“I povratite se Gospodaru svome i pokorite mu se prije nego što vam kazna dođe, – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati” (Ez-Zumer: 54-55).
Kada se čovjek suoči sa smrću, njegov mozak rapidnom brzinom svede bilans njegovog proteklog života. U istom trenutku on postane svjestan vrijednosti svog života i svojih djela. Ako u žvotu na ovom svijetu nije radio dobra djela i nije živio u skladu sa naredbama Allaha, dž.š., obuzme ga užasan osjećaj kajanja. Jer mnoge stvari na koje, u toku svog života, nije obraćao pažnju, odjednom mu bivaju predočene u punom svjetlu važnosti i realnosti. Moguće je da tada, po prvi put, postaje svjestan istinitosti i blizine smrti o kojoj prije nije razmišljao. Tada će razmisliti i otkriti da sa svojim načinom života nije zaradio Džennet i da je to razlog što osjeća užasno kajanje. Postat će svjestan svoje nezahvalnosti Stvoritelju i da će zato biti pozvan na odgovornost. Osjećaj straha, koji u svom životu nikad prije nije osjetio, će ga obuzeti i tada će shvatiti da ga samo Allah, dž.š., može spasiti. U tom trenutku će obećati, u slučaju da mu Allah, dž.š., produži život, da će zahvalan i bogobojazan biti i da će svoj život u potpunosti posvijetiti slijeđenju Božijih zapovijedi i da ovaj trenutak nikad neće zaboraviti. Molit će Allaha, dž.š., da ga izbavi iz te situacije i da mu još jedan jedini put poštedi život.
Nakon što ih Allah, dž.š., izbavi iz takve situacije, mnogi ljudi zaborave data obećanja i postavljene ciljeve. Čim se ponovo nađu na sigurnom, okrenu leđa Allahu, dž.š., i nastave da žive na prijašnji način, posvjećujući Dunjaluku još veću pažnju nego ranije. Zahvalnost, strah i kajanje iščeznu iz njihovih srca i na njihovo mjesto se vrate nezahvalnost, oholost i cinizam. Trenutak u kojem su se suočili sa smrću i Istinu koju su spoznali brzo zaborave, kao da Allaha, dž.š., nikad za milost i još jednu šansu nisu molili.
Neki ajeti u Kur'anu precizno opisuju duševno stanje i stav takvih ljudi:
“On vam omogućava da kopnom i morem putujete. Pa kad ste u lađama i kad one uz blag povjetarac zaplove s putnicima, te se oni obraduju tome, naiđe silan vjetar i valovi navale na njih sa svih strana, i oni se uvjere da će nastradati, iskreno se mole Allahu: ”Ako nas iz ovoga izbaviš, sigurno ćemo biti zahvalni!” A kad ih On izbavi, oni odjednom bez ikakva osnova čine nered na Zemlji! O ljudi, nepravda koju činite da biste u životu na ovom svijetu uživali – samo vama šteti; Nama ćete se poslije vratiti i Mi ćemo vas o onom što ste radili obavijestiti!” (Junus: 22, 23); “Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se inače klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okrećete glave; čovjek je uvijek nezahvalan! Zar ste sigurni da vas On neće u zemlju utjerati ili da protiv vas pješčanu oluju neće poslati, pa da onda sebi zaštitinika nećete naći?” (El-Isra’: 67,68).
Kao što naglašava gore navedeni ajet, čovjek ne može nikada biti siguran da neće ponovo biti izložen istim ili sličnim opasnostima. Kako da bude siguran da će opet biti spašen?!
Sigurno je da niko nema takvu garanciju. Na kraju krajeva, ne može ni jedan spas, bez obzira koliko se on često ponavljao, nikoga spasiti od konačne, neizbježne smrti. Svaki čovjek će umrijeti tačno onda kad mu istekne vrijeme koje je Allah, dž.š., odredio za njegov život. Trenutak smrti se ne može odgoditi. U tom trenutku će čovjek ponovo osjetiti duboko kajanje, ali onda mu ono neće moći pomoći. Ovakvo će biti duševno stanje svih onih koji su svoj život proveli udaljeni od Boga. Allah, dž.š., opisuje duševno stanje takvih ljudi u sljedećim ajetima:
„Kada čovjeka snađe nevolja, on Nama se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila. Tako se nevjernicima čini lijepim ono što rade“ (Junus: 12); „A kad ljude nevolja snađe, oni se Gospodaru svome pokajnički obraćaju, a poslije, kad im On da da okuse milost Njegovu, odjednom neki od njih Gospodaru svome druge ravnim smatraju“ (Er-Rum: 33).
U ovim ajetima su opisani ljudi koji se okrenu Allahu, dž.š., kad ih snađe kakva nevolja.
Ali kad uz Božiju pomoć prođe ta nevolja, oni zaborave svoje obećanje koje su dali Allahu, dž.š., kad su bili u opasnosti, pa se pokažu kao pravi nezahvalnici. Ovo ukazuje da je njihovo kajanje bilo posljedica njihove bespomoćnosti i slabosti koje su osjećali u tim teškim trenutcima. Kajanje vjernika je skroz drugačije prirode. Osjećaj pravog kajanja ne gasi se tako lahko i donosi sa sobom korist. Ono protrese čovjeka i dovodi do temeljnih promjena u njegovom karakteru. Onaj koji osjeća pravo kajanje, provodi svoj život u pobožnosti i nada se Allahovoj, dž.š., dobroti i milosti. Kada takvog čovjeka zadese nevolje i opasnosti koje on uz Allahovu, dž.š., pomoć prebrodi, on ne okreće leđa svom Stvoritelju i ne zapada u nezahvalnost, jer je on svjestan da bi takvo ponašanje i takav stav bili za njega veliki gubitak, kao što je naveDano u prijašnjim ajetima. U Kur'anu, Allah dž š. opisuje psihičko stanje ljudi koji se nalaze na palubi broda koji je u opasnosti da potone i koji su konfrontirani sa smrću, kao upozorenje svim ljudima, jer će tu situaciju doživjeti svaka ljudska duša u određenom momentu. Zbog toga bi svi ljudi trebali iz ovog primjera izvući pouku. Ne smije se biti popustljiv prema negativnoj strani karaktera i čovjek treba realno da preispita svoj karakter. Onda se treba upitati: “Kakvo bi bilo moje duševno stanje u takvoj situaciji? Za šta bih se kajao? Koje bi obećanje dao Allahu, dž.š., kad bi me izbavio iz ove situacije? Šta bi promijenio kod sebe i u svom životu da bi udovoljio Njegovoj volji? Koje bi ciljeve sebi postavio i koje bi ideje pokušao sprovesti u djelo? Čovjek ne mora da počne da razmišlja o ovim stvarima tek kad se nađe u neposrednoj pasnosti. Niko ne treba da se osjeća sigurno, kao da nikad neće doći u situaciju opasnu po život jer mogućnost da dođemo u takvu situaciju postoji kod svakog čovjeka u svakom njegovom dahu. Ali čak i kad nikad ne bi došli u takvu situaciju, jedno je sigurno: Čim nastupi trenutak smrti koji je za svakoga određen, pojavit će se meleki smrti. U tom trenutku, u kojem će se realizirati nepobitna istina o smrti, nevjernici će osjećati duboko kajanje. Jedini način da spriječimo da dođe do ovog kasnog kajanja, kako na ovom Danjulaku tako i na Ahiretu, je da se okrenemo Allahu, dž.š., da Mu ukazujemo poštovanje i zahvalnost, da se bojimo Njegovog Suda i Njegovih zapovijedi koje nam Kur'an predočava i koje treba da slijedimo. Smrt je stalno prisutna. Čovjek treba da prihvati svoju odgovornost i da ne odlaže ispunjavanje svojih obaveza. Svoje ideje i ciljeve treba da sprovodi u djelo sa puno sabura i discipline. Nivo predanosti Allahu, dž.š., i svijest o Allahovoj, dž.š., blizini, treba da bude isto toliko intenzivan kao i u onom trenutku kad je čovjek u opasnosti i kad traži Allahovu pomoć i kad Mu daje obećanje. Predanost Bogu i svijest o njegovoj prisutnosti treba da se održi tokom cijelog života. Najvažnija činjenica, koju moramo stalno imati pred očima je sljedeća: Smisao postojanja na Dunjaluku ogleda se u nastojanju da postignemo Allahovo, dž.š., zadovoljstvo i da Mu pokorno služimo. Sve ostalo, kao npr. uspjeh, bogatstvo, porodica, karijera itd. samo su sredstva koja čovjek treba da koristi da bi se približio Allahu, dž.š. Uzalud se trude oni koji spomenuta sredstva koriste samo za vlastito zadovoljstvo i koji pri tome zaboravljaju i ignorišu, da sve to što imaju dolazi od Allaha, dž.š., radi čega bi Mu se trebali okrenuti i zahvalni biti. Prednosti koje oni misle da imaju na Dunjaluku će vrlo brzo iščeznuti i ni od kakve im koristi na Ahiretu neće biti. U jednom ajetu Allah, dž.š., govori kako će ovi ljudi doživjeti najveće razočarenje na Sudnjem danu:
„Reci: “Hoćete li da vam kažemo čija djela neće nikako priznati biti, čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade? To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred njega izaći; zbog toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati“ (El-Kehf: 103-105).
Ako neki čovjek kroz svoje plemenito ponašanje i visoko moralno držanje nastoji da doprinese Allahovom, dž.š., zadovoljstvu, Allah, dž.š., će ga zaštiti i nagraditi i na Dunjaluku i na Ahiretu. Ako tu mogućnost ne iskoristi na Dunjaluku, žalit će za ovaj propust u onom trenutku kad se pojave meleki smrti. Ovaj propust će postati razlog za vječno kajanje. Kur'an sljedeći način opisuje kajanje ovih ljudi, kad se nađu pred Allahom, dž.š.:
„I reći: „Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!“ (El-Fedžr: 24); „I govoraše: „Kamo sreće da Gospodaru svome nisam smatrao ravnim nikoga!“ (El-Kehf: 42); „Govoreći: „Kamo sreće da sam se uz Poslanika pravog puta držao“ (El-Furkan: 27).
Svako ko želi da izbjegne ovo beznađe i očaj, treba da razmišlja na vrijeme tj. treba da se preda svom Gospodaru i da slijedi Njegove upute.
Harun Yahya