U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
Neka je hvala Allahu Uzvišenom, svakim harfom Njegove Knjige plemenite. Neka je salawat i selam na Muhammeda, s.a.v.s., brojem svake duše koja ga je poslanikom priznala.
Kur’an je, kako o sebi svjedoči, knjiga, uputa, svjetlo. Iz svih ovih opisa, jasno je da Kur’an nije došao da čovjeka ograniči. Nije došao da ga unizi, već uzdigne. Nije objavljen da bi bio tegobom, već da olakša čovjeku da pojmi sebe i Kosmos u koji je smješten. Da lakše odgovori ulozi koja mu je povjerena na ovom svijetu prolaznosti. Kada su mekkanski mnogobošci, vidjeli predanost Muhammeda, s.a.v.s., i prvih vjernika vjeri u Allaha, govorili su – Tvoja vjera te muči Muhammede! Današnjom retorikom – tvoja te vjera ograničava, oduzima ti slobodno vrijeme, sputava tvoju slobodu. Kao odgovor ovim tvrdnjama, sišle su objavom uzvišene, vječne kur’anske riječi sa početka sure Ta-ha: „Ta ha. Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš. već da bude pouka onome koji se boji“. Dakle, Kur’an nije tegoba, nije prijetnja… objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih.“ Koje je sveprisutno svojstvo tog Stvoritelja od kog ova pouka dolazi? „Milostivi, koji upravlja svemirom svim” Dakle, Milostiv je, i time što je milostiv, logično je da njegova riječ čovjeku bude pouka, ne prijetnja. Kratkovidost u razumijevanju suštine i misije poslednje božije riječi čovječanstvu je odgovorna za to što pojedini ljudi danas Kur’an shvataju kao prijetnju. Razunom je jasno da onaj ko je nasilan, on prijeti. Onaj ko je milostiv, on savjetuje i daje pouke.
Kao nosioci ove poslednje, nedvojbeno najvrijednije poruke čovječanstvu, moramo biti svjesni njene veličine. Muslimani su najpreči da znaju da Kur’an nije došao da bi se njime kleli, prijetili jedni drugima, njime se zaklinjali ili ga kao hamajliju ili talisman nosili i čuvali. Kur’an čovjeka okreće razumu, srcu, upućuje ga da spozna vlastite slabosti kako bi kroz njih spoznao postojanje Allaha, koji je njegov Oslonac. Sigurno će poricatelji Kur’ana i mrzitelji islama prigovoriti kako je Kur’an knjiga koja svojim propisima ograničava čovjeka. Sputava njegovu slobodu volje. Podvodi ga pod nečiju drugu, uzvišeniju volju. Istina je da Kur’an ograničava čovjeka. Ali je također istina da ga uvijek ograničava na ono što je po njega dobro. Istina je da kanališe njegovu slobodu volje, učeći ga da ne udovoljava zlim porivima njegove duše.
Čovjek jednostavno u Kur’anu pronalazi nastavak niti, čiji početak seže u najintimnije dubine njegove duše, počevši pitanjem: „Zašto postojim?“
Iz tog razloga, kao i zbog savršenstva i konstantne savremenosti i aktuelnosti, Kur’an je danas najviše učena, proučavana, napamet učena, citirana, priznavana i hvaljena. Milioni muslimana širom svijeta, pet puta dnevno, otpočinju svoje molitve prvim Kur’anskim poglavljem.Svoje skupove otpočinju i okončavau učenjem Kur’ana. Svoje naučne radove pisanjem odabranih ajeta. Jednostavno, to je Knjiga za koju s pravom možemo reći da ni jednog trenutka u toku dana ne silazi sa usana ljudi. Njene uzvišene riječi neprekidno svakog trena odzvanjaju negdje na Zemlji, pod plavom kupolom ovog nepreglednog nebeskog svoda. Na sva ova razmišljanja me potaknuo nesvakidašnji događaj. Lično ne volim da nesvakidašnje događaje, kojima muslimani pokušavaju dokazati savršenstvo svoje vjere, započinju neodređenim riječima, tipa: U jednom selu, jedan zapadni učenjak, itd. Zato U Bistrici kod Bijelog Polja, u plodnoj i tihoj dolini hitre rijeke Bistrice, izgorjela je vikendica Mevludina-Meka Kasumovića. Kako je vikendica bila od suhih brvana, plamen je, po sjvedočenju njegove porodice i rodbine bio toliko žestok, da je sve što se nalazilo unutar vikendice pretvoreno u pepeo. Čak, kašike i metalni pribori za ručavanje su bili istopljeni. Rašćišćavajući narednih dana ostatke od vikendice, mladići su u pepelu naišli na čudan tvrd predmet. Bio je to primjerak mushafa, Kur’an, kojeg u ovom ogromnom položaju nije progutala vatra. Ne patim od senzacionalizma i želje za dokazivanjem čudesa.
Zaključak pred kojim su me ostavile ove slike nije: Kur’an je nadnaravno čudo – mu’džiza, Allah se zakleo da će ga čuvati. Da je Kur’an mu’džiza, da ga Allah čuva od i najmanje promjene već vijekovima, opšte je poznata činjenica. Ništa novo. Ono što me ponukalo da napišem ove riječi je zaključak: Ovaj događaj svojom očitošću govori: Kur’an je Allahova riječ, i On kada hoće tu riječ sačuva od uništenja. Ali i kad se desi uništenje, kad ti iskušenja žestinom svog plamena progutaju sve u životu, ostaje ti Kur’an. Ostaje ti Allahova riječ, da na njoj otpočneš novu stranicu odnosa sa Uzvišenim Allahom. (nije Kur’an u kući da ti sačuva kuću, već da te nauči da i kad izgubiš kuću, utočište je Kur’an)
PS: Ovo je već drugi slučaj u skorije vrijeme da na području Bijelog Polja u požaru ostane sačuvan primjerak Kur’ana.
Prof. Enis ef. Burdžović