(Šta da vam kažem? Rekao bih vam ono što govorim sebi)
Ne pričam o drugima, o onima koje nazivamo pokvarenima i griješnicima i nepokornima, ne! Govorim o meni i tebi, nama, kad ćemo se mi vratiti Allahu? Mi ne pijemo alkohol, a možda je nekonzumiranje alkohola izgovor i pravdanje nedužnosti naših duša. A možda su naše duše već pijane a da toga nismo svjesni. I to je nesvjesno pijanstvo bez sumnje je opasnije od pijanstva grožđevim sokom. Jesam li ja zaista bolji od lažljivih političara? Da li je tvoje stanje brate bolje od stanja trgovaca-prevaranata? Da li je tvoja riječ sestro pouzdanija od riječi onih žena koje nazivamo posrnulima? Allah Uzvišeni nas je sačuvao velikih i vidljivih grijeha, i neka je Njemu hvala za to. Ali, kakvo je stanje naših srca? Ostavili smo spoljašnjost grijeha, a da li smo ostavili njegovu skrivenost? Jesmo li zaista zavoljeli jedni druge radi Allaha? Da li smo oživjeli značenja bratstva u našim dušama i počeli postupati po njima u našim životima? Da li imamo lijepo mišljenje jedni o drugima, kako nam je naređeno? Da li jedni drugima želimo dobro, uspjeh, visok položaj, kao što to želimo sebi? Da li smo ostavili bojkote, spletke i međusobnu zavist? Da li smo (prema slovu Kur'ana) ponizni prema vjernicima, postupamo li sa njima sa pomirljivo, praštanjem, pristupačnošću? Da li kod nas nema žestine osim prema kafirima neprijateljima, nasilnicima i okupatorima?
Da li smo saosjećajni sa griješnikom kada se kaje, ili ga proklinjemo ne znajući da on možda noć provodi plačući nad svojim grijehom, dok mi sami provodimo noć tješeći svoj ego radošću zbog učinjenih ibadeta, kao da smo dobili garanciju da su nam primljeni?
Ne govorim ovdje o lijepim džamijskim predavanjima i vazovima. Ciljam na sebe i tebe i nas, naše postupke prema bračnim drugovima i djeci, daleko od očiju svijeta. Govorim o našem odnosu prema komšijama, kolegama, rodbini, posebno u trenucima neslaganja i uzbuđenja, o našem odnosu kada provodimo neku političku, trgovačku, lidersku aktivnost. Govorim o našem ponašanju kada poslujemo pod pritiskom i postojanjem proaktivnih zahtjeva da budemo briljantni u svakom pokretu mišića ili aktivnosti nervnih ćelija – da li je u svim ovim situacijama, visokocijenjeni islamski moral bio uz nas? Da li smo se držali propisa šerijata, i svojstava obaveznih za vjernike jedne prema drugima?
Pogledao sam u svoje srce, pa se uplaših da će se skameniti bez pominjanja Allaha, da će postati stjecište strasti. Jer, kad se uskrate djela pokornosti, srce se osuši kao drvo bez vode čije se grane sasuše. Kako je ovo stanje ružno. Moj život nema značenja kada se srce pokvari, makar i izvršavao ibadete. Da li patiš, brate muslimane od ovoga od čega i ja patim? Zdravlje srca nije u tvrdnjama, već u stalnoj ponavljanoj vezi sa Allahom Uzvišenim, pominjanjem Njega, ahlakom, izvršavanjem naređenog, klonjenjem od zabranjenog, vraćanjem nakon što smo se od Njega udaljili, traženjem oprosta i kajanjem iskrenim. Allaha Uzvišenog ne možemo prevariti spoljašnjošću i obredima. Zbog toga, „reci teatralnima da ne glume jer Onaj koji ih prati sve vidi“.
Šta se to desilo sa mojim okom iz kojeg nikako ili sasvim malo ne proviru suze? Šta je sa mojim srcem koje vrlo malo pati i ako se ogriješilo o Allahovu veličinu, i ako srce moje ima vrlo malo opskrbe a jako dug put je pred njim? Da, nova škola mi je dala korisne informacije, ali nije naučila moje srce skrušenosti, niti je moje oči navikla na suze. Zbog toga sam se lako predao dunjalučkim ukrasima i njegovoj privlačnosti. Okrećem se oko sebe tragajući za ljudima mehkih srca i suznih očiju. Osjećam se kao stranac, poput Saliha u narodu Semud. Da li se i ti nekad osjećaš kao ja? Šta se desilo sa mojim suzama pa potocima teku zbog glumca koji je umro, ili kluba koji je pobijedio ili izgubio utakmicu? Zašto mi se srce ne skruši i skrši pred pominjanjem Allaha, zašto mi oko ne ostaje ni jednu noć budno na Allahovom putu, pa mi na ovom svijetu više nije nikakve slasti koju bih osjetio ostalo? Kada nestane skrušena srca i suzna oka, trijumfuje globalizacija materijalizma, i svim ovosvjetskim štetnostima se otvara put bez otpora.
Kada je povratak Allahu? Mihrab je ostao bez toplote imana, namaz vrlo malo odvraća od razvrata i zla. Savladao ga je mehanizam pokreta i automatizam, a buktinja iskrenosti se ugasila. Odakle će nam doći uspjeh, kako da ostanemo na putu upornosti i nastavimo svoje putovanje ka Gospodaru?
Naša Ka'ba se nije promijenila, tavaf oko nje je neprekidan, nikad više hadžija i onih koji obavljaju ‘umru. Ali hladnoća formalnosti je doprla i do svetosti, telbiju izgovaramo nesigurni u spremnost da se pozivu stvarno odazovemo, sveta mjesta kao da gube svoju veličinu zbog svega što učiniše ruke naše. Šta da ti kažem o postu koji se zalutao negdje u dolinama običaja, učenju Kur'ana od kojeg se više koža ne ježi strahopoštovanjem, sadaki koja je zanemarena i minimizirana? Na ovo vam se žalim, braćo moja i sestre! Od svega ovoga nema izbavljenja osim u iskrenom povratku.
Stvarni povratak Allahu Uzvišenom je u angažovanosti (ne lijenosti) na putu strpljivih i Njemu zahvalnih, uzimanjem „municije“ i opskrbe od svakog ko je uspio na putu povratka. Oživimo u srcima značenje straha i nade. Vjernici, oslobodimo se okova Dunjaluka, ne bježanjem od njega, već njegove blagodati preselimo iz srca u ruke, da upravljamo njime a ne da on upravlja nama. Uronimo u traženje Allahove ljubavi i čeznuća za Njim, obuzdajmo se zadovoljstvom Njegovim davanjem, oslonimo se samo na Njega, i budimo sigurni jedino u Njega!
Kako je lahko vratiti se Allahu nakon odmjetništva, i uputiti se putem Njegovim nakon zablude, a kako je težak prvi stepenik ka tome, jer na njemu stoji šejtan koji nas ubjeđuje da se vratimo nazad a ne da koraknemo naprijed. Srećnik je onaj koji slomi prvi stepenik, a nesrećnik je onaj koji se uplaši, povuče i dezertira sa puta povratka prije prvog koraka.
Vrata su otvorena, noću i danju! Hoćemo li pohitati ka njima, skrušeno se kajući?
Abdul-Aziz Kuhejl
Preveo i priredio: Zencefil