Završnica mundijala, produžeci nasilja nad Palestinom, ljetnja idila omladine naše
Kako preživjeti veliku završnicu mundijala, kako sačuvati živce? A ljeto bez velikih sparina pa društvene mreže slabo gore od ljetovanja, partijanja, pametne djece na ludim žurkama, pjevanja u prednju kameru da pratioci vide da se brigama udario klin, jer, pobogu, ljeto je!
Optimisti kažu: “Ćuti dobro je”. Poluoptimisti kažu: “Ćuti, biće bolje”. Kao radikalni optimista kažem: “Nije dobro, mijenjaj”, a hronično vjerujem da mora biti bolje! A šta to ne valja?
Postalo je jedino važno šta naša omladina ima za reći prednjoj kameri telefona i kamari svojih pratilaca, a to su obično jeftini estradni stihovi, lišeni ičeg vrijednog, dubokog, smislenog, osim balavih rima o robovanju strastima, novcu i golotinji. Boli koliko je odsustvo ukusa i osjećaja za vrijednost rašireno. Ja ne pišem o djeci iz Britanije, omladini Amsterdama, bogatoj djeci Instagram-i-šerifa. Govorim o omladini muslimana, islamskog ummeta.
Fokus ove omladine je raštimovan, luta od nezaobilaznih utakmica, ljetovališta, partija. Život-jednako-razonoda, zabava, provod. Nigdje u vidokrugu muslimanske omladine nema Palestine, nema dječaka i djevojčica koji svojom krvlju natapaju pragove džamija, škola, sokaka Palestine. Mi to preskačemo, “materijal mučne sadržine”, recept da se pokvari raspoloženje.
Društvene mreže paradoksalno su nas pretvorile u sebične stvorove, zadovoljene slikanjem prepunih ovala koje ćemo žderati. A glad djece, neće zaboga da nam kvare idilu profila, zar da gladna i krvava djeca kvare idilu savršenih života naših?
U šta smo se to pretvorili?
Postali smo stado, a mjerilo vrijednosti dubina zobnice nam! Svako gleda u zobnicu svoju, i ne gleda bliži li se čopor, bitno je da je zobnica duboka i puna.
Dok muslimanska djeca sjede po separeima noćnih klubova, djeca Palestine sjede i prašini, pred tenkovima, bagerima. Dječak heroj, sa palestinskom zastavom sjedi pred bagerom, braneći svoju školu. Poređenja radi, naša djeca herojstvo mjere brojem dana u kojima su bježali iz škole. 
U kategoriji “all inclusive” zločina kojeg provodi cionistički režim takozvane države Izrael, nisu pošteđena djeca, bolnice, medicinsko osoblje, džamije. Djetinjstvo bez gelera, rana, noćnih racija i premetačina domova, to je luksuz palestinske djece. Naša djeca o tome ne žele da znaju. Herojstvo im postalo rasipništvo. To je ono što ne valja.
Muslimanski autoriteti zadrijemali u trivijalnostima, ulema raspravlja nudi online fetve o nasljedstvu, vrijednosti zikra, uslovima razvoda braka, vječitoj temi višeženstva, bogatstvu osmjeha… Palestina, o njoj ni riječ. Bogati zalivski komšije Palestine, ne smiju da se sjete prve kible, Mesdžidul-Aksa-a, Omera i Salahudina. Bol zbog nepravde nad palestincima je postao miješanje u globalnu politiku u arapskom svijetu.
Na slici stoji: “Oprosti svijete što vas uznemiravamo, želimo samo da vas obavijestimo – Gaza je pod vazdušnim udarima”. 
Borbeni avioni jučer su ubili dva dječaka, Emira i Luaja, 15 i 16 godina. Granate su devastirale džamiju, potrgale mushafe, Allahovu riječ. Ako to ne boli, znači da smo živce sačuvali za navijanje, partijanje, selfijanje i rimovanje. 
Otkuda nam onda optimizam?
Otuda što ima omladine koja ne živi za zabavu. Ima omladine koja nosi drugačiji sistem vrijednosti. Omladine koja se raduje tek kad nekog nevoljnika usreći. Omladine koja umjesto u noćni klub, odlazi na jaciju, dovi za Palestinu. Omladine koja skraćuje svoj obrok, da produži tuđ osmjeh. Omladine koja se trudi da zaradi svoje, ne da potroši babovo. Omladine koja se trudi da školovanjem postanu humani i vrijedni ljudi, ne pevaljke i dvorske lude pučanskih televizija za razonodu.
Njihov broj nije veliki, ali je veliko ono što je u njima. Oni će jednom biti okidač promjene, podizaće zdrave, humane i nesebične porodice. Takvi, neće biti gluhi na nepravde, sebični i samoživi. Njihova vrijednost svakog trena raste!
P.S. Ovih dana, palestinska omladina ima slogan: “Mi smo PALESTINCI i njoj ćemo se vratiti”. Pod tim sloganom, mnogi odlaze uz ajet “Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo”.
Povratak Palestini makar u mislima, saosjećanju i dovama, povratak je na put šehida. Rahmet njihovim dušama molimo, propast terora i nepravde želimo! Oprosti nam, Palestino!
Enis Burdžović