Prenose Buhari i Muslim od Siddike bint Siddika, Majke vjernika – Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko unese u ovu našu stvar ono što joj ne pripada, to mu se odbija“ . U nekim verzijama hadisa se kaže: „Ko unese u našu vjeru ono što joj ne pripada, to mu se odbija“ . A u verziji hadisa koju prenosi Muslim se kaže: „Ko uradi neko djelo koju naša stvar ne podržava, to mu se odbija“ .
Status hadisa
Ovaj kratki hadis, sa sažetim i kratkim kazivanjima, jedan je od sveobuhvatnih hadisa na kojima se temelje propisi islama. Zato ga je Imam Ahmed pobrojao među tri hadisa koja smo ranije spomenuli . A to je završetak hadisa, „djela se prosuđuju prema namjerama“, pa je zato naša ulema rekla: „Hadis, ‘djela se prosuđuju prema namjerama’ mjerilo je za unutrašnje radnje, dok, hadis kojeg prenosi Aiša; ‘ko uvede u ovu našu stvar ono što joj ne pripada, to mu se odbija’ je mjerilo za spoljašnje radnje“.
Uslovi prihvatanja djela
Da bi dobro djelo, unutrašnje i spoljašnje, bilo prihvaćeno mora u sebi sadržati dobru namjeru (nijet) i propisan oblik njegovog izvršavanja. Pa kada se ispuni uvjet dobre namjere i izvrši se na nepropisan način, onda Allah neće uvažiti tu namjeru, niti će je prihvatiti. To znači da takav nijet u toj konstelaciji odnosa neće koristiti ništa onome ko čini djelo.
Da li će koristiti nijet onome ko bude jeo kamatu a potom od nje sagradi džamiju da bi se ljudi molili Bogu u njoj i činili druge ibadete? Neće, jer je Allah čisti i prima samo što je čisto. To djelo će mu se odbiti, jer kamata nije praksa i zapovjed Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Takvom čovjeku trebamo kazati da je unio u vjeru ono što Allah nije zapovjedio da se čini, niti to voli, te da mu se to djelo neće prihvatiti. Da bi se djelo prihvatilo mora da bude u formi koju je propisala i toleriše vjera, kao što treba da iza njega stoji dobar nijjet, ili namjera. Zbog toga je prilikom tumačenja Allahovih riječi: „Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati“ (Hud: 27), el-Fudajl bin ‘Ijad, r.a., rekao: „Najbolje djelo je ono koje je učinjeno iz iskrene namjere na najispravniji način. A djelo se neće prihvatiti osim ako bude učinjeno s iskrenim nijetom i u pravilnoj formi. Ako ono bude učinjeno pravilno, a ne bude iz iskrenih pobuda, onda se neće prihvatiti, dok ono koje bude učinjeno iz iskrenih pobuda, ali na nepropisan način, opet se neće prihvatiti. Iskreno djelo je ono koje bude učinjeno radi Allaha, a ispravno djelo je ono koje bude učinjeno po praksi (sunetu) Poslanika, s.a.v.s.“ . Dakle, po uputi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i njegovom propisu. U tom smislu, od Ibn Mes'uda, r.a., se prenosi da je rekao: „Ne koriste riječi bez djela, kao što ne koriste ni riječi niti djela bez namjere. Međutim, ne koriste riječi, djela i namjera, osim kada se podudaraju sa prakskom Allahovog Poslanika (sunnetom)“ .
Propisivanje je Božiji prerogativ
Ljudi moraju poštovati Allahov zakon i praksu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jer oni nisu slobodni da propisuju šta žele i da se pridržavaju onoga čega hoće, iz prostog razloga što su ograničeni Allahovim granicama i zakonom:
„Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ (Eš-Šura: 21).
Osnova u ovom jeste da čovjek treba da se veže za sve propise koje je odredio Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Onaj ko nešto doda ili, pak, oduzme od toga, iz svojeg hira, ćejfa, dobre namjere, ili nagovora nekog od ljudi, sav taj posao će mu biti odbačen.
Ovim jasnim i sveobuhvatnim hadisom Vjerovjesnik, s.a.v.s., je postavio standard da se djelo neće prihvatiti osim kada bude po mjerilu šerijata. Ljudi ne smiju da izmišljaju i iznalaze nove stvari u Allahovoj vjeri koje On ne želi i koje nije naredio, jer „svaka inovacija u vjeri jeste novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u Vatru“ .
Uticaj inovacija na prijašnje religije
Religije prije islama su propale zbog inovacija i ubacivanja u vjeru neutemeljenih stvari. Jer su dozvoljavali što je Allah zabranio, a zabranjivali što je Allah dozvolio, te dodavali na ono što im je Allah propisao, i samovoljno oduzimali od Njegovih naredbi. Tako da je njihovo služenje Bogu, obaveze i propisi postalo sasvim različito od onoga što je Allah naredio. To su napravili kršćani sa njihovim bogoslužjem, pa su promijenili molitvu i post. Premjestili su post da se posti od dana do dana, kako ne bi postili u danima vrućine, dodavši pri tom dane koje treba postiti. Pa je sada post duži nego onaj koji je prijethodno bio propisan. Tako su uradili i sa hranom. Nakon što im je svinjsko meso bilo zabranjeno, kako stoji u Tevratu (Tori), Pavle im je dozvolio većinu hrane, štaviše, svu hranu, a prenose od Mesiha (Isaa, a.s.) da je im je rekao: „Ono što ste dozvolili na zemlji, dozvoljeno je na nebesima, a ono što ste sklopili na zemlji, sklopljeno je na nebesima“.
Vjera je upotpunjena – niko nema pravo da joj nešto pridoda
Što se Vjerovjesnika, s.a.v.s., tiče, on nije dozvolio učenjacima iz njegovog ummeta da dozvoljavaju, zabranjuju, propisuju, skraćuju i dodaju nešto u vjeri. Tako, kada bi se iz cijele zemlje, istočno, zapadno, sjeveno i južno, muslimanski učenjaci sakupili na jednom mjestu, kongresu, sastanku i sl., ne bi mogli da dodaju ili oduzmu nešto od Allahove vjere. Niko nikada ne može ništa dodati islamu ili mu oduzeti, nakon što je Allah upotpunio Svoju blagodat koja se u Kur'anu spominje: „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera“ (El-Ma'ide: 3). Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ostavio sam vas na bijeloj stazi. Noć joj je kao i dan. Sa nje neće skrenuti, osim onoga ko je propao“ .
Propalica, to je onaj koji skrene sa sredine te staze koju je Poslanik, s.a.v.s., ilustrirao riječima „Noć joj je kao i dan“, odnosno, da je stalno i uvijek obasjana, svijetla i jasna. U islamu niko nema pravo da odaje ili oduzima njegove propise, odredbe i bogoslužja, kao što su učinili kršćani sa njihovom vjerom, pa je postala sva izopačena. A sama dogma potpala je pod uticaj raznih koncilijuma na kojima se nekada proklamuje da je Isa, a.s., Bog, a nekada da je pola čovjek a pola Bog, te da je ljudsko ušlo u ono božansko, a da se božansko pomiješalo sa ljudskim, itd. U islamu nema ništa od toga, niti neko može da tako nešto ikada uradi. Iako su neki muslimani unijeli u vjeru novotarije, učenjaci koji imaju korijenito znanje ih kontrolišu i vraćaju im njihove inovacije i zablude, bacajući ih u Vatru, a ružno li je ona boravište.
„Ko unese u ovu našu stvar ono što joj ne pripada, to mu se odbija„
Hadis upućuje muslimane da stanu kod Allahovih granica i limita njihove vjere. Oni nemaju pravo propisivanja i izuma novih pravila. Jer apsolutno propisivanje je prerogativ Uzvišenog Allaha, a to je još jedan atribut koji upotpunjuje mozaik Allahovog savršenstva.
Ko propiše nešto, počinio je apoteizaciju
Propisivanje pravila i zakona apsolutno je pravo Stvoritelja, Opskrbitelja, Onoga koji naređuje i upravlja svim stvarima. A što se tiče toga da ljudi tvrde da imaju prava da propišu ono što hoće i što im pamet nagovara, s tim Allah nikada neće biti zadovoljan.
Kad je Adijj ibn Hatim bio još u kršćanstvu, ušao je kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., dok je učio suru et-Tevbe i došao do ajeta o Ehlu-Kitabijama u kojem se kaže: „Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina“ (Et-Tevba: 31), on reče: „O, Božiji Poslaniče, nismo ih uzeli za bogove, niti smo ih obožavali!“ A Poslanik, s.a.v.s., primjeti: „Oni ih nisu obožavali, već kada bi im nešto dozvolili to bi dozvoljenim smatrali, a kada bi im nešto zabranili to bi zabranjenim smatrali“ .
Obožavanje je da smatraju da posjeduju pravo propisivanja, dozvole i zabrane, pa da im se potom pokoravaju i slijede ih u svemu što rade. Pa čak i kada bi zabranili dozvoljeno i dozvolili zabranjeno! Do je robovanje nekom drugom pored Allaha, dž.š. i činjenje širka vjerovanje nekom drugom pored Allaha. Zato je ajet završen riječima: „A naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju“ (Et-Tevba: 31).
Ekstremizam šteti vjeri
Vjera je da čovjek zastane kod granica koje je Allah odredio, da ne štedi niti pretjeruje u tome, jer vjera će se izgubiti između dvije grupe ljudi: onih koji pretjeruju i onih koji skraćuju vjeru. Neki ljudi pretjeruju u vjeri kao što Sljedbenici Knjige pretjeruju u njihovoj vjeri, pa su strogi i ekstremni; dodaju obaveze i ibadete koje Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije radio niti ih je Allah Uzvišeni naredio. Ta radnja će im se vratiti, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., zabranio pretjerivanje, rekavši: „Čuvajte se pretjerivanja, jer je one prije vas upropastilo pretjerivanje“ . Također, je rekao: „Propali su oni koji pretjeruju, propali su oni koji pretjeruju, propali su oni koji pretjeruju“ . Odnosno, oni koji su prestrogi i dodaju u vjeri ono što joj ne pripada. Primjećuje se da je Poslanik, s.a.v.s., zbog važnosti i velike opasnosti, to ponovio tri puta.
Pretjerivanje, ekstremizam i dodavanje u Allahovoj vjeri ljudima šteti vjeru . Zbog toga kada je Poslanik, s.a.v.s., vidio kod nekih ashaba aspiracije za ekstremizam u vjeri, napao je to svom snagom. Vidio je kršćanske ideje kako se rađaju u islamskom ambijentu, pa ih je izbacio i borio se protiv njih.
Kod Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., supruga došla su trojica ljudi da ih pitaju o Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., ibadetu. Kada su obaviješteni, učinio im se njegov ibadet nedovoljnim, pa su rekli: „Gdje smo mi u odnosu na Vjerovjesnika kome su oprošteni i prošli i budući grijesi?! Jedan od njih potom reče: „Što se mene tiče, ja ću stalno noću klanjati“. Drugi reče: „A ja ću postiti i neću se iftariti“. A treći reče: „Ja ću se ustegnuti od žena i neću se nikada oženiti“. Ta vijest je doprla do Vjerovjesnika, s.a.v.s., pozvao ih je i stao im govoriti: „O, ljudi, ja sam pokorniji Allahu i više Ga se bojim. Ali i pored toga, ja postim i iftarim, klanjam i spavam, i ženim se ženama. A onaj ko ne postupa po mome običaju (sunnetu) ne pripada meni“ .
Allah ga je poslao sa čistom vjerom. Sa vjerom koja je zapečatila sve druge vjere i sa poslanicom koja je upotpunila sve prijašnje poslanice; poslanica koja je generalna i vječna, koja će ostati sve dok Allah ne naslijedi Zemlju i sve što je na njoj. Ona obuhvata sva vremena, mjesta i sve generacije. Ona je za ljude na istoku i zapadu, za Arape i nearape, za građane i seljake, ona je za sve ljude. Za takvu poslanicu mora da se veže atribut tolerancije i širine kako bi ljudi mogli da pored ovosvjetskih poslova obavljaju i vjerske obrede, tako da čovjek radi za ovaj svijet kao da će vječno živjeti, a da radi za Onaj svijet kao da će sutra umrijeti: „A ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio“ (El-Kasas: 77).
Tako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao da poduči ljude umjerenosti i sredini, te zastajanju kod Allahovih granica kako ne bi pretjerali ili skratili, jer pretjerivanje i skraćivanje šteti vjeri, životu i svemu ostalom. On je došao da ih poduči kako da zastanu kod Allahovih granica i da se pridržavaju onoga što je On propisao, a da ne dodaju tome ništa niti da oduzimaju.
Inovacija u vjeri i stagnacija na dunjaluku
Kad jedna grupa ljudi dodaje u vjeri, a druga oduzima od nje, onda se vjera potpuno gubi. Allah je dozvolio ljudima da izmišljaju i stvaraju nove ideje u domenu ovosvjetskih zbivanja, ali ne u domenu vjere. Na tom polju treba zastati i pridržavati, se već propisanih pravila, a na polju ovosvjetskih stvari treba izmišljati i praviti nove izume . Međutim, muslimanima se, na žalost, desilo suprotno: oni su stagnirali na polju ovosvjetskih izuma, vrteći se kao bik oko guvna koji stiže tamo gdje je i započeo. Kada je u pitanju nauka, proizvodnja i progres, muslimanima su drugi potrebni, jer u ovosvjetskim izumima oni su zaostali i stagnirali. Ali su oni, na žalost, izmišljali na polju vjere. Napravili su novotarije koje Allah nije naredio. Propisali su sebi ibadete, zikrove, virdove, salavate i spjevove koje ni Allah niti Njegov Poslanik, s.a.v.s., nisu propisali. Dodali su stvarima puno toga što Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., nisu propisali. Kada su u pitanju Allahovi miljenici (evlije) oni ih smatraju svetim, uzdižu ih i slave na način koji Allah niti Njegov Poslanik, s.a.v.s. nisu propisali. Na grobovima su napravili neke stvari koje Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., isto tako nisu propisali. Nisu zastali kod tih stvari, već su još mnogo toga izmislili i ubacili u Allahovom zakonu.
Doživjeli smo da u današnjem svijetu gledamo kako muslimani imaju toliko inovacija i bid'ata u vjeri da ona može pod njihovim uticajem potpuno nestati i njeni korijeni se iščupati a temelji porušiti. Tako da nam ne ostane zakon u individualnim, društvenim, ekonomskim i političkim pitanjima, već da umjesto njih imamo novotarije i uvezene ideje, ustrojstva i zakone sa Istoka i Zapada, a to bi udaljilo mogućnost primjene Allahovog zakona kod muslimana. Nasuprot toga, oni bi se po njima morali upravljati. A muslimani ne mogu izliječiti svoje probleme i životne poteškoće, osim ako budu poštovali Allahove granice i Njegov zakon te ako odbace sve što im dolazi sa strane, a što se suptotstavlja šerijatu i učenjima njihove vjere. Oni trebaju kazati onima koji rade i ponašaju se protivno svoje vjere, šerijata i islamske dogme: tvoj rad ti se neće prihvatiti. To što uvoziš nije praksa Poslanika, s.a.v.s., i zato ti se odbija!
Spas je u poštivanju Allahovog zakona
Ono što će spasiti muslimane od ovosvjetskih iskušenja i onosvjetske kazne jeste da zastanu kod Allahovog zakona i da ne prelaze Njegove granice, već da se intenzivno pridžavaju kur'anskih načela bez oduzimanja ili pretjerivanja u tome. Prenosi el-‘Irbad ibn Sarija, da je jedne prilike Vjerovjesnik, s.a.v.s., održao vaz-i nasihat od kojega su se srca smirila i oči zasuzile, pa su rekli: „O, Božiji Poslaniče, kao da je to oproštajni vaz-i nasihat, pa te molimo da nas posavjetuješ.“ On tada reče: „Savjetujem vam da se bojite Allaha, da budete poslušni i pokorni pa makar bio i abesinski rob. Doista, onaj ko će od vas živjeti nakon mene vidjet će velika razilaženja. Tada se pridržavajte moga običaja (sunneta) i običaja huleraur-rašidina koji su upućeni na Pravi put. Toga se intenzivno pridržavajte. Pazite se novonastalih stvari, jer je svaka novonastala stvar, novotarija (bid'at), a svaka novotarija je zabluda. “
Kada bi ashabi primijetili neko razilaženje to bi osudili i rekli bi: „Vi radite djela koja su u vašim očima manja od dlake, a koja smo mi u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., smatrali velikim grijesima“ . To iz razloga što su u doba Poslanika, s.a.v.s., smatrali male stvari velikim a sve zbog njihove duhovne osjećajnosti, prefinjenosti i uzvišenosti. Kada bi vidjeli neke sitnice, u doba ashaba, rekli bi, smatrali smo to u doba Poslanika, s.a.v.s., pogubnim grijesima. Lebid bin Rebi'a je u svoje vrijeme, u doba ashaba, ispjevao:
„Otišli su oni pod čijim okriljem se živjelo,
Ostao sam pozadi poput svrabljivca“.
Kada je pedeset godina nakon njega Aiša, r.a., bila živa, ispjevala je stih u kome je rekla: „Neka se Allah smiluje Lebidu. Šta bi rekao da je sada živ!?“ A nekoliko godina nakon njene smrti, Urve bin ez-Zubejr, njen sestrić, ispjevao je stih u kome je rekao: „Smilovao se Allah Lebidu i Aiši. Šta bi rekli da su sada živi!? “.
A šta li je tek sa nama!? Slobodno možemo kazati: Smilovao se Allah Lebidu, Aiši i Urvetu, i muslimanima u proteklih 13 vijekova, šta bi rekli da su sada živi?! Tek bi tada ispjevali:
„Vrijeme ovo od koga smo se bojali
U riječima Ka'ba i Ibn Mes'uda,
Ako potraje, a ne budemo ga mijenjali,
Za mrtvim ne bi plakali,
niti se novorođenom radovali“.
Dragi muslimani, kraj ovog ummeta neće biti pozitivan osim sa onim što je koristilo njegovom početku. A njegovom početku dobar je ovaj veličanstveni islam i zastajanje kod Allahove Knjige i Upute Božijega Poslanika, s.a.v.s., te odstranjivanje svih uvoznih inovacija, zabluda i svih upadica u dogmi i vjeri ovog ummeta. Jer sa tim se naša vjera, zakon i život remete. Sigurnost se zamjenjuje strahom, jedinstvo sektaštvom, a smirenost brigom i tugom.
Ovaj ummet se neće spasiti ovosvjetskih iskušenja i Allahove kazne na Budućem svijetu, osim pod uslovom da zastane kod Allahovih granica i da odbaci svaku novotariju, inovaciju i zabludu. Allah je najbolji pomagač i On uspjeh daje.
BILJEŠKE:
Prethodilo je kazivanje njegovog izvora i porijekla.
Prethodilo je kazivanje njegovog izvora i porijekla.
Prethodilo je kazivanje njegovog izvora i porijekla.
Vidi ono što je spomenuo Ibn Redžeb el-Hanbeli u njegovoj knjizi Džami'u-l-‘ulum vel hikem (1/183).
Vidi Fejdu-l-kadir (1/30)
Prenosi ga Ebu Ne'im u El-Huljetu (8/95), Ibn Ebi Dunja u El-Ihlasu ven-nijjetu (22).
Prenosi ga El-Adžiri u „Eš-Šeri'atu“, str. 125. A spomenuo ga je Ibn Redžeb u „Džami'u-l-‘ulum vel hikem“ rekavši da mu je lanac prenosilaca slab (da'if), str. 22.
Prenosi ga Muslim u El-Džumu'ah (867), Ahmed u El-Musnedu (14334), En-Nesa'i u Salatu-l-‘idejni (1578), Ibn Madže u El-Mukaddima (45), od Džabira.
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (17142) od el-Irbada bin Sarije. Njegovi kritičari kažu da je sahih prema njegovim načinima i svjedocima. A ovaj lanac prenosilaca je poprilično dobar (hasen). Ibn Madže u El-Imanu (43), El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabu-l-‘ilm (1/175), Et-Taberani u El-Kebiru (18/247). Albani ga je u Sahihu-l-džami'u ocijenio autentičnim (sahih) (4369).
Koncilijum u Nikeji je sazvan 325. god. kako bi se iznašlo kleričko (crkveno) rješenje u vezi apoteizacije Mesiha, (Isaa, a.s.). Neki od monaha i svećenika, među kojima je Arijus i oni koji su ga u tome slijedili, mišljenja su bili da Mesih nije Bog, niti sin Božiji. Nakon tri mjeseca istraživanja i vijećanja koncilijum je potvrdio božanstvo Mesiha, a nevjerstvo Arijusa i njegovih sljedbenika. Sve njih su protjerali, a knjige koje nisu zagovarale božanstvo Mesiha, su spalili.
Prenosi ga Et-Tirmizi u Tefsiru-l-Kur'an (3095), rekavši: „Ovaj hadis je čudan (garib). Za njega ne znamo osim preko hadisa Abdusselama bin Harba, dok Gatif nije poznat u hadisu“. Prenosi ga Et-Taberani u El-Kebiru (17/92), El-Bejheki u El-Kubra, Kitabu Adabi-l-kadi (10/116). Albani ga u Sahihut-Tirmizi smatra poprilično dobrim (hasen) (2471).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (1851), a njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca ispravan po kriterijumu Muslima. Ljudi u njemu su pouzdani i navode se kod Buharije i Muslima, osim Zijada bin el-Husejna koji je od ljudi koje je naveo samo Muslim. En-Nisa'i u Menasiku-l-hadž (3057), Ibn Madže u El-Menasik (3029), od Ibn Abbasa.
Prenosi ga Muslim u El-‘Ilm (2670), Ahmed u El-Musnedu (3655), Ebu Davud u Es-Sunneh (4608), od Ibn Mes'uda.
Vidi ono što smo spomenuli u našoj knjizi: „Islamski preporod između estremizma i ateizma“, pod naslovom: „Mahane i negativnosti koje rađa pretjeranost u vjeri“.
Prenosi ga Buhari u En-Nikahu (5063), Muslim u Kitabun-nikah (1401), Ahmed u El-Musnedu (13534), En-Nisa'i u En-Nikah (3217), od Enesa bin Malika.
Vidi ono što smo spomenuli o slijeđenje u vjeri a izumijevanje u ovosvjetskim stvarima u našoj knjizi „Radi pravilnog preporoda“ i „Naznake islamskog rješenja“.
Prethodilo je kazivanje njegovog porijekla i izvora.
Prenosi ga Buhari u Er-Reka'iku (6492), Ahmed u El-Musnedu (12604) od Enesa.
Prenosi Ibn Ebi Šejbete u El-Musannefu, Kitabu-l-edeb (5/275) u skraćenoj verziji. Ibn Asakir u Tarihu Dimišk (16441).
Dr. Jusuf el-Karadavi
S arapskog,
Džemo Redžematović