Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat ef. Fejzić, boravio je u višednevnoj posjeti Somaliji. Reis Fejzić je prvi predstavnik jedne balkanske institucije koji je bio u ovoj zemlji, čije je stanovništvo, uslijed nezapamćene suše i dugogodišnjeg građanskog rata, suočeno sa siromaštvom i velikom gladi, od koje je umro veliki broj ljudi, posebno djece. Reis Fejzić dao je ekskluzivni intervju za bportal.ba i ustupio nam fotografije iz Somalije.
Kojim povodom ste posjetili Somaliju?
Polazeći od Kur-anske činjenice da su svi muslimani braća, a i od kur'anske mudrosti koja kaže: “Ko spasi jedan ljudski život, kao da je sve ljude spasio“, duboko potrešeni vijestima i medijskim snimcima o razmjerama gladi i siromaštva u Somaliji, Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori je, u toku Ramazana, pokrenuo akciju prikupljanja pomoći za narod Somalije. Nakon završene akcije, iako nije bilo nimalo jednostavno, cilj moje posjete bio je da lično dostavim prikupljena sredstva.
Kako ste tamo otputovali?
Otputovao sam redovnom avio-linijom turskog nacionaolnog prijevoznika do Najrobija, glavnog grada Kenije, a odatle do Mogadiša, nimalo ugodnom niti bezbjednom lokalnoj linijom „African-express“. Slikovito, ali zaista ulazak u ovaj avion više ličio na ulazak u gradski autobuski prijevoz, jer je ušlo više putnika nego što ima sjedišta… A u povratku istom linijom, iz Mogadiša, uslijed nedostatka bezbjedonosnog skenera, avion je morao da sleti odmah po ulasku u vazdušni prostor Kenije, na neki loklani aerodrom, da bi se naknadno izvršile bezbjedonosne kontrole putnika i prtljaga.
Ko Vam je pomogao prilikom putovanja i kako ste se sporazumjevali sa stanovništvom?
Putovanje u Somaliju su pomogli naši prijatelji iz Vladinog i nevladinog sektora Turske. Moram napomenuti da, na osnovu onoga što sam vidio, ubjedljivo najbrojnije prisustvo humanitaraca je iz naše prijateljske Turske. Imajući u vidu, sveukupno stanje u Somaliji, bez podrške turskih prijatelja, moj odlazak ne bi bio izvodljiv. Zato koristim ovu priiliku da im se najiskrenije zahvalim. Što se jezika i sporazumijevanja tiče, pored svog lokalnog jezika, veliki broj građana Somalije govori arapski jezik, a nije ni mali broj ljudi sa kojim se možete sporazumjeti na engleskom jeziku…
Kakvi su vaši utisci nakon posjete toj zemlji?
Svijet je postao globalno selo u kojem obitava mnogo zemalja i naroda. Ukoliko niste moćna zemlja nisam siguran da je dobro da budete i previše bogati, a isto je tako katastrofalno ako nemate ništa od prirodnih bogatstava, pa niste zanimljivi nikome. To je slučaj sa Somalijom. Hoću da kažem da sam mnogo zadovoljniji svojim životom i životom svoga naroda, kad uporedim sa onim što sam vidio u Somaliji.. Zaista, kada se prisjetim tih slika, ništa drugo mi ne preostaje nego da se zahvalim Allahu dž.š. na blagotatima kojima nas je, na prostorima gdje živimo, počastio.
Možete li opisati jedan dan života u Somaliji, onako kako ste vi vidjeli?
U Somaliji sam boravio četiri dana, a svaki mi je bio isti po dubini impresija o razmjerama njihove tragedije koje su proizveli siromaštvo, građanski rat i glad… Želim da napomenem da sam, tokom cijelog boravka, imao dva naoružana vojnika uz sebe, čiji je zadatak bio da brinu o našoj bezbjednosti. Pošto ja sebe ne smatram velikom i značajnom ličnošću, taj čin govori o nedostatku bezbjednosti, koji je možda jedan od najvećih problema Somalije. Tome u prilog govori i činjenica da je skromni hotel u kome sam boravio, bio okružen podignutim zidovima od tri-četiri metra sa bodljikavom žicom, a na glavnoj kapiji konstantno je bilo desetak naoružanih vojnika. Izlazak poslije 18 sati, nije nam bio dozvoljen iz sigurnosnih razloga. Mislim da ovo dovoljno govori o zemlji u kojoj je bezbjednost na veoma niskom nivou. Naravno, sve ovo nisu pravila za stanovnike Somalije, a pogotovo ne za one koji su iz kritičnih područja došli u glavni grad Mogadiš. Njih je od oko dva miliona. Tim ljudima ova pravila ne znače ništa i oni u potrazi za korom hljeba ili nekim putem gdje bi sebi sagradili privremenu kolibu su skoro 24 sata u pokretu.
Uprkos velikoj gladi , učenici – koliko toliko- ne zanemaruju obrazovanje. Kako izgledaju njihove škole, učionice?
– Somalija je do sredine 80-ih bila bezbjedna i uređena zemlja, sa najjačom vojskom u Africi. Međutim početkom 90-ih godina počinju plemenski sukobi koji traju sve do danas. Današnji građanski sukobi izmedju slabe cenralne vlasti i militantnog eš-šebab, uz sušu, najveći su uzrok njihove krize, siromaštva i gladovanja… Decenijski sukobi su doveli do toga da institucije sistema ili ne funkcionišu ili su funkcionalne u nedovoljnoj mjeri. Tako je tim pogođen i obrazovni sistem. Tamo ne postoje države škole, školstvo je privatno… Ja sam posjetio privatnu školu „Furkan“ koju pohađaju između ostalog dva odjeljenja ( muško i žensko) siročadi, kojima smo uručili određenu pomoć. Sa žalošću mogu da kažem da je sedamdeset procenata stanovništva nepismeno…
Ima li pozitivnih stvari u Somaliji ?
Ono što sam vidio kao najpozitivnije za ta četiri dana jeste da, i pored velike gladi, čovjek slobodno može ulicom nositi nešto od namirnica. Na ulici nema otimanja, a ne vjerujem da bi se mi „ moderni Evropljani“ tako ponašali u sličnoj situaciji.
Od čega se se sastoji prosječan somalijski obrok?
Prosječan somalijski obrok sastoji se od riže, a s obzirom na to da se nalaze na „Afričkom rogu“ opasani morem, nađe se ponekad i nešto ribe. Meso sa rižom bio bi pravi zijafet (gozba).
I bolesti predstavljaju veliki problem. Može li im se uopće pomoći u rješavanju tog problema?
Naravno, može im se pomoći. Evidentant je nedostatak bolnica, lijekova, medicinske opreme i osoblja… Možemo reći da je to, trenutno, možda i veći problem od same gladi. Prilikom moje posjete jednoj bolnici donirali smo rentgen-aparat, kojeg bolnica nije posjedovala. U medicinskim ljekovima recimo, bio je evidentan nedostatak medikamenta koji se daju ljudima na samrti uslijed gladovanja, jer im se ne smije odmah dati hrana, već potrebni medikament, prije hrane, kako ne bi umrli, jer organi za varanje ne mogu primiti hranu bez tog lijeka….Uvjerio sam se da su Turci otvorili već nekoliko bolnica i vidio sam veliki broj medicinskih radnika njihovog Ministarstva zdravlja i volontera .
Da li su neki od Somalijaca sa kojima ste razgovarali pominjali da žele napustiti zemlju?
Niko od onih sa kojima sam razgovarao nije izrazio takvu želju. Mislim da oni vole svoju zemlju.
Razgovarala: Alma ARNAUTOVIĆ