Mjesto ovog susreta bio je Bagdad, centar i rasadnik islamske misli u to doba. Razlog ovog susreta bio je dolazak izaslanika (nevjernika) sa strane kako bi raspravljao sa muslimanskim učenjacima u vezi Uzvišenog Boga. Učenjaci su odabrali velikog alima u to vrijeme, šejha Hamada, inače, učitelja Ebu Hanife, neka je Allah zadovoljan obojicom. Dok su ljudi čekali učenjaka, Ebu Hanife se odjednom pojavio, izrazio dobrodošlicu prisutnima i rekao: „Naš učitelj (Hamad) je uveliko iznad toga da prisustvuje ovakvom skupu i da raspravlja o ovakvim pitanjima. I, on je odabrao svoga najmlađeg učenika, Nu'mana ibn Sabita (Ebu Hanife) da odgovori na tvoja pitanja. Nakon toga je sjeo na svoje mjesto a izaslanik ga je odmah zasuo mnogobrojnim pitanjima:
Izaslanik: Koje godine je vaš Gospodar rođen?
Ebu Hanife: Allah postoji prije datuma, vremena ili godina, (Njegovo postojanje je neograničeno).
Izaslanik: Mi želimo da nam doneseš dokaze iz naše stvarnosti.
Ebu Hanife: Šta je prije (broja) četiri?
Izaslanik: Tri.
Ebu Hanife: Šta je prije tri?
Izaslanik: Dva.
Ebu Hanife: Šta je prije dva?
Izaslanik: Jedan.
Ebu Hanife: Šta je prije jedan?
Izaslanik: Ništa.
Ebu Hanifa: Ako prije (statističkog) broja jedan nema ništa, šta je onda sa Istinskim Jednim, Allahom?! On je oduvijek i njegovo postojanje je neograničeno.
Izaslanik: Na koju stranu je tvoj Gospodar?
Ebu Habnife: Ako doneseš lampu na mračno mjesto, na koju stranu ide svjetlost?
Izaslanik: Na sve strane.
Ebu Hanife: Kada je to slučaj sa vještačkom svjetlošću, šta je onda sa Svjetlom nebesa i Zemlje?!
Izaslanik: Reci nešto o biti tvog Gospodara. Da li je On čvrst poput čelika, ili je tečan poput vode, ili možda gasovit poput dima i pare?
Ebu Hanife: Da li si ti sjedio pored osobe koja je na smrtničkoj postelji?
Izaslanik: Da.
Ebu Hanife: Da li je on ikada razgovarao sa tobom nakon što je umro?
Izaslanik: Zasigurno ne.
Ebu Hanife: Prije njegove smrti on je govorio i kretao se, ali nakon smrti, postao je nepokretan i ukočen. Ko je promijenio njegovo stanje?
Izaslanik: To je zbog toga što je njegova duša uzeta iz tijela.
Ebu Hanifa: Dakle, njegova duša je uzeta?
Izaslanik: Da.
Ebu Hanife: Opiši mi tu dušu, da li je ona čvrsta poput čelika, tečna poput vode ili gasovita poput dima i pare?
Izaslanik: Mi ništa ne znamo o tome.
Ebu Hanife: Ako se duša, koja je stvorena, ne može opisati zašto ti od mene tražiš da ti opišem Božansku Bit?
Izaslanik: Na kojem mjestu se nalazi tvoj Gospodar?
Ebu Hanife: Ako doneseš posudu napunjenu sa svježim mlijekom, da li ono sadrži maslo?
Izaslanik: Da.
Ebu Hanife: Na kom mjestu je maslo u mlijeku?
Izaslanik: Ono nema određenog mjesta, već je razdijeljen u cijelom mlijeku.
Ebu Hanife: Ako napravljena stvar, maslo, nema određeno mjesto, da li ti želiš da Božiju Bit ograničiš na jedno mjesto? To je čudna stvar.
Izaslanik: Ako su stvari određene prije stvaranja univerzuma, šta je onda uloga tvog Gospodara?
Ebu Hanife: On određuje stvari. On neke ljude uzdiže a neke unizuje.
Izaslanik: Ako ulazak u raj nema početka, kako da za njega nema kraja, naime, njegovi stanovnici su zauvijek osuđeni.
Ebu Hanife: Statistički brojevi nemaju ni početak ni kraj.
Izaslanik: Kako to da ćemo jesti u raju a da nećemo urinirati niti obavljati veliku nuždu?
Ebu Hanife: Ti, i svako stvorenje, i ja smo stajali u utrobi naših majki devet mjeseci. Hranili smo se krvlju naših majki a nismo obavljali ni malu ni veliku nuždu.
Izaslanik: Kako je moguće da se darežljivost raja uvećava jedući i trošeći njegove plodove, a da oni nemaju kraja ni isteka?
Ebu Hanife: Što se više znanja postigne, ono će više porasti.
Jednom je beduin pitao Ebu Dža'fera Muhammeda ibn Ali ibn el-Haseina, r.a.: „Da li ti vidiš svog Gospodara dok Ga obožavaš?“ Ebu Dža'fer kaza: „Nelogično je obožavati ono što ne vidim“. Beduin upita: „A kako Ga vidiš?“ Ebu Dža'fer kaza: „On se ne može vidjeti samo sa očima, već srca to čine preko vjerovanja. On se ne može prepoznati osjetilima, niti sliči ljudima. On se prepoznaje preko Njegovih znakova i tragova, i On je Pravedan. On je Gospodar i nema drugog boga osim Njega“. Beduin reče: „Allah najbolje zna kome će povjeriti Svoje poslanstvo“.
Nevjernik i Ebu Hanife po drugi put
Jednom je Ebu Hanife bio pozvan na raspravu sa nekim ateistima. U tu svrhu je zakazan i određeni termin. Kada je vrijeme za početak rasprave nastupilo ateisti u bili na određenom mjestu ispred okupljenog naroda. Ebu Hanife je mnogo kasnio, a ljudi su čekali sve dok se nisu umorili od čekanja, a ateisti su se među sobom došaptavali i jedni druge uvjeravali više o nepostojanju Uzvišenog Boga. Zbog nedolaska Ebu Hanife u dogovoreno vrijeme oni su shvatili da je to nemogućnost da dokaže ono što tvrdi.
Kada je priča ateista dosezala svoj vrhunac a dosada prisutnih bivala sve veća zbog kašnjenja imama, Ebu Hanife je stigao. On je odmah zatražio od prisutnih da prihvate njegovo izvinjenje, rekavši da je namjeravao da stigne na vrijeme: „Bio sam na suprotnoj obali Tigrisa i nisam našao čamac da me prebaci preko rijeke. Morao sam da čekam još neko vrijeme, ali nisam našao nikakav čamac. Kada sam bio razočaran u prebačaj htio sam da se vratim svojoj kući. Međutim, iz daleka sam vidio neke daske kako mi se približavaju (bez mornara). Kada su te daske došle blizu mene, počele su da se organizuju tako da su formirale jedan lijepi čamac. Tako sam je upao u taj čamac, prešao rijeku i došao kod vas“.
Nakon toga, slobodnomisleći ljudi su rekli, da li nas ti to zafrkavaš Ebu Hanife?! Nije logično da daske same dođu do tebe, kao što si nam rekao, i da same naprave čamac?! On reče, pa zbog toga ste se vi okupili ovdje da raspravljate samnom. Ako vi ne možete da prihvatite da daske same od sebe mogu formirati jedan čamac, kako je onda moguće da tvrdite da ovaj savršeno uređeni svijet, sa nebesima, zemljom, ljudima, životinjama, itd., sam sebe stvori, te da je nastao slučajno bez stvoritelja?! Nakon toga su slobodnoumni ljudi zanijemili ne mogavši da kažu ni jednu riječ nakon ovih iznijetih dokaza. Potom su izjavili povratak islamu na rukama Ebu Hanife, r.a.
Da li nam je potreban dokaz o postojanju Allaha?
Jednom je učenjak duhovnih nauka upitan šta je dokaz za postojanje Allaha. Allah, odgovorio je učenjak. Onda je ponovo upitan, a šta je sa razumom? ‘On je nedovoljan i vodi samo ka nečem sličnom’.
Ibn Ata’ es-Skenderi je rekao: „O, Allahu, kako oni mogu navoditi šta Ti treba kao dokaz da postojiš?! Zar ima većeg dokaza za Tvoje postojanje od Tebe?! Kada si ti to prekinuo posmatranje svijeta kojeg trebamo kao dokaz da postojiš?! I koliko si to daleko otišao da moramo tragati za Tvojim tragovima kako bi Te našli?! Kako On može biti skriven kada otkriva sve?! Kako On može biti skriven kada je svuda očevidan?! Kako On može biti skriven kada je sveprisutan i kada samo On nema sličnoga?! Kako On može biti skriven kada nam je bliži od svega ostalog?! Kako On može biti skriven kada mi dugujemo naše postojanje Njemu?!“
Dakle, nema poređenja između onih koji znaju za Allaha kao izvora dokaza ili kraja dokaza. Prvi vraća pravo svom posjedniku dok je posljednji zaveden. Kada je On to prekinuo posmatranje svijeta kojeg trebamo kao dokaz da postoji?! I koliko je to daleko otišao da moramo tragati za Njegovim tragovima kako bi Ga našli?!
Između vjerovanja i ateizma
Jednom je učitelj nevjernik rekao svojim učenicima: „Samo što vidite stvarno postoji?!“ Odgovorili su: „Da“. Vi primjećujete bilježnicu, olovku, svesku i stolicu? Sve to je vidljivo i opipljivo, zar ne? „Da“, odgovorili su. On potom reče: „Da li vidite Boga?“ „Ne“, odgovoriše. „Onda Bog ne postoji“. Učenici su bili zbunjeni, jer su srcem vjerovali da Allah postoji. Međutim, Allah je otkrio laž učitelja preko jednog od njegovih učenika. Nakon što je dobio odobrenje, jedan učenik upita ostale đake: da li ste shvatili ono što vam je učitelj kazao. Shvatili smo. Dobro. Da li vi vidite sada učitelja? Da. Da li učitelj ima pamet? Da, ima. Da li vi vidite njegovu pamet? Ne. Je li tako da samo ono što vidimo postoji. Dakle, naš učitelj nema pamet jer je ne možemo vidjeti! Potom su se svi učenici nasmijali, a učitelj je bio zaprepašten i nikad više nije spominjao ovu temu. Sljedeće je također druga korisna priča: ti prihvataš da Allah postoji u potpunoj zavisnosti od zakona slučajnog uticaja koji glasi da svaka stvar koja je napravljena ili stvorena mora imati majstora ili stvaraoca. Tako, recimo, tkanina nas upućuje na tkača, slika na slikara, a statua na skulptora. Prateći istu zakonitost univerzum nas upućuje na svemogućeg Boga. Mi, onda vjerujemo u tog Stvoritelja, ali možemo slijediti istu zakonitost i upitati, ko je onda stvorio Stvoritelja? Ko je stvorio Allaha o kome ste govorili? Zar vaš dokaz i zakon slučajnog uticaja ne vodi ka takvom rezultatu?
Nastavit će se…
Muhammed el-Mensuri
S engleskog,
Džemo Redžematović