Bilježe ebu Davud i Tirmizi od Irbad bin Sarije, r.a., da je rekao:
„Vazio nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., savjetima od kojih su se srca strahom ispunila a oči suzile, pa mu rekosmo: „O Allahov poslaniče, ovo kao da je oproštajna oporuka“. A on je rekao: „Oporučujem vam bogobojaznost, poslušnost i pokornost makar bilo abesinskom robu, jer onaj od vas ko bude poživio nakon mene, doista će vidjeti veliko razilaženje, pa se pridržavajte mog sunneta, i sunneta pravovjernih halifa nakon mene, prihvatite se toga kao kutnjacima, i čuvajte se izmišljotina, jer svaka izmišljotina je novotarija, a svaka novotarija je zabluda“.
Pripovijeda nam Irbad bin Sarije, r.a., jedan od ashaba Allahova Poslanika, s.a.v.s., da im je Poslanik, s.a.v.s., održao dirljiv govor, kojim ih je savjetovao iz straha za njih nakon njegove smrti. Srca su se strahom ispunila, a oči zasuzile od tih savjeta. Poslanik, s.a.v.s., bi, kako prenosi Džabir bin Abdullah, r.a., dok bi držao hutbu, i pomenuo Sudnji dan, razžestio bi se, podigao glas, a oči bi mu se zacrvenile, kao da je vojskovođa koji vojsci oporučuje, „Vaše je i jutro i noć“.
Zato su se srca ashaba ispunila strahom od tog upečatljivog poslaničkog obraćanja, kako stoji riječima Uzvišenog: „Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju“… (el-Enfal, 2) A opisujući sebe, Kur'an kaže: „Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se poruke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju…“ (ez-Zumer, 23)
Ashabi, r.a., su čuli savjete Poslanika, s.a.v.s., pa su iz njegovih, s.a.v.s., riječi razumjeli da se on od njih oprašta,a i Poslanik, s.a.v.s., je osjećao da mu se smrtni čas primiče, pa je bio iscrpan u svojoj oporuci. Jer, onaj koji se oprašta, temeljit je u svojim oporukama za razliku od onog ko nije u njegovu položaju. Zato je Poslanik, s.a.v.s., oporučivao ashabima: „Klanjaj namaz oproštajni“. Tj, klanjaj taj namaz kao da ti je posljednji, kao da se njime opraštaš od ovog svijeta. Kada bi čovjek znao da mu je namaz koji klanja poslednji, i pečat njegovim ibadetima na Zemlji, upotpunio bi ga, usavršio, i potrudio se oko njega…
Zato, kada su vidjeli da je Poslanik, s.a.v.s., upečatljiv i iscrpan u ovoj oporuci, razumjeli su je kao oproštajnu, i zamolili ga..oporuči nam…Tj, kaži nam oporuku sveobuhvatnu, smjerodavnu, dovoljnu, pa im je rekao: „Oporučujem vam bogobojaznost, i poslušnost i pokornost, makar vam nadređen bio rob“…
Bogobojaznost je majka svih oporuka
Oporučio im je najprije bogobojaznost, jer je ona „majka svih oporuka“. Ovo je sveobuhvatna, eksplicitna oporuka, koju je Allah upućivao prijašnjim i potonjim, kako kaže Uzvišeni: „Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama, već zapovjedili da se bojite Allaha“…(en-Nisa, 131)
Došao je jedan čovjek kod nekog učenjaka pa zatražio: „Oporuči me kratkom oporukom“! Pa mu je alim rekao: „Drži se posljednjeg ajeta iz sure en-Nahl“. Allah je zaista na strani onih koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine.“ (en-Nahl, 128)
Poslanik, s.a.v.s., je jednog dana pokazao na svoja prsa i rekao: „Bogobojaznost je ovdje“, tri puta uperivši u svoja prsa. Tj, nije bogobojaznost izgled koji prevari, niti odjeća koja uzdigne, niti tespih kojim se zakiti, niti poduža brada, niti brižljivo smotan turban, niti bilo šta od toga, jer ništa od toga ne mora imati osnov u dubinama srca.
Strah od Uzvišenog Allaha je skritost bogobojaznosti…osnova njena srž je da čovjek osjeća da je Allah uvijek uz njega, gdje god bio, na javi i u osami, jutrom i večerom, na sijelu i u samoći… „On je s vama gdje god bili, i sve što radite Allah vidi.“ (el-Hadid, 4)
Obaveza čuvanja zajedništva
Zatim je, s.a.v.s., rekao: „i poslušnost i pokornost, makar vam nadređen bio rob“…
Za njihovu vjeru i ovosvjetski život, oporučio im je bogobojaznost. Zatim im je oporučio čuvanje zajednice (džema'ta) kroz poslušnost i pokornost, kako bi se naučili redu i pokornosti svojim vođama. Arapi prije islama su bili raštrkana plemena i mnogobrojni pravci… Svako pleme je bilo država samo za sebe i zasebna vlada, nezavisna od ostalih. Nije ih vezivala nikakva veza, niti ih je jedinio poredak, niti vodio lider.
Kada je došao islam, želio je da razumiju pojam zajedništva i značenje države, vlasti i ummeta, da bi se poučili pokornosti poretku. Zbog toga se ponavljaju brojni hadisi koji naređuju poslušnost i pokornost. Jer, nije moguće da prosperira ummet sa misijom na Zemlji, ako ne izvede ljude iz tmina na svjetlo, ako ne dovede u red silnike, poduči razne kisre i kajsere , ako ne povede ljude da obožavaju Allaha, kako ljudi jedni druge ne bi uzimali za božanstva mimo Allaha.
Pokornost je u dobru
Ovaj ummet neće podići svoju vrijednost ako nema vođstvo, i ako svom vođstvu ne da pravo njegovo, i dok svom vođstvu ne bude pokoran u dobru, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti stvoritelju, kako stoji zabilježeno u dva Sahiha: „Doista je pokornost u dobročinstvu“. Mu'az bin Džebel, r.a., je upitao: „o Allahov Poslaniče, ako budemo imali vladare koji ne postupaju po tvom sunnetu i ne uzimaju tvoje naredbe, šta nam tada naređuješ“? Odgovorio je sveobuhvatnim konciznim riječima: „Nema pokornosti onom ko nije pokoran Allahu Uzvišenom“.
Poslanik, s.a.v.s., nam najređuje pokornost u onom što nije nepokornost prema Allahu, kako stoji u vjerodostojnom hadisu: „Obaveza čovjeka-muslimana je poslušnost i pokornost u onom što voli i onom što prezire, ukoliko u tom nije nepokornost prema Allahu, a ako mu bude naređena nepokornost Allahu, tada nije obavezan poslušnošću i pokornošću“.
Ovo znači da je obaveza muslimana – pojedinca: da bude pokoran svom vođi u onom što voli i onom što ne voli, i ako pokornost ide protiv njegove želje i ličnog interesa, sve dok se radi o dobročinstvu. Na primjer, kada se od njega traži zekat, ili neka dadžbina mimo zekata, čak i ako se radi o traženju žrtvovanja života, u ratu, kada se traži da izađe na bojište da brani islamsku državu i čast ummeta. Ovdje mora biti pokoran, makar mu to i ne bilo drago. Sve dok mu ne bude naređena nepokornost Allahu. Tada može otkazati pokornost i poslušnost.
Tako Poslanik, s.a.v.s., podučava svoj ummet, da pokorni budu u dobru, čak i ako je njihov vođa rob.
U Sahihul-Buhari je zabilježeno: „Slušajte i pokoravajte se, makar nad vama bio postavljen abesinski rob, sa glavom poput grožđice“. U Muslimovom Sahihu stoji: „Makar vam zapovjednik bio rob koji vas vodi po Allahovoj Knjizi“. Uslov za onog koji vlada je da to čini prema Allahovoj Knjizi, bez pridavanja važnosti njegovoj boji, bio on bijel, crn ili žut. Nacionalnost također ne igra ulogu, bio on Arap ili ne-arap. Ni kasta ne igra ulogu, te time nije bitno iz kakve je klase, već je bitan njegov metod vladanja i ophođenja.
Od znakova poslanstva
Ako vas bude vodio po Allahovoj Knjizi, onda mu se morate pokoravati, makar on bio i abesinski rob, a zatim je on, s.a.v.s., rekao, po znanju poslanstva koje mu je od Allaha došlo: „ … jer onaj od vas ko bude poživio nakon mene, doista će vidjeti veliko razilaženje“…
To se je i dogodilo, i kako su se razilazile zajednice prije nas, tako se i ovaj umet podijelio na više od sedamdeset skupina: „Sve su u Vatri, osim jedne…“
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je upitan o toj jednoj, od silne srdžbe Silnog spašenoj skupini, pa je rekao: „Ona koja bude na čemu sam ja i moji ashabi“. To je ona koja bude slijedila metod Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, i ne bude skretala desno niti lijevo – to je spašena skupina.
On, s.a.v.s., je rekao: „Onaj ko bude od vas poživio, doista će vidjeti veliko razilaženje.“ – u akaidu (vjerovanju), ibadetu, riječima, djelima, zakonima… No, šta je izlaz iz ovog razilaženja? pa se pridržavajte mog sunneta, i sunneta pravovjernih halifa nakon mene, prihvatite se toga kao kutnjacima“…
Poslanik, s.a.v.s., nas je upoznao sa bolešću i lijekom, smetnjama i solucijama…Bit će mnogo razilaženja, kada se islamski ummet pomiješa sa drugim zajednicama, kada se islam pomiješa sa drugim religijama, kada islamska misao bude suprotstavljena drugim misaonim pravcima. Tada će se patvoriti činjenice, u vjeru donositi upadice koje su joj strane, iz različitih pravaca. Ovo se doista u stvarnosti desilo muslimanima, i po brojnim pitanjima su se razišli.
Jedni proglašavaju nevjernikom onog ko makar jednom počini veliki grijeh, i presuđuje da će takav vječno nastaniti Vatru, ako se ne desi pokajanje za taj veliki grijeh koji je počinio. Drugi su prvima sasvim oprečni: kažu da, uz iman (vjerovanje u Allaha), ne šteti činjenje grijeha, kao što u nevjerovanju ne koristi pokornost Bogu…Te prema ovakvom viđenju, koliko god čovjek činio grijeha, neće ući u Vatru.
Učinkoviti lijek
Umet se razišao po brojnim pitanjima, i ušao u polemičke ratove, rezultirane miješanjem muslimana sa Jevrejima, hrišćanima, vatroštovateljima, i pripadnicima drugih religijskih pravaca. Lijek, rješenje svakoj dilemi, izlaz iz mraka, za ljude je bilo slijeđenje oporuke Poslanika, s.a.v.s., u kojoj je rekao: „pa se pridržavajte mog sunneta, i sunneta pravovjernih halifa nakon mene, prihvatite se toga kao kutnjacima“…Tj, držite se toga krajnjom snagom koju posjedujete i ne odustajte od toga.
Lijek je sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., njegov put i metod, ono na čemu je bio čitavog života, od riječi, djela, normi ophođenja, vjerovanja, umovanja i ibadeta…To je sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., kao i sunnet pravjernih halifa nakon njega. Muslimani su saglasni da su četvorica halifa pravovjerni i pravedni: ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, r.a. Brojni učenjaci njima dodaju i pravednog halifu Omer bin abdul-Aziza, r.a.
To su oni koji idu pravim putem i koji druge njemu napućuju. Svakom muslimanu koji se želi sačuvati razilaženja je da obaveza slijediti metod ovih ljudi, kako bi se sačuvao posrtanja desno ili lijevo, treba slijediti njihov put.
Omer bin Abdul-Aziz je pisao svojim namjesnicima u pokrajinama pa im je rekao: „ A zatim, Poslanik, s.a.v.s., i njegovi nasljednici nakon njega su postavili propise. Držati se njih je držanje za Allahovu Knjigu, i u tom je snaga Allahove vjere, niko to ne može promijeniti, niti se ugledati na stvari ovom kontradiktorne“.
Ko se povede ovim principima, sigurno je na pravom putu, a ko kroz njih zatraži pomoć, sigurno će trijumfovati, a ko ih napusti i povede se za putem koji nije put vjernika, Allah će mu dati ono za čim je pošao, i Džehennem mu učiniti prebivalištem, a ružno li je to boravište.
To pripada onom ko se okrene od uputa Uzvišenog Allaha, uputa Poslanika njegovog, i pravednih halifa. Oni su nama postavili svijetle puteve, jasne putokaze, trajne metode, i muslimani ih trebaju slijediti. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ostavio sam vas na jasnoći, njena je noć poput dana, od nje nakon mene neće odlutati osim onaj ko hoće propast“. Tj, on , s.a.v.s., nas je ostavio na jasnom putu, jasnom i blistavom, od koje neće odlutati osim onaj ko je svoj sluh učinio gluhim na istinu, svoje oči oslijepio za svjetlo vjere, pa ga različiti putevi prebacuju jedan drugom, i on je taj koji će propasti.
Nije moguće da se ummet ujedini na cilju i pravcu, bez uzimanja Allahova Poslanika, s.a.v.s., kao vođe, kao i bez uzimanja uzora od pravednih, istinoljubivih i upućenih halifa.
Allah Uzvišeni kaže: „I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova“… (el-En¸am, 153)
Allahov put je jedan, i on je taj koji može da ujedini islamski ummet, uprkos brojnosti njegovih pripadnika, i gdje god oni bili od istoka do zapada. Ummet bez ovog ne može imati riječ, niti sastaviti saf, niti grupisati snagu, niti imati bilo kakvu snagu i postojanje vrijedno pažnje.
Nema spasa bez slijeđenja
Jedina oporuka kojom čije izvršavanje sadrži rješenje razilaženju i nejedinstvu, je: Da islamski ummet slijedi uputu Allahova Poslanika, s.a.v.s., i put njegovih na pravi put upućenih ashaba, i da napuste izmišljotine, kako je rekao, s.a.v.s.: „, i čuvajte se izmišljotina, jer svaka izmišljotina je novotarija, a svaka novotarija je zabluda“.
Uvođenje novotarija u vjeru je osnov svakog zla
Ono što ljudi inoviraju u vjerovanju i teološkoj misli, i ono što inoviraju u ibadetima i propisima, i ono što inoviraju u ponašanju i običajima, ukoliko to nema osnove u Allahovoj vjeri, niti dokaza u njenom šerijatu, sve se to odbija i odbacuje, jer je to novotarija, a svaka novotarija je zabluda.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ko u ovu našu stvar (vjeru) unese nešto što nije od nje, to će mu biti odbačeno“. Tj., neće mu biti primljeno niti slijeđeno.
U vrijeme Abasijske dinastije, za vrijeme el-Me'muna i i onih nakon njega, ljudi su se razišli po pitanju – Je li Kur'an stvoren ili nije?
Me'mun i vladari poslije njega bi ljude testirali. Upitali bi ih: „Je li Kur'an stvoren ili nije“? Ako bi rekli da nije stvoren, bivali bi mučeni i zlostavljani… Jer, Me'mun je podržavao stav Mu'tezila koji su zagovarali tezu da je Kur'an stvoren. Ostale učenjake ummeta, ove su riječi vrijeđale, i preporučivali su: „Nemojte govoriti Kur'an je stvoren, jer Kur'an je Allahov govor“.
Jedan beduin je ušao kod halife Mu'tesima, koji je vladao nakon Me'muna, i kod njegovog ministra koji je testirao ljude. Ministar mu je rekao: „Kur'an je stvoren, ili nije stvoren“? Beduin mu je odgovorio: „Ja ću tebe pitati, da li je o ovom pitanju govorio Allahov Poslanik, s.a.v.s.?“ Ministar mu odgovori: „Ne“. Je li o ovom govorio ebu Bekr“, upita beduin. Odgovori: „Ne“. Je li o ovom govorio Omer?“ Ministar odgovori: „Ne“. Je li o ovom govorio Osman?“ Ne.“ Je li o ovom govorio Ali, r.a.“ Upitao je zatim beduin: „Jesu li znali ovo pitanje, ali su ga ipak ostavili? Ako su tako postupili oni, onda je i nama dovoljno ono što je bilo dovoljno njima. Ako pak oni nisu znali ovo pitanje, zar ćeš doći ti, bijednik sin bijednika nakon njih, da tvrdiš kako znaš pitanje koje nije znao Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, r.a“. Ova urođena razboritost beduina je zdrava logika…Stvar koju je ostavio Allahov Poslanik, s.a.v.s., i od koje su se okrenuli njegovi nasljednici nakon njega, koju nisu istraživali niti je smatrali bitnom, zašto da sada ljudi dolaze i istražuju, uvodeći sukobe i ispitujući ljude i mučeći ih zbog nje?
Doista, sve što bude inovirano u vjerovanju, ibadetu, islamskoj misli, i tome sličnom, obaveza je odbaciti, jer nije u saglasnosti vjere Allahova Poslanika, s.a.v.s., niti od njegove prakse.
Ljudi moraju inovirati, donositi nova rješenja, ali neka to čine u stvarima ovosvjetskog života, neka otkrivaju od stvari koje im olakšavaju život ono što žele…Što se stvari vjere tiče, precizirao ih je Gospodar svih svjetova u svojoj veličanstvenoj Knjizi, i precizirao ih je Allahov Poslanik, s.a.v.s., i objasnili nakon njega njegovi pravedni halife, i vjeri ne trebaju inovatori i pronalazači. Abdullah bin Mes'ud, r.a., je rekao: „Vi ste danas na izvornoj vjeri, a sjutra ćete inovirati i inovirat će vam se, pa pridržavajte se prvog ugovora (izvorne vjere)“. Tj., vratite se onom na čemu je bio Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi pravedni, upućeni halife i njegovi ashabi.
Ova retroaktivnost se traži od muslimana, da se vrate unazad četrnaest stoljeća, na ono na čemu su bili Allahov Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi, i svo dobro je u slijeđenju njih. Svo dobro je u slijeđenju vrlih prethodnika, a svo zlo je u inovacijama onih koji vjeri pridodaju ono što nije od nje, nakon Poslanika, s.a.v.s., pravednih halifa i prvih stoljeća zlatne generacije. Pridržavajmo se onoga na čemu su bili prethodnici ovog ummeta: „čuvajte se izmišljotina, jer svaka izmišljotina je novotarija, a svaka novotarija je zabluda“.
Dr. Jusuf el-Karadavi
S arapskog,
Enis Burdžović