Važite za jednog od rijetkih koji su doktorirali na al-Azharu, šta je tajna vašeg uspjeha? Prije Vas doktorirali su prof. dr. Ahmed Smajlović, prof. dr. Jusuf Ramić i prof. dr. Akif 
Al-Azhar je specifičan Univerzitet i po tome što svojim svršenicima daje veliku širinu, tako da se mogu snaći u vremenu i prostoru. To je jedno veliko bogatstvo – da onaj ko izučava islamske nauke na univerzitetu al Azhar stiče ovovremenost ili dimenziju upotrebljivosti na svakom mjestu i vremenu. To je jako bitno, jer ova časna vjera islam je poslana svim ljudima. Al-Azhar obrazuje takva kadrove. Moj kolega Džemo Redžematović koji me pozvao ovdje je završio fakultet na Al-Azharu i on je bio prisutan kad sam ja branio doktorsku disertaciju 2001. Mali je broj ljudi koji završavaju fakultete a naročito postdiplomske i doktorske studije na Al-Azharu a razlog tome je upravo ta kritičnost. Dakle, među univerzitetima u islamskom svijetu Al-Azhar je poznat po tome što je ima veoma težak i zahtijevan postdiplomski studij. Evo primjera: na prvoj godini studija nas je bilo 96 na Odsjeku za tefsir i kur'anske nauke na fakultetu Usuliddin, gdje inače studira oko pet hiljada. Nas 96 je bilo postdiplomaca. Na kraju godine završni ispit imate usmeni i pismeni, usmeni je glavni, ali da bi pošli na usmeni morate položiti pismeni. Od nas 96 sedmoro je položilo pismeni, a usmeni troje. Tako da je od 96 studenata troje nas je prešlo u drugu godinu. U drugoj smo imali još dvoje koji su čekali od ranije. Nas pet-šest smo slušali predavanja profesora u njihovim kabinetima. Znači kriteriji su oštri ali su ostvarivi. Potrebna je upornost i kontinuitet u radu, i naravno, oslonac na Allaha i rezultati, s Allahovom pomoći, neće izostati.
Vi ste naš poznati alim, ali znate i mnoge poznate alime širom svijeta. U prilici ste da se sa njima družite i razmjenjujete mišljenja. Član ste Unije islamskih učenjaka. Kakvi su odnosi sa šejhom Jusufom el-Karadavijem?
Šejha Jusufa el-Karadavija poznajem već duže od dvadeset godina. Od vremena kad sam bio student na Al-Azharu, dakle od 91. I onda, kada sam bio na hadžu, na zemlji časnog Arefata sam upoznao njegovog zeta i kćerku. Kada smo se vratili u Kairo oni su bili hemzetu-l-vasl, tj. spona sa uvaženim šejhom El-Karadavijem kad god bi on došao iz Dohe u Kairu, a to bi bilo uglavnom ljeti, ja bih tada bio njihov redovni gost, na kućnim sijelima, druženjima, predavanjima. Tako se razvilo jedno veliko prijateljstvo, koje, hvala Allaha, traje i danas. On je bio jedan od ključnih ljudi, mada ovo ne iznosim često u javnost, koji su me savjetovali da ostanem na postdiplomskim studijama, i on mi je prvu stipendiju omogućio, i to iz svoga džepa, tako da sam ja njegov i stipendista. Šejhove knjige i radove sam čitao i danas stalno čitam, to promoviram, ponešto prevedem i tako… Naše prijateljstvo se još više povećalo kada se osnovala Svjetska unija islamskih učenjaka 2004 godine u Londonu, gdje je održana Osnivačka skupština, i kada sam postao njen član. U Istanbulu 2006. godine je bila Generalna skupština Unije kada se izabralo Vijeće povjerenika, tj. uže tijelo od 40 ljudi, jer to je velika organizacija, Unija danas ima preko pedeset hiljada članova, alima iz raznih dijelova svijeta, od Australije, Južne Afrike do Amerike i Kanade. Na Generalnoj skupštioni, koja ima 500 članova i koja se sastaje svake četvrte godine bira se predsjednik Unije, tri potptresjednika i ostala tijela Unije, među kojima je posebno važno Vijeća povjerenika. To je zapravo oprerativno tijelo koje se sastaje svake godine jedanput ili više puta, zavisno od potreba i tema koje se tretiraju. Šejh Jusuf el-Karadavi je predsjednik te Unije od osnivanja do danas. Allah mu je dao zdravlja i života da može da vodi to. Ono što je odlika ove Unije a čemu poziva šejh Karadavi i ulema oko njega, jeste komplementarnost i umjerenost u tumačenju islama. To je islamski pravac koji ne toleriše nikakav ekstremizam ili pretjerivanje u smislu da se nečemu daje više važnosti nego što mu pripada ali isto da se ne smije od islama oduzimati. Ako bismo rekli da je islam pravac ili put, od nas se traži da idemo sredinom puta. Svako udaljavanje od sredine i približavanje ivici je tetarruf ili približavanje krajnosti. Ima ljudi koji pretjeruju, koji od sitnice naprave da je to suština islama. Dakle, islam ima svoju ljestvicu prioriteta koje su poredane. Ne smije se narušavati ta ljestvica, jer se na taj način može učiniti zlo prema islamu i muslimanima ako se forsiraju neki ekstremni pravci. Ali isto tako postoji ekstremizam druge vrste, a to je redukcionizam. Znači postoje određene tendencije i pravci koji žele da umanje od islama, pa govore ovo nije od islama, nije ni ovo od islama i tako redom. I onda se islam bukvalno obrsti i postane kao neki kostur, što nije dobro. Ne smijemo oduzimati od islama. Dakle, pravac kojem poziva Jusuf el-Karadavi je umjereni pravac koji ne dopušta bilo kakav ektremizam ali ni opuštanje ili umanjivanje od islama. Upravo taj pravac, koji nazivamo islamska središnjost ili umjerenost (al-wasatiyya al-islamiyya) ima kontinuitet i trajanje, u taj pravac su pozivali i pozivaju i drugi ugledni i razboriti alimi.
Na naš jezik je prevedena Islamska povelja koju je izdala ova Unija. Šta nam možete kazati o ovoj knjizi?
Ja sam sinoć nešto govorio o tome na ovom skupu. Imam običaj kazati da Povelja vrijedi kao jedna biblioteka, kao 500 knjiga. Ona je vrlo važna knjiga. To odgovorno tvrdim, kao osoba koja se bavi izučavanjem tefsira, hadisa, šerijatskog prava i drugih islamskih disciplina. Jer, vidite, mi živimo u doba svakojakih iskušenja i izazova. Jedan od njih jeste ono što šejh Karadavi naziva „mnoštvo nekompetentnih lica koji govore u ime islama“ كثرة المتحدثين الغير مؤهلين بسم الاسلام , to stvara veliku zbrku i pometnju. Postoje centri moći, i na Istoku i Zapadu, koji upravo takvima daju prostora, dakle, onima koji nisu ništa uspjeli u životu, koji su doslovce propalice u svakom segmentu života. Ali oni zato često govre o islamu, tumače propise, donose „fetve“, prave se da znaju više od reisu-l-uleme, glavnog imama ili profesora islamskih nauka. Dakle, postoje centri koji upravo takvim osobama daju medijski prostor, da bukvalno lupaju i govore kako hoće, a onda mediji prišiju islamu da je nasilna vjera, koja nije kompatibilna sa vremenom, demokratijom, koja je za špilje, za Afriku, a nije za Ameriku i za Zapad. Naravno, nakon takvi istupa svi muslimani imaju problema. Ova Povelja onemogućava i razbija takve tendencije, jer nije islam ono što o njemu govore polupismeni novinari željni senzacija i tako vode hajku protiv islama i muslimana, već je islam ono što su o njemu kazali i napisali meritorni učenjaci. Na pripremi ove knjige, koja ima oko 150 stranica srednjeg formata, zorno je radila grupa istaknutih islamskih učenjaka. Nju je pisala grupa učenjaka i eksperata iz raznih naučnih oblasti pod ličnim nadzorom uvaženog šejha El-Karadavija. Ova knjiga čuva konstante islama ثوابت الاسلام. Znate, u islamu ima stvari koje su podložne promjenama ali ima onih koje su stalne i konstantne. Mi živimo u vremenu kada se napadaju konstante islama i njih trebamo čuvati. Ova Povelja upravo to čuva i ona je u granicama umjerenosti i komplementarnosti. Ja je preporučujem i muslimanima i nemuslimanima. U Povelji se, također, iznosi i stav islama ili očitovanje islama i njegovih učenjaka spram raznih pojava i aspekata: globalizacija, ekonomija, porodica, Zapad, nemuslimani, muslimani u nemuslimanskim zemljama, dijalog, demokratija i druge važne teme. Zato ovu knjigu svima toplo preporučujem.
Postoji tendencija ovdašnjih muslimana da pripadaju nekom pokretu, učenju, ideologiji. Ide se iz krajnosti u krajnost. Kako da uputimo omladinu i kažemo praktičarima islama da je selefizam, kao osnova u akaidu i ibadatu isto tako bitan kao što je sufizam za ahlak i moral. Kako naći sredinu i uputiti druge na srednji put. Kako pokazati ljudima da su i selefizam i sufizam integralni djelovi islama, te da je segmentiranje islama pogrešno?
Ovo je jako dobro pitanje. Upravo ova Povelja o kojoj smo pričali može biti mnogo korisna na tom planu. Potrebno je educirati ljude i dati svoj doprinos. Islam ima svoju formu. Ne možete klanjati namaz kako vi hoćete. Morate klanjati onako kako je propisano. Isto je sa postom, zekatom, hadžom i dr. Ali, islam ima i suštinu. Pogrešno je segmentirati islam na šerijat i hakikat kako neki pokušavaju i onda imamo dva entiteta. Evo mi u Bosni imamo dva entiteta pa stvari ne funkcionišu, ne zna se koji je glavni a koji sporedni, stalno postoji antagoizam i sukob među njima. Islam ima svoju formu i suštinu. Kod nas je izišla jedna knjiga „Duhovni put ka Allahu“ koju je napisao moj prijatelj prof. dr. Džasir Auda koji ima dva doktorata iz područja šerijata, iz intencija šerijata a drugi iz podrućja analize pravnih sistema. Jedan doktorat je stekao u Kanadi a drugi na univerzitetu u Velsu, u Velikoj Britaniji. Profesor Auda se bavio i duhovnim odgojem. On je komentarisao trideset mudrosti sufijskog učenjaka Ibn Ataullah el-Iskenderija i njegovog čuvenog djela El-Hikem – Mudrosti. On je prokomentarisao te mudrosti ja sam bio urednik tog djela i recenzent prijevoda a prevod je napravio moj prijatelj i asistent u BiH, mr Mensur-ef. Valjevac, koji se inače bavi aspektima duhovnog odgoja. Na fakultetu imamo predmet Metodika duhovnog odgoja koji je veoma interesantan. Tu sam napisao predgovor koji sam naslovio „Ka ponovnom spajanju fikha i tesavvufa“. Dakle, pogrešno je dijeliti islam na šerijat i hakikat. Potpuno pogrešno! Treba raditi da se vanjski aspekti islama ili njegova forma i suštinska dimenzija objedine. Tamo sam naveo mišljenje velikog učenjaka imama Malik ibn Enesa, koji je živio u Medini i koji je poznat kao „Imamu dari hidžreti Resulillah“. On, imam Malik je, kako se navodi, rekao:
من تصوف و لم يتفقه فقد تزندق و من يتفقه و لم يتصوف فقد تفسق و من جمع بينهما فقد تحقق
„Ko se bude bavio tesavvufom prije nego što dobro prouči šerijat, takav će postati otpadnik (zindik). A, ko se, pak, bude bavio izučavanjem fikha a ne bude se duhovno oplemenio, takav će puno činiti grijehe, a onaj ko spoji između duhovnog oplemenjivanja i fikha – taj će postići pravu stvar.“ Imamo učenjaka koji su to uspjeli, recimo prof. Džasir Auda. Također, imamo jednu divnu knjigu „Naš duhovni odgoj“ koja je prevedena. To je, zapravo, prvi dio trilogije istaknutog savremenog islamskog učenkaka, rahmetli šejha Se'ida Havve. On je napisao i drugo djelo te trilogije koje se zove „El-Mustahlas fi tezkijeti enfus“. To je zapravo rezime i kratak komentar Gazalijevog „Ihja ulumiddin“. Mislim da je bilo bolje i korisnije prevesti tu knjigu nego cijeli „Ihja“, jer u njemu postoje stvari koje nisu aktuelne i koje mogu biti danas, posebno na našim balkanskim prostorima, veoma problematične. Šejh Se'id Havva je probrao iz tog kapitalnog sufijskog djela sve što je najbolje i navažnije za čovjeka koji živi u savremenom dobu, koje je puno dinamike, žurbe, stresa i iznenađenja. U tom dobu preovladava duh konzumerizma, brzog življenja i dinamike. Evo, ovo je i poziv zainteresovanima da se ovo fantastično djelo prevede. I treći dio Havvine terilogije je vrhunac, zove se „Fil menazil siddkin ver rebbanijjin“. To je, ustvari, njegov kompletni komentar djela „El-Hikem“ od El-Iskenderija. Ja sam na početku spomenuo samo trideset mudrosti koje je komentarisao moj prijatelj, šerijatski učenjak ali i sufija prof. dr. Džasir Auda, koji je prošle godine boravio u BiH.
Da li mislite da Unija islamskih učenjaka može nadomjestiti nedostatak institucije halife u islamskom svijetu, jer u njoj postoje sunnije, šiije, ibadije i dr.?
To je, također, vrlo bitno pitanje, ali zbog vremena pokušat ću da budem kratak. Osnivanje Unije je bio okušaj da se oživi institut Šejhu-l-islama, koji je bio uz halifu, sultana. Ali toga nema već devedeset godina. Teško da ovo tijelo to može da nadomjesti jer Unija nema izvršnu moć i vlast. Ona ima savjetodavnu moć za one koji su svjesni ko je šejh Jusuf el-Karadavi, Muhammed Selim el-Avva, Abdullah bin Bejjah i drugi istaknuti učenjaci. Neki su prigovarali šejhu El-Karadaviju što je dozvolio da i šiije mogu biti članovi ove Unije, jer šiije su sekta. On im je rekao: „Bog vam dobro dao, tačno je da su šiije sekta i mi se sa njima ne slažemo u nekim važnim pitanjima, ali mi njih ne proglašavamo kafirima, i oni su dio ummeta. Šiija danas u svijetu ima oko 100 miliona, nema sumnje da je bolje da s njima razgovaramo nego da pucamo jedni na druge. I njima je mjesto sa nama.“ Tako su i šiije, odnosni neki njihovi predstavnici, inkorporirane u Uniju. Štaviše, jedan od potpredsjednika Unije je šiija. Ovo na najbolji način demantuje nepravedne prigovore i optužbe, koje su uputili neki krugovi, da šejh Karadavi, ne'uzu billah, zavađa muslimane. Teška je to otužba, i za nju će se odgovarati pred Allahom! Uistinu, ne postoji među savremenim islamskim učenjacima, nakon šejha Šeltuta, neko ko je (u)radio na približavanju šiija i sunija, kao što je to uradio cijenjeni šejh El-Karadavi. On je na tome radio četrdeset godina Ali, nažalost šiije nisu bili dosljedne na tom putu, slučaj Sirije i Iraka je najbolji pokazatelj. Osnivanje Unije je bio zapravo pokušaj da se omogući ulemi, iz svih pravaca koji mogu da se na izvjestan način podvedu pod krov islama, bez zalaženja u detalje, da se sastaje i da razmjenjuju mišljenja. Unija nema izvršnu vlast ali ima savjetodavnu vlast što je vrlo bitno naročito u kriznim situacijama kada i savjet mnogo pomaže. Unija ima i druga tijela i asocijacije, recimo Evropsko vijeće za fetve i istraživanja i dr. Unija se ne bavi fikhskim pitanjima imaju poseba tijela i vijeća koja se bave izravno rješavanjem pitanja za određene regione u svijetu gdje postoje muslimani a žele da pitaju o svojim problemima. U Indiji recimo postoji preko 250 miliona muslimana, ali su ipak manjina! U ovom vremenu, kada imate internet i druge medije i kad svako može otvoriti sopstvenu stranicu ili profil i kada može da priča u ime islamu, jako je važno da se možete nekome pouzdanom obratiti za savjet. Danas, nažalsot, svako priča i tumači islam, to može da bude bukvalno iblis, da se fino obuče, stavi turban, pusti bradu i da govori šta hoće. I još ima svoje fanove i pristalice. Zato treba biti oprezan. Islam je upravo zbog toga sačuvan jer ne može pričati o islamu ko god hoće. U našoj vjeri onaj ko govori mora se znati ko je. I Vi ste, efendija, na Al-Azharu, u prvoj godini učili i znate šta je daif hadis. Samo jedan ravija da je nepoznat ili je medžhulu-l-hal, takav hadis se ne prihvata. Ova vjera je sačuvana zbog toga što se znalo ko je taj što govori, ko su njegovi šejhovi a od koga njihovi šejhovi i tako sve do Poslanika,s a..v.s. Da li je on kompetentan, da li je praktičar, kakva mu je porodica. Dešava se recimo ponekad da neki ljudi hoće da govore i iznose stavove o pojednim pitanjima, ali oni zanemaruju da je potrebno prije toga da prvo pročitaju puno, puno knjiga, to bi trebalo čitati godinama i godinama, pa da ih neko provjeri šta su razumjeli, pa tek onda da se oglašavaju. Ali, nažalost, ima onih koji ne zanju da u arapskom jeziku posotoji razlika između harfova „sin“ i „sad“, njima je to isto, a opet lete da svakom loncu budu poklopac, pa govore o svemu i svačemu. I to se još pozivaju na vjeru. To, naravno, uzrokuje veliku štetu i može biti razlogom velike smutnje i fesada među muslimanima. Upravo je ova Unija korisna i značajna da bi se sačuvala autentičnost islama i da se ne bi otišlo niti u ekstremizam ili u devijantne pojave na koje se nažalost zna javno pozivati.
Ponovo se vraćamo Egiptu i političkom stanju u njemu. Da li se nazire kraj političkoj krizi vezanoj za predsjednika Muhammeda Mursija? Da li ste se zasramili ili zbunili nastupom šejhu-l-Azhara kada se pridružio svrgavanju legitimne vlasti?
Egipat je jedna velika islamska i arapska zemlja, veoma važna, on je nada ummeta. Prevazići će se ove krize. U Egiptu je na sceni, zapravo, jedan zavjerenički scenarij. U njemu djeluju tajne službe koje rade na svrgavanju legitimne vlasti. Jer, da je Mursi ostao na vlasti jedan ili dva mandata, koliko je imao pravo po Ustavu, on bi za to vrijeme postao Erdogan Drugi. Neprijatelji islama i musliman to, naravno, nisu mogli dozvoliti. Oni su tražili slabe i prodane duše i našli ih čak i kod onih koji se pripisuju ulemanskom krugu. Ahmed Tajjib, koji obnaša funkciju šejhu-l-Azhara, sa ovakvim sramnim činom sam sebe izvrgao ruglu i osudi ne samo uleme već muslimana cijeloga svijeta! Zašto? Zato što je stao na stranu zlikovaca koji su svrgnuli legitimnog predsjednika i time ukaljao čast ahmedije. On nije konsultovao nikog iz Azharskog ulemanskog vijeća, već je to uradio na svoju ruku, što govori samo o njemu. Ulema Azhara se oglasila, a i cijenjeni šejh Jusuf el-Karadavi mu je uputio pismo i reagovanje. To pismo smo preveli na bosanski jezik i objavljeno je na brojnim portalima, evo, npr., može se pogledati na sljedećem linku: http://www.akos.ba/u-fokusu/pismo-sejha-jusufa-el-karadavija-glavnom-sejhu-univerziteta-al-azhar. U navedenom pismu šejh El-Karadavi je Ahmedu Tajjibu ukazao na veliku odgovornost koju snosi, i na ovom i Budućem svijetu, jer je zloupotrebio časnu azharsku ahmediju i stao na stranu zulumćaru, a Allah Uzvišeni je rekao:
و لا تركنوا الي الذين ظلموا فتمسكم النار
„Nemojte ni na najmanji način biti na strani zulumćara jer ćete imati za posljedicu Džehennem!“
Ono što se dešava u Egiptu nam, ustvari, govori zašto su potrebni Džennet i Džehennem. Nema sumnje da u ovim bolnim dešavanjima jedni zaslužuju Džennet, a drugi Džehennem, Allah će svima suditi! Mislim da su se neki procesi za narednih desetak godina u Egiptu usporili, ali proces islamskog buđenja (sahwa islamiyya), koji je započet prije nekoliko decenija, to je nezaustavljivo! Pučista general Sisi će propasti kao što su propali mnogi zulumćari prije njega. „Hum ilezzeval“, kazao bi šejh El-Karadavi, tj. oni će biti i proći, otići će u smeće povijesti, a ovaj čovjek – Muhammed Mursi, on će ostati, i njegovo ime će biti časno upisano u historiji Egipta i cijeloga svijeta. Ono što se sada dešava u Egiptu je, doista, zabrinjavajuće, ali trebamo znati da je Allah Uzvišeni Onaj Koji svime upravlja. U Egiptu ima mnogo pametnih i razboritih ljudi, čak i u samoj vojsci ima mnogo onih koji se ne slažu sa ovakvim stanjem. Zločinac Sisi i njegova ekipa to dobro znaju, i oni će jednoga dana odgovarati za zločine koji su počinili. Mi trebamo učiti dove i moliti Allaha da se stanje popravi i smiri. Egipat je, a ti to, dragi Džemo, dobro znaš, ummu-dunya, tj. majka cijelog dunjaluka, i to nije bez razloga rečeno jer je to najvažnija arapska i islamska zemlja. Ova kriza će se prevazići, ovo su pokušaji bivšeg režima da i dalje sačuva svoje priviligije i pozicije. Pravda može biti spora ali će sigurno doći. Vallahul-muste'an!
Razgovarao,
Dz. Redzematovic