Otkrivanjem tajni i namjera islamskog prava vjera Islam nije promijenila niti oslabila učinak muslimana. Štaviše, zasigurno napredak kojeg su ostvarile šerijatske i prirodne znanosti je otkrio više tajni Islama halefu (nasljednicima) nego što je otkrio selefu (prijethodnicima).
Postavlja se pitanje: zašto su prijethodnici napredovali, a nasljednici nazadovali?
Zbog toga smo svjedoci lošeg stanja u kom se nalazimo, a to i nas i druge tjera da otvorimo priču o nužnosti islamskog buđenja koja će probuditi ummet iz spavanja i drijemanja; o preporodu koji će ga spasiti od opijenosti i otjerati od njega letargiju, o napretku koji će ga izbaviti od nazadovanja, o reformi koja će ga otrgnuti iz učmalosti, o idžtihadu koji će ga sačuvati od slijeđenja (et-taklid), o progresu koji će sa njega podići sram dekadencije, o civilizacijskom spajanju koji će mu učvrstiti oslabljene konce i obnoviti smisao spajanja između života muslimana i njihove krijeposne vjere?
Naša spoznaja islama je uvećana, muslimanska otkrića prirodnih resursa u njihovim državama su uvećana a muslimani imaju najviši prosjek nataliteta.
Zašto su prijethodnici napredovali a nasljednici nazadovali?
To je pitanje koje je muslimanski um postavio još u 18. vijeku. A od početka savremene zapadne kolonizatorske borbe, dodajemo još ovo: šta je tajna napretka nemuslimana?
Obzirom da se odgovori na ovo pitanje umnožavaju prema broju škola koje se bave ovom problematikom, vjerujemo da nadgledanje aktuelnih promjena koje su tokom naše historijske putanje zamijenile napredak nazadovanjem, najbolji je način da se prekinu neslaganja između onih koji odgovaraju na ovo pitanje.
Ashab po imenu Sa’d bin Hišam bin Amir je otišao kod Aiše – Majke pravovjernih, r.a., i upitao je:
„Majko pravovjernih, obavijesti me o moralu Allahovog poslanika, s.a.v.s.?
– Ona mu reče: „Zar nisi čitao Kur'an?“
– Reče: „Jesam!“
– Ona mu odgovori: „Moral Allahovog vjerovjesnika je bio Kur'an!“.
Ovdje se Kur'an pretvorio, preko onih koji su ga razumijevali, u živu snagu koja u stvarnosti obrazuje civilizacijski projekat u kojem je otjelotvoren duh Kur'ana! Dakle, nije se zastalo kod učenja napamet i recitovanja njegovih ajeta, niti kod dokučivanja njegovih namjera i ciljeva. Kada su zagovarači neistine, oličeni u politeistima iz plemena Kurejš, nagovarali Istinu, oličenu u Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., malo primamljivanjem malo zastrašivanjem, rekao im je poznatu rečenicu:
– „Tako mi Allaha, kad bi mi stavili Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku ne bih se odrekao onoga što mi je Allah naredio, sve dok Allah to ne iznese na vidjelo ili ne uništi one koji su nakon mene ostali u nevjerovanju!“
Ova rečenica je obilježila taj period a moto njene izuzetne generacije bio je: „Pazi na smrt, podarit će ti se život!“
Oni koji su zaprepastili svijet bili su slabašni ljudi koji su slamali prijestolja careva i kraljeva, oživljavali zamrle civilizacijske tokove, za osamdeset godina osvojili su više nego što su Rimljani, poznati historijski osvajači, osvojili za osam vjekova i izumili najveću i najdragocjeniju civilizaciju koju je upoznala ljudska historija.
Zašto, kada i kako se desio prevrat? Koja je to putanja kojom je išao ummet ostvarivši političko i civilizacijsko predskazanje na koje je upozorio njen Poslanik, s.a.v.s., naglašavajući riječima: „Bojim se da vas ne budu napadali narodi sa svih strana kao što zvijer vrijeba svoj plijen!“ Oni koji su ga slušali rekoše: „O Božiji Poslaniče, je li to zbog toga što će nas tada biti malo?“ Reče: „Tada će vas biti mnogo, ali ćete biti slabašni poput tekuće pjene. Allah će iz srca vaših neprijatelja izvaditi strah prema vama, a u vašim srcima će unijeti vehn!“ Oni ga upitaše: „A šta je to vehn, o Allahov Poslaniče?“ Odgovori: „Ljubav prema ovom svijetu a prezir prema smrti!“
Zašto, kada i kako se desio civilizacijski prevrat pa se ostvarila bojazan Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa su muslimani u vlastitoj domovini postali otuđeni i zarobljenici svojih neprijatelja. Sa njima i njihovim vrijednostima se despotski vlada ispoljavajući neprijateljske izazove cijelom islamskom svijetu od strane svih vjera i nacija, a naročito od zapadne civilizacije i njihove neprijateljske snage. Da uzmemo konac s početka i da slijedimo civilizacijsku putanju nadgledajući uzroke i simptome nazadovanja kako bi svoju fizičku i umnu snagu iskoristili na islamskom buđenju koje je svrha ovih redaka.
* * *
Vođe Istoka u historijskoj borbi protiv Zapada predvođeni perzijskom državom su u dužini od nekoliko stoljeća (490. pne. – 627.) preuzeli tu dužnost i igrali tu ulogu, nekada uspješno, a nekada ne.
Međutim, perzijska država je bolovala od neizlječivih bolesti – od nepravednog feudalnog sistema, stalne klasne podjele društva do despotskog odnosa careva prema narodu u ime božanskoga povjeravanja (vlasti). Ta bolest je uzrokovala prevagu zapadne grčke mase u toj borbi. Tako da je zapadna grčka kontrola nad svijetom Istoka počela od vremena ostvarivanja presudne pobjede Aleksandra Velikog (356.-323. pne.) nad Perzijom 331. god. p.n.e.
Od tog datuma su:
Sirija (Šam), Egipat i države arapskoga Zapada pali pod grčku, zatim rimsku i konačno bizantijsku vlast. Irak je ostao pod kontrolom Perzije. Perzijanci i Abesinci su smjenjivali kontrolu nad Jemenom i jug Arapskog poluotoka. Središnji dio Arapskog poluotoka je u bici Abesinaca protiv Mekke u godini slona 571. kada se rodio poslanik Muhammed ibn Abdullah, s.a.v.s., umalo pao, pa da se tako konačno zaposjedne cio Istok
Međutim, pojava Islama je nagovijestila promjenu loše slike tog stanja, mijenjajući tok ljudske historije. U godini Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva, sa radosnim vijestima objave poslanice islama, Arapi su ostvarili prvu pobjedu nad Perzijancima u „vedrom danu“ (jevmu zi-kar).
Sa vjerskim monoteizmom sjedinio se nacionalni i civilizacijski identitet Arapa koji su napravili svoju arapsko-islamsku državu koja je po prvi put u historiji podigla zastavu jedinstva na cijelom Arapskom poluotoku. Narodi sa tog područja, čak i oni koji su zadržali svoja vjerska ubjeđenja, poput oslobodilačke oluje su se pridružili muslimanima u Arapsko-islamskim osvajanjima, eliminirajući zapadno-bizantijsku kontrolu koja je Istok držala u okovima više od deset stoljeća! Ta osvajanja su dostigla jedinstvo Istoka pod vođstvom arapskog ummeta. Arapsko-islamska država je nastavila vršiti funkciju koju Šerzija nije mogla, to je funkcija vođenja Istoka u historijskoj borbi protiv osvajačkih pretenzija Zapada i kolonizacije.
Međutim, Zapad nije pristao na takav razvoj situacije, pa je islamsko-bizantijski front ostao u žarišnim sukobima. Oni koji prate linijsku oscilaciju borbenih dešavanja u islamsko-bizantijskom sukobu primjećuju organsku vezu između jedinstva islamskog ummeta, te jedinstva arapsko-islamske države, i između konstantnih pobjeda islamske borbe (džihada). Kada jedinstvo ummeta oslabi a jedinstvo države se poljulja onda vanjske opasnosti donose korist neprijateljima. To znači da spoljašnji i unutrašnji uzročnici su uvijek vezani za uspon i pad, moć i slabost, pobjedu i poraz… Tako je historija dešavanja najveći svjedok istinitosti metoda i teorija koje nas uče istinitosti izreke o dešavanjima ummeta kroz sve civilizacije i historijskie epohe. Jedinstvo dobrovoljnog ummeta je bilo prirodni izvor državne snage, međutim, kada ga je pogodilo cjepkanje, u državu se uvukao vehn koji je vezao unutrašnje i spoljašnje činioce i radio u korist neprijatelja na borbenim linijama.
U međusobnoj borbi između Abdulmelika bin Mervana (26. – 86. h. / 646. – 705.) i Abdullaha bin Zubejra (1.- 73. / 622. – 693.)koja se desila 70. god. po hidžri (689. po miladu), ummet se podijelio a država je dosegla takav stepen slabosti da je morala potpisati primirje sa Bizantincima zauzvrat džizje. Da, džizje! Tako su je historičari nazvali! Njen iznos je bio hiljadu dinara kojeg je halifa Abdulmelik bin Mervan plaćao rimskom kralju svake džume! Kada se ummetu povratilo jedinstvo, a državi snaga, nakon pročišćavanja ustanka Ibn Zubejra i njegove države, presavio se list u knjizi veza sa Rimljanima, a muslimani su otpočeli bitku i borbu (76. h. – 695.). Ta borba se nizala skoro svake godine!
Kada je nastupila 81. god. po hidžri, odnosno 700. po miladu, desila se revolucija Abdurrahmana bin el-Eš'asa (85. h – 704.) a sa njom slabljenje i cijepanje. Te godine je zastala borba i džihad. Sa rastom broja revolucija koje su pokretale haridžije i abbasije, rascjepkao se ummet a njegova zajednica i snaga su se raspršile iza revolucionara. Tako je oslabila emevijska država, zastala borba i džihad, za sve vrijeme dok je emevijska država bila slaba, te u periodu osnivanja i nestabilnosti abbasijske države, opet uzrokom revolucija. Štaviše, to je išlo u korist Rimljana koji su se odlučili da napadaju islamske države. Njihov kralj Konstantin je nasilno oteo grad Malatiju porušivši njene bedeme 138. god. po hidžri, odnosno 755. po Isau, a.s. Kada se povratilo jedinstvo Ummeta i snaga nove abbasijske države promijenio se odnos snaga pa je država povratila svoju borbu i džihad vrativši Malatiju 140. godine po hidžri, odnosno 757. po Isau, a.s. Za vrijeme vladavine Haruna er-Rešida (149. – 193. h. / 766. – 809.) porastao je pokazatelj borbenih dejstava i džihada, sve dok se nije desio nered (el-fitne) sa El-Eminom (170.-198. /787. – 813.) i El-Me'munom (170. – 218. h. / 786. – 833.). Tada se taj pokazatelj smanjio pa je godinama nestalo iskušenja bitke i džihada i njihovog efekta.
U trećem stoljeću po hidžri na karti islamske stvarnosti pojavljuju se nekoliko činioca i fenomena koji jasno ukauzuju na tematiku ovog rada.
Revolucije haridžija, njihove aspiracije i ustanci su neprestajno trajali.
Alevije su se nadmetali sa abbasijama za vlast i državu. Dizali su revolucije pod vođstvom zejdija. U tom trećem stoljeću po hidžri uzrokovali su sljedeće revolucije: u Kufi 242. po hidžri, odnosno 856. po Isau, a.s.; u Taberistanu 250. po hidžri, odnosno 864. po Isau, a.s.; u Reju 250. po hidžri, 864. po Isau, a.s.; u Kazvinu 250. po hidžri, odnosno 864. po Isau, a.s.; u Kufi 250. po hidžri, odnosno 864. po Isau, a.s.; te velika revolucija Abesinaca (zendžetu-l-kubra) u Iraku i Perziji 249. godine po hidžri, odnosno 863. po Isau, a.s. Šu'ubije, koji su izumitelji svekolikog spletkarenja prema svemu što je arapsko, te koji su sanjarili o oživljavanju vatropokloničkih, staroperzijskih zaostavština, željeli su nauditi jedinstvu ummeta i državnoj moći. Njihova aktivnost se nije zaustavila kod Er-Rešidovog likvidiranja porodice bermekija (188. h. – 803.), već su tu katastrofu sentimentalno iskoristili za mržnju prema arapskom porijeklu, njihovoj državi, islamu i jedinstvu islamskog ummeta.
Pored mezhebskih i idejnih revolucija, dešavali su se lokalni ustanci zbog ekonomskog, socijalnog, rasnog i plemenskog statusa. Za to nam može poslužiti ono što se dogodilo u Egiptu 213. godine po hidžri, odnosno 828 po Isau, a.s.; 214. godine po hidžri, odnosno 829. po Isau, a.s.; 215. godine po hidžri, odnosno 830. po Isau, a.s.; 216. godine po hidžri, odnosno 831. po Isau, a.s.; te ono što se dogodilo u Perziji 220. godine po hidžri, odnosno 835. po Isau, a.s.; ono što se dogodilo u Taberistanu 224. godine po hidžri, odnosno 839. po Isau, a.s.; ono što se dogodilo u Bahrejnu 286. godine po hidžri, odnosno 899. po Isau, a.s.
Pored ovih revolucija, spletkarenja i odmjetništva, ovo stoljeće je bilo svjedok mnogih unutrašnjih kriza duhovne prirode koje su oslabile jedinstvo ummeta. Ta slabost se uvukla u državu i hilafet raskrčivši put uzročnicima nazadovanja, pasivnosti i iščeznuća. Tako se u 212.- 219. h. / 827 – 834. godini po miladu desilo iskušenje poznato kao pitanje o stvorenosti Kur'ana (halku-l-Kur'an) kada je država iskoristila snagu da primora one koji se ne slažu sa tom tezom da je prihvate. Onda su se desili podjednaki raskoli na razini svjetine i elite. Godine 236. h. ili 850. po Isau, a.s., abbasijski halifa El-Mutevekkil (206. – 247. h. / 821.- 861.) se odlučio na tlačiteljski odnos prema ši'ijama, mu'tezilama i alevijama. Taj odnos se pogoršao dolaskom na vlast El-Kadira Billaha 381. – 423. h. / 991. – 1031) kada je izdao dekret poznat kao „Kadirijsko uvjerenje“ koji je zabranjivao ideju mu'tezila i pipadnika pravde i monoteizma (ehlu-l-‘adl vet-tevhid), koji su imali ceremonije nalik crkvenim koje su bile strane duhu islama. U okeanu ovih revolucija, intriga, buna i kriznih situacija, slabila je centralna država. Pojavili su se pokreti za nezavisnost mnogih država, a naročito na periferijama. Država tulunija je postala nezavisna 254. h. – 868., nakon toga buvejhija 334. h. – 945., a potom gaznevija 390. h. – 999. godine po miladu, a cjelokupna vlast je pripadala nearapima (e'adžemije) Turci i Dejlemije, ne računajući arapski Zapad (el-magreb) i Endelus.
To su bili najistaknutiji izazovi sa kojima se suočavala islamska država u trećem hidžretskom stoljeću. Šta je država uradila u suočavanju sa tim izazovima?
Prijethodilo je ukazivanje na to da je država liječila te bolesti sa drugim bolestima koji su joj dodavali bol i patnju. Jer većina tih raskola i kriza su uzrokovani nestankom pravde i savjetodavnog vijeća u postupku vladavine, njenim ciljevima i funkcijama, a na račun centralizacije vlasti i bogatstva, njenih pomagača i rodoljuba, misleći da će to pomoći u suočavanju sa vanjskim izazovima. Mislili su da se mogu tome suprotstaviti izjednačavanjem snage i resursa. Dočim, takav način liječenja izazova je uvećao grozotu i strahotu na način kojeg smo u prijethodnim redcima predstavili. Oni koji su inovirali metodu pravdanja prilikom pisanja historije misle da država nije imala drugog izbora u liječenju i suprotstavljanju sa tim izazovima, jer klin se klinom izbija!
Međutim, naglašavamo da islamski način, kao i proces islamske historije, je spoznao i prakticirao drugi izbor u suprotstavljanju sa tim nedaćama. Jer kada je peti halifa Omer bin Abdulaziz (61. – 101. h. / 681. – 743.) preuzeo emanet upravljanja hilafetom imao je slične izazove, možda i žešće. Po pitanju pravde našao je bogatstvo ummeta koje je ostavio Vjerovjesnik, s.a.v.s., i dvojica šejhova (eš-šejhan) najveću rijeku iz koje su svi podjednako pili. Našao je da je to bogatstvo svrstano na stranu emevijskog fanatizma i kako se smjenjuje među bogatašima, pa je napravio vječnu poslanicu: „Vratite nasilno oduzeto njihovim vlasnicima, započinjući od sebe, svoje porodice, prvaka Benu Umejjevića, državnih klanova i svih ljudi.“ Po pitanju savjetodavnog vijeća našao je da je filozofija vladavine izopačena, te da je hilafet postao potpomognuto nasljedno vlasništvo, pa se odlučio na povratak naredbe savjetovanja među muslimanima, iako mu njegovi protivnici nisu omogućili ostvarivanje te odluke, stavivši mu otrov od kojeg je naknadno umro. Po pitanju jedinstva ummeta koptisale su ga revolucije haridžija, alevija i pripadnika pravde i monoteizma (ehlu-l-‘adl vet-tevhid). Te rupe u jedinstvu ummeta je ispunio pravdom i sveobuhvatnim mirom. Potpisao je primirje sa revolucionarnom vojskom i skupinom bundžija, mijenjajući dotadašnji kontakt koji se sa njima vodio sabljom. I još mnogo toga je napravio, Allah bio njime zadovoljan, od znakova islamske uzorite metode u liječenju kriza koje pogađaju države i zajednice. Tačno je da su oni koji su ga naslijedili suprotna revolucija ovoj islamskoj metodi.
Međutim, ono što je napravio Omer ibn Abdulaziz je svjedok da islam ima izvrstan način da iziđe na kraj političkim, socijalnim i ekonomskim nedostacima i izazovima. A nije tačno ono što zagovaraju izumitelji pravdanja da ispred abbasijske države nije bilo drugog izbora, do povećavanja snage, centralizacije vlasti, mobilisanje društva u cilju suočavanja sa tim izazovima.
Međutim, desilo se to što se desilo.
Da bi se suprotstavio takvim izazovima, halifa El-Mu'tesam (218.- 227. h. / 833. – 842.) je načinio pogubnu grešku tako što je importirao Turke (Memluke) napravivši im grad Samaru za kasarnu. To ih je učinilo centrom vojničke udarne snage državnog hilafeta. Ovdje je po prvi put islamska država imala udarnu snagu kojoj je bila strana njena civilizacija, jer oni nisu imali arapsko porijeklo ummeta, države i civilizacije. Niti su imali genijalnost islama, jer ga nisu nakon prihvatanja monoteizma dostigli, osim formalno i simbolično u onim djelovima koji nisu nukleus vjere. Da stvar bude još gora, u cilju suočavanja sa izazovima ta vojna organizacija je uvećala opremu i pripravnost pa je to promijenilo balans snage između nje i hilafeta (države). Nakon što se mislilo i bilo poželjno da usred nevezivanja sa unutrašnjim sukobljenim stranama u državi, memlučki vojnici budu poslušno sredstvo u rukama hilafeta, hilafet je postao igračka u rukama turskih narednika i memlučkih predvodnika. Samara koja je sagrađena kao vojnički paviljon za tu vojsku, a koja je pripadala glavnom gradu, Bagdadu, postala je 221. h. – 836. godine, glavni grad kojem se povinovao Bagdad! Ubistvo halife El-Mutevekkila od strane turskih vojnika je bio početak korijenitih promjena naše civilizacijske putanje. Naš civilizacijski procvat je preko dugih perioda, krivudavih staza, mnogobrojnih osvješćivanja, te odvažnih opiranja, kao što je slučaj sa civilizacijskim razvojem, njenim usponom i padom, od tog datuma ušao u propadanje, nazadovanje i slamanje.
Stvar je bila gotova. Islamska država se pretvorila u vojničku državu i desio se civilizacijski raspon između vlasti i države, ummeta i njegove civilizacije, a naredba, zabrana, meritorni stručnjaci, su bili Vesif, Buka’, Bagir, Bugai Kebir, Kujuk, Ajbek i Asgadžon!
I hilafet i halifa su postali igračke u njihovim rukama. Oni su ih postavljali i smjenjivali, zatvarali i otrov prinijeli tako da drugog izbora nije imao već da ga popije i od toga umre! Jedan pjesnik koji je bio svjedok toga vremena je vrlo vješto opisao stanje halife El-Muste'in Billaha (248. – 252. h. / 862. – 866.) sa memlučkim vojskovođama Vesifom i Bugaiom. Opisujući stanje halife i hilafeta koje je dojmio, on je rekao:
„Halifa je u kafezu,
između Vesifa i Buka’
Govori što mu oni kažu
Što mu kaže Buga’.“
Kada se trovanjem od strane turskih memlučkih vojnika okončao život El-Muste'ina Billaha, pjesnik El-Bahteri (206. – 227. h. / 862. – 866.) je ispjevao:
Za djelo turskih četa Allah neka im sudi
Mačem suzbijte nesreću njihovog perioda
Ublše halifu Ahmeda ibn Muhammeda
A sve ljude odjenuše u haljine straha
I prevršiše mjeru sve do našeg kraha
Pa nam se imetak podijeli dosta
A naš vođa u njemu ostade poput gosta.
Sa turskim četama država se militarizovala a mač i snaga su postali glavno zastrašujuće mjerilo u svim stvarima. Snaga nije uspjela nadgledati naprsline, liječiti bolesti i suočavati se sa izazovima. Nasuprot toga stvari su se pogoršale, kraljevsto se podijelilo, kako veli El-Bahteri, a što se tiče halife, ili imama, odnosno zapovjednika vjernika (emiru-l-mu'minina), u sopstvenom hilafetu pored turskih trupa bio je poput običnog gosta.
Potom su došli spoljašnji izazovi a život vojne snage je potrajao. Krstaški pohodi su se gotovo zadržali dva stoljeća (489. – 690. h. / 1096. – 1291.) dok su napadi Tatara potresali bitak ummeta sravnivši Bagdad (656. h. – 1258.) tako da se ummet suočavao sa te dvije opasnosti koje su u napadima ponekada sklapale savez protiv islamskog svijeta. Ummet se suočavao sa kulturocidom i istrebljenjem stanovništva preko krstaških naseljeničkih kolonija. Ummet se pomirio sa memlučkim vojnim despotizmom jer se gvožđe krstaških viteških hordi i zlo tatarskih konjaničkih divljaka nije moglo suzbiti osim sličnim gvožđem i jednakim prkosom memlučih junaka!
Dužina trajanja spoljašnjih opasnosti su uzrokovale egzistiranje militarizovanih država poput, Dejlema, Mameluka i Turaka, i njihovim vladanjem islamskim svijetom. Nakon toga su nastupile vladavine Zengija (521. – 648. h. / 1127. – 1250.), Ejjubija (567. – 648. h. / 1171 – 1250.), Memluka – Bahrija (648. – 784. h. / 1250. – 1382.), pa onda Memluka – Burdžija (784. – 922. h. / 1382. – 1517.) koji su prepustili uzdu Turcima Osmanlijama. Stvar nije zastala kod militarizacije države već uticaji militarijzacije su se itekako odrazili na društvo, što je uzrokovalo i inoviralo mnoge pošasti koje su odigrale ulogu u nazadovanju, dekadenciji i pasivnosti arapsko-islamske civilizacije.
Međutim, prije nego što započnemo govoriti o utjecajima militarizacije na civilizaciju i o utjecajima njenih simptoma na polju civilizacijskog nazadovanja, moramo se zapitati zašto je El-Mu'tesam Abbasijski odabrao da udarna snaga bude strana nacionu ummeta? Ko su, zapravo, Turci? Zašto se kao arapski halifa nije okrenuo Arapima da oni pomognu arapsko-islamsku državu u sučeljavanju sa vanjskim opasnostima, kao što je prijethodno postupio Omer ibn Abdulaziz kada je obnovio državni aparat i stvorio revolucionarne promjene preko elemenata, snage i kapaciteta vlastitog ummeta (naroda), a ne nekog izvan njega, niti preko onih kojima je duh naše civilizacije stran. Neki pretjerano uprošćavaju odgovor na ovo pitanje govoreći da je El-Mu'tesamov izbor Turaka-Memluka zbog toga što mu je majka bila turska služavka. Međutim, vjerujemo da je ovaj halifa, poput El-Me'muna (170. – 218. h. / 786. – 833.), El-Vasika (227. – 228. h. / 842. – 847.) bio svrstan u pobornike idejnog racionalističkog pokreta mu'tezila (ehlu-l-‘adl vet-tevhid), i bio svjestan opasnosti šu'ubija i njihovih ideja o državnom (ne)jedinstvu. On nije bio neprijateljski nastrojen prema arapskoj rasi, kao što se nije pretrgao u traženju pomoći od Arapa kako bi postali udarna snaga kojom bi država štitila svoje interese i čuvala se spoljašnjih izazova. Međutim, zašto se El-Mu'tesam nije okrenuo Arapima, već je umjesto njih privukao Turke-Memluke?
Vjerujemo da osnovni razlozi leže u sljedećem:
1. alevijska struja, suprotstavljena Abbasijama željeći da otrgne od njih državu, privukla je dio arapske populacije u svoju revoluciju i pokret, jer je značajan dio perzijske populacije učestvovao u osnivanju abbasijske države. Naklonost Arapa je bila zajednička sa žudnjama ehlu-l-bejta, a naročito sa alevijama.
2. najznačajnija je činjenica da je arapski nacionalni korpus zadesio raskoš i blagostanje, tako da nisu mogli biti udarna, osorna snaga koja će se suprotstaviti opasnostima koje su vrebale državu. U najmanju ruku pripremiti se za to nije bilo nimalo lahko. Umjesto da država uloži trud u pripremi Arapa da postanu udarna snaga, ona u njih nije imala nade ni spokoja jer su bili dio zaraćenih strana, pa se okrenula stranom nacionu, Turcima-Memlucima, misleći da će oni, zbog nacionalnoe neutralnosti, stati i boriti se iskreno i poslušno na strani abbasijske države i hilafeta.
Dakle, raskoš i materijalno blagostanje su razlozi što Arapi nisu stali u odbranu civilizacije i države koju su gradili revolucijom islama, racionalnošću Kur'ana i kuražnošću oslobodilačke vojske.
Kada u tom domenu promotrimo postupak pravednog halife Omera ibn el-Hattaba, r.a., (40. p.h. – 23. h. / 584. – 644.) naći ćemo svjedoke da je ovo što kažemo ispravno. Omer ibn el-Hattab je, prilikom očuvanja državne sigurnosti, njene civilizacije i arapske udarne snage, bio obazriv od opasnosti raskoši i luksuza po osornost arapskog vojnika i njegove pripravnosti za borbu i džihad, u koje su Arapi upadali nakon osvajanja. Tako je formirao naročita vojnička naselja u krajevima koja su osvojali, kako se ne bi uklopili u građanski raskošni život i izgubili manire vojnika čiju je osornost oblikovao ambijent kraja u kom su odrasli. Štaviše, bio je obazriv da se po kostimima razlikuju od domaćih žitelja. To je dostiglo takav stepen predostrožnosti da im je zabranio brak sa ženama toga kraja koje su bile hrišćanke i Jevrejke (ehlu-l-Kitab) sa kojima je islam dozvolio brak. Omer nije rekao da je to haram, ali je upozorio na socijalnu i vojnu negativnost po vojsku za koju je želio da bude udarna snaga koja će štititi državu od prisutnih i nadolazećih opasnosti.
Omer, r.a., je to činio sa onima koji su osvajali bogate krajeve, dočim, prema onima koji su ostali na Arapskom poluotoku, od uglednika Kurejša i poglavara ashaba, bio je obazriv od opasnosti njihovog odlaska u raskošne krajeve i uranjanja u luksuzni život. Razmislimo o ovoj opasci imama et-Taberija (224. – 310. h. / 839. – 923.): „Omer ibn el-Hattab, r.a., je znamenitim Kurejšijama, muhadžirama, sankcionirao izlazak u gradove osim uz lično dopuštenje i na određen rok. Kada je došao Osman, r.a., on takve mjere nije poduzeo, pa su oni odlazili u gradove, međutim, kada su u njih došli vidjeli su ukrase ovog svijeta, a i njih su ljudi vidjeli. Barijere su se eliminisale a ljudi su im se približili, govoreći: neka zaposjednu imetak pa da i mi imamo udijela u njemu. To je bio prvi vehn u islamu i prvo iskušenje koje je zadesilo obične ljude!“
Razmislimo malo bolje o Taberijevom opisu promjene državne vojske i njene arapske udarne snage, od osornosti vojnika dalekih od raskoši i luksuza do udobnosti građanskog luksuznog života. Dakle, o njegovim riječima: „To je bio prvi vehn u islamu i prvo iskušenje koje je zadesilo obične ljude.“ Zatim, razmislimo malo bolje o govoru Ibn Halduna (732. – 808. h. / 1332. – 1406.) o dužini transformacije države od naseljenosti (izgradnje) do luksuznog i raskošnog života rekavši da je to „oslonac života svijeta u kulturi i državi“. Dakle, to je simptom ulaska u epohu civilizacijskog nazadovanja i iščeznuća. Vidjeli smo da je raskošan i udoban život razlog propadanja arapsko-islamske države i njene udarne i žestoke snage, kako u vojnom tako i u civilizacijskom smislu. Zato je El-Mu'tesam napravio katastrofalnu grešku napravivši vojnu državu sa vojskom čija nacionalna pripadnost nije kompatibilna sa civilizacijskim porijeklom ummeta, dakle, Turcima-Memlucima.
Uzvišeni Allah je rekao: „Kad hoćemo jedan grad uništiti, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo“ (El-Isra’: 16.). Neki učači riječ emerna čitaju kao emmerna (sa duplim slovom mim) što bi značilo: učinimo ih vođama i vladarima države!
Na ovaj način se militarizovala država. Dužina trajanja spoljašnjih opasnosti i izazova diktirala je trajanje utjecaja militarizacije na društvo donoseći pasivnost i malaksalost mnogim poljima civilizacijske kreativnosti. Arapsko-islamska civilizacija je od toga datuma ušla u epohu drijemeža, obamrlosti, nazadovanja i dekadencije.
Dr. Muhammed Imara
Sa arapskog preveo,
Džemo ef. Redžematović