Uvažena braćo muslimani, jučer smo dočekali Novu hidžretsku godinu, a ispratili staru. Takva je životna putanja čovjeka. Čovjek stalno nekoga dočekuje ili ispraća; ispraća dan i dočekuje drugi, ispraća sedmicu, a dočekuje drugu, ispraća mjesec, a dočekuje drugi, ispraća godinu, a dočekuje drugu. Sve je tako čivjeku zapisano da radi. Svaka godina koja prolazi, svaki dan koji prolazi, svaki sahat koji prolazi, svaki trenutak koji prolazi je u stvari stranica čovjekove knjige koja se presavije i list sa grane koji opada, sve dok ne nastupi smrt: „I kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati“ (En-Nahl: 61).
Trenutak obračuna
Čovjekovo je da svake nove godine zastane barem dva trenutka: prvi trenutak je kada treba sebe svesti završni godišnji račun za prošlu godinu; šta je u njoj ubilježio od dobrih djela, a koja loša djela je zaradio? Šta je za njega a šta protiv njega? Šta je zaradio a šta izgubio? Na šta je zaradio a na šta izgubio? Savjesni trgovac je onaj koji na kraju svake godine sebe preispituje i selektuje zaradu i gubitak pokušavajući da naredne godine umanji gubitke i uveća dobitak. To se tiče gubitka i zarade na ovom svijetu, a šta, tek, mislite o gubitku ili zaradi na Budućem svijetu? Svaki musliman je dužan da zastane i promisli te trenutke i vidi šta je te godine priložio a šta odložio? Šta je u njoj zaradio a šta izgubio? Svjesni i umni narodi razmišljaju o tome šta su napravili. I naš umet (ar.: el-ummetu), treba da jedan tren zastane i preispita sebe šta je doprinio da se riješi pitanje Palestine, Čečenije, Kašmira, Afganistana, Iraka, i dr. Kao i o pitanjima koja sežu u prošlost. Da li je naš umet izvršio svoju zadaću i odužio svoj dug po navedenim pitanjima. Zasigurno da nije. Ovo propitivanje je indikacija života, savjesti i vjerovanja, jer onaj ko sebe kori, ispravlja i preispituje taj će se smatrati razboritim čovjekom, a onaj ko nema snage da sebe prekori i prizna grešku, a uz to gaji iluzije, onda od takvoga treba biti što dalje: „Oni govore da će u Džennet ući samo jevreji, odnosno samo kršćani. – To su puste želje njihove! – Ti reci: “Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!” A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati“ (El-Bekare: 111- 112);
Džennet se ne dobija po adresama, imenima niti tvrdnjama: „To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača; a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda“(En-Nisa’: 123-124).
Dakle, taj trenutak je na kraju godine.
Trenutak razmišljanja
Drugi razlog za razmišljanje o ovom događaju, jeste hidžra, za koju je Omer, ibn el-Hattab zajedno sa muslimanima bio nadahnut da je učini početkom historije ovog umeta. Početak historije ovog umeta nije rođendan Poslanika, s.a.v.s., niti njegovo poslanstvo, dan njegovog preseljenja na Bolji svijet, niti njegova pobjedan u Bici na Bedru, niti oslobađanje Mekke, već su napravili da ova historija započne od hidžre Vjerovjesnika, s.a.v.s. Hidžra se nije desila u mjesecu muharremu, već u mjesecu rebi'u-l-evvelu, ali je Omer, r.a., zajedno sa ashabima odlučio da započnu godinu sa prvim muharremom. Uzeli su ovaj cijenjeni događaj kao začetnik historije ovog umeta. Da vidimo da li je ovaj događaj zaslužuje to? Da on je zaslužan da bude to. Allahovi poslanici su, dakle, veliki broj njih, činili hidžru, ali njihova hidžra nije bila nalik hidžri Muhammeda, s.a.v.s. Ibrahim, a.s., je činio hidžru: „I Lut mu jedini povjerova! A Ibrahim reče: “Ja se selim onamo kuda mi je Gospodar moj naredio, jer je On, uistinu, silan i mudar” (El-Ankebut: 26); “Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio” – reče – “On će me kuda treba uputiti“ (Es-Saffat: 99). Tako je izišao iz svojeg grada i pošao u drugi grad u Palestini gdje se nastanio i tamo umro. Taj grad se prozvao po njegovom imenu Halil Ibrahim (Hebron). Musa, a.s., je napravio hidžru, ali to je bilo prije njegovog poslanstva kada je izišao iz Misira (Egipta) nakon što je nehotice ubio izvjesnog Kopta, pa mu je neki čovjek sugerirao: „I jedan čovjek s kraja grada dotrča: “O Musa,” – reče – “glavešine se dogovaraju da te ubiju; zato bježi, ja sam ti zbilja iskren savjetnik.” I Musa iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. “Gospodaru moj,” – reče – “spasi me naroda koji ne vjeruje!“ (El-Kasas: 20-21). Potom je otišao u Medjen u kojem se oženio i tamo živio deset godina zajedno sa starcem čiju je kćerku oženio. U tih deset godina se ne spominje da je neki posao radio. Bio je dobar mladić, čestit suprug i iskren prijatelj. Deset godina je tamo živio ovaj čovjek ali bez ikakve naročite uloge.
Hidžra i nova zajednica
Hidžra Muhammedova, s.a.v.s., nije identična hidžri Musaovoj, a.s., kada je svom narodu rekao: “Od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao, pa mi je Gospodar moj mudrost darovao i poslanikom me učinio“ (Eš-Šu'ara: 21). Hidžra Muhammedova, s.a.v.s., nije bila puko bježanje od nedaća ili poteškoća, već je bila svesrdno traganje za formiranjem nove zajednice, islamske zajednice u pravom smislu te riječi. To je bio angažman u cilju uspostavljanja zajednice i izgradnje umeta i nove države koja će se oslanjati na božanstvenost, humanost, etičnost, internacioanalnost. To je bio cilj Muhammedov, s.a.v.s., u toj sjelidbi. I, zaista, uspio je da uspostavi takvu državu i da formira željenu zajednicu i umet koji je najbolji koji se ikada pojavio među ljudima. Međutim, ako je bio u mogućnosti da u Medini formira sve to, onda se uspjeh odnosi na period formiranja u Mekki, na mekkanski period, a ne, kako reče jedan ograničeni kuvajtski publicista, da je Muhammed, s.a.v.s., bio neuspješan u tom periodu jer nije ostvario svoj cilj. Krupne li su riječi koje izlaze iz njegovih usta. Nije ništa, osim laži izgovorio, jer Poslanik, s.a.v.s., nije ni u kom slučaju bio neuspješan, već je u mekkanskom periodu, koji je trajao 13 godina, uspio da postavi temelje novog društva. Dakle, nije podigao već postavio temelje građevini. Temelj može da bude dva-tri metra, ali na njega se može sagraditi građevina od pedeset metara, kao što veli jedan pjesnik:
Iz skromnosti sakrio je temelje od očiju ljudi,
Nakon što je podigao građevinu čvrstu.
Mekkanski period je bio period osnivanja. To je period (doma) Daru-l-Erkama bin Ebi el-Erkama u kome je Poslanik, s.a.v.s., elaborirao svoje principe, vrijednosti i učenja svojim odanim drugovima praveći prvu generaciju za islam koja će pronijeti Poslanicu nakon njega i dostaviti poziv čitavom svijetu. To je formirana generacija koja je začeta u Daru-l-Erkamu. U mekkanskom periodu objavljeno je oko osamdeset sura koje je saopštavao Poslanik, s.a.v.s., svojim ashabima a koje su oni prihvatali i živjeli sa njima, uz njih i za njih. Živjeli su mahammedanski i kur'anski. U tom mekkanskom periodu Allah, dž.š., je objavio Poslaniku, s.a.v.s., sljedeće ajete: „O ti, umotani! – probdij noć, osim maloga dijela; polovinu njezinu ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati“ (El-Muzzemmil: 1-5). Allah, dž.š., ga priprema za teški teret koji ga čeka. Zato treba da se spremi u noćnoj i kur'anskoj školi: „Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati“, pa se zato spremi za te teške riječi i veliki teret sa Kur'anom i noćnim namazom. Mekkanski period je period izgradnje takve generacije i dostavljanja poziva na način koje je Poslanik, s.a.v.s., pronašao. Dostavio ga je svojoj porodici, rođacima, bližnjima, Kurejševićima i onim oko njih, dostavljao ga je svake godine onima koj su dolazili na hadž, dostavio ga je u Taif kada je bio na tom nelagodnom i poznatom putovanju, dostavio ga je svima onima kojima je bio u mogućnosti. Dozvolio je ashabima da se isele u Abesiniju dva puta bježeći sa svojom vjerom. Poslanik, s.a.v.s., je nastavljao sa dostavljanjem svoga poziva svim arapskim plemenima i nikada nije gubio nadu u Allahovu milost niti bi klonuo duhom ili odlagao oružje, sve dok mu Allah, dž.š., nije pripremio tu grupu ljudi iz Jesriba (Medine) iz plemena el-Evs i el-Hazredž koji su pomogli Njegovu vjeru. Kada im je predložio prihvatanje islama, grudi su im se prostranim učinile, a srca otvorila pa su ušli u ovu vjeru. Bili su malobrojni a onda im se brojnost uvećala. Poslaniku, s.a.v.s., su dali prisegu na hodočašću u Mekki. To je bilo duplo davanje prisege na Akabi. Na drugom davanju prisege na Akabi obećali su mu da će ga štititi kao sebe is svoju familiju. Sve se to desilo u mekkanskom periodu. Medinski period se oformio u Mekki, jer da nije bilo mekkanskog perioda ne bi bilo hidžre u Medinu. Zato priča o neuspjehu Muhammeda, s.a.v.s., u mekkanskom periodu je nepromišljen govor koji vrijeđa Allaha i Njegovog Posalnika, s.a.v.s., i znak je lošeg shvatanja životopisa Muahmmeda, s.a.v.s.
Proslava islamskih praznika
Povodom hidžre imamo pravo da se ponosimo i dičimo. Jedan brat me preko web stranice www.islamonline.net pitao, zašto se muslimani ne zainteresuju i ne raduju povodom nastupanja Nove hidžretske godine kao što se interesuju hrišćani i raduju povodom nastupanja nove gregorijanske godine? To je zaista škakljivo pitanje. Jer postoje oni muslimani koji smatraju bilo koje slavlje ili zainteresovanost za priču o islamskim obilježjima: hidžri, isra’-i mi'radžu, mevludu Muhammeda, s.a.v.s., bici na Bedru, oslobođenju Mekke, te bilo kojem događaju iz životopisa Muahammeda, s.a.v.s. dakle, bilo koja priča o navedenim događajima, novotarijom u vjeri, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u Vatru. Međutim, ovo uopšte nije ispravno. Ono što osuđujemo u okviru ove priče jesu veselja u koja su protkane radnje suprotne šerijatu i onome za što nema legitimiteta u islamu, kao što se dešava u nekim mjestima kada se proslavlja rođenje Muhammeda, s.a.v.s., te nekih dobrih ljudi i evlija. Međutim, kada iskoristimo ovu priliku za proučavanje životopisa Poslanika, s.a.v.s., njegovog lika i djela, kao i njegove opšte i vječne Poslanice koju je Allah učinio da bude milost svjetovima, koja je onda to novotarija i zabluda!? Kada govorimo ljudima o ovim događajima mi ih podsjećamo na veliku blagodat a podsjećanje na to je legalan i pohvaljen čin. Uzvišeni Allah kaže: „O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, a i vojske koje vi niste vidjeli – a Allah dobro vidi šta vi radite – kad su vam došle i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali“ (El-Ahzab: 9-10). Podsjeća nas na bitku na Hendeku ili Bitku saveznika (Ahzab) kada su plemena Kurejš, Gatafan i njihovi pomagači napali Poslanika, s.a.v.s., i muslimane na svom kućnom pragu i opkolili grad sa svih strana želeći da izvrše genocid nad novopridošlim muslimanima i da ih iščupaju iz korijena, pa ih je Allah spasio od takve zamke i poslao na njih vjetar i vojsku meleka koju ljudi nisu mogli vidjeti. Allah ih podsjeća na taj događaj. Sjetite se i vi toga i nemojte zaboraviti na te događaje, a to znači da moramo pamtiti te blagodati i da ih ne smijemo zaboraviti. U drugom ajetu se kaže: „O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su neki ljudi htjeli da vas se dočepaju, a On je zadržao ruke njihove. I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!“ (El-Ma'ide: 11). Podsjeća ih na planove Jevreja iz plemena Benu Kajnuka’ da ubiju Poslanika, s.a.v.s., ali je Allah otkrio njihove zamke i otklonio spletke: „I nevjernici počeše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje“ (Ali Imran: 54). Podsjećanje na blagodati je potrebno. Zato podsjetimo se na ove blagodati i podsjetimo ostale muslimane na te događaje i pouke i poduke iz njih. Zar je u tome sramota? Zar to da bude novotarija i zabluda?!
Muhammedanska Poslanica
S druge strane, priča o ovim znamenitim događajima u životu Poslanika, s.a.v.s., poput priče o hidžri, bitci na Bedru, oslobođenju Mekke, i dr. predstavlja otjelovljenje muhammedanske uzoritosti. Nama je naređeno da se povodimo za primjerom Poslanika, s.a.v.s., i da ga uzmemo za najvišeg uzora. Allah je u njemu usadio sve vrline koje su razdijeljene svim prijašnjim poslanicima. Uzvišeni Bog mu je spomenuo nekoliko poslanika, a potom rekao:
90. Njih je Allah uputio, zato slijedi njihovu Pravi put” (El-En'am: 90). Povodi se za primjerom svih vjerovjesnika. Zato je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Poslan sam da usavršim plemenite ćudi kod ljudi“. Allah je u njemu upotpunio sve moralne vrijednosti koje je raspodijelio kod ostalih, zato smo dužni da slijedimo njegov primjer: „Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje“ (El-Ahzab: 21). Primjer za sve; za odnos prema Allahu, dž.š., prema Njegovim robovima, bez obzira bili mu pomagači ili protivnici, pristalice ili oponenti. Njegova biografija je prepuna raznih detalja dtako da svaki čovjek može uzeti neki segment da be se poveo za njim. Što je za razliku od nekih vjerovjesnika za kojima se možemo povesti na nekom mjestu, a na drugom ne bi mogli. Možemo da se povedemo za Isaom, a.s., u njegovom odricanju od ovog svijeta (zuhdu) i njegovih ukrasa, ali se ne možemo povesti za njegovim primjerom supruga, jer se nije ženio, niti oca ili đeda, niti se možemo poslužiti njegovim primjerom u ratu jer nije ratovao niti davao sklapao primirja, kao što se ne možemo povesti za njegovim primjerom u bogatstvu jer nije posjedovao nikakvog imetka, isto tako ne možemo se povoditi za njegovim primjerom vladavine jer nije bio vladar. A što se tiče Muhammeda, s.a.v.s., za njegovim primjerom se možemo povesti u svim navedenim situacijama. Momak se može povesti za njegovim primjerom u doba mladalaštva, jer se on oženio u dvadeset i petoj godini života, kako je proveo one godine od punoljetstva oko deset godina. Onaj ko ima jednu ženu može da se posluži njegovim primjerom jer je on živio sa svojom suprugom oko petnaest godina, dakle većinu bračnog života. Kao što se može povesti za njegovim primjerom onaj ko ima dvije ili više žena, jer je kraj svog života proveo sa više žena obzirom da su misionarske prilike to diktirale. Tako je oženio i mladu i staru, Arapkinju, Israelićanku, nevinu, udavatu, onu sa djecom i onu bez djece. Dakle razne situacije kako bi svako mogao da se priloni njegovom načinu života i nađe sebi uzora u tome. Roditelji mogu naći uzora kako da se odnose prema svojim sinovima i kćerkama, u slučaju smrti ili za vrijeme njihovog života, jer je većina njegove djece preselila na Ahiret za vrijeme njegovog života, osim najmlađe Fatime ez-Zehre, r.a. Ovog Vjerovjesnika, s.a.v.s., je Allah učinio uzorom pa zašto da sebe uskraćujemo za priču o muhammedanskom uzoru. Priča o uzoru u svoje vrijeme je najpogodnije i najaktuelnije. Pravi pedagozi kažu da se treba iskoristiti prilika za odgajanje učenika, da se odgoji sljedbenik kada je za to prilika, da se poveže prilika i odgovarajuća situacija sa ciljanim odgojem. Stoga nema nikakve prepreke da se u ovim prilikama govori o ličnosti Poslanika, s.a.v.s., i njegovoj biografiji poslanici. Jedne prilike je on rekao: „Doista, ja sam milost podarena“. A to je dio kur'anskog citata u kome Allah kaže: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“ (El-Enbija: 107). Poslanik, s.a.v.s., bio je najbolji čovjek u svim situacijama. On je najbolji misionar najbolji vođa u ratu, najboljji predvodnik u namazu, najbolji sudac u presuđivanju, najbolji muftija u davanju fetvi, najbolji suprug u braku, najbolji otac za djecu, najbolji đed za unučad, najbolji čovjek u svim situacijama. Uzvišeni Allah ga je učinio uzorom da bi ljudi vidjeli ljudsko otjelovljeno savršenstvo i živi islam upriličen ispred očiju. Ljudi nisu filozofi da znaju stvari putem teorije i opita, ljudi su u potrebi za praktičnim primjerom, za otjelovljenim idealom kojeg će gledati svojim očima, slušati svojim ušima, osjetiti svojim srcima, a to je bio Muhammed, s.a.v.s., Allahov poslanik i pečat svih vjerovjesnika, a.s.
Stoga draga braćo muslimani, nastojte da proučavate životopis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., učite ga sa njegovog bistrog vrela, Kur'an-i Kerima, te Sunneta i knjiga sire i historije, kao i iz drugih izvora kako bi oživjeli u sebi ovog časnog Poslanika, s.a.v.s., i za njim se povodili, te da bi vam bio divan učitelj i divan uzor.
Molim Allaha, dž.š., da nas usreći u našoj vjeri, da nam obasja pute, da nam podari uspjeh. Ovo kazah moleći Allaha, dž.š., da meni i vama oprosti. Molite Ga za oprost jer On oprašta i milostiv je. Molite Ga odazvat će vam se.
Jusuf el-Qaradawi
S arapskog,
Džemo Redžematović