U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Uvod
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je salevat i selam na vođu poslanika, njegovu porodicu, sve njegove drugove i one koji ga vjerno slijede.
Pred vama je predavanje o pravima starijih osoba u svijetlu islamskog vjerozakona i božanskih uputa koje sam, na molbu Islamske organizacije za medicinu, održao u Kuvajtu. Sa ovim predavanjem otpočet je seminar na istu temu kako bi adresati saznali kakav je stav islama prema tom pitanju kako bi prema njegovim smjernicama živjeli:
„A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na Pravi put.“ (Ali Imran: 101)
Ovo predavanje je integralno objavila ista organizacija u sklopu zbornika radova koji su tada predstavljeni, zato molim Allaha da ih obilato nagradi. Međutim, mišljenja sam da zaslužuje da se objavi i u ediciji mojih predavanja kako bi što veći broj čitalaca imao prilike da se njime okoristi. Neka se Allah smiluje svakom ko učini da se dobra riječ čuje i da se čovjek uputi na dobro ili odvrati od zla.
„A uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.“ (Hud: 88)
Kairo, rebi'u-l-ahar 1423. H. /jun 2003.
Jusuf el-Karadavi
Starost je biološka etapa
Starost je jedna od četiri ljudska, biološka procesa: djetinjstva, mladosti, zrelog doba i starosti. Kao što se sve u ovom svijetu pod raznim okolnostima mijenja, kao što erozija utječe na propadanje materijalnog svijeta, isto tako godine sa raznim događajima utiču na čovjeka pa mladić ostari, jaki oslabi i zdravi oboli. Arapski pjesnik je davno rekao:
أشاب الصغير و أفني الكبير كر الغداة و مر العشي
Osijedi maleni, nestadoše stari,
Prođe podne, zbogom večeri!
طول الليالي أسرعت في نقضي نقضن كلي, و نقضن بعضي
Dužina noći pohita da me troši,
potroši me cijelog, potroši me djelimično.
U skladu Božijeg zakona doživjeti starost je neizbježna stvar za čovjeka kojem je suđeno da proživi svoje djetinjstvo, mladost i zrelo doba, na što ukazuje ajet iz Kur'an-i Kerima:
„On vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, zatim od ugruška, zatim čini da se kao dojenčad rađate, i da do muževnog doba stignete, i da starci postanete – a neki od vas umiru prije – i da do suđenoga časa poživite kako biste mogli shvatiti.“ (Gafir: 67)
Časni ajet ukazuje na period razvoja fetusa, potom na djetinjstvo, pa punoljetstvo koje obuhvata mladost i zrele godine, te konačno na starost.
Duboka starost
U sljedeća dva ajeta Kur'an-i Kerim ukazuje na duboku starost koju formuliše kao erzulu-l-‘umr:
„Allah vas stvara i poslije vam duše uzima; ima vas koji duboku starost doživite, pa brzo zaboravite ono što saznate. Allah je, zaista, Sveznajući i Svemoćni.“ (En-Nahl: 70)
Isto tako u suri al-Hadž, Allah kaže:
„Jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju.“ (El-Hadž: 5)
Duboka starost je najgora starost. Tada su kosti čovjeka porozne, zdravlje mu klone, njegov sluh i vid značajno oslabe, oslabi mu memorija (dementnost) i počne brkati pojmove (senilnost), pa često puta se ponaša kao dijete kome su drugi neophodni. Komentirajući duboku starost Ibn Abbas u svom tefsiru kaže: „To su najgore godine kada se čovjek ponaša poput nerazumnog djeteta.“[1]
To je učinilo da Vjerovjesnik, s.a.v.s., zamoli Allaha, dž.š., da ga sačuva duboke starosti, kako prenosi Sa'd bin Ebi Vekkas, r.a.: „Utječite se riječima s kojim se Vjerovjesnik, s.a.v.s., utjecao: Gospodaru moj utječem Ti se od kukavičluka, škrtosti, duboke starosti, iskušenja dunjaluka i patnje u kaburu.“[2]
Buhari prenosi hadis od Aiše i Enesa, r.a., da se Vjerovjesnik, s.a.v.s., utjecao Allahu i od oronulosti (el-Herem) odnosno totalne starosti, a to se vjerovatno odnosi i na duboku starost na što ukazuje Buharija u svojim životopisima.[3]
Međutim, koje godine se smatraju dubokom starošću?
U svojim stihovima Arapi su ukazivali na osamdesetu godinu. To je, recimo, Zuhejr bin Ebi Sulemi u svojoj poznatoj pjesmi (mualleki) napisao:
سئمت تكاليف الحياة و من يعش ثمانين حولا لا أبا لك يسأم
Već su mi dodijale životne obaveze,
a ko proživi osamdeset godina,
Nemao oca, dodijat će mu!
Žaleći se na svoj sluh drugi pjesnik kaže:
إن الثمانين – و بلغتها قد أحوجت سمعي إلي ترجمان
„Osamdesete i njene muke učiniše da moj sluh treba tumača.“
Istina, duboka starost se razlikuje od slučaja do slučaja, a sve u zavisnosti kakve je čovjek tjelesne konstitucije, kako je odrastao, čime se hranio, čime se bavio, kako se ponašao, da li se bavio nekakvim sportom. Bez obzira, prevelike godine stvaraju probleme čovjeku, njegovoj familiji, cjelokupnoj zajednici, a na njih se danas žale Evropljani i Amerikanci. Veliki procenat starijih ljudi i žena se javlja sa visokom svijesti o očuvanju zdravlja, zdravstvenom napretku, njezi, veliki je procenat onih koji tragaju za medikamentima protiv starenja, ne znajući da je to zapravo velika opasnost po društvo, bolje rečeno zabluda.
Stoga je bitno da čovjek moli Gospodara da ne doživi duboku starost kako mu drugi ne bi bili potrebni, kako ne bi postao teret porodici koja bi mu željela skoru smrt kako bi ga se otarasili.
Starost je etapa dječije slabosti
Starost je za čovjeka etapa slabosti, baš kao djetinjstvo. Na to ukazuje Kur'an kada kaže:
„Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda vam, poslije nejakosti, snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može.“ (Er-Rum: 54)
O toj slabosti progovorio je Vjerovjesnik Zekerijja, a.s.:
„Kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.“ (Merjem: 3-4)
Kur'an u raznim prilikama spominje starost, naročito kroz pripovjetke o Allahovim poslanicima, recimo u priči Ibrahima, a.s., kada kaže:
„Hvala Allahu, koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe.“ (Ibrahim: 39)
Kur'an nam pojašnjava u priči o rođenju Ishaka, a.s., kada su meleki obradovali suprugu Ibrahima, a.s.:
“Jadna ja!” – reče – “zar da rodim ovako stara, a i ovaj moj muž je star. Ovo je zaista nešto neobično!” “Zar se čudiš Allahovoj moći?” – rekoše oni – “Allahova milost i Njegovi blagoslovi su na vama, obitelji vjerovjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit!” (Hud: 72-73)
Njega islama prema starijim
Onaj ko pomno iščitava islamska učenja i šerijatske propise naći će da islam brine o starijim osobama bilo na materijalnoj ili duhovnoj osnovi.
Materijalna briga prema starijim
S materijalne strane, starijoj osobi treba obezbijediti sve što joj je potrebno za normalan život; namirnice, odjeću, medikamente i smještaj, a ako je potrebno i poslugu. To se može realizovati putem braka, ako je tome kadar ili putem plaćanja.
Ako starija osoba nema dovoljno sredstava da to sama sebi priušti to trebaju obezbijediti sinovi, jer to je dug djece prema roditeljima. Uz to, takav postupak se smatra dobročinstvom prema roditeljima što, uostalom, Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s., naređuju. Odavde, šerijat obavezuje djecu da izdržavaju svoje potrebite roditelje kao što izdržavaju sebe, svoju suprugu i djecu.
Na ovoj premisi islamski učenjaci su se složili da otac ne može uzeti zekat od svog sina jer je on dužan da ga izdržava, kao što izdržava svoju ženu i djecu, tako kada bi mu dao zekat isto kao da bi ga dao sebi.
Kur'an je spomenuo priču starca iz Medjena koji je bio tazbina Musau, a.s., onda kada je našao nekolicinu ljudi da uzmu vode u Medjenu:
„A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku, a malo podalje od njih ugleda dvije žene koje su je od vode odbijale. “Šta vi radite?” – upita on. “Mi ne napajamo dok čobani ne odu” – odgovoriše one – “a otac nam je veoma star.” (El-Kasas: 23)
Iz ove priče proizilazi da starijima njihova djeca moraju priteći u pomoć i privređivati za njih pa makar to bila i ženska djeca.
Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet dozvoljava ocu da od svoga sina uzme dio imetka koji mu je potreban. Ibn Hibban u svom Sahihu od hazreti Aiše, r.a., prenosi: – da je neki čovjek došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., žaleći se na svog oca zbog duga pa mu Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: „I ti i tvoj imetak pripadate ocu.“[4]
Ibn Davud u Sunenu od Abdullaha bin Amra prenosi da je jedan čovjek došao kod Allahovog poslanika, s.a.v.s., kazavši: – Allahov poslaniče, imam imetka i oca, a otac odnosi moj imetak. On reče: „Ti i tvoj imetak pripadate ocu.“[5]
Komentarišući spomenuti hadis imam al-Hattabi u Me'alimus-sunen kaže: – Riječi ‘odnosi moj imetak’ – znači troši ili eksploatiše ga. Glagol koji je u hadisu upotrijebljen označava trošenje novca u velikim količinama, ali i pored toga Poslanik, s.a.v.s., nije osudio takvo trošenje već je rekao da i sin i imetak pripadaju roditelju. Ako mu zatreba tvoj imetak oda će uzeti koliko mu treba, kao što će uzeti cjelokupan imetak. Ako ne budeš imao imetka onda ćeš mu dati od tvoje ušteđevine.[6]
Ebu Hatim je komentarisao Ibn Hibbanov hadis kojeg prenosi hazreti Aiša: – Ti i tvoj imetak pripadate tvom ocu – rekavši: ‘Poslanik, s.a.v.s., je kritikovao sina zbog postupka prema svom ocu kao prema strancu, pa mu je naredio dobročinstvo i pažnju prema njemu, riječima i djelima, On ga je savjetovao: „I ti i tvoj imetak pripadate ocu.“ Ali to ne znači da sinovljev imetak u životu apsolutno pripada ocu bez dragovoljnosti njegovog sina.“[7]
Obaveza društva da pruži materijalnu pomoć
Ako sin ili neko drugi od nasljednika nije u stanju da pruža brigu prema ocu onda obaveza prelazi na društvo. Stanovnici naselja, sela i dr. se moraju solidarisati i pružiti pomoć slabašnima. Bogati moraju pomoći siromanšne, a jaki moraju pružiti ruku slabima kako ih ne bi napustila Allahova zaštita. U hadisu se navodi: „Nije u mene iskreno povjerovao onaj ko zanoći sit a zna da mu je komšija pored njega gladan.“[8] U slučaju da društvo nije u stanju da pruži pomoć starijim osobama onda obavezu treba preuzeti državni aparat kako starije osobe ne bi bile primorane da prose ili srozavaju svoje dostojanstvo na neki drugi način. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Svi ste vi pastiri i bit ćete odgovorni za svoje stado. Imam je pastir i on je odgovoran za svoje stado.“[9] U drugom hadisu se kaže: „Ja sam svakom vjerniku preči od njega samoga. Ko od vjernika ostavlja imetak, neka ga ostavi svojim nasljednicima, a ko umre, a ostane mu dug ili nejač, neka ih ostavi meni i ja ću se za njih pobrinuti.“[10]
Radi se o napuštenim osobama ili beskućnicima koji zbog siromaštva ili nemogućnosti da se sami o sebi brinu, ostavljeni ulici na milost i nemilost, bez obzira radi li se o djeci ili starcima.
Ovo se ne odnosi samo na muslimane već na sve građane koji žive u islamskom društvu.
Imam Ebu Jusuf u svojoj knjizi al-Haradž spominje tekst ugovora između Halida ibn Velida, r.a., i hrišćana iz Hireta, grada u Iraku, u kojem se između ostalog kaže: „Ako slabašni starac koji nije u stanju raditi, ili kojeg je pogodila neka nedaća, ili je nakon bogatstva osiromašio pa mu njegovi hrišćani daju milostinju, anuliram/opovrgavam njegovu obavezu prema džizji pa će se on i njegova familija snabdijevat iz budžeta muslimanske države, sve dok bude živio u Domu hidžreta i Domu islama!“[11]
Ovaj ugovor je napisan u doba vladavine Ebu Bekra, r.a., kojeg je on ratifikovao, kao što su ga potvrdili oni koji su bili sa Halidom ibn Velidom od ashaba. Niko se nije protivio pa se stvari dogovorene na takav način smatraju konsenzusom.
U doba Omera, r.a., jedan stari Jevrej je tražio od ljudi milostinju, pa to Omer,r.a., osudi i sazna šta mu je potrebno pa reče: ‘Nisi valjda mislio da ćemo prema tebi postupati dobro samo dok si bio mlad i dok smo od tebe uzimali džizju, a sada kad si ostario da te napustimo!?’ Potom naredi rizničaru da njemu i njemu sličnim podijeli onoliko koliko im je potrebno.
Tako je postupao i peti halifa Omer ibn Abdulaziz, r.a., koji je napisao poruku namjesniku Basre, Adiju ibn Erta'u: „Vidi zimmije koji su tamo i prije tebe bili a koji su zbog odmaklih godina nemoćni i nesposobni da zarade, podaj im iz bejtu-l-mala muslimana ono što im treba.“ Za ovakav postupak imao je opravdanje iz Omerovog, r.a., primjera sa Jevrejinom.[12]
Uvažavanje starijih
Među islamskim vrijednostima na koje vjerovjesnički Sunnet pridaje pažnju i o njima mnogo govori, jeste uvažavanje i poštivanje starijih, te samilost i nježnost prema djeci.
Od tematskih hadisa navodimo onaj kojeg prenosi Abdullah ibn Amr, r.a.: „Ne pripada nama onaj ko nije sažaljiv prema našoj djeci i ne zna vrijednost naših starih.“[13] Potom hadis Ubadeta bin al-Samita: „Nije naš ko ne poštuje naše starije, nije samilostan prema našoj djeci i ne uvažava naše učenjake.“[14] O ovome govore i hadisi koje prenose Enes i Ibn Abbas, r.a., i dr. Dakle, prvo na što se misli u hadisu jesu stariji ljudi i žene, ali to podrazumijeva ljude s visokim statusom u društvu, iako godine same po sebi čovjeku pridaju veći značaj zbog iskustva koje donose. To poštovanje starijih su naslijedili Arapi, Kurdi, Turci i drugi narodi (Albanci, Bošnjaci, prim.prev.), premda je to usađeno u ljudskoj prirodi s tim što vjera to još više potencira. Neki su, čak, kazali da je – stariji čovjek u svom narodu (plemenu, bratstvu) poput vjerovjesnika u svom ummetu. Međutim, to nije hadis iako ga neki smatraju hadisom.
Starije ćemo uvažavati isto tako ako mu napravimo mjesto da sjednu, ako im prepustimo prvi saf ili red, ako im damo privilegiju u odnosu na druge, uvažavajući njihovu slabost i godine. Naročito ako je stariji čovjek/žena veliki dobrotvor i humanista, kako se navodi u jednom hadisu: – Jedan čovjek je upitao Allahovog poslanika, s.a.v.s.: – ‘Koji čovjek je najbolji?’ On odgovori: ‘Onaj ko proživi dug život i provede ga u činjenju dobra.’ – ‘A ko je najgori čovjek,’ upita ponovo? – ‘Onaj ko proživi dug život i provede ga u činjenju zla.'“[15] U istom smislu izrečeno je mnogo hadisa. Ebu Davud prenosi od Ebu Musaa da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ispoštovati osjedelog muslimana, onog ko proučava Kur'an i ne pretjeruje u tome, ali nije inferioran prema njemu, te pravednog vladara, znak je poštivanja Allaha.“[16] Tirmzi od Enesa, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Neće omladinac ispoštovati starijeg čovjeka zbog njegovih godina, a da mu Allah neće dati onoga koji će njega u tim godinama ispoštovati.“[17] Neki učenjaci su ovaj hadis ocijenili hasenom,[18] dok su ga drugi ocijenili da'ifom, ali je kompatibilan sa Allahovim, dž.š., pravilom nagrađivanja, jer poznato je da nagrađivanje biva iz istog korpusa djela, te da je i dobročinstvo i neposlušnost stvar pedigrea, obično onaj ko je dobar prema svojim roditeljima i njegovi će sinovi će biti dobri prema njemu, i obrnuto. Isto tako ko u toku svoje mladosti uvaži i ispoštuje starije, Allah će mu dati da kada ostari i njega omladina poštuje i časti. Ovaj hadis podupire drugi, a koji glasi: – Kada vam dođe kakav časnik/prvak, ispoštujte ga (častite ga).[19]
Propisi koji tretiraju prava starijih
Svojim propisima islam zabranjuje ubijanje starijih osoba u ratu, kao što zabranjuje ubijanje žena i djece jer ne učestvuju u borbi. Jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., je ukorio izvjesnog ashaba kada je u nekoj od borbi našao ubijenu ženu, rekavši: „Ta, ona se nije borila!“[20]
U slučaju da se starac bori ili svojim idejama i strategijom doprinosi borbi dozvoljava se njegovo ubijanje, jer je davanje mišljenja u ratu ponekad gore od mača i koplja (metka).
Među propise koji tretiraju prava starijih ljudi/žena jeste da su pošteđeni seobe iz područja gdje se tlače, sve dok nisu u stanju i ne znaju puta. Oni imaju isti status kao nejač, kao što Uzvišeni Allah kaže: „Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: “Šta je bilo s vama?” – “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovoriće. – “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta. Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.“ (En-Nisa’: 97-99).
Kur'an, čak, podstiče ummet na borbu i otpočinjanje rata radi spasa potlačenih od nepravde i ugnjetavanja, od kojih u prvom redu spadaju starije osobe. Uzvišeni Allah kaže:
A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!” (En-Nisa’: 75)
Onaj ko u islamu osijedi
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je naglasio onog ko osijedi u islamu, u smislu da takav ulaže svoju mladost i zrelo doba za dobrobit islama, odnosno na Allahovom putu gdje mu vlasi sijede. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je, kako nam od njega prenosi Ka'b bin Murre, kazao: „Ko u islamu osijedi to će mu na Sudnjem danu biti nur.“[21] Od njega Amr ibn Abese prenosi: „Ko osijedi na Allahovom putu to će mu biti nur na Sudnjem danu.“[22] Ovaj hadis je važi za one koji osijede na Allahovom putu, odnosno džihadu, dok je drugi hadis uopšten i tiče se svih koji u islamu osijede.
Legalnost bojenja sijedih vlasi
Poslanik, s.a.v.s., je sljedećim hadisom legalizovao bojenje sijedih vlasi, naročito onima koji uopšte nemaju crnih dlaka: „Jevreji i kršćani ne boje (kosu i bradu) pa se razlikujte od njih!“[23] U drugom hadisu je rekao: „Zamijenite sijede, ne sličite Jevrejima i hrišćanima.“[24] Također je kazao: „Najbolje čime ćete promijeniti sijede je kana sa listom indiga.“[25] Od Enesa bin Malika se prenosi: „Na dan oslobođenja Mekke kod Allahovog poslanika, s.a.v.s., , došao je Ebu Bekr sa svojim ocem Ebu Kuhafetom, pa Poslanik, s.a.v.s., reče Ebu Bekru: – Da si ostavio ovu starinu kući došli bi smo mu tamo iz poštovanja prema Ebu Bekru.“ Reče: – Pa prihvati islam, a kosa i brada mu bijahu bijeli poput behara (ar. al-segametu) pa Allahov poslanik, s.a.v.s., reče: – Promijenite ih (kosu i bradu) i klonite se crne boje.“[26]
Prava starijih osoba kod svoje porodice
Kada starije osobe imaju utvrđena prava kod svoje zajednice, onda su ta prava još čvršća i legitimnija kod porodice, a naročito kada se radi o pravima očeva i majki.
Islam je preporučio i jako naglasio dobročinstvo prema roditeljima smatrajući to osnovom plemenitih radnji kod svih religija, a naročito kod nebeskih Objava. Kur'an stavlja obavezu dobročinstva prema roditeljima odmah nakon obaveze tevhida: „I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite.“ (El-Nisa’: 36)
„Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite.“ (El-Isra’: 23);
„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim.“ (Lukman: 14)
Kur'an je potvrdio prava roditelja naročito kada dožive starost poručujući:
„Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!“ (El-Isra’: 23-24)
Obratite pažnju na dio ajeta u kojem se kaže: „Kad jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive“ – što implicira da su oni emanet djeci.
U ovakvoj situaciji roditelji su isuviše emotivni shvatajući da više djeci ne trebaju, ali zato su oni najpotrebniji i sada sebe smatraju teretom, naročito ako djeca imaju supruge koje će biti ‘pritisnute’ s njihovim prisustvom. Tada roditelji mjere svaku izgovorenu riječ pa ih najmanja stvar može pokolebati ili nesavjesno uvrijediti. Zato je u Kur'anu rečeno: „Ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.“ Alija, r.a., je kazao: „Da je od riječi Uh! bilo išta drugo poznato (kao oznaka neposluha) Allah bi je zabranio!“ Riječ uh je izraz negodovanja i nervoze, a što se tiče psovke ili grđenja to po mjerilu islama spada među najveće grijehove. U hadisu (muttefekun alejhi) se prenosi: „Među najveće grijehe se ubraja da čovjek psuje svoje roditelje.“ Upitaše: – ‘Kako čovjek može psovati svoje roditelje Allahov poslanče?’ Reče: – ‘Opsuje čovjek oca drugom čovjeku, pa ovaj opsuje njegovog oca, a ovaj njegovu majku, a ovaj poslije njegovu majku.'“
Dakle, ovdje se radi o indirektnom psovanju, a šta tek kazati kada čovjek direktno opsuje svoje roditelje!
Život oca i majke u poznim godinama sa svojim sinom islam smatra prilikom za zaradu oprosta i ulaska u Džennet, odnosno rizaluka kod Allaha. Onaj ko tu šansu izgubi sigurno mu je promaklo veliko dobro. Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: „Neka je proklet, neka je proklet!“ Rekoše: – Ko, Allahov poslaniče? – „Onaj kod koga roditelji dožive starost, jedno ili oboje, a on ne uđe u Džennet.“[27]
Imam al-Kurtubi u svom tefsiru tumačeći ajet – ako jedno od njih ili oboje kod tebe ostare – kaže: „Izdvojio je stanje starosti je u njemu im je potrebno dobročinstvo zbog promjene cjelokupnog zdravstvenog stanja i iznemoglosti, što iziskuje dodatnu pažnju i njegu nego što je bio slučaj prije. U tom stanju oni su postali teret sinu pa trebaju sada od njega ono što je on trebao od njih dok je bio u djetinjstvu. Zato je izdvojio stanje starosti. Također dugotrajni ostanak čovjeka pričinjava poteškoće, dosadu i stvara po nekada nervozu kod sina koji je nerijetko mrzovoljan i to roditelji primjećuju, pa uzdiše, premda mu je naređeno da se prema njima ophodi sa puno pažnje i slatkorječivosti a to znači bez ikakvih nedostataka: – Nemoj im reći Uh! i ne podvikni na njih.“[28]
Dvije zabrane i tri naredbe
Pomni čitalac kur'anskog teksta primjetit će da se ovdje radi o dvije zabrane i tri naredbe:
– prva zabrana se derivira iz ajeta: – Nemoj im reći uh! To je samo izgovaranje riječi uh! Bilo kao znak negodovanja ili unutrašnjeg revolta. I to je, čak, haram.
– druga zabrana se tiče nedoličnog, verbalnog pristupa prema njima: i ne podvikni na njih.
Potom je Uzvišeni Allah rekao: „I obraćaj im se riječima poštovanja punim.“ To su suptilne i blagonaklone riječi koje podrazumijevaju i iskazuju prema njima poštovanje, samilost i ljubav. Recimo, babuko moj, majčice moja, kao što je Ibrahim, a.s., rekao svom ocu, iako je bio nevjernik i politeista:
“O oče moj, zašto se klanjaš onome koji nit čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? (Merjem: 42) Tu riječ je spomenuo nekoliko puta; o oče moj!
Druga naredba je – „Budi prema njima pažljiv i ponizan.“ Uzvišeni Allah naređuje Svom Poslaniku, s.a.v.s., – „I budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! (Eš-Šu'ara: 215) Međutim, ovdje se nije zadovoljio samo sa spuštanjem krila (tenzija?) već je zatražio da se spuste krila milosti. Allah je samo na dva mjesta u Kur'anu pohvalio nakolonost ( الذل) u ovom ajetu i na drugom mjestu u suri el-Ma'ide. – „Prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti.“ (El-Ma'ide: 54) Ovdje se misli na nevjernike koji su ratoborni, jer se u ajetu spominje džihad, ali i zbog samog konteksta ajeta koji govori o oporbi prema apostatama.
Treća naredba je upućivanje dove da im se Allah smiluje: – “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!“ Radi se o djelu koje je puno odgoja a čini se zauzvrat roditeljske pažnje prema sinu/djetetu.
Dobročinstvo prema roditeljima – pa makar bili politeisti
Među mnogim sjajnim propisima koje je islam dosnio sa sobom, jeste naredba dobročinstva prema roditeljima i jaka osuda neposlušnosti i grubog ophođenja prema njima, pa čak i ako su mušrici, predani politeisti koji nastoje da svim raspoloživim sredstvima svoje dijete odvrate od islama. Kur'an je opiranje takvim pokušajima nazvao džihadom protiv širka. Pogledajmo kako se to u suri Lukman opisuje:
„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti.“ (Lukman: 14-15)
Zabranjuje se poslušnost u prihvatanju politeizma, ali se naređuje poslušnost i lijepo ophođenje prema njima. To je vrhunac odgoja i odnosa djece prema roditeljima, pa čak i pod cijenu druge vjere.
Prenosi se da je Esma, kćer Ebu Bekra, r.a., rekla: „Došla mi je moja majka za vrijeme Allahovog poslanika, s.a.v.s., nešto tražeći, a još nije bila primila islam, pa sam upitala Allahovog poslanika, s.a.v.s., da li da je primim. Posalnik, s.a.v.s., mi je odgovorio: ‘Da, svakako, primi svoju majku i posjećuj je.'“
Upravo po ovakvoj vrsti i načinu dobročinstva prema roditeljima muslimanska civilizacija se razlikuje od savremene, zapadne u kojoj djeca nakon punoljetstva skoro ne viđaju svoje roditelje. To se dešava sporadično i rijetko.
Kada ostare oni obično žive sami i otuđeni. Za njih niko ne pita niti se brine, zato je starost na Zapadu veoma divlja, iako imaju sve materijalne pretpostavke za srećan i udoban život. Vjerovatno zbog toga nastoje da gaje kućne ljubimce kako bi nadomjestili ljubav djece koja im nedostaje i koju nisu doživjeli. Nije ni čudo što određuju praznike za majku ili oca. Da je sreće svaki njihov dan treba biti praznik.
Pričao mi je jedan prijatelj iz Amerike da je neka žena umrla u svom stanu a da niko za to nije znao danima. Komšije su osjetile kako se iz njenog stana šriri smrad pa su pozvali policiju koja je staricu našla u stanju atrofije. Potom su saznali da ona ima i sinove i kćeri i to na visokim pozicijama, ali uzalud – niko je nije posjećivao. Vjerovatno je bila žedna ili gladna, sigurno je trebalo da joj neko pozove hitnu pomoć, ali…
Možda neki ljudi imaju više sreće od spomenute starice pa presele u starački dom da prožive posljednje dane sa svojom generacijom, ali majčinske i očinske emocije se ne mogu nahraniti hranom i pićem koje se tamo konzumiraju. Čežnja za svojom djecom i unučadima se ne može utoliti bez susreta i nježnosti i zajedničkom radovanju životu. Isto tako djeca i unučad imaju pravo da žive zajedno sa djedom i nanom, da se sprijatelje, slušaju njihove priče i okoriste njihovim iskustvom, jer u protivnom međugeneracijska veza će se prekinuti. Zato je Kur'an, jezikom Jusufa, a.s., djeda oslovio ocem:
„I ispovijedam vjeru predaka (očeva) svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim.“ (Jusuf: 38) Ibrahim i Ishak su njegovi djedovi.
Ljudi kažu da je unuče draže čovjeku od svoga djeteta, pa ko može djedu i nani uskratiti sreću i uživanje sa svojim unucima koji su im najdraža stvorenja?! Uz to, sjetimo se Ibrahima, a.s., kada je učio dovu za svoje potomstvo želeći im sreću i uspjeh:
„Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!“ (Ibrahim: 40)
Robovi milostivog su također ovako molili:
„Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!’“ (El-Furkan: 74)
Apelujem na naše sinove i kćeri u našoj islamskoj zajednici da ostanu privrženi svojim osnovnim vrijednostima, da učvršćuju porodične veze, pospješuju međusobnu ljubav na islamskim fundamentima. To je široka i višeslojna porodica koja obuhvata očeve, majke, braću, sestre, i ne samo to, ona se proteže na stričeve i strine, tetke i teče, te na njihovu djecu. Uzvišeni Allah kaže: „A rođaci su, prema Allahovoj Knjizi, jedni drugima preči.“ (El-Furkan: 70) U drugom ajetu kaže: „I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.“ (En-Nisa’: 1) „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje.“ (En-Nahl: 90) „Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj mnogo.“ (En-Nahl: 26) „Pitaju te kome će udjeljivati. Reci: “Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima.“ (El-Bekare: 215)
Islam upozorava na neposlušnost
Neposlušnost prema roditeljima je jedno od najpogubnijih pošasti koje pojedinac može učiniti i društvo biti time iskušano, jer dobročinstvo prema roditeljima je prirodno pravo koje čovjek osjeća, a islamski svjetonazor afirmiše. Ljudsko djetinjstvo vremenski najduže traje. U tom periodu roditelji se dosta namuče za svoju djecu dok od njih ne naprave ljude. Majka se više namuči od oca jer ona s mukom nosi dijete u stomaku i s mukom ga rađa, doji, odgaja, kako nam, uostalom, Kur'an govori: „Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.“ (Lukman: 14) U drugoj suri kaže: „Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci.“ (El-Ahkaf: 15)
Zbog toga su neki učenjaci kazali da dvije trećine dobročinstva pripadaju majci a jedna ocu. Durgi su kazali da joj pripada tri četvrtine a ocu jedna. Ovakav stav potvrđuje hadis kojeg u oba Sahiha prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio upitan ko je najpreči da se prema njemu lijepo odnosi? On reče: – „Tvoja majka.“ – a potom? „Tvoja majka – reče Poslanik, s.a.v.s. a potom, ponovo će čovjek, a on odgovori: – Majka. A potom? Otac – reče Poslanik, s.a.v.s.
U svom tefsiru Ibn Kesir prenosi od el-Bezzara da je neki čovjek tavafio oko Ka'be i nosio svoju majku na plećima, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., vidio, na što mu ovaj reče: „O Allahov poslaniče, da li sam joj se odužio? Poslanik, s.a.v.s., reče: Ne, nisi ni za jedan njen porođajni bol!“[29]
Jedan čovjek je došao kod Omera, r.a., i reče mu: „O zapovjedniče vjernika, moje dobročinstvo prema majci je dostiglo toliki stepen da ju nosim na leđima kada hoće da ide po radi sebe, kao što je ona činila sa mnom dok sam bio dijete, tako da ja njoj činim hizmet isto kao što je i ona meni izlazila. Da li sam joj se odužio?“ Na to Omer, r.a., reče: „Nisi, jer dok je to ona radila tebi je željela dug život, a dok si ti njoj izlazio u susret očekivao si da ona ili danas ili sutra – umre.[30]
Poslanik, s.a.v.s., je neposlušnost prema roditeljima smatrao jednim od najvećih grijehova i moralnih posrtaja obznanjujući da takav neće ući u Džennet niti će osjetiti njegov miris.
Mnogi pjesnici su u svojim pjesmama opisali i osudili neposlušnost djece prema svojim roditeljima. Jedan od njih je i Umejje bin Ebi al-Salt. Neposlušnost prema roditeljima je kroz prizmu etike ružna navika i običaj a kroz prizmu vjere veliki grijeh, međutim ono postaje gore ako su u pitanju roditelji koji su u godinama.
Jusuf el-Karadavi
[1] Tefsir al-Kurtubi, 140/10.
[2] Prenosi ga Buhari u al-Da'vat (6370-6374) al-Buhari me'a-l-Feth, izavač al-Salafiya.
[3] Vidi: Terdžumetu-l-Bab (42) u Kitabu-d-Da'vat, u kojem je hadis Enesa broj (6371). Vidi: hadis Aiše broj (6375).
[4] Spomenuo ga je u Al-Ihsan fi takrib Sahih Ibn Hibban (410).
[5] Prenosi ga Ibn Madže u al-Tidžarat (2291); al-Taberani u al-Avsatu (3534), Al-Tahavi u Šerhu Me'ani-l-asar (158/4), Albani ga smatra sahihom u al-Irva'u (838), od Džabira bin Abdullaha.
[6] Vidi: Me'alimu-s-sunen od al-Hattabija 50/183.
[7] Ibn Hibban, (2/143), hadis (410).
[8] Prenosi ga Buhari u Edebu-l-mufredu (112), Ebu Ja'la (2699) al-Taberani (154/12), al-Bejheki u al-Dahaja. Albani ga smatra sahihom u Sahihu-l-edebi-l-mufred (82), od Ibn Abbasa.
[9] Muttefekun alejhi. Posredstvom Ibn Omera.
[10] Prenosi ga Buhari (195/6), Muslim (1273/3), Lisanu-l-kubra (207/3).
[11] Al-Haradž (144), drugo izdanje al-Salafiyya.
[12] Al-Umur od Ebu Abda (46).
[13] Prenosi ga Ahmed, Tirmizi, Hakim, te Buhari u el-Edebu-l-mufredu; Ebu Davud u Sahihu-l-Džami’-s-Sagir ve zijadetihi (5444).
[14] Prenosi ga Ahmed i Hakim koji ga smatra hasenom u Sahihu-l-džami’-s-Sagir (5443).
[15] Prenosi ga Tirmizi (2331), rekavši da je hasen-sahih. Taberani u al-Sagiru i al-Evsatu. Al-Hejsami kaže da mu je lanac prenosilaca dobar (303/10), posredstvom Ebu Bekra.
[16] Sahihu-l-Džami’-s-Sagir (2199), pripisuje se, također, Ebu Ubejdu.
[17] Prenosi ga Tirmizi u al-Birr ve-s-Sile (2023), rekavši da je hadis garib.
[18] Spomenuo ga je al-Munavi u Fejdu-l-Kadiru poentirajući da postoje dvije verzije ovog hadisa koje su da'if (slabe) (425/50).
[19] Prenosi ga al-Bejheki od Ibn Omera, el-Bezzar i Ibn Huzejme, te al-Taberani od Džerira. Al-Bezzar ga također prenosi od Ebu Hurejre, a al-Hakim od Džabira i dr. ocijenio ga je hasenom u Sahihu-l-Džami’-s-Sagir (269).
[20] Prenosi ga Ahmed u svom Musnedu (488/3), Ebu Davud u al-Džihad (2669).
[21] Prenosi ga Tirmizi u al-Džihadu (1634), rekavši da je hadis hasen. Prenosi ga i Ibn Hibban od Omera ibn al-Hattaba (2983).
[22] Prenosi ga Tirmizi u al-Džihadu (1634), rekavši: hasen-sahih. Prenosi ga Ahmed od Ebu Nedžiha al-Sulemija (113/4), Nesa'i (26/6), Ibn Hibban (2984).
[23] Prenose ga Buhari od Ebu Hurejre (5899), Muslim (2103), Ahmed, Ebu Davud, Nesa'i, Tirmizi i Ibn Hibban.
[24] Prenosi ga Ahmed (261/2), Ibn Hbban u svom Sahihu u poglavlju al-Ihsan (5473), posredstvom Ebu Hurejrea.
[25] Prenosi se od Ebu zerra Abdurrezaka (20174), Ahmed (150,174/5), Ebu Davud (4205), Tirmizi (1753), rekavši: hasen-sahih.
[26] Prenosi ga Ahmed od Enesa (160/3), Ibn Hibban (5472), Hakim (244/3) koji ga ocjenjuje sahihom na kriteriju Šejhan (Buharije i Muslima). Al-Zehebi kaže da je sahih po kriteriju Buharije, (al-Ihsan). Međutim, ispravan je po kriterijumu Muslima. Hadis se navodi u Sahihu-l-Muslim u skraćenoj verziji posredstvom Džabira (2102).
[27] Prenosi ga Muslim u Kitabu-l-Birr (2551), Ahmed u Sahihu-l-Džami’-s-Sagir (3511) posredstvom Ebu Hurejrea.
[28] Tefsiru-l-Kurtubi (241/10), Darul-kutubi, Kairo.
[29] Prenosi ga el-Bezzar (4380).
[30] Prenosi ga Ibn Vehb u Džami'u al-Hadisu (90).