Kada od Gane na jugozapadu krenemo ka Fergani na sjeveroistoku, kada od Filipina na 120° ekvatora na istoku, krenemo do krajnjeg zapadnog dijela Afrike, kada sjeverno od izvora rijeke Volge na 60° meridijana, krenemo ka srednjoj Africi na jugu, te kada od Milke na Malajima istočno, krenemo ka Meleki u Andaluziji zapadno, kada od Nove Gvineje na dalekom azijskom istoku, krenemo ka Republici Gvineji na dalekom afričkom zapadu, svuda će nas susresti islamski svijet i teritorije muslimana koje povezuju muslimanske zemlje sa površinom od 35.000.000 km², a na kojima egzistiraju 57 država sa veoma važnim položajem za pomorski, vazdušni i kopneni saobraćaj.
U njima su različite klimatske zone, umjerena, tropska, pustinjska i interkontinentalna, a njihova zemlja u sebi krije razna prirodna bogatstva.
Islamske zemlje su:
– prve po posjedovanju petrola i proizvode 60% od ukupne svjetske proizvodnje;
– prve su po posjedovanju magnezijuma i proizvode 24% od ukupne svjetske proizvodnje;
– prve su po posjedovanju hroma i proizvode 40% od ukupne svjetske proizvodnje;
– prve su po posjedovanju kalaja i proizvode 25% od ukupne svjetske proizvodnje;
– treće su po posjedovanju gvožđa i proizvode 12% od ukupne svjetske proizvodnje;
– pete su po posjedovanju olova i proizovde 10% od ukupne svjetske proizvodnje;
– sedme su po posjedovanju uglja, čija se vrijednost smanjila u odnosu na petrol.
Na toj zemlji – zemlji islama, važnom strateškom mjestu i zemlji velikih prirodnih resursa, živi više od milijardu i dvije stotine hiljada muslimana, odnosno ¼ ukupne svjetske populacije. Procenat nataliteta kod muslimana je najveći u svijetu i iznosi 2,25% što je aksiom koji islamskom svijetu otvara mogućnost da njegovi stanovnici predstavljaju jednu trećinu ukupne svjetske populacije. Pored važnog strateškog položaja, velike površine, prirodnih resursa, velikog kapitala, radne snage i vrsnih intelektualaca, stanovnici toga Svijeta posjeduju karakteristike jednog Ummeta, njegove snage i potencijala. Sve njih spajaju karakteristike jedne islamske kulture, vjere i ideje vjere u jednog Boga, Poslanika, Knjige i kible. Ta vjera je od okorjelih džahila napravila najbolju ljudsku zajednicu koja se ikada pojavila. Od nomada je napravila najveći kulturni svetionik kojeg historija ljudske civilizacije poznaje. Od raznih plemena i naroda, napravila je jedno civilizacijsko tijelo koje, kada oboli jedan njegov organ, ostali djelovi pate od nesanice i temperature. Ta vjera se nije izmijenila niti izvitoperila, jer Onaj koji ju je objavio, obećao je da će je čuvati: „Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!“ (El-Hidžr: 9).
Zašto nam se onda dešavaju prevrati u suprotnost?
Ummet jedinstva je doživio da se njegovi duhovni, ekonomski, kulturni, politički i vojni kapaciteti pretvaraju u neislamske centre moći od kojih najmanje koristi imaju muslimani.
Umjesto da najglavnije strateško područje ima prednost u snazi i odbrani, ono je postalo izazov drugim narodima za osvajanje, otimačinu i cjepkanje. Ogromni prirodni resursi, kao i strateški položaj, nisu izvori bogatstva, snage, progresa i nezavisnosti Ummeta, već su okovi i lanci koji naš svijet i Ummet stežu ekonomskom eksploatacijom puneći tako svjetske budžete nemuslimana. Zašto su zemlje osvajanja i osvajača koji su za osamdeset godina osvojili više nego što su Rimljani osvojili za osam vjekova, i koji su, za razliku od Rimljana i drugih osvajača, oslobodili čovjeka; njegovu dušu, zemlju, duh, volju, snagu rada, te bogato duhovno nasljeđe, da bi od svega toga, po islamskim mjerilima i propisima, napravili novu civilizaciju za jedan novi svijet; zašto su, dakle, te slobodne zemlje i ti slobodni ljudi pali u ropstvo i okove? Zašto su istjerani iz svojih domova, nekada silom, a nekada iz nemoći da koriste prirodna bogatstva svoje zemlje? Pored toga, zašto su dočekali da traže smještaj i ropstvo u toj mjeri da pomažu potčinjenost onima koji ih zbog vjere i dunjaluka ubijaju i iz domova izgone?
Enegrija i prirodni potencijali se nisu istrošili. Nasuprot toga, oni su se povećali i, prema savremenim istraživanjima, oni se stalno povećavaju. Vjera koja je stvorila civilizaciju, kada se utjelovila u ovosvjetsku zbilju, služeći ljudskoj genijalnosti u kultiviranju zemlje i civiliziranju društva te političkom uređivanju države (hilafet) koji je ekvivalent Allahovoj vlasti na zemlji, dakle, ta vjera se nije promijenila. Naprotiv, njena znanost i spoznaja su nam otkrile nove potencijale i mogućnosti.
Gdje je onda problem?
Zašto se onda ponovo javlja problem vjere i civilizacijskog preporoda? Zašto, kako i kada je ovaj Ummet ušao u krug zastajanja, dekadence i latentnosti? Kako otvoriti put islamskom buđenju koje će ponovo oživjeti našu islamsku kulturu i civilizaciju? Ono oživljavanje koje će učiniti da, po drugi put sa islamom, jedino ovaj ummet korača ka civilizaciji i da iznova učestvuje u izbavljenju ljudskoga roda iz civilizacijskog ćorsokaka u koji je upao?
To je tematika i zadaća ove knjige. A od Allaha tražimo pomoć, jer samo On daje uspjeh i sreću!
Dr Muhammed Imara
Kairo, Ramadan, 1408.
maj, 1988. god.
S arapskog preveo,
Džemo ef. Redžematović