Hodočašće je alegorija ljudskog života na zemlji. Ono ispoljava unutrašnje putovanje do istine i duhovnog otkrića. Hodočasnici iz dalekih zemalja okupljaju se u centru ponukani duhovnim magnetizmom. Stoga, hodočašće se smatra načinom preko koga čovjek pokušava da dosegne Osnovnu Istinu, i da živi u punoj harmoniji sa sobom i svojim okruženjem. Većina religijskih tradicija naglašavaju taj aspekt hodočašća i daju mu glavnu ulogu u religiji.
Hodočašće u judaizmu
Najranija kazivanja o hodočašću u judaizmu dolaze iz Geneze, priče o Ademu i Havi, u kojoj se dobri odnosi sa Bogom zatežu, što uzrokuje ljudsku patnju i borbu koja čovjeka tjera ka pokajanju Bogu. Jevreji vjeruju da su u izgnanstvu od kada je Bog izabrao Ibrahima, a.s., da bude otac Božijeg odabranog naroda, te kada je Bog tom narodu obećao zemlju. Za vrijeme Musaa, a.s., Jevreji su protjerani u Egipat, a potom u pustinju, te konačno, počeli su sa naseljavanjem u Palestini.
Druga knjiga Samuilova kazuje kako je Davud, a.s., osvojio Jerusalim i donio Škrinju Saveza u grad. Za Jevreje Škrinja je bila simbol Božijeg prisustva u njihovoj sredini, tako da je Jerusalim postao središte jevrejskog identiteta.
U Jerusalimu se svake godine slave tri festivala, a jevrejskim porodicama je naređeno da uzmu učešća u tom gradskom hodočašću (Deuteromony: 16: 16). Ta tri festivala su poznata kao hodočašća. To su Pesah (Passover) ili Gozba neostavljene mlade, Šavout, ili Gozba sedmica, te Sukkot ili Gozba šatora. Ova tri festivala iskazuju važne događaje iz jevrejske historije (Egzodus: 34:18-23).
Pesah obilježava egzodus iz Egipta i izraelsko oslobađanje od ropstva. Sedam nedjelja se broji od početka Pesaha do gozbe Šavouta, koji obilježava izdavanje Deset zapovjesti. Sukkot je devetodnevni festival koji obilježava šatore u kojima su Jevreji živjeli četrdeset godina u pustoši. Drugo ime ovog festivala je Sezona našega veselja. Hram u Jerusalimu je bio centar jevrejske religije sve do njegovog uništenja 70. CE god.i svi koji su bli u mogućnosti dužni su bili posjetiti ga i priložiti žrtvu u toku spomenutih gozbi.
Zapadni zid originalnog hrama, poznat kao Zid plača, pripada starom gradu Jerusalima i bio je najsvetija strana za Jevreje cioniste. Jevreji iz svih zemalja svijeta periodično idu u hodočašće svetih krajeva Jerusalima.
Hodočašće u kršćanstvu
Kršćanstvo naučava da je čovjek sprva bio srećan u edenskim vrtovima, ali da je tamo Bogu zgriješio i dobio izgnanstvo iz svoga „zemaljskoga raja“. Bog ga nije odbacio već mu je dao nadu oglašavajući dolazak sina Božijega koji će nadvladati đavola i vratiti čovjeku njegovu izgubljenu kuću. Kršćanstvo vidi čovjeka da stoji između sjećanja na život u raju i njegove čežnje da se u njega ponovo vrati. To znači da kršćanin treba da smatra svoj zemaljski život kao hodočašće se dok ne postigne svoju vječnu kuću mira. Iz ove perspektive, konkretni aspekti hodočašća – posebna destinacija, obrede i liturgije sve zajedno imaju malu važnost. Ključ pravog kršćanskog hodočašća je odanost sjećanja na Isusa. Vjernici posjećuju mjesta koja ih podsjećaju na svoga Gospodara u njegovom zemaljskom životu. Za većinu ljudi, hodočašće je, bez sumnje, najsvetije djelo koje se treba uraditi; a za većinu kršćana, Jerusalim je asocijacija za zemaljski život Isusa. Zato, od početka hodočasnici su putovali do Palestine iz prostog razloga kako bi iskusili i doživjeli mjesta u kojima su se razni biblijski događiji desili.
Mnogo kršćana poistovjećuje hodočašće sa središtem „duhovne snage“ – snage koja liječi slabost, rješava probleme, ispunjava želje, i pruža oproštaj grijehova. Hodočasnici se u ovom smislu smatraju efikasnijim od drugih. Prvenstveno u 19. i 20. stoljeću izvjestan broj novih mjesta hodočašća je otkriven i razvijen, često kao rezultat viđenja Djevice Marije u njima.
Hodočašće u hinduizmu
Hodočašće je duboko ukorijenjeno u indijskoj kulturi. U Indiji postoji mnogo mjesta za hodočašće što cio subkontinent čini jednom svetom cjelinom za hinduse. U Vedama, najvažnijim hindu spisima, planinske doline i riječni slivovi su opisani da bogovi u njima žive. Prednost putovanja na takva mjesta je spomenuta, ali sami čin hodočašća nije posebno spominjan. Puno je razloga što hindusi odlaze na hodočašće. Prvi razlog je što se to smatra odanošću prema Bogu. Mnogi hindusi smatraju da će im to uvećati njihova dobra djela i da će ih približiti spasenju. Drugi hindusi idu na hodočašće da bi ispunili zavjet i zahvalili se Bogu zato što su imali dobru ljetinu ili su prošli na ispitu. Neki od njih idu da bi izbrisali loša djela, dok drugi idu da bi odali počast svojim mrtvim. Puno hodočasnika ponese kući krčag riječne vode i druge stvari koje smatraju svetim. Za hinduse, kao i za odanike drugih religija, hodočašće ima posebno duhovno značenje. Stoga hinduizam dozvoljava osobno naginjanje prilikom bogoslužja, pa se način i važnost hodočašća može pojedinačno mijenjati. Hindusi poštuju koncept koji kaže da je Dharma jednako Karmi, ili da je religija moralni ispravni akt, te da je hodočašće njegov esencijalni dio. Zato griješnik koji traga za pročišćenjem savjetuje se da ode na naporno hodočašće da bi oslobodio svoju dušu od putenih grijehova i zaslužio spasenje. Još od ranih vremena hodočasnici su zauzimali visok nivo poštovanja zbog njihovih poteškoća koje su podnosili u svojoj odanosti vjeri. Jedna od stotinu destinacija hodočašća koja je atraktivna za milione ljudi svake godine, i možda najpoznatija, jeste Varanasi, sveti grad i dom za 50.000 hindu svećenika. Historijski posmatrano, ovaj grad je služio kao centar za hindu bogoštovlje i hodočašće u razmaku od gotovo 3.000 godina, što ga čini možda najstarijim svetim gradom u svijetu koji je u kontinuirano bio svo vrijeme u funkciji. Među nekoliko stotina svetinja u Varanasi najvažniji je Zlatni hram koji je posvećen Šivi. Grad je, također, okružen svetim putem Panch Koshi koji je dugačak 35 milja. Odani hodočasnici koračaju njime i prelaze ga za šest dana, posjećujući duž njega mnoge svetinje, hramove i parkove. Drugi primjer centra hindu hodočašća su Četiri Dhame (prebivališta) koja predstavljaju četiri tačke na kompasu koje sažimaju indijski subkontinent.
Hodočašće u islamu
U sjećanju na iskušenja Ibrahima, a.s., i njegove porodice u Mekki, u što spada i Ibrahimova volja da žrtvuje svoga sina Ismaila, a.s., kako bi izvršio Božiju naredbu, muslimani, barem jednom u životu, odlaze na hodočašće obilazeći sveti grad Mekku. To hodočašće u Mekku i u njeno okruženje, poznato kao hadž, peti je stub islama. Hadž je od Uzvišenog Boga obavezno hodočašće za sve muslimane koji su u stanju da ga obave, dočim hodočašća u drugim religijama su po izboru, odnosno neobavezna su. Porijeklo i historija takvih hodočašća kazuje da su ona potekla od ljudi nakon što je narod izmislio svoje religije, te da je cilj tih hodočašća određen od strane samih hodočasnika: na primjer, čišćenje od grijeha ili posebni blagoslov za hodočasnike.
Stvarni značaj mjesta hadža u Mekki je zato što je ona prvo mjesto gdje je sagrađen hram za obožavanje Jednog i Jedinog Boga; dočim, drugi hodočasnici crpe važnost iz svojih veza za rođenje, smrt, sahranu proroka ili sveca.
Obredi koji se na hadžu obavljaju sjećaju na Ibrahima, koji je praotac Jevreja, kršćana i muslimana, podjednako.
Prije obavljanja obreda hadža, hodočasnici ulaze u stanje posvjećenja poznatog kao ihram. Posebni obredi hadža uključuju kruženje oko Ka'be sedam puta, poznato kao tavaf; trčanje sedam puta između brežuljaka Safe i Merve, poznato kao sa'j; stajanje na Brdu milosti (Arafeh); bacanje kamenčina na kamenim stubovima, poznato kao el-džemerat; te klanje ovce ili ovna i dijeljenje njihovog mesa siromašnim, poznato kao kurban (žrtvovanje). Vrijeme i način obavljanja tih obreda je uzeto od Poslanika Muhammeda, a.s., jer je tako naredio Allah, dž.š.
Tokom hadža od hadžija se traži da se fokusiraju i usredsrijede svoju pažnju i odanost samo Allahu, dž.š., kako bi zaradili Njegov obećani oprost. Hodočasnici dolaze iz raznih krajeva svijeta; oni se razlikuju u po svojoj kulturi, rasi i boji, ali to nije prepreka, jer oni mole Jednog Boga koji ih okuplja pod Svoju uputu i zaštitu. Poslanik Muhammed, a.s., je svim muslimanima poručio na propovjedi koju je održao za vrijeme hadža, da superiornost nema nikakve veze sa čovjekovom rasom, jezikom ili porijeklom. Bez obzira da li je osoba Arap ili nearap, žute, crne ili bijele boje kože. Jedina mjera superiornosti i dobrote čovjeka u islamu jeste njegovo dobročinstvo i svjesnost da Bog postoji.
Prof. Shahul Hameed
S engleskog,
Džemo Redžematović