Uzvišeni Allah u Kur'anu kaže:
„Allah neće nazvati zalutalim narod koji je na Pravi put uputio prije nego što učine ono što im je On zabranio. – Allah zaista sve dobro zna“.[1]
Allah je u Svojoj časnoj Knjizi vjernicima objasnio one propise za koje je znao da se u njima nalazi njihova sreća na ovom i Budućem svijetu, kao i njihova korist bilo pojedinačna ili kolektivna. Kur'an je objašnjenje tih propisa iskazao na dva načina:
Pojašnjavanje propisa bez postavljanja pitanja
Prvi: Osnovni i najprisutniji način je upućivanje direktnih naredbi ili zabrana vjernicima bez prethodno postavljenog pitanja od strane adresata. Na taj način prvo ih doziva oslovljavajući ih sa vjerovanjem (imanom) pripremajući ih da saslušaju, te podstičući ih na rad i pokornost, usmjeravajući ih na te propise kao integralne djelove vjere, ugovora i zavjeta sa Bogom:
„O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene“[2]
„O vjernici! Propisuje vam se post“.[3]
„O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet“.[4]
„O vjernici, zapišite kada jedan od drugog pozajmljujete do određenoga roka“.[5]
Postoje i drugi obligatorni ajeti koji počinju sa pozivanjem vjernika.
Ponekad uvod u propisivanje neke odredbe započinje pozivanjem Vjerovjesnika, s.a.v.s., ali se ta odredba odnosi na sve:
„O Vjerovjesniče, kada htjednete žene pustiti, vi ih u vrijeme kada su čiste pustite, a onda vrijeme koje treba proći brojte“.[6]
„O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastovane biti. A Allah prašta i samilostan je“.[7]
A ponekad spominje se određena naredba ili zabrana bez prethodnog pozivanja:
„I neka vam zakletva Allahom ne bude prepreka u ispravnom životu, na putu čestitosti i u nastojanju da pomirite ljude. – A Allah sve čuje i sve zna.“[8]
„Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete, ali će vas kazniti ako pod zakletvom nešto namjerno učinite. – A Allah prašta i blag je.“[9]
„Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja; i nije im dopušteno kriti ono što je Allah stvorio u maternicama njihovim, ako u Allaha i u onaj svijet vjeruju. Muževi njihovi imaju pravo da ih, dok one čekaju, vrate ako žele dobro djelo učiniti.* One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu – samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen. – A Allah je silan i mudar.“[10]
„Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati.“[11]
„Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine onima koji žele da dojenje potpuno bude. Otac djeteta ih je dužan prema svojoj mogućnosti hraniti i odijevati.“[12]
I tako postoje još drugih obligatornih ajeta u Kur'an-i Kerimu koji ne započinju sa pozivanjem vjernika. Ovakvi načini, kojim prijethodi pozivanje vjernika i kojim ne prethodi, su osnove prilikom obznanjivanja onih propisa za koje ljudi trebaju znavati i poštovati.
Pojašnjavanje propisa sa prethodno postavljenim pitanjem
Što se drugog načina pojašnjavanja propisa u Kur'anu tiče, on dolazi sa prethodno postavljenim pitanjem. To je u slučaju kada se želi pojasniti neki propis o kojem ranije nije bilo riječi a ljudima je stalo da to znaju pa su za za njega pitali. Ili, pojašnjenje neke stvari o kojoj je od ranije objavljen propis, ali su ga ljudi različito tumačili i shvatali, pa je bilo neophodno njegovo razjašnjenje, pa su iz tog razloga pitali kako bi im bilo jasno i razotkriveno.
Kur'an-i Kerim je zabilježio nekoliko pitanja upućenih Poslaniku, s.a.v.s., u kojima su spomenuti i odgovori. U suri El-Bekare ta pitanja su:
Prvo: Došao je jedan Arapin kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i upitao ga: „Da li je naš Gospodar blizu, pa da Mu šapućemo ili je daleko, pa da Ga (glasno) dozivamo?“ Potom je objavljen ajet:
„A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.“[13]
Zato učenjaci kažu da ne treba dizati glas prilikom činjenja ibadeta i upućivanja dove osim u mjeri koja neće narušiti skrušenost niti pričiniti žamor kod slušalaca.
Drugo: Prenosi se da su ashabi pitali o mlađaku koji se početkom svakog mjeseca pojavljivao tanko poput konca, zatim se uvećavao sve dok se ne bi zaokružio a potom se vraćao kakav je bio, pa su objavljene riječi Allaha:
„Pitaju te o mlađacima. Reci: “Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk“.[14]
U ovom slučaju, Allah nije tretirao samo pitanje ili uzrok pojave mlađaka, već je govori o drugim aspektima koji su korisni za ljude prilikom određivanja vremena za ibadete, poput posta i hadža, te o propisima međusobe saradnje, trgovini i vraćanju duga. Kur'an je primjenio prirodni način pojašnjavanja u kojem su izjednačeni oni koji znaju i oni koji ne znaju, a to je određivanje vremena lunarnom godinom koja ne zavisi od poznavanja (astronomskog) računanja. Kur'an uvijek upućuje na prirodna sredstva spoznaje koja su imanentna svim ljudima.
Treće i četvrto: Kur'an na mnogo mjesta podstiče ljude da udjeljuju od svog imetka, pa su pitali šta i kome treba da udjeljuju? Onda su objavljene riječi Uzvišenog:
„Pitaju te kome će udjeljivati. Reci: “Imetak koji udjeljujete neka pripadne roditeljima, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima; a za dobro koje učinite Allah sigurno zna.”[15]
“I pitaju te koliko da udjeljuju. Reci: “Višak!” Eto, tako vam Allah objašnjava propise da biste razmislili.“[16]
Na ovaj način Kur'an pojašnjava vjernicima šta da udjeljuju, rekavši da su to stvari koje im nisu neophodne, kao ni onima koje izdržavaju, kao što im je objasnio i kome da udjeljuju taj višak.
Peto: Vjerovjesnik, s.a.v.s., je krajem mjeseca džumdade-l-uhra, a početkom redžeba, koji je jedan od svetih mjeseci, poslao neke ashabe u borbu, pa su u toj borbi pali u zarobljeništvo. Gotovo svi ashabi su pitali o propisu borbe tokom svetog mjeseca, što je bio povod da Allah objavi sljedeći ajet:
„Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: “Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći grijeh kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja!“[17]
U ovom ajetu On im je objasnio da je borba u svetom mjesecu velikih grijeh, potvrđujući time svetost mjeseca, međutim, naglasio je da postoje i druge stvari koje su mnogo veći grijeh: odvraćanje od Allahovog puta, nevjerovanje u Allaha, zabrana ulaska u Ka'bu i izgon stanovnika Mekke. Sva ova nedjela mušrika i njihove družine su kod Allaha veći grijeh od borbe u svetom mjesecu. Zato su učenjaci rekli da se od dva zla koja se nameću vjernicima mora odabrati manje.
Šesto: Mnogi ashabi su okusili štetu od vina i kocke pa su pitali o njihovom propisu pa je Allah objavio ajet:
„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.”[18]
Ashabi su shvatili zabranu alkohola i kocke i spoznali da se moraju kloniti uzroka svega što uvećava nedaće njihovim uzrokom. Allah nije htio da apsolutno zabrani alkohol već je to uradio postepeno kako bi ljude pripremio da bolje prihvate uopćeni propis zabrane.
Sedmo: Kur'an-i Kerim je uveliko upozoravao na opasnost eksploatacije imetka siročadi, i objavio mnoge prijeteće ajete zbog kojih su se ljudi našli u nedoumici: da li da se odvoje od njih pa da se zbog toga osjećaju odbačenim, ili da se sa njima pomiješaju i koriste dio njihovog imetka?
„I pitaju te o siročadi. Reci: “Bolje je imanja njihova unaprijediti!” A ako budete s njima zajedno živjeli, pa oni su braća vaša, a Allah umije razlikovati pokvarenjaka od dobročinitelja.“[19]
Ovim ajetom Allah je usmjerio vjernike na pravi smisao ajeta a to je da ih ne trebaju zlostavljati niti zapostavljati, da ne smiju narušiti njihova prava ili nasrtati na njihov imetak. Njihov angažman treba biti usmjeren na poboljšanju njihovog materijalnog stanja i sveukupnog dobra. To je poznata stvar oko koje ne treba biti zabune ili oklijevanja.
Osmo: Muslimani su se našli između dvije grupe Naroda Knjige: prva grupa se prema svojim ženama koje su imale menstruaciju ponašala kao da im ništa nije, dok se druga grupa od svojih žena u tom periodu potpuno odvajala, čak prilikom jela i pića. Pa su pitali, da li da se ponašaju kao prva, ili kao druga grupa? Potom su objavljene riječi Allaha:
„I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: “To je neprijatnost.” Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju.“[20]
Kur'an ih je ovim ajetom uputio na srednji stav: da ne smiju biti bezobzirni kada se kod njihovih žena desi takva pojava, kao što je činila prva grupa, niti smiju biti prestrogi kao što je slučaj sa drugom grupom. On im je zabranio samo intimni odnos sa ženama koje imaju mjesečnicu dok im je dozvolio ostale relacije. Tako je šerijat sa svojim propisima zauzeo središnji stav bez redukcionizma i pretjerivanja.
Koja je tajna traženja propisa pitanjem
Deveto i deseto: Kako je traženje određenog pojašnjenja dolazilo u formi pitanja isto tako je dolazilo u formi traženja fetve, i to na dva mjesta u Kur'anu, a oba slučaja su vezana za porodično i nasljedno pravo:
„Oni traže od tebe propise o ženama. Reci: “Allah će vam objasniti propise o njima – nešto vam je već kazano u Knjizi o ženama sirotama, kojima uskraćujete ono što im je propisano a ne želite se njima oženiti.“[21]
U ovom ajetu je pojašnjenje propisa kada se žena pribojava nekorektnosti od strane muža, te objašnjenje smisla pravde koja je neophodna među supružnicima.
„Oni traže od tebe rješenje. Reci: “Allah će vam kazati propis o ’kelali’”: ako neko umre, i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj – polovina njegove ostavštine.“[22]
U ovom, inače, zadnjem ajetu sure en-Nisa’ nalazi se pojašnjenje miraza za rođenu braću, sestre i za oca. Na ova dva mjesta se traži fetva bez upitne forme što ukazuje na veliku brigu o tim pitanjima, dakle, o porodici i materijalnom pravu. Na tu važnost ukazuje razlika između traženja određene fetve koja zahtijeva precizno teoretisanje prilikom njenog davanja i pukuog pitanja koje to ne zahtijeva.
Jedanaesto: Na početku sure el-Ma'ide, Uzvišeni Allah je zabranio svinjsko meso kao i neke druge stvari:
„Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso.“[23]
Međutim, Arapi su dopuštali njihovo konzumiranje, a branili sebi neka ukusna jela, behira i saiba, i dr. pa je vjernicima bilo prijeko potrebno da znaju šta je zapravo to Allah dozvolio nakon što im je dao spomenute zabrane. U tom smislu objavljen je ajet:
„Pitaju te što im se dozvoljava. Reci: “Dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo sviđa račune.”[24]
Na ovom mjestu On ih je uputio na činjenicu da sve što im ne prouzrokuje štetu i ne remeti njihovo vjerovanje, zapravo, dozvoljeno, kao što ih je usmjerio da problem konzumiranja ulovljene životinje (i ribe) rješavaju spominjanjem Allahovog imena prilikom lova.
Dvanaesto: Kada se ostvarila Allahova pomoć vjernicima u Bici na Bedru, oni su dobili ratni plijen i stoku, što je uzrokovalo međusobni razdor po pitanju ko ga zaslužuje: da li mladići koji su se borili ili stariji ljudi koji su ih u pozadini štitili? Oko toga su mnogo raspravljali, pa su, na kraju, postavili pitanje Poslaniku, s.a.v.s., što je bio razlog objave početka sure el-Enfal:
“Pitaju te o plijenu. Reci: “Plijen pripada Allahu i Poslaniku.” Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, ako ste pravi vjernici.“[25]
Ovim ajetom ashabi su podučeni da stvar distribucije plijena ne pripada njima i da ona ne treba biti razlog međusobnog razilaženja, jer plijen pripada Allahu i Njegovom Poslaniku. U tom smislu, vjernici su usmjereni čemu trebaju da se pokore i kako da riješe međusobne sporove, te da se zbog toga priboje Boga.
2. Ova grupa pitanja spomenuta u Kur'anu upućena je od strane vjernika prema Vjerovjesniku, s.a.v.s., a karakterizira ih objašnjenje propisa koji se tiču njihove svakodnevice, a sva pitanja su, kako smo vidjeli, iz medinskih sura: el-Bekare, en-Nisa’, el-Ma'ide, el-Enfal. Zna se da one imaju funkciju detaljnog propisivanja religijskih pravila.
Pitanja nevjernika
Ostala su nam pitanja iz Kur'an-i Kerima koja su postavljali negatori i oponenti islamskog poziva. Većina njih se nalazi u mekkanskim surama koje su pozivale na vjerovanje u osnove vjere. Stoga ona, kako se iz njihove tematike vidi, nose sa sobom duh rasprave i izazova koji su se ticali samog da'veta (poziva u islam). U to spada pitanje o času nastupanja Sudnjeg dana koje se nalazi u tri sure: el-A'raf, el-Ahzab i en-Nazi'at.
„Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: “To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji, sasvim neočekivano će vam doći.” Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: “To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna.”[26]
„Ljudi te pitaju o Smaku svijeta, reci: “To jedino Allah zna!” A ti ne znaš, možda je Smak svijeta blizu!“[27]
„Pitaju te o Smaku svijeta: “Kada će se dogoditi?” Ti ne znaš, pa kako da o njemu zboriš, o njemu samo Gospodar tvoj zna. Tvoja opomena će koristiti samo onome koji ga se bude bojao, a njima će se učiniti, onoga Dana kada ga dožive, da su samo jedno večer ili jedno jutro njezino ostali.“[28]
U to spada i pitanje o duši koje se nalazi u suri el-Isra’:
„Pitaju te o duši. Reci: “Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.”[29]
Dalje, pitanje o nekim historijskim ličnostima, kao na primjer u suri el-Kehf:
„I pitaju te o Zulkarnejnu. Reci: “Kazaću vam o njemu neke vijesti.”[30]
Kao i pitanje o planinama i šta će se sa njima desiti kada nastupi proživljenje, a spomenuto je u suri Ta-Ha:
„A pitaju te o planinama, pa ti reci: “Gospodar moj će ih u prah pretvoriti i razasuti. A mjesta na kojima su bile ravnom ledinom ostaviti, ni udubina ni uzvisina na Zemlji nećeš vidjeti.”[31]
To su bila pitanja koja su Mekkelije upućivali Vjerovjesniku, s.a.v.s., a koje je Kur'an-i Kerim zabilježio.
Musliman pita samo ono od čega će imati koristiti
Kada razmislimo o pitanjima koja su postavljena u Kur'an-i Kerimu jezikom vjernika, saznajemo da vjernik pita o onom što će mu koristiti u obredima i međuljudskim odnosima, dočim ignorira pitanja koja se tiču vjerovanja. Recimo, on ne pita o putanji duše nakon napuštanja tijela, i šta ona radi, niti pita o kakvoći kaburske patnje, ili prostranstvu Dženneta, -Zemlji i nebesima, i sl., što kopka (savremene) muslimane a ne koristi im ni na dunjaluku ni na Ahiretu.
Učenjaci i pojašnjavanje propisa
Još od davnina pa sve do danas muslimani su uobičajili da pitaju svoje učenjake da im pojasne određene vjerske propise na način kao što ih Kur'anu pojašnjava, inicirajući neka pitanja i bez postavljanja pitanja ili pojašnjavajući ih uz prethono postavljeno pitanje čiji odgovor na kraju dobija formu fetve.
Fetve islamskih učenjaka u doba cvjetanja islamskog prava zabilježene su i bile velika referenca prilikom upoznavanja sa propisima. One predstavljaju veliku pravnu revoluciju.
Današnje organizacije za izdavanje fetvi
Iz brige prema muslimanima formirane su ustanove za izdavanje fetvi (šerijatsko-pravnih decizija). Ovdje mislimo na egipatsku Organizaciju za fetve i al-Azharsku Komisiju za fetve kojima su se obraćali muslimani iz svih krajeva sa pitanjima i traženjem fetvi za svakodnevne nedoumice i probleme. A molimo da se ovaj naš trud ne zapostavi i da doživi onu blagodat koju su doživjele prijethodne fetve pa da budu zabilježene i da se dalje distribuiraju i štampaju, kako bi bile doprinos procvatu šerijatsko-pravne nauke, te postale spoj cijenjenih pravnih istraživanja koja su prekinuta.
Radio i fetve
Da bi pružio što veću korist ljudima, naš državni radio (Radio Egipat) u određenim intervalima prema svojoj programskoj šemi emitira program koji je namijenjen izdavanju fetvi koje su vezane za opće stvari i svakodnevicu običnog naroda, koji želi saznati Allahove propise. Te fetve je izdala Organizacija za fetve i Azharsko vijeće za fetve, a Radio je naznačio od kojeg učenjaka su proistekle.
To je veoma koristan i cijenjen posao koji je imao veliki utjecaj na vjernike, što nas obavezuje da budemo zahvalni tim organizacijama, kao i Radiju koje se odlučio da pomogne da obredi ljudi i njihovi međusobni odnosi, te običaji i navike, budu u skladu sa Allahovim propisima. U isto vrijeme, Radio je nastojao da Allahove propise o općim temama objavljuje i tretira razumljivim riječnikom i načinom koji je prijemčiv i pogodan za široku audijenciju. Na taj način se ljudi podučavaju svojoj vjeri i dostiže korist koju je Poslanik s.a,v.s., obećao upućenima u vjeri, rekavši: من يرد الله به خيرا يفقهه في الدين „Kome Allah želi dobro, poduči ga pravilnom poznavanju vjere“.
Ovo je grupa fetvi i propisa koje sam dao odgovarajući na pitanja iz raznih oblasti. Neke od nijh su objavljene u novinama i časopisima, a neke je objavljivao Radio svojim slušaocima. Nisam se tom prilikom držao određenog mezheba, niti sam se pridržavao određenog pravnog autoriteta, već sam se osvrtao na Časnu Knjigu, autentični Sunnet i na opće i vječne propise islama. Vjerujem da je objavljivanje ovih fetvi izvršavanje obaveze koje je Allah stavio u dužnost učenjacima u smislu dostavljanja i pojašnjavanja propisa. Pa molim Allaha, dž.š., da se ovim djelom okoriste muslimani cijelog svijeta.
Uz to, prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Neznalica ne smije šutjeti u svom neznanju, a učenjak ne smije šutjeti u svom znanju“. A rečeno je: „Znanje je riznica, njen ključ je pitanje. Nagradu uzimaju četvoro: onaj koji pita, učenjak, onaj koji sluša i onaj ko ih voli.“
Neka nam Allah opodari sreću u razumijevanju Njegove vjere i u koračanju po Njegovoj uputi. Amin.
Mahmud Šeltut
sa arapskog, Džemo Redžematović
(U nastavcima ćemo objavljivati fetve Mahmuda Šeltuta koje su objavljene pod nazivom Fetve – Studija o savremenim i svakodnevnim problemima muslimana)
[1] Et-Tevbe: 115.
[2] El-Bekare: 178.
[3] El-Bekare: 183.
[4] El-Bekare: 264.
[5] El-Bekare: 282.
[6] Et-Talak: 1.
[7] El-Ahzab: 59.
[8] El-Bekare: 224.
[9] El-Bekare: 225.
[10] El-Bekare: 228.
[11] El-Bekare: 229.
[12] El-Bekare: 233.
[13] El-Bekare: 186.
[14] El-Bekare: 189.
[15] El-Bekare: 215.
[16] El-Bekare: 219.
[17] El-Bekare: 217.
[18] El-Bekare: 219.
[19] El-Bekare: 220.
[20] El-Bekare: 222.
[21] El-Bekare: 127.
[22] En-Nisa’: 176.
[23] El-Ma'ide: 3.
[24] El-Ma'ide: 4.
[25] El-Enfal 1.
[26] El-A'raf: 187.
[27] El-Ahzab: 63.
[28] En-Nazi'at: 42-46.
[29] El-Isra’: 85.
[30] El-Kehf: 83.
[31] Ta-Ha: 115.