Da'vet između onih koji mogu a neće, i onih koji hoće a ne mogu

Obično imamo one koji mogu a neće, i one koji ne mogu a htjeli bi. Uspjeh ostaje zatočen između nehtjenja i nemoći. Oni koji gledaju sa strane ostaju u dilemi – da li one koji neće a umiju privoliti da hoće, ili one koji nemogu osposobiti da mogu.

Riječ je o pozivu u islam, o „profesiji“ da'ije, pozivača u istinu i put pravi. Da se razumijemo – da su ljudi znali naći pravog puta kroz vijekove, ne bi obožavali drvlje i kamenje, Sunce i gromove, vatru, vile i vilenjake. Istina je potvdila sebe – čovječanstvo bez božije upute je poput čovjeka oštrog vida u mrklom mraku. Potrebna je svjetiljka blistava da razagna tminu pred očima čovječanstva, da bi moglo koristiti svoj vid oštri, kojeg zovemo razumom. Zaludno je razmetati se oštrim vidom u mrklom mraku, isto kao što je slijepcu uzaludno i najjače svjetlo. To je davno znalački primijetio imam Gazali.

Pozivati u islam, dužnost je onoga koji je za to sposoban. Ono na čemu smo kao islamski umet na svim meridijanima zamrzli ovu plemenitu misiju je puki poziv riječju. Zaboravili smo da je da'wet jednako život po onome u šta pozivaš. Za mnoge od nas, da'vet počinje i završava riječju. Prepustili smo ga retoričarima, koji vrlo često ono što umiju riječima, neće djelima. Vjerujemo da je dovoljno organizovati predavanja, tribine, debate, štampati knjige, flajere, multimedijalni materijal.

Činjenica je da i pored mnogo priče, dobijamo malo rezultata. Ne smije se reći da od ovog oblika da'veta rezultata nema, ali su oni daleko ispod očekivanog. U ekspanziji lahkoće pristupa ljudima danas, sve je manje prepreka da nas oni saslušaju. Ali, sve teže odlučuju da prihvate ono što čuju, ako nisu vidjeli i konkretizaciju čuvenog. Konkretizacija da'veta su djela. Živuća praksa poziva, njegova svakodnevna dinamičnost. Profesor akideta na Usuli-din fakultetu na Al-Azharu, rahmetli Ahmed el-Musejjer, često je znao reći svojim studentima da se da'vetski poziv sastoji od 80% djela, i svega 20% riječi.

Naš poziv često naiđe na „gluhe uši“ jer oči onog koga pozivamo u islam ostavimo „gladne“. Nemožeš očekivati da ljudi povjeruju tvojim riječima da je islam milost, ako tvoja djela govore mržnjom. Mnogo je više onih koji će povjerovati licu- koje je ogledalo duše, nego jeziku, koji vrlo često uzima ulogu diplomate bez zaleđa. Ljudi su sve manje spremni prihvatati riječi (makar i najistinitije) zdravo za gotovo. Jer, nisu isti onaj koji je čuo i onaj koji se je svojim očima uvjerio.

Činjenica je da svako ko je upoznao islam, nije lišen obaveze da u okvirima svojih sposobnosti u njega poziva. Mnogo je onih koji iz ljubavi prema islamu, pokušaju pozvati riječima, bez dovoljno intelektualnih kapaciteta da taj poziv učine efektivnim. Time samom pozivu nanesu više štete nego koristi. Zato se takvi vrlo lako daju transformisati u efektivne pozivače. Neka govore svojom praksom. Neka sputaju jezike a puste djela da govore. Efektivnije je u društvu koje ogovara ćutati ili ga napustiti, nego satima govoriti o grijehu gibeta. Glasniji je da'vetski poziv onoga ko u namaskom vaktu ustane i obavi namaz, od poziva onog ko satima govori o obaveznosti i vrijednostima namaza, a isti propusti zbog društva koje ne obavlja namaz.

Griješimo kada ljudima mnogo pričamo o islamu, a malo ih puštamo da ga istinski kušaju. Da imaju svoje lično, blisko iskustvo sa islamom kroz naše postupke. Nikada nećeš navesti čovjeka da voli hranu koju ti voliš, neprestano mu pričajući o njoj, a nikada ga nisi ponudio da okusi ni jedan zalogaj. Istinski kulinar nije onaj ko zna mnoge recepte napamet. Par majstorski spremljenih jela vipe će reći od hiljadu recepata.

Zašto ovo poređenje?

Jer, islam je istinska hrana čovjekovoj duši. Duši smisla i suštine gladnoj, ljepote i lakoće postojanja žednoj. Ima danas ljudi koji sebe ne zovu da'ijama. Istini za volju, o islamu znaju reći vrlo malo, i stide se da o vjeri govore, znajući da postoje mnogo učeniji i pozvaniji od njih da to čine. Ali, takvi ljudi svojim postupcima, svojim islamskim bontonom, iskrenošću i predanošću izvršavanju onog što od vjere znaju, daju mnogo da'vetskih rezultata. U njima ljudi vide konkretnu, živuću vjeru, kušaju njene ukuse, bivaju privučeni njenom aromom. Svaki musliman na ovom svijetu, bez obzira na njegove intelektualne i retoričke sposobnosti, ima svog udijela u ovakvom da'vetu.

Ne moraju niti mogu svi muslimani biti vrsni retoričari, da bi svijet od njih prihvatao islam. Nisu da'ije i ulema svugdje prvi stizali, u procesu širenja islama svijetom. Negdje su najprije stigli pošteni trgovci, koji o vjeri nisu pričali drugima. Oni su je jednostavno živjeli. I takav da'vet je u historiji imao veoma snažan uticaj. I danas, pošten biznismen će mnogo više reći o islamu svom klijentu-nemuslimanu svojim poštenjem, nego što će reći da'ija ili alim, od kog taj isti nemusliman može čuti svašta, ali ne vidjeti ništa. Mnogo više će reći musliman – dobar komšija svom komšiji, poštujući njegova prava, nego retoričar koji će se u obilju gostiti dok njegov komšija gladuje.

Svi imamo svoju da'vetsku misiju, i svi se u pogledu nje trebamo zapitati: Hoćemo li na Sudnjem danu dobiti pitanje: Šta su ljudi govorili o Allahu zbog tebe? Šta su govorili o Njemu, gledajući u tvoja djela?

Pogledajmo viziju o islamu i islamskom da'vetu jednog nemuslimana. Riječ je o francuskom misliocu sa početka dvadesetog vijeka, Žaku Berku (Jacques Berque). Napisao je:

„Islam je neophodnost i on će se sam nametnuti jednog dana, jer je istinita vjera. Njegova učenja su jednostavna, a njegova snaga je u primjeni tih učenja. Kad bi islam imao prave pozivače u vjeru, koji bi ljude pozivali njemu, svijet bi se našao u miru za kojim žudi.“  Vidimo da u islamu nemusliman primjećuje njegovu jednostavnost, a snagu vidi u primjeni te jednostavnosti. Ne u dubokoumnim, dirljivim predavanjima i besjedama. Dalje, Berk kaže: „Islam je neophodnost i Istina, inače ne bi bio napadan, jer gdje god je snaga, tu su i oni koji na nju navaljuju…Ali, i ako su muslimani posustali u pozivanju ljudi istini islama, islam je dobio nove pozivače. To su oni koji danas ulaze u njega, evropski građani, kojih već sada ima ogroman broj. Mislim da će u buduće pozivači u islam koji dolaze iz Evrope biti mnogo djelotvorniji od onih iz muslimanskih naroda, koji su posustali u toj zadaći.“

Ove nas riječi francuskog mislioca obavezuju i prozivaju. Da'vet – poziv, i ako najviše priliči riječi, ipak su djela bitnija za njega. Ne mučimo se da retoričare navedemo da govore i djelima, niti da one koji nisu retoričari naučimo retorici. Neka svako govori onim što mu najviše leži, sa pozicije građanina Evrope, riječju, a ponajviše djelom.

Jednostavno, budimo ono što jesmo. Ali,  u svemu što jesmo, samo budimo muslimani svojim djelom. Poslužimo se latinskom izrekom: „Amor fati“ – Voli svoju sudbinu“. Voli ono za šta te Allah dao, i ljudima govori jezikom svog truda. Zavoli sposobnosti koje ti je Allah dao, i kroz ono što najbolje umiješ, predstavi ljudima ljepotu onoga u šta vjeruješ. To je dinamični da'vet, koji čeka na svakog od nas. Riječi je dosta, vrijeme je za djela! Djela su da'vet muslimana ovog stoljeća!

Autor:
Enis ef. Burdžović