Neki ljudi tvrde da pomoću raznih sredstava znaju otkriti tajne i nevidljivo, dok neki proriču loše događaje u zavisnosti od mjesta, dana ili određenih stvari. Da li oni za to imaju oslonac u vjeri?
Mnogi ljudi su umislili da je Allah uspjeh ili neuspjeh čovjeka u realizaciji dobrih djela, povezao sa određenim dnevnim intervalima ili danima u mjesecu, pa zato u nekim danima odustaju od planiranih poslova ili odrađuju ih prije planiranog roka.
Isto tako, krivo smatraju da su oni posebni ljudi koji samo njima znanim umijećima mogu otkriti nepoznato koje je pohranjeno u dalekoj budućnosti, i da tako mogu saznati gdje je neka ukradena ili izgubljena stvar.
Njihov domen utjecaja se proširio na ljude zloupotrebljavajući ih svojim obmanama i fantazijama, a udaljavajući se od aksioma i poznavanja Allahove zakonitosti koja spaja uzroke i posljedice. Oni su se prepustili običajima i adetima koji vrijeđaju inteligenciju, a što ,inače, brani zdrav razum i spoznaja.
Islam i znanje
Svojim dolaskom islam je zatekao ljude kako tumaraju u neznanju koje je u njima ukorijenilo običaje zbog kojih su postali robovi obmanama i iluzijama. Zato je posvetio maksimalnu pažnju da usmjeri ljude na sredstva kojima će očistiti ljudsko društvo od posljedica naznanja i fantaziranja.
Stoga, islam se borio protiv neznanja u svim aspektima, pozivanjem u monoteizam (ar. Al-tevhid) i osporavanjem politeizma i idolatrije, pružajući ljudima dokaze Božije jedinosti u njima samima i okruženju, podstičući ih da razmišljaju o tome i posmatraju znamenja oko sebe. Na taj način ljudi bi prvo povjerovali da Veličina kojoj se saginju vratovi, apsolutno znanje kojem ništa ne izmiče, djelotvorna snaga koju ništa na Zemlji niti na nebesima ne može oslabiti, pripada samo Allahu.
Zato se čovjek okreće samo Njemu jedinom i eliminiše sve što mu se u formi lažnih veličina, poremećenih fantaziranja, prepriječava na putu, oslanjajući se pri tom samo na Jedinog Allaha. Isto tako, borio se protiv slijepog slijeđenja, osporavao je naviku čovjeka da svoj razum prepusti drugom, i da se u svojim vjerovanjima, opštim spoznajama i životnim putanjama, ne ograniči na ono što je naslijedio od svojih očeva i djedova, ili na ono što je izniklo u uglovima fikcija i legendi.
Ljudska devijacija
U vizuri islama takav je status nauke i uvažavanje činjenica te poziv da se one poštuju. Međutim, čovjeka, koji je stalno u žurbi, kontrolišu dvije stvari koje mu otežavaju naučni put i usporavaju teorijski i istraživački poduhvat, a za alternativu tome usvaja fantaziranje i nagađanje koje često smatra jednim od načina spoznaje zato što su lagahne i ne zahtijevaju preveliku opreznost. Te dvije stvari su:
- Jaka želja za brzim otkrivanjem nepoznatog (ar. Al-gayb), a naročito njegovu i budućnost njegovih bližnjih.
- Veliki strah od pojavljivanja prepreka koje mu onemogućuju postizanje cilja kojem stremi i za kog se odlučno bori.
Na putu te jake želje i tog jakog straha, stao je slušati ono što ljudi prepričavaju od svojih očeva i djedova. Tu su razne fikcije i iluzije o načinima spoznaje nevidljivog, bilo da se radi o dobru ili zlu, otkrivanju eventualnih nelagodnosti ili poželjnih olakšica za svoje planove.
Stoga mu se otvaraju razni putevi za koje smatra da su sigurni u otkrivanju nevidljivog ili da će mu donijeti popularnost i odvažnost.
Raširenost raznih oblika obmana i šarlatana
Još od početka povijesti pa sve do današnjih dana javljali su se razni oblici društvenih devijacija koji su negativno uticali na ljude tako što su im se ljudi pokoravali i prema njima bili blagonakloni. Mnogi ljudi, a među njima ima i onih koji uče u Allahovu Knjigu i prenose hadise od Poslanika, s.a.v.s., svoj život i rad su vezali za te događaje. Tako su željeli da dekodiraju gajb, kako misle, putem lojalnosti, vračanja, astrologije, gatanja na pijesku, pasulju, morskih školjki, gledanja u šolju, u dlan, u svijetlu površinu, Kitab, brojanicu, proricanja kobne sudbine u određenim vremenskim intervalima, satima, danima, mjesecima, osobama, stvarima, rečenicama, zbrkanim snovima… Zbog svega ovog čovjek je u svom životu, radu, vjerovanju, postao zarobljenik stvari za koje je logično da nemaju veze sa onim što usrećuje ili unesrećuje. Sa ovim oni misle da su ugrabili ključeve gajba i da zajedno sa Bogom učestvuju u raspolaganju sa nedokučivim.
Lahkoumnost
Dakle, lahkoumnost i labilnost osobe su degradirali Božije darove, razum i mogućnosti istraživanja. Lahkovjernost i lahkoumnost uvećavaju ljudsku slabost, zbunjenost i udaljenost od bašče počasti; štetni običaji i neznabožačke prakse koje su naslijeđene od predaka, izlažu se na falsifikovanu tezgu koju su osnovali i na koju pozivaju trgovci slabog razuma i oni koji zarađuju na račun obmana i legendi.
Zbog toga je u životu oslabila odlučnost čovjeka, pa ostavlja svoje poslove i zapostavlja Allahove zakonitosti koje su postavljene za postizanje sreće ili čuvanja od nesreće.
Na taj način čovjek sam sebi zamućuje čistoću života samim prizorom kojeg vidi, riječima koje čuje, ili pticom koja prođe ovamo ili tamo, ili fantazijom koju mu u dušu usadi neki dedžal, astrolog ili vrač. Tako je čovjek došao u situaciju da upotrijebi i sami Mushaf i ajete koji su, zapravo, objavljeni da ojačaju vjerovanje i odlučnost čovjeka i otjeraju vesvese i obmane i udalje ga od proricanja.
Koliko puta smo vidjeli da neka porodica nakon ugovorenog braka ili zaruke to poništi zbog bezazlene riječi koju je čula, ili fantazije koju je u snu vidjela, i na taj način izgube mladu i unište joj život.
Koliko puta smo vidjeli da trgovac odustane od putovanja, zapostavi svoju trogvinu i zbog proricanja ili vijesti nekog lažljivog dedžala.
Koliko puta smo vidjeli teško oboljelog čovjeka da se oslanja na liječenje rukjom, tamjanom ili amuletima, ostavljajući da se bolest širi organizmom poput vatre u iverju.
Koliko smo godišnje vidjeli žrtava zagovornika otvaranja Kitaba i otkrivanja nevidljivog, duhovnih eksperata, uspavljača, egzorcionista i sl. kojima ljudi itekako vjeruju, odbacujući Allahove zakonitosti u svemiru, kauzalitet i zakonitosti, stavljajući sebe i svoj život u zabludu, ironiju i bunilo.
Širenje sredstava obmane
Uslijed velike želje ljudi da spoznaju nevidljivo i velikog straha od nedaća oni su se opredijelili na usvajanje ovih obmana, oslanjajući se na njih i predajući im se u potpunosti. Povjerovali su u neka predskazanja ili neke oblike zloslutnje koju čovjek zdravog razuma ne može uzeti za osnovu ili pravac u svom životu i radu.
Koliko je Kitaba otvoreno, koliko je Mushafa prelistano i proučeno, koliko je zloslutnji prošlo, koliko je zapisa napisano, itd. a ljudi su u međuvremenu očekivali događaje koji su im predskazani putem ovih obmana, ali prolazili su dani a ništa se od onoga o čemu se govorkalo nije desilo. A narodske priče o smaku svijeta, njihovo prepričavanje o opštoj epidemiji i velikoj suši, njihovo očekivanje iznenadnih događaja, nije ništa drugo do jedan od načina obmanjivanja s kojima njihovi gospodari smjeraju uznemiriti krhko čovječanstvo i odvratiti ih od korisnog rada koje im pruža zadovoljstvo i spokoj u životu.
Ako je vjerovanje u neka predskazanja impuls da se ljudi još više vežu za njih, postoji i drugo opravdanje za slabe duše koje u tom istrajavaju. To je angažman nekih ljudi koji za sebe tvrde da su vjerski službenici (hodže), što je velika nepravda i laž, a koji se intenzivno bave ovim radnjama. Oni uvjeravaju ljude u svoja umijeća i pozivaju ih da im povjeruju i dolaze na seanse.
Isto tako, među ove prevarante možemo ubrojiti i neke novine i magazine koji u svojim rubrikama imaju horoskop i na taj način obmanjuju javnost, umjesto da ih edukuju i prikazuju prave činjenice.
Kur'an negira loša predskazanja
Još davno, narod Musaa, a.s., je vidio samog Musaa kao loše predskazanje:
„I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslužili”, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali.“[1]
A Salihov narod je vidio loš znak u njemu:
“Mi smatramo hrđavim predznakom tebe i one koji su s tobom!” – rekoše oni. – “Od Allaha vam je i dobro i zlo” – reče on -“vi ste narod koji je stavljen u iskušenje.”[2]
Kao što su stanovnici jednog grada smatrali svoje poslanike lošim predznakom:
„Oni rekoše: “Mi slutimo da nam nesreću donosite.“[3]
Odgovor je došao u značenju da zlo koje ih je zadesilo ne potiče od poslanika, već od njih samih, zbog nevjerovanja i inata, kao i ignorisanja Allahovog zakona u životu:
„Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!“[4]
“Uzrok vaše nesreće je s vama!” – rekoše oni. “Zar zato što ste opomenuti? Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi.”[5]
U vezi znanja o gajbu, u Kur'anu se navodi da ono jedino Allahu pripada:
„On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati.“[6]
„U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna.“[7]
„Reci: “Ja ne mogu ni samome sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.”[8]
U svemu ovome vjerniku je dovoljan ovaj jasan i eksplicitan ajet:
“Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo on spušta kišu i samo on zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten.” (Lukman: 34)
Onaj ko zna da je glavni zadatak islama jačanje ljudskog duha i njegovo izdizanje iznad tijesnaca obmana i legendi na polje stanovitih istina i zakona Božijih na kojima je izgrađen ovaj svijet, on će kategorički odbaciti upotrebu ovih sredstava prevare. Međutim, navike i obmane koje su zanat nekih ljudi, itekako utječu na lahkovjerne. Njih izvode iz svijetla istina i širokog polja u tamu obmana i tijesne rupe.
Izvrtanje smisla
Neki ljudi koji promovišu zloslutnju i kažu da za nju u Kur'anu postoje ajeti koji opisuju nesreću naroda Ad:
„Jednog kobnog dana poslali smo na njih leden vjetar koji je neprestano puhao.“[9]
„I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden.“[10]
„A Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio.“[11]
Oni kažu da Kur'an sa ovim ajetima ukazuje da u određenim danima postoji sreća a u drugim nesreća, a ovim ajetima su pridodali i verziju hadisa Vjerovjesnika, s.a.v.s., koji je Ibn Abbasu, r.a., rekao: „Posljednji četvrtak u mjesecu je stalna nesreća.“
Alusi je u svom tefsiru prokomentarisao verzije koje su promicale ideju nesrećnosti pojedinih dana. Mada me čudi njegov stav, jer dovoljno je da se događaj sa narodom Ad dešavao tokom svih dana u sedmici, jer Uzvišeni je rekao: „A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima, sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio.“ Ako su zbog toga dani nesrećni, onda neka mi neko kaže koji je to dan iz sedmice izostao?! Istina je, kao što je rekao, da su svi dani isti i da nema ni jedan dan rezervisan za sreću ili nesreću, jer svaki sahat je za nekog srećan a za nekog nesrećan, sve u zavisnosti koje se dobro u njemu dešava za prvog, a koje loše za drugog. Ako bi neki dan smatrali dobrim zato što se nešto u njemu deslio, onda trebamo smatrati sve dane sretnim jer se u svima njima dešava po nešto. Jer i noć i dan se smjenjuju samo iz razloga da bi iznjedrili neke događaje. Zato nema nikakvog utjecaja šta se u njima dešava, kao što vrijeme, mjesto i stvari nemaju nikakvog udijela u nesreći ili sreći.
Svakako, u nekim vremenskim intervalima postoji, prema stavu šerijata, udvostručena nagrada za počinioca dobra ili zla. Međutim, izuzetnost vremena u kojima se nagrada za počinioce djela udvostručava, je jedna stvar, a njihov baksuzluk ili srećnost, u smislu da se tiče svih ljudi, je druga stvar. Takvo nešto islam ne poznaje i ne dozvoljava nikome da to sebi pripisuje.
Rezime
Dužnost vjernika je da prekinu poigravanje prevaranata koji šire ideju zloslutnje među njima, kao i navodna sredstva saznavanja nevidljivih stvari. Sa tom idejom čovjek biva zarobljenik zabluda, zbog rečenice koju čuje, dana kojeg živi, ili prizora kojeg vidi. Njihova dužnost je da očiste svoja srca od takvih obmana i da prionu za rad i sticanje koristi kada za to budu spremni i kada se za to odluče.
„A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.“[12]
Uzdanjem na svoju čistu vjeru i Allahovu pomoć koju im pruža, vjernici će život poboljšati i stvari konsolidovati, a lađa spasa će ih odvesti do obale sigurnosti i smirenja. A Allah daje uspjeh i uputu.
Imamu-l-Ekber Šejh Mahmud Šeltut
Fetve -Studija o savremenim i svakodnevnim problemima muslimana
Sa arapskog, Džemo Redžematović
[1] El-A'raf: 131.
[2] En-Neml: 47.
[3] Ja-Sin: 18.
[4] El-A'raf: 131.
[5] Ja-Sin: 19.
[6] El-Džinn: 26-27.
[7] El-En'am: 59.
[8] El-A'raf: 188.
[9] El-Kamer: 19.
[10] Fussilet: 16.
[11] El-Hakkah: 6-7.
[12] Ali Imran: 159.