Etika poslovanja u Islamu

Najiskrenija zahvalnost pripada Allahu Uzvišenom, Gospodaru svijeta vidljivog i svijeta nevidljivog. Salavat i selam donosimo na Allahova miljenika i poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kome pripada ljubav srčana i djela njegovom sunnetu odana.

Islam je vjera kretnje, napredovanja, prosperiteta. Ne čini čovjeka mrtvom, pasivnom individuom koja traži milostinju istovremeno se razmećući duhovnim bogatstvom. Sa druge strane, ne tapše po ramenu s odobravanjem onom ko je odlučio prodati svoju dušu, ili prodati karakterne vrijednosti za materijalno blagostanje. Islam nas uči da je istinsko bogatstvo u duši, a da je snaga u ruci. Snažna (imućna) ruka bez razborite duše je često bezumna, a razborita duša bez moćne ruke je slabašna i nemoćna. Islam se trudi napraviti spregu izmedju ovo dvoje: snažne ruke i čiste, savjesne i vjerničke duše. Na toj namjeri uvodi čovjeka u svijet poslovanja, učeći savremenog muslimana sledećem: Ne dozvoli da ti biznis uzme dušu, ali ne dozvoli ni da ti briga o duši uzme zalogaj.

Odnos prema poslovanju, zaradjivanju i kapitalu, te konačno društvenom statusu koji iz toga proizilazi zasniva se opet na balansu. Kaže se u hadisu:
„Jak vjernik je bolji i Allahu draži od slabog vjernika…“. (Muslim) Na drugom mjestu kaže:
„Jer doista bivate potpomognuti i opskrbljeni zbog slabih medju vama.“ (Hakim i Tirmizi) Dakle, ako je vjernik slab, islam ga ne šalje na sramnu marginu društva, već ga čini uzrokom pobjede i opskrbe. Kao da se kaže: Allah vam da pomoć u poslovanju, zato što ste vi od pomoći slabima. Da bi pomogao slabog, pomaže tebe.

Pitanje svih pitanja u vrevi današnjice, nameće samo sebe: Kako postati jak, imućan vjernik, a istovremeno sačuvati dušu i ne uprljati je haramom? često se može čuti danas da kapitalizam nema milosti, da savremeni biznis nema dušu, poznaje samo brojke i zaradu, nikako moral i osjećaj za dobrotom. čujemo da je savremeni čovjek osiromašio duhom, jer je duši uskratio njen iskonski poriv – da ostane čista… Da li se kao vjernici trebamo složiti sa ovim tvrdnjama? Da li je stvarno jedini put do bogatstva siromaštvo duše? Ovakva pitanja bi se mogla nizati u nedogled.

Prije svega, na duhovno siromašvo u korist materijalnog bogatstva, islam vijekovima prenosi isto upozorenje. Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Ljudima će nastupiti vrijeme kada čovjek neće obraćati pažnju o onom što je uzeo, je li uzeo od halal ili od harama“. (Buhari i Nesai) Do propadanja temelja ahlaka u poslovanju dolazi u momentu kada čovjekovo suštinsko pitanje u pogledu novca bude- koliko, a ne- kako.

Zatim, islam poslovnu etiku u ogromnoj mjeri temelji na povjerenju. Emanet – povjerenje je neizostavan dio uspješnog poslovanja, sa islamske tačke gledišta. Islam obavezuje trgovca da obznani kupcu sve osobine robe koju prodaje, te da ukaže na sve njene eventualne nedostatke. Time se gradi osnov povjerenja, koji je siguran garant uspjeha u trgovini. Kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Nikom nije dozvoljeno da prodaje robu a da ne objelodani sve o njoj“. (Ibn Redžeb el-Hanbeli, Džami'ul-‘ulum vel-hikem) Sigurno je da je rejting i ugled kod klijenta u poslu, a osobito danas od velike važnosti. Ugled se stiče povjerenjem, i tome nas u poslovanju uči naš miljenik Muhammed, s.a.v.s.

Generalno, prije svih opasnosti koje poslovnom čovjeku mogu da predstavljaju prijetnju po njegovu djelatnost, Islam stavlja opasnost od harama. Kako savremenom poslovnom čovjeku objasnitit šta je haram? Jednostavnim riječima, to je ono što je neko drugi zaslužio a ti prisvojio. Sve tudje, do čega se prevarom dolazi, može se nazvati haramom. Zašto je haram opasnost po posao čovjeka? Razlozi su brojni, ali mogu se nabrojati naupečatljiviji: ako si do tudjeg imetka došao prevarom, neko ?e na isti način dobiti tvoj imetak. Allah ne dopušta da nepravda ostane neriješena. Na haram stečen imetak, umjesto da ti garantuje sigurnost, razlog je tvoje nesigurnosti. Dovljno ti je da hronično propatiš od lopovskog sindroma – onaj ko je naviknut da otima od drugih, vremenom u svakom čovjeku vidi sebe – lopova. Sve što pojedeš od harama, zalog je džehennemskoj vatri, jer sav posao ovog svijeta jednog dana prestaje, kad krenemo na svijet budući.

Desetostruka opreznost

Opasnost od harama navodi muslimana koji posluje da odstupa i od najmanjih sumnji da bi poslovanje moglo odvesti u haram. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
„Rob neće postići da bude od bogobojaznih, sve dok ne ostavi i ono u čemu nema sumnje plašeći se sumnjivog.“ (El-Munziri, Et-Tergib ve-Terhib). Omer bin el-Hattab, r.a., prenosi vlastitu i praksu prvih generacija muslimana:
„Doista smo znali ostavljati devet desetina halala iz straha da ne dopadnemo harama.“ Prve generacije bi u jednoj desetini vidjeli opasnost koja bi ih spriječila od ulaska u „sumnjive poslove“. Koliko se danas pazi na to, i koliko se ulazi u poslovne poduhvate sumnjive i nesigurne u pogledu tudjih prava. Islamskom etikom poslovanja rečeno, nepravda se ne može opravdati „pravom na biznis“. Konkurentnost ne opravdava nepravednost.

Ako je tvoj cilj da postaneš poslovan čovjek i materijalno osnažiš, islam te uči da moraš birati sredstva kako bi došao do tog cilja. Nepromjenjivi princip etike islamskog poslovanja glasi:  „častan cilj i čisto sredstvo“.
Biti imućan – častan je cilj. To postići na halal način – čisto je sredstvo.
Mnogi svoje nemilosrdno i nepravedno poslovanje i bogaćenje „pokrivaju“ plemenitim ciljem. Opravdanje glasi: „poslujem nedozvoljeno, da bih kad postanem moćan mogao činiti dobro.“ U islamu, ovo opravdanje nije prihvatljivo. Nije dozvoljeno do halala dolaziti haramom, kao što istinu ne možemo braniti lažima.“

Stalno se kaje a nikad ne prestaje

Ako već želimo poslovati u skladu sa islamskim propisima, te se čuvati harama i tudjeg prava, onda se decidno moramo postarati da takva odluka bude definitivna. Još jedna od opasnosti koja se uroti protiv čovjekova napretka je: da čovjek bude svjestan da čini haram, da na nedozvoljen i nepošten način posluje. Nakon toga, čovjek se verbalno kaje zbog harama, ali formalno i dalje nastavlja poslovati na isti nepošten način. Ovo je opasnost koje treba biti svjestan svaki poslovan čovjek. Kada postane svjestan harama u vlastitom poslovanju, nisu potrebne riječi, da kaže kajem se, oprosti mi Gospodaru. Najbolji način kajanja je prestati sa činjenjem onoga što kajanje izaziva. Najbolja riječ pokajanja je odustajanje od harama koji zaslužuje kajanje.

„Uništio državu da bi napravio tvrdjavu“ – Ovom arapskom izrekom, ukazuje nam se na posljedice do kojih jedno društvo dovodi pohlepa njegovih pojedinaca. Pojedinci koji dobrobit zajednice vjernika, kao i dobrobit zajednice čovječanstva daju za vlastiti interes, ubitačne su i dovode u opasnost socijalnu ravnotežu. Historijski, nailazimo na zlatno doba socijalne pravde, kada pravedni halife – lideri muslimana nisu željeli obući toplu odjeću, znajući da pojedinci medju njihovim podanicima nemaju toplu odjeću.

Na opasnosti od pohlepe pojedinaca kojima se narušavaju interesi zajednice, Muhammed, s.a.v.s., nas je upozorio, ukazujući na upropaštavajuća svojstva pojedinca. Izdvojio je nekolike stvari:
– pohlepa kojoj se udovoljava;
– strast koja se slijedi;
– zadivljenost svakog sopstvenom mišlju.

Prvi segment je veliki neprijatelj ahlaka poslovanja. Nemilosrdna pohlepa, koja ne pravda nikog, stavlja interes onog ko joj udovoljava ispred interesa svih ostalih. Kako se iz gornje izreke da razumjeti, pohlepa čini da pojedinac uništi skromnu sigurnost mnogih ljudi, radi izgradnje vlastite imperije raskoši. Pohlepa je ta koja je od poslovnog svijeta načinila nelojalno bojište gdje jaki proždiru slabe bez milosti. Na kraju krajeva, islamska etika poslovanja nas uči da se jak ne postaje „proždiranjem“ slabih, već suprotno tome, pomaganjem, milošću i pravednošću prema njima. Od karakternosti poslovnog čovjeka zavisi u ogromnoj mjeri njegov dugoročni poslovni uspjeh.

Miskul-hitam – mošusni pečat ovom skromnom radu, čija je namjera ukazati na elemente islamske etike u poslovanju, neka bude praktičan primjer opreznosti ranih generacija muslimana u poslovanju. Bilježi se da je prvom čovjeku islamske države – hilafeta, Omer bin Abdulazizu, r.a., za državnu blagajnu došao kontingent miomirisnih parfema. Ogromne količine uljanih mirisa, a posao prvog čovjeka hilafeta je bio i kontrola bejtul-mala, državne blagajne muslimana. Kada je ušao da kontorliše pristigle količine, zapušio je nos. Njegovi saradnici su se čudili, zašto halifa zapušava nos kada parfemi tako lijepo mirišu. On im je na to odgovorio: „Zar se parfem koristi za drugo osim da bi se uživalo u njegovu mirisu. Ovo je parfem svih muslimana (javno dobro), a ne moje lično vlasništvo!“ (Omer bin Abdulaziz er-Rašidul-Mudžeddid, dr. Jusuf Karadawi, str. 22).

Prvi čovjek tada najmoćnije imperije se plaši najbanalnije nepravde! Danas, kada je toliko čest haram koji se zove zloupotreba službenog položaja, pravedni halifa, vladar svih muslimana svijeta, plaši se da ne zloupotrijebi svoj položaj da bi udahnuo miris koji nije njegov. U to doba hilafet nije imao potrebe da uspostavlja zakon o zloupotrebi službenog položaja, jer su halife taj zakon uspostavljale vlastitim ahlakom. Ličnim primjerom su primjenjivali etiku islama u pogledu tudjeg prava.

Na kraju, poruka ovih redaka je da u tudjoj slabosti ne prepoznamo vlastitu šansu da haramom ekonomski ojačamo. Jednostavno, svi koji se bave bilo kojim poslom, moraju imati na umu vječiti princip islamskog poslovanja: Nema dobra u dobrobiti koja se ostvaruje korišćenjem zla!

Poslednja oporuka neka nam budu riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.:
„Doista je Allah dobar, i ne prima osim ono što je dobro; doista je Allah naredio vjernicima ono što je naredio poslanicima, kada im je rekao: – O poslanici, hranite se dobrim (hlalom) i činite dobra djela“.
(Bilježi ibn Madžeh u Sunenu).

S arapskog,

Enis Burdžović