Kakav je status muslimana koji ostavlja obaveze poput namaza, posta, zekata i hadža? Da li će se zbog toga smatrati nevjernikom?
Ovo pitanje je dopuna prethodnog pitanja o postu sa ostavljanjem namaza, tako da će naš odgovor biti, također, dopuna prijašnjem odgovoru.
Ne postoji razilaženje među muslimanima da onaj ko ostavi neku elementarnu obavezu (rukn) islama negirajući njegovu obaveznost, da time izlazi iz okvira islama i dobija status otpadnika od vjere (ar. Al-murted). Što se tiče onoga ko ostavlja islamske obaveze vjerujući u njihovu obaveznost i utemeljenost, takav čin mu je, prema konsenzusu i jasnim argumentima, jedan od velikih grijeha, zbog kojih njihov akter zaslužuje onosvjetsku kaznu koju je Allah obećao velikim griješnicima. Od tog grijeha ga neće ništa drugo oprati osim iskrene tevbe ili primljenog hadža. To je onosvjetski status.
A što se ovosvjetskog propisa tiče kojeg vođa muslimana treba uspostaviti nad onim ko ne izvršava islamske dužnosti, mi ne znamo nikakav određen propis od strane imama koji je vezan za hadž, ne računajući to što su se složili na rigoroznu kaznu i oglašavanje da takav ne posti ili ne daje zekat. Također, složili su se da imam mora silom uzeti zekat od onoga ko izbjegava tu dužnost. A što se tiče riječi Allaha Uzvišenog nako ajeta o hadžu:
„A onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome“ (Ali Imran: 97),
S njim se ne želi ukazati na nevjerstvo zbog neobavljenog hadža, već zbog negiranja obaveznosti hadža koja je spomenuta prije toga u istom ajetu:
„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti“ (Ali Imran: 97).
Da, govorili su i o onom ko ostavlja namaz iz lijenosti, kao što smo prije spomenuli, postoje tri mišljenja u vezi s tim: 1) da takav izlazi iz okvira islama i da se treba zbog nevjerstva ubiti kao otpadnik od vjere; 2) da takav ne izlazi iz okvira islama, ali se treba kazniti ubistvom u slučaju da se ne pokaje i ne proklanja, poput ubice nedužnog čovjeka; 3) takav ne izlazi iz okvira islama niti se treba kazniti ubistvom, već će se rigorozno kazniti tjelesnom kaznom (udarcem) i hapšenjem sve dok ne proklanja.
Opservirajući navedene dokaze pravnih škola smatramo da je najispravniji posljednji mezheb koji ne zagovara ni nevjerstvo niti ubistvo takvog čovjeka već tjelesnu kaznu i zatvor, a za to su potpora riječi Muhammeda, s.a.v.s.. „Krv muslimana nije dozvoljena osim u tri slučaja: nevjerovanje nakon vjerovanja, blud nakon braka i bespravno ubistvo.“
Hadisi kojima se služe oni koji zagovaraju ubistvo, oni koji su sahih i predmet su ove tematike, a ona je ostavljanje namaza iz lijenosti, poput hadisa: „Između čovjeka i nevjerovanja je ostavljanje namaza“, „Ugovor koji je među nama je namaza, onaj ko ga ostavi počinio je nevjerstvo“, treba se shvatiti kao gruba zamjerka i ukor, a značenje je da je po formalno nevjerstvo u odnosu na postupak, a nije stvarno nevjerstvo. Obavezno je ovo smatrati grubom zamjerkom a ne stvarnim nevjerovnjem kako bi dokazali da akter velikih grijeha ne izlazi iz okvira islama. Što se tiče kažnjavanja ubistvom, imam Ibn Rušd al-Maliki je kazao: „To je slabo mišljenje.ono nema oslonca osim analogije ostavljanja namaza spram ubistva obzirom da je namaz glava naređenih stvari, a ubistvo glava zabranjenih stvari, a to je slaba analogija s kojom nije dopuštena krv čovjeka u čije vjerovanje smo sigurni.“ 
Dakle, ovo je rezime mišljenja učenjaka o statusu onog ko ostavlja namaz iz lijenosti. Muslimanu koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan za očuvanje namaza dovoljne su riječi Allaha, dž.š.:
„Redovno molitvu obavljajte, naročito onu krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte“ (Al-Bekare: 283); Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti“ (Al-Bekare: 45-46); „I obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje molitve je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite“ (Al-Ankebut: 45); „Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali“ (Al-Me'aridž: 19-23).
Svakako, jer je namaz glavna parola po kojoj se musliman razlikuje od drugih, on je hrana vjerovanju koja roba približava svome Gospodaru.
Mahmud Šeltut, Šejhu-l-Azhara
s arapskog, Džemo Redžematović