1. Mus'ab bin Umejr, r.a.
Mus'ab bin Umejr bio je jedan od moćnijih i bogatijih ljudi u svom plemenu. Kada mu je Allah proširio grudi za islam, njegov ulazak u njega je bio jasna indikacija šta uputa može učiniti u preobražaju srca i uvjerenja. Ovaj mladić se od velikog bogataša preobrazio u pukog siromaha ostavljajući luksuzni status kojeg mu je pružalo pleme. Okrenuo se siromasima i odbačenim ljudima koje su bili kažnjavani i ponižavani. Međutim, Allahova uputa i učinak vjerovanja stoje iza svega toga. Poslanik, s.a.v.s., je odabrao ovog mladića, Mus'aba bin Umejra, r.a., koji je dobio nadimak predvodniik misionara, odabrao ga je i dao mu tešku i zahtjevnu funkciju – predvođenje ka Medini Munevveri i pozivanje njenih stanovnika u islam. On je ostao predvodnikom misionara dugo vremena pozivanjući Medinelije na uputu i razboritost. Kada govor izbija iz punine imana i uvjerenja onda mora polučiti pozitivne rezultate. Kao rezultat toga, Medinelije su ušli u islam i postali pomagači muhadžira, dva puta su davali prisegu Poslaniku, s.a.v.s., na Akabi, a njihova iskrenost je bila velika pomoć prilikom pobratimljenja sa muhadžirima.
2. Suhjeb bin Sinan er-Rumi, r.a.
Suhejb, r.a., je bio Rimljanin. Kao dijete došao je u Mekku, a kada su Rimljani napali Mekkelije on je pao u ropstvo. Nakon toga naučio je jezik i postao robom sve dok ga nije otkupio Abdullah bin Džed'an a zatim ga oslobodio. On je potom zajedno sa Amarom bin Jasirom, r.a., prihvatio islam. Hidžra Suhejbova, r.a., je bila akt u kojem se jasno oslikavao iman i posvećenost Bogu jer je žrtvovao sve što je posjedovao radi Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., upisujući se u knjižicu monoteizma i vjerovanja. Od Ebu Osmana en-Nehdija, r.a., se prenosi da je rekao: „Prenešeno mi je da je Suhejbu, kada je htio da učini hidžru iz Mekke u Medinu, od strane Mekkelija rečeno: ‘Došao si nam ovdje zarobljen i ponižen pa si uvećao imetak kod nas i dogurao si dokle si dogurao, da bi nas potom napustio zajedno sa svojim imetkom? Tako nam Boga to neće biti tako!’ On im reče: ‘Šta mislite ako bih vam ostavio imetak, da li bi me pustili da idem?’ Rekoše: ‘Da’. On im potom dade sav svoj imetak, a vijest o tome doprije do Poslanika, s.a.v.s., koji reče: ‘Zaradio je Suhejb, zaradio je Suhejb’ “. Poslaniku, s.a.v.s., je objavljen ajet: „Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostiv robovima Svojim“ (El-Bekare: 207). Suhejb kaže: „Izišao sam potom iz Mekke, sve dok nisam stigao kod Poslanika, s.a.v.s., u Kubi, dok još nije krenuo iz nje, a kad me vidje, reče mi: ‘O Ebu Jahja zaradio si u trgovini’, a potom prouči ajet. Rekoh mu: ‘O Allahov Poslaniče, (s.a.v.s.) niko me nije pretekao dolazeći kod tebe i niko te do Džibrila nije o tome obavijestio’ “.
Suhjeb, r.a., nam pruža jasan dokaz o pomućenosti razuma materijalista koji historijske vrijednosti mjere materijalnim dobrima. Gdje je materijalizam kojeg je zaradio Suhejb u svojoj hidžri radi čega je žrtvovao sve što je imao? Da li je radi toga što je izgubio imetak očekivao od Muhammeda, s.a.v.s., da mu nadoknadi nekim položajem? Ili mu je možda Muhammed, s.a.v.s., darovao luksuzan život u blizini stanovnika Jesriba? Suhejb, r.a., nije to učinio i nije se priključio grupi vjernika radi nečeg drugog osim radi pridobijanja Allahove, dž.š., naklonosti. A to je eklatantan primjer požrtvovanosti muslimanskim mladićima ne bi li se za njim poveli u svom životu.
3. Damure bin Džundub, r.a.
Ovaj prizor nam zorno kazuje kako su ashabi, r.a., bili instantni u poštivanju Allahovih, dž.š., naredbi bez obzira na stanje u kojem su se nalazili. Uzvišeni Allah je naredio vjernicima iseljenje iz Mekke u Medinu u smislu da svako ko se bude našao među mušricima, a u mogućnosti je da se iseli, treba da to učini u protivnom bit će griješan. Uz to, Uzvišeni Allah je oprostio onima koji nisu bili u mogućnosti da to učine zbog bolesti ili druge nelagodnosti. Povrh toga što je bio teško bolestan Damure bin Džundub, r.a., je želio da se pridruži sa putnicima – putnicima tevhida ka zemlji imana, pa je zatražio da ga ponesu kod Poslanika, s.a.v.s. Međutim, na putu je umro i dostigao nagradu od Allaha, dž.š. U tom smislu Ibn Abbas, r.a., kaže: „Damure bin Džundub je izišao iz svoje kao muhadžir rekavši svojoj porodici: ‘Nosite me i izvedite iz zemlje mušrika kod Poslanika, s.a.v.s.’ Pa je na tom putu umro prije nego što je doprio do Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa bi objavljen ajet: „Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojim neprijateljima, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – A Allah mnogo prašta i milostiv je“ (En-Nisa’: 100).
Kada mu se smrt približila udario je desnom rukom svoju ljevicu i rekao: „Moj Allahu, ovo je za Tebe, i Tvog Poslanika, dajem Ti prisegu na ono što ti je dao Tvoj Poslanik, s.a.v.s.“ Pa nakon toga umrije.
4. Alija bin Ebi Talib
Taj hrabri omladinac koji je odbacio mladalačka htijenja i zaželio da se žrtvuje na mjesto Poslaniika, s.a.v.s., tako što je prespavao u njegovom krevetu. Vratio je sve povjerene mu stvari jer je bio dio njegove porodice. Alija, r.a., je prespavao u Poslanikovom, s.a.v.s., krevetu iako su oko njega kružile opasnosti i eventualna smrt. O Alija, r.a., tobom se Allah dičio pred melekima! Odabir Alije, r.a., da prespava tu noć je bio veoma mudar i pronicljiv izbor jer je on dio Poslanikove, s.a.v.s., familije i ne bi priličilo ni jednom drugom ashabu bez obzira na njegov status da prespava tamo jer je to bio ulazak u Poslanikovu, s.a.v.s., intimu. Pored toga, ulazak nekoga ko nije dio ehlu-l-bejta moglo je privući pažnju nedovoljno odanim ljudima oko Poslanika, s.a.v.s., što bi moglo unijeti sumnju u Poslanikovu, s.a.v.s., misiju. Što se druge stvari tiče, Alija, r.a., je bio zadužen da vrati stvari koje su mu bile povjerene uprkos stanju i euforiji koja je u to vrijeme vladala, jer se on odlikovao velikom snagom vjerovanja i iskrenim bratoljubljem, kao i požrtvovanošću, hrabrošću i odanošću. Nakon što je prošla opasnost on je vratio povjerene mu stvari, a potom je učinio hidžru u Medinu, pazeći na porodicu Poslanika, s.a.v.s., i porodicu Ebu Bekra. Ophrvao ga je umor jer je pješke proputovao od Mekke do Medine, pa je Poslanik, s.a.v.s., otišao sa svojom jahalicom da ga susretne, trljajući svoju mješinu i govoreći: „U ime Allaha, zatim u Njegovo ime“.
Alija, r.a., je pružio divan primjer našim mladićima vjernicima kada je od njega traženo da prespava u postelji Vjerovjesnika, s.a.v.s., iako je vidio kako se mačevi presijavaju ispred kuće želeći da se obliju Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., krvlju. Ispunila ga je jaka vjera i čvrsto ubjeđenje da se odazove tom pozivu i da izvrši zapovjed bez straha ili oklijevanja, iako je znao da je u tome razlog prolijevanja njegove krvi i gubitka života, a to je ono što je čovjeku najdragocjenije. Mladići tako trebaju koristiti svoju snagu, hrabrost i ambicije na putu jačanja svoje vjere i ubjeđenja.
5. Abdurrahman bin Avf, r.a.
Nova islamska zajednica u Medini je u prostranom islamskom kalupu poprimila obrise jednog tijela kada oboli jedan njegov organ, ostali dijelovi pate od nesanice i temperature. Zajednica muslimana u Medini je pod uplivom ensarija koje je naš Gospodar opisao riječima: „Oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se učuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti“ (El-Hašr: 9), te sa ponosom muhadžira. Takvo stanje nam najbolje oslikava primjer Abdurrahmana ibn Avfa kada mu je Sa'd bin er-Rebi'a ustupio dio svog imetka i zamolio ga da odabere jednu od njegovih supruga od koje bi se on prvo razveo i nakon iddeta mu je ustupio. Abdurrahman bin Avf mu je rekao: „Allah te moj brate blagoslovio u tvom imetku i porodici. Uputi me ti na pijacu.“ Odlučio je da se bavi trgovinom s kojom je kasnije uspio slomivši snagu jevreja koji su gulili muslimane i dovodili ih u razne ekonomske krize. Imetak Abdurrahmana se kasnije, zaista, uvećao i postao štit muslimanskoj vojsci u teškim situacijama kao i velika potpora sinovima islama koji su bili slabijeg ekonomskog stanja.
Doista, islam ga je odgojio da bude ponosit, plemenit, da se čuva od poniženja, tako da je živio ne oslanjajući se na druge. On je molio Allaha za svog brata u vjeri da mu podari berićet u imetku i familiji i zahvalio mu se na ponuđenu uslugu, a potom rekao: „Uputi me ti na pijacu.“ Pa je trgovao i postao bogataš na koga su upirali prstom. On je taj koji je prije toga ostavio sav svoj imetak pa mu je Allah to nadoknadio sa nečim što mu nikad nije palo na pamet. Trgovina mu je išla tako dobro. Imetak mu se uvećao pa se prenosi da je on, r.a., dao sadaku sedam stotina deva pod utovarom kada je ta karavana išla iz Šama za Mekku, te oslobodio u jednom danu trideset hiljada robova, oporučio majkama vjernika jednu bašču, a onima koji su preživjeli bitku na Bedru, svakom po na osob, izvolio je četiri stotine dinara, a bilo ih je stotinu i svaki od njih je taj poklon uzeo. Za vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s., dio svog imetka dao je kao sadaku u visini četiri hiljade, potom je dao sadaku u visini od četrdeset hiljada dirhema, da bi potom natovario pet stotina deva na Allahovom putu, te prodao svoju nekretninu u vrijednosti od petnaest hiljada dirhema i podijelio je među skupinom ljudi. U ovo ne računamo ono što je učinio na dan Tebuka. On, r.a., bi govorio: „Kada bi trgovao zemlju, Allah bi mi je preobratio u zlato“.
Kada je umro, a znamo da je učinio hidžru bez igdje išta, raspodijelili su zlato koje je ostavio svojim ženama i sinovima, na način što su ga sjekirom cijepali. Zašto? Jer je pošteno otvorio Allahovu riznicu blagostanja, morala i dobrote, pa je ostalo dovoljno za njegovu porodicu.
6. Omer bin el-Hattab, r.a.
Kada je Omer bin el-Hattab htio da učini hidžru u Medinu htio je da ona isključivo bude javna. Ibn Abbas, r.a., kaže: „Rekao mi je Ali bin Ebi Talib, r.a.: ‘Ne znam za ni jednog od muhadžira da se iselio javno osim za Omera bin el-Hattaba. Kada je htio da učini hidžru, opasao je mač, uzeo strijele i sječivo u ruke, te prošao pored Kabe u čijem dvorištu se nalazila skupina Kurejševića. Potom je odvažno učinio tavaf, klanjao u mekam-i Ibrahimu, te stao na zid i rekao svakom pojedinačno: „Allah želi da spustite malo svoje noseve. Ko od vas želi da ga majka oplakuje, da mu dijete postane siroče a žena hudovica, neka me sretne iza ove doline.“ Ali bin Ebi Talib kaže: „Nije ga pratio niko drugi do iznemglih koje je on podućio i uputio i tako produžio svojim putem.“ Dolazak Omera bin el-Hattaba u Medinu se desio prije dolaska Vjerovjesnika, s.a.v.s. Sa njim su bili članovi njegove familije i bratstva koji su mu se pridružili. Omer, r.a., je ostao u službi svoje vjere i uvjerenja tvorom i zborom ne bojeći se prigovora i bio je veliki oslonac ashabima koji su željeli hidžret jer se bojao fitne i belaja da ih ne zadese. Ovdje se postavlja pitanje, da li je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio manje hrabar od Omera, r.a.? Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije bio manje hrabar od Omera, r.a., koji je učinio hidžru javno izazivajući one koji su htjeli da mu stanu na put, poručujući im da će im majka zakukati. Dakle, Omer bin el-Hattab, r.a., ili bilo koji drugi musliman, osim Poslanika, s.a.v.s., se osobno ponaša bez ostavljanja za sobom šerijatskih obligacija tako da on može birati puteve i načine koje mu odgovaraju i koje se podudaraju sa razinom njegove hrabrosti i jačine vjerovanja u Allaha, dž.š. A što se Poslanika, s.a.v.s., tiče, on je uslovljen šerijatskim odredbama, dakle, sve njegove radnje koje su vezane za vjeru smatraju se našim propisima. Zato je sunnet u kojeg se ubrajaju riječi, djela, osobine i odobravanja Muhammeda, s.a.v.s., drugi izvor islama. Tako da je on uradio kao Omer, r.a., onda bi se to od strane ashaba smatralo kao obaveza, i po njihovom, ne bi se smjelo biti oprezan i imati bilo kakvu bojazan, a znamo da je Uzvišeni Allah uspostavio Svoj zakon i rekao nam da moramo pratiti uzroke i posljedice u životu, iako je na kraju krajeva sve to od Allaha tako predodređeno. Poslanik, s.a.v.s., je uvijek uzor za slabog, a što se jakog tiče, pa on za to ne treba uzora, jer je možda jači od onoga koji se tajno iseljava. Tako da je i tada čovjek u pravu, jer je Muahmmed, s.a.v.s., učinio hidžru tajno, a on neka se iseli na bilo koji način. Dakle, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je iskoristio sve načine do kojih može doklučiti ljudski razum.
Prof. Aid Kamil
Prevod sa arapskog:
Džemo ef. Redžematović