P I T A N J E :
Da li je učenje stranih jezika dužnost muslimana, a naročito u trenutnim okolnostima kada se želi izobličiti slika islama?
O D G O V O R :
Neka je hvala Allahu, dž.š., neka je salevat i selam na Allahovog poslanika, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu i ashabe, te one koji ga slijede do Dana sudnjega.
Dakle, jedna od kolektivnih dužnosti čitavog ummeta jeste učenje stranih jezika kada je to potreba, a naročito kada se kod nekog naroda nalazi ono što kod muslimana ne postoji, bilo da se radi o znanju kojeg treba uzeti, ili od mudrosti koju treba iskoristiti. Jer nije moguće da se okoristiš nečim što pripada drugom ako ne znaš jezik dotičnog. Islam ne brani učenje stranih jezika. Naprotiv, islam na to poziva, jer je to jedan od načina sporazumijevanja među ljudima i sredstvo za promicanje svojeg poziva u svijetu. Stoga, učenje stranih jezika je kolektivna dužnost, ili fardu-l-kifajeh.
Jer poslanica Muhammeda, s.a.v.s., je internacionalna poslanica. On je, dakle, iako je bio Arap, i Knjiga koja mu je objavljena na arapskom je jeziku, a Allah ga je poslao da jezikom svog naroda objašnjava ljudima – poslat je svim ljudima; „Da bude svjetovima opominjatelj“ (El-Furkan:19); „A mi smo te samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija: 117); „Reci: „O ljudi, ja sam Allahov poslanik svima vama“ (El-A'raf: 158).
Tako da mora biti prevođenja između njega i baštinika drugih jezika kako bi omogućio dostavu pozivanja u vjeru prema njima, i kako bi prihvatao odgovore i stavove sa njihove strane. On, s.a.v.s., je imao kod sebe drugove koji su govorili perzijski, rimski (lat. Prim.prev.) i abesinski jezik, i koji su prevodili sa tih jezika, te sa arapskog na spomenute. Međutim, nije imao nikoga ko je znao surjanski jezik kojim su pisali Jevreji, pa je naredio pisaru Objave, Zejdu ibn Thabitu, r.a., da nauči čitati i pisati na njemu i da se tako oslobodi posrednika Jevreja u tome, a naročito zbog toga što nisu bili ljudi od povjerenja.
Zejd, r.a., o tom pripovijeda: „Poslanik, s.a.v.s., mi je naredio, pa sam naučio da pišem Jevrejima na surjanskom (sirijskom).“
Rekao je: „Tako mi Allaha, Jevreji nisu povjerovali u moje pisanje. I nije prošlo pola mjeseca a ja sam ga (jezik) naučio i savladao. Po njegovom nalogu sam im pisao i čitao njemu njihove pisanije“ (Prenosi ga Buhari, Ebu Davud i Tirmizi).
Možda je on od prije znao nešto od tog jezika (zbog susjedstva ensarija sa Jevrejima) čim je bio u stanju da ga savlada u tako kratkom roku.
Polazeći odavde, mnogi muslimani su, u procvatu svoje civilizacije, nastojali da nauče strane jezike s kojih su prevodili i na koje su prevodili, a u vezi toga pjesnik kaže:
„S brojem jezika čovjeka, uveličava se korist njegova,To mu je u neprilikama velika pomoć.“
Zato se okreni proučavanju stranih jezika i savladaj ih, jer svaki jezik je, u stvari, čovjek.
A Allah najbolje zna!
Jusuf el-Karadavi
S arapskog preveo:
Prof. Džemo ef. Redžematović