje, ali i porodicu. To je zapravo proleterska emancipacija, jer su ženama otvorena vrata društvenog angažiranja, ali joj je na plecima ostao sav teret obaveza porodicnog života i to u okolnostima opceg siromaštva, tako da su male šanse da plati za obavljanje kucanskih poslova i slicno.
Da li ste upoznati sa pravima žena u Crnoj Gori i koju bi im poruku uputili?
Donekle jesam, jer sarađujem sa koleginicima iz nevladinih organizacija, a i gostovala sam na Ženskim studijama u Kotoru, koje vodi ženska nevladina organizacija Anima Kotor.
Znam da su vrijedne i da se trude mijenjati okruženje u kojem žive, ali se kao i bosansko-hercegovacke žene suocavaju sa brojnim preprekama. No, važno je raditi, a rezlutati ce doci kad-tad. Moja poruka bi bila da je važno napraviti iskorak danas, kako ne bismo žalili sjutra i da samo zajednickim akcijama, solidarnošcu i vjerom u dobro i pravdu, možemo postici što želimo. Najvažnije je raditi i truditi se, a to na kraju uvijek bude prepoznato i priznato.
Udati ste i majka ste, kako uspijevate da uskladite vrijeme uprkos velikim obavezama?
Nije jednostavno, ali se dogovaram s mojom porodicom, nastojeci da uskladim i svoje i njihove obaveze, iako moram priznati da u zadnje vrijeme oni mene više pomažu i imaju razumijevanja, jer, pored posla, radim doktorat, tako da to doista traži veliki trud i odricanje. Najvažnije je da se ljudi dogovaraju, a posebno je važno u braku da partneri budu doista partneri, da zajedno planiraju i odlucuju i, naravno, pomažu jedno drugo. Vjerom, ljubavlju i trudom se sve uspije uskladiti.
U narodu ste poznati po izvođenju ilahija. Šta zapravo za Vas predstavlja taj period?
To je period kojeg se vrlo rado sjecam jer, doista nosim lijepe uspomene i sjecanja na koleginicice i kolege s kojima sam provela divnih sedam godina u horu Gazi Husrefbegove medrese. Bili smo mladi, puni elana i želje da islamsku duhovnost i kulturnu baštinu oživimo i reafirmiramo ilahijama, kasidama i sevdalinkama u vremenu kada su to ljudi željno iscekivali. Na hiljade ljudi je dolazilo na naše koncerte, no mi nismo bili Hor koji je nastupao samo u koncertnim dvoranama, vec i u najmanjem bosansko-hercegovackom selu, ako smo bili pozvani. To je za mene bila velika vrijednost i dokaz da su nam bili važni obicni vjernici i vjernice, građani i građanke i da nam je bila cast kada smo odlazili na gostovanja, mevlude i otvaranja džamija u ta mala mjesta koja su imala ljude velikog srca i vjere.
To je, također, period koji je okupio generaciju velikih talenata i nadarenih ljudi koji su dugo ostali zajedno i bili prepoznatljivi po onome što su radili. Bila je to plejada mladog svijeta, kakva se rijetko nalazi na jednom mjestu i za duži vremenski period, tako da ce proci decenije i decenije dok se ponovo ne nađu osobe poput Aziza Alilija, Senada Podojka, Burhana, Šabana, Sulejmana Bugarija, Mensura Malkica, Kevser i drugih. Audio i video kasete koje smo snimali su tu da obnove sjecanje na stare ilahije, pa, obicno kada se putuje iskoristi se prilika da se preslušaju stari materijali i podsjeti se na anegdote sa gostovanja.
Da li biste prihvatili eventualni poziv našeg Mešihata da nas posjetite i da učestvujete na seminaru o pravima žena?
Svakako da bih, jer je to prilika da se ove teme otvaraju u institucijama Islamske zajednice koja može biti nosilac pozitivnih promjena i u samoj Zajednici i u društvu u cjelini. Islamska zajednica je dio civilnog društva i kao takva može đelovati sa drugim akterima da se napravi bolje, pravednije i sretnije društvo. Važno je da se vjerske zajednice ukljucuju u društvo, kao što je to Islamska zajednica u BiH ucinila ove godine, svojim aktivizmom u sferi prevencije protiv droge i drugih opojnih sredstava. Jer sve ono što covjeka tišti kao građanina, tišti ga i kao vjernika, tako da vjera može biti dobar agens promjena i podrške posebno mladim ljudima da nadvladaju svakodnevne frustracije i izazove modernog života. U tom smislu, i pitanja prava žena treba da dobiju adekvatan tretman, jer jedini nacin da se pravilno odredimo u toj sferi, jeste ako otvaramo prostor za dijalog, suceljavanje mišljenja, bez iskljucenja, napada i iscrpljivanja u tome ko je u pravu, a ko nije. U otvorenom dijalogu se dođe do najboljeg rješenja, a ja sam uvjerena da ce Islamska zajednica imati mudrosti za takvim dijalogom i da opcenito otvori prostor ženama intelektualkama u svojim redovima i tako iskoristi polovicu intelektualnohg potencijala potrebnog za progres.
Razgovarao:
Ajdin Rakic