Pitanje: Mnogi muslimani brinu o postu u mjesecu ramazanu, iako ostavljaju namaz. Kakav je propis posta uz ostavljanje namaza?
Post je zaseban ibadet
Pet dnevnih namaza i post u mjesecu ramazanu su prve islamske obligacije i obje su stubovi na kojima je islam izgrađen. One su dva tjelesna elementa koji su krucijalni u islamu. U namazu vjernik dočarava uzvišenost svoga Gospodara na način što stoji pred Njim, upućuje Mu dove i shvata da ga On posmatra. Dočim, postom puni mjesec dana svake godine čisti svoju dušu od niskih strasti koje su je uprljale. Taj čas filtriranja i duhove vježbe se svake godine ponavlja dolaskom ramazana. Iako se susreću u svojem cilju i svrsi, te svojstvu da su kalorična hrana imanu, oba ova propisa zasebne vjerske obaveze, bilo da je u pitanju zapovjed, vjersko zaduživanje ili nagrada. Tako da se iman ne može upotpuniti osim ako ovo dvoje budu zajedno, priključujući im, također, zekat i hadž. Zato, onaj ko klanja, posti, daje zekat i obavlja hadž, takav je upotpunio svoje vjerovanje, a onaj ko ih ostavi gubi manifeste i indikatore iskrenog vjerovanja. Vjerovanje takvog čovjeka postaje puka tvrdnja koja ni kod Allaha ni kod ljudi nema nikakvu težinu. Onaj ko izvršava samo neki propis, ili, bolje rečeno, jedan od njih ne izvršava, biva uskraćen za dio islama onoliko koliko ga ne izvršava.
Status namaza u odnosu na ostale obligacije
Namaz ima posebne karakteristike u odnosu na ostale obredne segmente islama. On je prvi segment koji se, nakon vjerovanja, naređuje. On je lekcija koja se svaki dan ponavlja, to je demarkaciona linija koja razdvaja vjerovanje od nevjerovanja. On je za muslimana uvijek obavezan sve dok se ispunjavaju uslovi teklifa, odnosno, vjerske odgovornosti. Sposobni će ga izvršavati stojeći, slabi sjedeći i ležeći, izvršavat če se na putu ili kod kuće, u miru ili u ratu, u zdravlju ili tokom bolesti. To nije slučaj sa postom, koji se može nadomjestiti napošćivanjem ili fidjom. Poziv na klanjanje Kur'an u mnogo ajeta upućuje zajedno sa pozivom na vjerovanje.
Dočim, post se spominje samo u posebnim ajetima sure al-Bekare. Uz namaz, zbog svojih duhovnih plodova i tjelesnog čišćenja, je spomenuto ono što postu nije svojstveno.
Uspoređujući ga sa ostalim obavezama, sve ovo ukazuje na izvanredan status namaza kod Allaha, dž.š. Stoga, onaj ko posti, a zapostavlja namaz, ostavlja najbitniji segment islama, a ako ne vjeruje u obaveznost onoga što zapostavlja, izaći će iz okvira islama, pa mu, sljedstveno tome, neće koristiti ni post ni zekat. A ako vjeruje u ono što zapostavlja, onda je griješan prema svom Gospodaru, a njegov post sa ostavljenim namazom jasan je znak da ne posti povinujući se Allahovoj naredbi, jer u suprotnom, ne bi ostavljao primarnu obavezu i zadovoljio se sa onim obavezama i obligacijama koje su sekundarne. To je manifest protivljenja Allahovim obavezama date ljudima. Dakle, njegov post je formalni običaj kojeg je naslijedio od okoline ili roditelja, ili, pak, tvrdi da post, kao što neki ljudi misle, odstranjuje sve grijehe, a obje stvari oponiraju vjerovanju i njegovim pretpostavkama. Vjerovanje takvog čovjeka je klimavo i puno sumnji. Kako da to nije slučaj kada su mnogobrojni hadisi jasno kazali da onaj koji ostavlja namaz postaje nevjernikom. Udruživanje pojma namaza sa vjerovanjem u mnogim hadisima ohrabruje stav apsolutne većine učenjaka da je onaj ko ostavlja namaz nevjernik, te da zavrjeđuje smrtnu kaznu. Iako neki smatraju da za tu kaznu ubistva nije motiv nevjerstvo već samo izvšavanje kazne (hadd) poput slučaja bludnika i ubojice.
Ovo su dva mišljenja po pitanju statusa onoga ko ostavlja namaz. Treće mišljenje je da takav čovjek ne izlazi iz islama sve dok vjeruje u obaveznost namaza, pa se stoga neće kažnjavati ubistvom, već će se kazniti udarcem ili hapšenjem. Za onog ko ostavlja post ne znamo za neki drugi lijek osim diskrecionih rješenja i oglašavanja po trgovima i skupinama da dotična osoba ne posti.
Nakon svega, da li postači koji ostavljaju namaz shvataju poziciju namaza u islamu, da li shvataju da su vjerske obligacije kod Allaha jedinstvo koje se ne razlaže, naprotiv, njihovi djelovi podupiru jedni druge. Ni jedna od njih neće dosegnuti nivo prihvatanja i kabula kod Allaha, osim ako bude uvezana sa ostalim izvšenim obligacijama! Da li shvataju da su ibadeti koji se obavljaju uslijed običaja ili kojekakvih poriva, odbačeni i da vjernik na taj način ne odužuje Allahovo pravo, niti se pokorava Njegovim naredbama, već odužuje pravo okoline ili se odaziva svojem porivu. Molim takve ljude da to razumiju i da se povrate Uputi, da sjedine namaz i post, pokoravajući se Allahovoj naredbi, tragajući za Njegovim zadovoljstvom i realizujući vjersku obavezu.
Šejhu-l-Azhara, Mahmud Šeltut
preveo, Džemo Redžematović