Raznovrsnost ciljeva
Ljudi imaju razne namjere i ciljeve u životu. Neki od njih se s njima uzdignu do nivoa meleka, a neki spuste na nivo šejtana. Zapravo, kod ljudi najviše postoji razlika u postizanju ciljeva. A nakon što se ustanovi cilj i usmjerenje, način i sredstvo za postizanje ciljeva se manje razlikuju. U tom smislu pjesnik lijepo veli:
„Sve što je stvoreno traži ulov, ali svakom od njih mreže su različite“.
Bolje bi bilo da je rekao: „Ali svakom od njih je ulov različit“, jer se ljudi više razlikuju po izboru ulova, te mjesta i načina lova.
Ljudi imaju razne ciljeve u životu:
a) Ima ljudi koji žive utopljeni u strastima i ličnom zadovoljenju. Njihova najveća želja i predmet razmišljanja je kako služiti svome egu oko kojeg kruže kao mnogobošci oko svojih idola. Svoj pogled neće da usmjere ka metafizici, nečemu što je iza ovog prolaznog svijeta, životinjskog instinkta i egoizma. Za ostvarenje svojih ciljeva ne žale žrtvovati bilo koju vrijednost, uvjerenje i interese ljudi. Ako to svojim položajem i ugledom mogu ostvariti, učinit će to javno, u protivnom svoj cilj će ostvariti tajno daleko od zakona i očiju ljudi. Na putu ostvarivanja svojih namjera i zadovoljenja svojih strasti, oni će žrtvovati čast i poštenje, izgubit će porodicu i dijete, prodat će prijatelja, izdat će domovinu i otrgnut će se od vjere. Neće ih od toga odvratiti savjest, jer im je savjest mrtva, niti će ih odvratiti vjerovanje, jer nemaju vjere oni koji su za boga strasti uzeli, niti razuma jer su ga strasti nadvladale i zatvorile puteve ispravnog razmišljanja: „A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?“ (El-Kasas: 50).
b) Ovu vrstu ljudi smo upoznali. Zbog takvih egoista je prijašnje i sadašnje narode pratilo prokletstvo za prokletstvom. Na njih je Kur'an nekolko puta upozoravao: „Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni“ (El-A'raf: 179). U drugoj suri se veli: „Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast svoju za boga svoga uzeo? Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli“ (El-Furkan: 43-44). Ova vrsta samoljubivih i egocentričnih ljudi je zloupotrebila organe sluha i vida, pa su postali gori od stoke. Razlog takve transformacije su sljedeće činjenice:
Prva: stoka izvršava funkciju za koju ih je Allah obdario. Zato ne postoji recimo krava koja neće da daje mlijeko, niti kamile koja neće da služi kao jahalica, već čine uslugu čovjeku. Stoka ore njivu, natapa usjeve, nosi teret, daje mlijeko i kožicu do dana određenog.
Druga: stoci nije dat razum i intelekt, niti joj je podređeno što je na nebesima i Zemlji, niti joj je poslat poslanik, niti objavljena Knjiga. To je darovano insanu. A kada čovjek zanemari te blagodati i ne bude na njima zahvalan, već zaboravi svoju funkciju živjeći za udovoljenje strastima i stomaku, bez sumnje postaje gori od stoke.
b) Ima ljudi koji u životu nemaju drugog cilja osim ponižavanja ljudi i nanošenja štete kao da su stvoreni radi sijanja nereda po Zemlji i neprijateljstva prema Allahovim stvorenjima. Allahovi blagodati se kod njih koriste kao oružje za uništavanje i rušenje. Ova vrsta je slična prethodnoj koja živi za prolazni dunjaluk i egoizam, ali sa malom razlikom. Ako je prva vrsta ljudi okrenuta ka egoizmu i udovoljenju strastima, druga vrsta je okrenuta egoizmu i nanošenju štete ljudima. Prva vrsta ljudi je izgubila svojstvo insana i pretvorila se u hajvana. Druga vrsta ljudi je također izgubila svojstvo insana i pretvorila se u šejtana. Jer šejtan nema drugog posla već da šteti, odvodi u zabludu i zavidi. Takvu vrstu je Allah prekorio i prokleo u Kur'anu: „A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji – njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište!“ (Ar-Ra'd: 25).
Kada se ovoj vrsti ljudi pruži prilika da vladaju nad ljudima naći ćeš ih da se ponašaju kao Nemrud. Na riječi Ibrahima, a.s., da Allah daje život i smrt, on je odgovorio: ja dajem život i smrt. Ili će se ponašati kao faraon u doba Musaa, a.s., koji je mušku djecu klao, a žensku u životu ostavljao i ponižavao. Ili pak, kao Neron u doba Rimljana sa ostalim tiranima koji su vladali kroz historiju. Ako im se ne pruži vlast kao Nemrudu i faraonu, onda će biti mali tirani ili poslušnici velikim tiranima. Allah, dž.š., je uništio faraona, sve njegove ministre i vojsku, jer velikog faraona prave mali faraoni. Allah, dž.š., veli: „Zaista su faraon i Haman i vojske njihove uvijek griješili“ (El-Kasas: 8); „Pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici! A bili smo ih učinili vođama koji su pozivali u ono zbog čega se ide u vatru – a na Sudnjem danu niko im neće pomoći – i popratismo ih prokletstvom na ovome svijetu, a na onome svijetu biće od svakog dobra udaljeni“ (El-Kasas: 40-42). Katkada se ova vrsta pokvarenjaka okiti i maskira, obmanjujući ljude slatkim riječima i lijepim govorom. A kada im maske padnu otkrije se njihova ružnoća, mrtva osjećanja, zločinačka duša koja se oholi i sije zlo. Takve je Kur'an opisao: „Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici. Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered! A kada mu se rekne: “Boj se Allaha!” – on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište“ (El-Bekare: 204-206).
c) Odlika treće vrste ljudi je potpuno različita od navedene dvije. Ta vrsta ljudi ne obožava samu sebe i ne vrti oko svojeg ega kao bik oko guvna. Oni obožavaju Jedinog Allaha i ne pridružuju Mu druga. Njihov cilj je zarada Allahovog zadovoljstva i ljubavi, bliskosti i prisnosti sa Allahom. Oni ne žele ništa osim Njegovog Lica i postizanja sevapa. Oni ne vole niti mrze osim radi Allaha, oni ne daju niti sprječavaju osim radi Allaha. Dunjaluk im je sredstvo a nije cilj. On je usputna stanica a ne krajnje odredište. Oni posjeduju dunjaluk, a dunjaluk ne posjeduje njih; dunjaluk im je podčinjen, a nije obrnuto. To znači da takvi ljudi drže dunjaluk u ruci, ali njime ne ispunjavaju srce. Oni mole Allaha, dž.š., isto kao što se molio Muhammed, a.s.: „Moj Gospodaru, ne učini dunjaluk našom najvišom brigom, niti najvišom spoznajom“. Ova vrsta ljudi, pobožjaka, živi za i sa Allahom! Njihov namaz, pobožnost, život, smrt, namjera, rad, trud i borba su u ime Allaha. Oni čine dobro ljudima. Pomažu nemoćnim i prosjacima, ne tražeći ništa za uzvrat, jer im je namjera da zahvaljuju Allahu, a ne da drugi zahvaljuju njima; da Allah njima bude zadovoljan, a ne da drugi njima udovoljavaju: „I hranu su davali – mada su je i sami željeli – siromahu i siročetu i sužnju. “Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!“ (Ed-Dehr: 8-9). Oni ne čine zlo ljudima, ne govore ružne riječi, na učinjeno zlo uzvraćaju dobrim djelom, ne zato što se boje nečega, već što se boje od Allaha. Jeste li vidjeli sina Ademovog, dobrog vjernika, kako je postupio kad mu je brat zaprijetio ubistvom? Nije tada uzvratio istom mjerom već je kurtoazno odgovorio: „I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova“ (El-Ma'ide: 28). Takav čovjek poziva ljude da čine dobro, da se okane zla, miri ljude i uklanja prepreku sa puta. On uči neznalicu, upućuje zalutalog i izvodi iz zablude. Nagradu traži samo od Allaha, a moto u svemu tome su mu riječi poslanika koji su svojim narodima govorili: „Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi“ (Aš-Šu'ara: 109). On svoj život polaže za istinu, žrtvuje sebe i imetak u odbrani vrijednosti i svetinja. Ali to ne čini da bi mu se ime spominjalo na spisku junaka, niti da bi obezbijedio sebi visoko mjesto u društvu, pa da o njemu govore sredstva informisanja i da zaradi imetak, već se bori da Allahova riječ bude gornja i da ispuni ugovor sa Allahom, kojim se garantuje da će u zamjenu za živote i imetak vjernika, dobiti džennet. Začuđujuće je da ova vrsta ljudi, koja je sebe zbog Allaha žrtvovala i sebe zaboravila da bi Allaha spominjala, jedina vrsta ljudi koja radi za svoju dušu, njen spas i sreću. Zapravo, oni od svih ljudi najviše drže do svog spasa i dostojanstva i ne prodaju budućnost za prošlost i vječnost za prolaznost. U tom smislu jedan mudrac je rekao: „Kada bi ovaj svijet bio prolazno zlato, a onaj svijet vječna grnčarija, pametnom bi bilo preče da odabere vječnu gnčariju umjesto prolaznog zlata. A šta možemo kazati kada znamo da je ovaj svijet prolazna grčarija a onaj vječno zlato!?“
Nusumnjivo je mnogo veća razlika između ovog svijeta i ahireta, od razlike između grnačrije i zlata. Također je nesumnjivo da su najveći gubitnici i silnici oni koji svoju dušu odvoje od vječne sreće i uživanja, zbog prolazne strasti i pojavnog zadovoljstva. A da su u najvećem dobitu oni ljudi koji prodaju prolaznu strast i pojavno zadovoljstvo u zamjenu za džennet prostran koliko nebesa i Zemlja. U njemu postoji ono što oko nije vidjelo, uho čulo, ni na um čovjeku palo. „I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju“ (Es-Sedžde: 17). Primjetno je da ova vrsta ljudi nije izgubila dunjaluk kada je odabrala ahiret, jer je imala volje i ambicija u životu, a uz to su bili vjernici. Oni su zaradili dva života i dva dobra: dobro na dunjaluku i dobro na ahiretu na koja paze vjernici i mole Allaha riječima: „Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovome i na onome svijetu, i sačuvaj nas patnje u ognju!“ (El-Bekare: 201).
Pobožnost brani čovjeku neke prolazne strasti i kratka uživanja, ali ga samim tim štiti od negativnih posljedica i konsekvenci koje se mogu odraziti na društvo i cijelo ljudstvo. Na to ćemo ukazati kasnije. Uz to ona mu pruža za to djelimično sankcioniranje, duševni smiraj i duhovnu harmoniju čija se vrijednost ne može izmjeriti imetkom, jer je to tajna sreće koju priželjkuju svi ljudi, ali ne pronađe osim njih malo. Kada su tu sreću neki vjernici iskusili tada su rekli: „Kada bi za takvu sreću kraljevi znali, vinuli bi mačevi na nas da je uzmu“. Prva vrsta ljudi su insani-hajvani. Druga vrsta su insani-šejtani, a treća vrsta ljudi su pobožnjaci. Oslovljavanje prve dvije vrste ljudi je u alegorijskom smislu, dok su treća vrsta ljudi pravi insani.
Sredstva islama u postizanju pobožnosti kod ljudi i u životu
Islam želi da raznim sredstvima usadi pobožost kod čovjeka i u njegovom životu. Navest ćemo neka od njih:
Način bogoslužja
Putem načina obaveznih i poželjnih bogoslužja:
– namazima koji se danonoćno pet puta ponavljaju a koji su za dušu isto što hrana za tijelo i čine vjernika da stalno bude u kontaktu sa Allahom. Kadgod se čovjek utopi u peripetije dnevnoga života, tada se začuje mujezin koji veliča Allaha i poziva na namaz i spas. Tada vjernik ostavlja dunjaluk – dunjalučku borbu i uživanje – da bi par minuta stao pred svoga Gospodara predajući mu se dovom za sebe i Ummet. On tada biva produhovljen daleko od materijalizma, tada je umjesto egoiste postao hedonista, upućujući molbu Allahu, dž.š., jezikom svih vjernika: „Uputi nas na Pravi Put“.
– postom koji se ponavlja svake godine. U njemu čovjek apstinira uzimanje hrane, pića, tjelesno udovoljavanje i to od izlaska pa do zalaska sunca. Tako čovjek kontroliše svoje strasti i navikava se na bogobojaznost i kompletno bogoštovlje. U tom smislu govori hadis-kudsi: „Post je Moj i Ja za njega posebno nagrađujem. U njemu čovjek ostavlja hranu radi Mene, ostavlja piće radi Mene, ostavlja ženu radi Mene, ostavlja strasti radi Mene.“
– zekatom, jer čovjek davanjem zekata nadjačava škrtost, čisti svoj imetak i dušu, zahvaljuje Allahu na podarenu mu blagodat. U Kur'anu se kaže: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš“ (Et-Tevba: 103). Zekat je dobio ovo ime jer je ono sinonim za čišćenje, porast i blagodat. Nasuprot riječi ed-daribetu (namet) koja znači prisilu, nevolju i kaznu. Zato se od vjernika traži da to sa zadovoljstvom da, moleći Allaha, dž.š., da ukabuli riječima: „Moj Gospodaru, učini ovo dobitkom a ne gubitkom“.
– hadžom, jer se musliman odvaja od zavičaja i rodnog kraja. On ostavlja svoju porodicu i rodbinu i putujući ka Allahu ne žaleći da žrtvuje svoj život i imetak. Na tom putu on podnosi teškoće i probleme u ime Allaha kako bi stigao u svetu zemlju u kojoj je sagrađen prvi hram u kojem se ibadetilo Allahu i u kojoj su uspomene na Ibrahima, Ismaila i Hadžere, a.s., kao i Muahmmeda, a.s., i njegovu kasniju misiju. Musliman se tada oslobađa od uobičajene odjeće – koja je odraz klasne, nacionalne i regionalne raznolikosti – da bi obukao odjeću koja liči mrtvačkim ćefinima, ignorišući materijalizam i sve što na njega asocira, usmjerujući se ka Allahu srcem i riječima. On tada izgovara parolu i ilahiju: „Odazivam Ti se Bože, odazivam. Odazivam Ti se, nema Tebi sudruga. Doista, svaka hvala i blagodat Tvoji su, i Tvoja vlast sva je. Ti sudruga nemaš!“
Pored ovih obaveznih i osnovnih radnji koje čovjeka približavaju Allahu i uspostavljaju minimalni odnos sa Njim, musliman otvara vrata dobrovoljnim radnjama kao što su nafile i djela koja je lijepo činiti (mustehabi) kao što su npr. dobrovoljni namazi koji se klanjaju pored pet obaveznih, post koji se posti nakon mjeseca Ramazana, sadake koje se daju ne računajući obavezni zekat, hadždž i umra koji se obavljaju nakon obaveznog hadždža. U tome se mogu natjecati oni koji hoće, a ponajprije to priliči bogobojaznim ljudima.
U hadisu-kudsiju kojeg prenosi Buhari se veli: „Neće se približavati Moj rob obavljanjem ibadeta koji su slični farzovima kojim sam ga zadužio, neće Mi se približavatu nafilama, a da ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postajem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi i njegova ruka kojom hvata. Ako Me zamoli za zaštitu, zaštitit ću ga, ako Me za nešto drugo zamoli, udovoljit ću mu“.
Ovim ibadetima– farzovima i nafilama, se muslimanu ne želi da se veže za Allaha samo za vrijeme njihovog obavljanja, a da se zatim opet prepusti čarima ovoga života i slijeđenju strasti. Nikako! Funkcija tih ibadeta je da, u duši onoga ko ih obavlja, usadi osjećaj bogobojaznosti, te da je napuni duhovnom snagom koja će podsticati čovjeka da se sjeća na Allaha uvijek kada Ga zaboravi, da mu podari odlučnost kada se osjeti slabim i da mu osvijetli stazu kada mu se svjetiljke pogase.
Islam se ne zadovoljava da musliman bude „pobožnjak“ u džamiji dok je na ruku i na sedždu, a kada iz nje iziđe da se pretvori u „hajvana“ ili „šejtana“. Ne zadovoljava se islam da musliman bude „pobožnjak“ u ramazanu, a kada se završi ramazan da se sa njim završi bogoštovlje i bogobojaznost, pa da ispadne da je obožavao ramazan a ne Gospodara mjeseca ramazana. Zato su vrli prethodnici običavali kazati: „Ne budi ramazandžija već pobožnjak!“
Kao što se ne dopušta da musliman bude „pobožnjak“ dok je u blizini Bejtu-l-harama, Mesdžidu-l-harama, Mesdžidun-nebevijja i svetih mjesta, a onda, kada završi obrede, hadž, umru i cijelu posjetu, da se vrati zaboavljajući „božanski ambijent i ushićenje“ vraćajući se materijalizmu kao što to čine nemarni ljudi.
Islam želi muslimanu da bude stalno u kontaktu sa Allahom bilo da se našao u džamiji, na putu, u kući, na poslu; u ramazanu, ševvalu i ostalim mjesecima; na hadždžu i svetim mjestima, ali i u domovini i svakom mjestu, vremenu i stanju. Zato Poslanik, s.a.v.s., nas savjetuje riječima: „Boj se Allaha ma gdje bio!“ (Tirmizi). Kur'an naglašava: „A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana. – Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna“ (El-Bekare: 115). U tom smislu Poslanik, s.a.v.s., još dodaje: „Allahu najdraža djela su ona koja se permanentno čine pa makar bila i mala“. (Buhari)
Jusuf el-Qaradawi
S arapskog,
Džemo Redžematović