Musliman neće pretjerati pomažući svome bratu muslimanu
Postoje materijalističke navike koje smo možda i nesvjesno usvojili a kada ih prepoznamo, pokušavamo ih opravdati dajući im islamsko obilježje. Nemoguće je postiti a ne sjetiti se gladi i nemaštine kojima su mnogi iskušani. A materijalizam nam je nametnuo tu naviku da kada hoćemo da uštedimo, štednju počinjemo uvijek od drugih. Ne počinjemo štedjeti od sebe, već od onih malobrojnih kojima nešto dobra činimo. Restrikcije koje se odnose na nas, dođu na samom kraju, i najčešće budu minimalne. Vjernik koji posti, i kada osjeti potrebu da uštedi, počinje od sebe. Nastavlja davati drugima, a sebi uskraćuje onoliko koliko je u stanju. Interesantno je da su štednju ovako još davno shvatali velikani među islamskim učenjacima. Ahmed bin Hanbel je jedne prilike bio na sijelu sa ostalima, pa je domaćin priredio posebno, skupocjeno jelo za koje je potrošio osamdeset dirhema! Ebu Hejsameh je rekao: “Ovo je rasipništvo”!
Ahmed ibn Hanbel, r.a., je na to rekao: “Ne, kada bi sav Dunjaluk stao u jedan zalogaj, zatim čovjek taj zalogaj stavio u usta svog brata muslimana, to ne bi bilo rasipništvo”.