Obzirom da su muslimani jedan ummet, da li taj ummet ima nešto što ga razlikuje od ostalih civilizacija? Odgovor na ovo pitanje je urgentan radi određivanja srži buđenja koje je potrebno ovom islmskom ummetu. To iz razloga što kontrola zapadne civilizacije nad krajevima naroda koji su zahvaćeni aktuelnim kolonizatorskim bitkama, u koje spada i islamski ummet, izrodio je, između ostalog, vesternirane idejne pravce koji pozivaju svoje pristalice ka usvajanju metoda zapadne civilizacije, njenih vrijednosti, odlika, filozofije, shvatanja, estetike, bontona življenja i ponašanja, zajedno sa svojim dostignućima u prirodnim znanostima i njihovoj primjeni, tvrdeći da je to savremena i humana civilizacija. Ali zagovarajući jedinstvo ljudske civilizacije oni negiraju naše civilizacijske karakteristike, kako smo rekli, i jedinstvo muslimana koje je ozbiljeno u jednom karakterističnom ummetu. Da li, onda ovaj islamski ummet koji ima karakterističnu islamsku civilizaciju, ima prilikom svog buđenja i renesanse, poseban put koji se razlikuje od involviranog zapadnog civilizacijskog puta?
Drugim riječima, da li pluralizam u ummetima znači pluralizam u civilizacijskim identitetima, te shodno tome, u različitim načinima buđenja i renesanse? Da li postoji civilizacijski identitet koji je karakterističan i koji je objedinio islamski ummet pred doba njegovog buđenja i sjedinjavanja njegove civilizacije, pa su zatim došla vremena zaostalosti, dekadencije i učmalosti, koja su poremetila taj identitet ili ga ostavila iza civilizacijskog kolapsa. Mi potvrdno odgovaramo na ova pitanja. Stvar koja čini da vjerujemo da naša karakteristika, kao islamski ummet, ima posebnu civilizaciju koja naše buđenje i uzoritu renesansu čini na poseban i karakterističan način. Zapadno-civilizacijski način budnosti nije alegorija za naš put buđenja. Naprotiv, ta alegorija je dio bolesti koju ummet mora odstraniti od sebe kako bi sigurnim putem koračao ka buđenju i renesansi. Kako se naš ummet razlikuje u shvatanju ummeta i njegovog značenja, isto tako se razlikuje po civilizacijskom identitetu koji ima čvrstu vezu sa karakterističnim shvatanjem ummeta. Ta civilizacijska specifičnost je najveći uzročnik civilizacijskog ogromnog doprinosa kojeg je dao naš ummet u doba u kojem je procvjetala njegova arapsko-islamska civilizacija. Kada je naše buđenje savladala uspavanost, a našu renesansu dekadencija, letargija i učmalost, u vrijeme te uspavanosti, naše okretanje ka istraživanju puteva buđenja i islamske renesanse, te otkrivanje razloga i prilika dekadencije, zahtijeva otkriće posebnog arapsko-islamskog civilizacijskog identiteta. Onoga identiteta koji će odrediti dužnosti buđenja i renesanse u njenom ponovnom otkriću, te otkrivanje njegovih odlika, specifičnosti i sjaja u arapsko-islamskom civilizacijskom projektu. To iz razloga da bi mu se povratila kontrola nad duhom, ophođenjem, vrijednostima, spoznajama i znanostima ummeta, te da taj ummet ponovo vrati svoje karakteristično civilizacijsko pregalaštvo preko kojeg se obogaćuje i hrani ljudski intelekt, kao što su to od ranije napravili njegovi velikani i cijenjeni prijethodnici.
Naravno, početak odgovora na pitanje, da li je naš islamski ummet karakterističan civilizacijski ummet, prirodno je započeti odgovor na ovo pitanje pojašnjavanjem značenja sintagme civilizacijski identitet, za koju tvrdimo da se naš ummet po njenim djelovima i odlikama razlikuje. Koje su najistaknutije forme tih podjela i odlika po kojima se naš ummet razlikuje od ostalih ummeta koji se, također, civilizacijski razlikuju? Možemo kazati da je civilizacijski identitet ustaljena, jezgrovita i sudjelujuća količina općih svojstava i odlika po kojima se naš ummet razlikuje od ostalih civilizacija i čiji je nacionalni identitet posebniji od ostalih. Kad bi htjeli dati neke primjere jezgrovitih podjela koje su zbog svoje uopćenosti i kontinuiteta postale neodvojivi djelovi identiteta našeg arapsko-islamskog ummeta, te podjele po kojima se civilizacija našega umeta razlikuje od drugih civilizacija, možemo navesti sljedeće: arapsko porijeklo, pripadnost vjeri islamu i umjerenost.
Arapsko porijeklo je u svom civilizacijskom, duhovnom i kulturološkom značenju, a ne u rasnom i etničkom, iznjedrilo civilizacijski identitet za zajednicu koja se nakon arapsko-islamskog osvajanja poarapila. Pripadnost i ljubav prema svemu što je arapsko, ali ne i naspram prijethodnih nearapskih civilizacijskih formi, izjednačile su arabizirane narode sa onima koji u etničkom smislu imaju čiste arapske korijene i lozu. Njen duhovni napor u prosjaju civilizacijsih odlika koje su karakterizirale arapko-islamsku civilizaciju, istaknut je u toj mjeri da je gotovo ispunio sve na tom polju. Kako je ljude zadesila arabizacija sačinivši od njih integralni dio novog ummeta tako je zadesila civilizacijska nasljeđa naroda i država koja je zadesilo arabiziranje. Islam je oživio pozitivne strane tih nasljeđa, nakon što su gotovo zamrle pod sjenkom vizantijskog terora. On protiv njih nije poveo rat i izobličavanje baštine kojeg je povela i vodi zapadna civilizacija protiv državljana čije je države pogodila savremena zapadna kolonizacija. Kako su narodi tih država, nakon arapsko-islamkog oslobađanja, ušli u uvertiru arapske zajednice putem arabiziranja, isto tako nasljeđa starih civilizacija postala su integralni dio civilizacije koja je zavihorila na topraku ovog ummeta, kao rezultanta suodnosa islama, sa svojim mladalačkim elanom i genijalnim obzorjima, sa pozitivnim stranama tih nasljeđa. Ako je islam kao vjera (el-islamud-din) milodar Božiji kojeg trebamo očistiti od dodataka, inovacija i ljudskih izuma, onda je islam kao civilizacija (el-islamu-l-hadara), arapsko-islamska civilizacija, sa njenim ovosvjetskim znanostima, umjetnostima, došao kao plod islama-vjere, bez ograničavanja kod njegovih osnova, dogmatskih okvira i zakonskih obzorja, kao i bez kontradiktornosti sa tom vjerom. Isto tako, znanosti ove civilizacije i njene umjetnosti došle su kao rezultat muslimanskih izuma, bez vršenja monopola nad njima, nauštrb onih koji islamsku dogmatiku nisu smatrali svojom. To je doprinos za islam koji prelazi njegovu jezgru. To je civilizacijski krug koji se raširio oko vjerske jezgre u korist vjere islama! U njemu se nalaze dodaci i primjese nasljeđa koja su prijethodila pojavi islama koji su se upleli u urnek te civilizacije. Među njima su izumi arabiziranih naroda koji su svoju odanost i pripadnost podarili ovoj civilizaciji, nastavljajući da gaje vjerska ubjeđenja koja su prijethodila islamu. Tako da arapsko porijeklo ljudi i civilizacije jeste ustaljena osobina koja se pretočila u dio identiteta, odnosno, u srž kojim se naš ummet i civilizacija razlikuju od drugih ummeta i civilizacija. Valja spomenuti i naglasiti da arapsko porijeklo nije specifikum samo arapskog ummeta u etničkom smislu, već je ono jedna od nužnosti islama. Ono se tiče arapskog jezika bez kojeg je za muslimana, bez obzira na rasu, boju i naciju, nemoguće da razumijeva Kur'an koji je nadnaravan (el-mu'džiz) na arapskom jeziku, te da u tom razumijevanju dosegne stepen idžtihada i mogućnost propisivanja (et-tešri'u). To je, bez poznavanja arapskog jezika, nemoguće. Kao što je nemoguće da musliman, bez obzira na njegovu boju, rasu ili naciju, razumije znanosti islamskog prava (šerijata). Na samom početku dolazi hadis časnog Vjeronavjestitelja, s.a.v.s., i poznavanje hadiskih disciplina, zbornici islamskog prava i njegove filozofije (usulu-l-fikh), a većina toga je napisano na arapskom jeziku. Dakle, taj pravnik mora da posjeduje arapsko razmišljanje, jezik i kulturu. Ako arapski jezik nije preduslov da čovjek bude pripadnik vjere islama, zbog internacionalnosti te vjere, onda je on uslov za shvatanje islama i dosezanje stepena idžtihada i propisivanja propisa. Mjerodavne ličnosti (ehlu-l-halli ve-l-‘akdi) u islamskoj zajednici, zakonodavna vlast (es-sultatut-tešri'ijje) i predvodnici (ehlu-l-imame), vrh izvršne vlasti (es-sultatut-tenfizijje) i zakonodavci prema onom što je Allah objavio, te sudska vlast (es-sultatu-l-kada'ijje), svi oni moraju poznavati arapski jezik i lingvističke discipline u mjeri koja im otvara razabiranje Kur'ana, Sunneta i izvore zakonodavstva.
Dakle, islamska država (ed-devletu-l-islamijje) mora imati arapski jezik, razmišljanje i kulturu, bez obzira na jezik i naciju župljana i naroda. Odavde je došlo povezivanje islama sa arapskim porijeklom civilizacije, pa je arapski jezik postao jezik islama koji se širio zajedno sa njime, ne suprotstavljajući se niko u tom procesu osim šu'ubija , koji pored toga što su pokazali neprijateljstvo prema arapskom porijeklu, također, daju dokaze da su protiv vjere islama! To je arapsko porijeklo koje je čvrsto vezano za islam i koje je isprtilo put ka razumijevanju islama, a sljedstveno tome i put ka otjelovljenju njegovog uticaja na aktuelnost arapsko-islamske civilizacije koja je, kako smo ranije kazali, arapko razmišljanje i kultura. To civilizirano arapsko porijeklo je plod islama. Ono nije nemoćno džahilijetsko, fanatičko, ili rasno arapsko porijeklo. Iako sveobuhvatnost arapskog porijekla u ummetu, kao ljudskoj zajednici, i u civilizaciji, sa njenim znanostima, umjetnostima i običajima, nema potrebu za utvrđivanjem ili pojašnjenjem, ipak neki sumnjaju u ozbiljnost te podjele kada su po srijedi uzročnici razvoja i promjene, bilo da su unutrašnji ili spoljašnji. Stoga, neki ljudi sumnjaju u postojanje arapskog porijekla kao jednogd dijela koji će u budućnosti predstavljati identitet ovog ummeta, kao što je sada i u prošlosti! Ta nekolicina ljudi podržava teoriju da je arapsko porijeklo samo jedan dio više duhovne strukture koju prati razvoj i promjena kada se razvija i mijenja niža materijalna struktura zajednice. Takav slučaj je sa nekim idejama i običajima čije ostajanje ili odlazak prate materijalne okolnosti koje to izazivaju ili zahtijevaju. Iako nismo skloni da na ovom mjestu kritikujemo apsolutno slijeđenje teorije o višoj i nižoj strukturi i mehaničkoj vezi između njih, vjerujemo da teorija o zamišeljnim izazovima s kojima se suočavalo arapsko porijeklo ummeta i arapsko porijeklo njegove civilizaicje tokom naše historjie, će nas učiniti da budemo sasvim ubijeđeni da je arapsko porijeklo identitet a ne samo gornja struktura koja se mijenja skladno stanju niže materijelne strukture tokom razvoja i promjene. Turci-Memluci i Turci-Osmanlije su zaposjeli vrijednosti ovog arapsko-islamskog ummeta u većini stoljeća naše islamske historije. Vlast nad tim vrijednostima ostavili su samo za svoje sultane otkako se osnovala memlučka država (648. h. – 1250.) pa sve do propadanja osmanske države (1342. h. – 1924.). Prije ovih sedam vijekova u kojima su Turci upravljali ummetom, državu je kontrolisao njihov uticaj još od vakta abbasijkog halife el-Mutevekkila, tj. više od trinaest vijekova. To znači da se u našoj historiji njihova vlast nad državom protezala više od deset vijekova! Potom je došla zapadna kolonizacija koja je kontrolisala naše vrijednosti i živote blizu dva vijeka. Pod sjenkom Turaka-Memluka koji su bili vitezovi svoga doba i čuvari zemlje i civilizacije od spoljašnjih gramzivih neprijatelja, Tatara i krstaša, koji su za svoje vojnike i narednike u njima vidjeli dobar zalogaj i ratni plijen, pod tom sjenkom memlučke vlasti država je bila strana (nearapska) pa se pojavila tvrdnja da arapsko porijeklo nema nikakve veze sa islamom. Vladar nije imao osjećaja za nacionalni identitet ummeta kojeg je spajalo jedinstvo vjere samo u religioznom smislu. Tada se proširila parola o odvajanju veza između arapskog porijekla i islama, čak su neki tvrdili da su oni jedno drugom kontradiktorni! Stranost države spada među prvim uzrocima dekadence i letargije i slabosti arapskog jezika. Pod sjenkom stranaca Turaka-Osmanlija izazov arapskom porijeklu je dosegao granicu pokušaja poturčivanja Arapa! Zatjev da djeca uče arapski jezik je bio uzrok da se zbog toga bore stranke i zakazuju seminari! Zatim je taj izazov Arapima i arapskom jziku porastao pod sjenkom zapadne kolonizatorske kontrole koja je vrhunila u pokušaju francuziranja Alžira i uništenja arapskog identiteta za zemlje Sjeverne Afrike, kao i vesterniziranje kulture ummeta i borbe protiv arapskog jezika preko propisa da se piše latinicom, ili zamijeni sa žargonskim, neknjiževnim jezikom (el-amijat), kao i kontinuirano planiranje širenja neznanja putem arapskog jezika. Međutim, arapsko porijeklo, unatoč tim izazovima, koji predstavljaju uzroke i promjene koje su se desile u stvarnosti, ostalo je čvrsto i ponosito, ignorišući pokušaje da se istrgne iz korijena. Dakle, ono nije viša struktura koja je podložna razvijanju i promjeni, već je postojana srž, sveobuhvatna i kompletna, koja posjeduje svojstvo kontinuiteta. Ono je identitet a ne samo nasljeđe.
Religioznost je drugi dio suštinskih i integralnih djelova od kojih se sastoji identitet ovog ummeta. Naravno, mi ne mislimo da je među ostalim ummetima jedino naš ummet religiozan, već kažemo da ono što izdvaja naš ummet, kao dio njegovog identiteta, kad je po srijedi religioznost, su dvije stvari:
Prva: Religioznost koja duboko seže u duše i srca muslimana, ne samo u islamskom razdoblju, već u dugoj istočnjačkoj historiji. Jer vatan našeg ummeta je, historjiski gledano, kolijevka vjera i stjecište poslanicā. Ovaj ummet je spoznao duh religioznosti ne zastavši samo kod rituala i formalnosti, jer pobožnost nije marginalija kojom čovjek dopunja svoj svijet, već je ona postojani i sveprisutni duh koji se javlja u cijelom životu čovjeka koji pripada ovom ummetu. Druge civilizacije su zastale kod vjerskih aktivnosti koje se tiču rituala i obilježja koje čovjek obavlja u određenim danima i mjestima. Međutim, primjećujemo da je u islamu svaki dobar postupak kojeg čovjek napravi, u svakom trenutku njegovog života, i na bilo kom polju, vjerski čin (el-ibade) i iskrena pobožnost prema Uzvišenom Allahu. Jer, Uzvišeni Allah je odredio da je glavna i jedina zadaća Njegovih stvorenja da Ga obožavaju. Nepojmljivo je, naravno, da neko pomisli, osim ako je psihički poremećen, da je jedina funkcija čovjeka uspostavljanje bogoslužja i bogoštovlja koja je propisao šerijat, poput, namaza, posta, itd. kako bi s njima ispunio svaki trenutak u životu. Jer nas je Vjeronavjestitelj, s.a.v.s, podučio da to nije religioznost, već zastranjenost koju je islam zabranio. Zabranio je pretjerivanje ljudima koji su željeli neprekidno postiti i stalno klanjati, naglasivši svom ummetu da je naša vjera lahka i pozvao ih da joj nenametljivo pristupaju, jer je pretjerivanje u vjeri propast. Dakle, ibadet koji je jedina poslanica i dragocjen posao za čovjeka muslimana je svaki dobar posao kojeg čovjek na ovom svijetu uradi, počevši od kultiviranja zemlje, političkog vođstva države, popravljanje društva putem ljudskog uživanja koje je Allah dozvolio. Jer sve kolektivne i individualne obaveze (fardu-l-kifaje/fardu-l-‘ajn), praksa Muhammeda, s.a.v.s., (sunnet), pohvaljene radnje (mendub), dozvoljene radnje (mubah), odnosno, sve ljudske aktivnosti koje zahtijevaju izgradnju svijeta od strane čovjeka, kao Allahovog namjesnika na Zemlji je, u ovoj zadaći, dio bogosluženja. U tom smislu, religioznost u našoj civilizaciji, sa njenim dubinama i sveobuhvatnošću, ne možemo porediti sa religioznošću u drugim civilizacijama. Kada je zapadna civilizacija pretvorila hrišćanstvo, koje je u originalnoj osnovi religija miroljubivog misticizma i mira mistika, u dio isprazne duhovnosti (er-ruhanijje) i oskudnih rituala u toj duhovnosti, u okviru te civilizacije koja se još od vremena grčkog neznanja sve do savremenog doba odlikuje materijalističkim predznakom; kada je ovakvo stanje zapadne civilizacije sa nukleusom svoje religioznosti, stanje naše religiozne civilizacije po prirodi nije takvo. Džemaluddin el-Afgani (1254.-1314. h./1838.-1897.) je govorio da je religioznost u našoj civilizaciji dosegla stepen prirodnosti i naravnosti (et-tab’ vel džibille) i tako se oduprla istrgnuću vjerskog duha. Čak, oni koji su smatrali da su se odmjetništvom, herezom, otpadništvom od vjere, ateizmom i oslobađanjem od svih obaveza koje propisuje islam, oslobodili religioznosti, stide se takvog izbora govoreći da je to sraman izbor te da ne priliči razumnom i odgovornom čovjeku da ih drugi kao takve vide. Dočim, slični ovima u zapadnoj civilizaciji, ponose se odmjetništvom i obznanjuju otpadništvo od vjere, propagirajući ateizam i dičeći se nihilizmom i ignorisanjem svih vjerskih formi. Tako da osjećaj religioznosti kod muslimana doseže nivo koji islam čini vatanom, državotvorcem i civilizacijskim identitetom. Čak oni koji su smatrali da su se, otpadništvom od vjere i ateizmom spasili nje, ljute se i raduju zbog svoje religioznosti. Ona ostaje njihov pratilac a njen uticaj na njih je vječan i aktivan poput rane nakon što zacijeli – prema riječima Džemaluddina el-Afganija. Takvo stanje sa zapadnom civilizacijom i hrišćanskom religioznosti nije nikada bilo, a naročito kada ju je rimska imperija uzela za svoju vjeru. Suštinu toga stanja nam pojašnjava imam mu'tezila, sudija-sudaca (kadi-l-kudat) Abduldžebbar bin Ahmed (415. h. – 1024.) kada je o tome rekao: „Kada je hrišćanstvo ušlo u Rim, Rim se nije pokrstio, već se hrišćanstvo porimilo!“ Hrišćanstvo je izmijenilo svoj duh i duhovnost postavši dio većinski materijalističke civilizacije, bilo da je u pitanju razmišljanje ili ophođenje. Razlika između ove civilizacije jeste pogled na religioznost, što je dio njene srži, i između naše arapsko-islamske civilizacije koja je od svakog polja ljudske ovosvjetske aktivnosti napravila bogoslužje i religioznost. Jer je svako činjenje dobrog djela odaziv Stvoritelju koji je stvorio čovjeka i stavio mu u emanet obrađivanje zemlje, progres društva, uživanje dozvoljenih i lijepih stvari, učinivši to najvećom zadaćom čovjeka na ovom svijetu.
Druga: Uopćenost duha religioznosti u konstrukciji arapsko-islamske civilizacije. Religioznost se, naročito u zapadnoj civilizaciji, zaustavila kod pojedinca i suzila svoj djelokrug na korespodenciju čovjeka, kao individue, sa svojim Stvoriteljem. Dočim, u našoj arapsko-islamkoj civilizaciji religioznost prelazi granice znanosti o objavi i šerijata i ulazi u domen ovosvjetskih znanosti i umjetnosti. To je duh sveobuhvatnosti koji ulazi u svaku nauku građanskog civiliziranja i civilizacijskog izuma, progresa ljudskog življenja, a nije ograničena na ono što zapadna granica naziva teologijom. Stoga, mi smo sinovi vjerujuće civilizacije koja u sebi, po vjerskom principu, povezuje sve znanosti, uključujći i čiste nauke. To je vjerujuća civilizacija koja spominje ime Boga u svim stvarima, a ne samo u molitvama (es-salevat); počinjemo jelo Njegovim imenom i završavamo zahvalom Njemu. Uzvikujemo ime Božije kada žrtvujemo klanice, kod Njega tražimo utočište kada nas tuga obavije. Kada smo veseli, kada se smijemo i u trenucima plača – svaka čovjekova aktivnost je bogoslužje, čak i kada se odmara, ili, pak, kada vodi propisani seksualni život! To je civilizacija o kojoj je imam el-Gazali (450.-505./1058.-1111.), govoreći o želji učenjaka za naukom, rekao: „Željeli smo nauku u ime nekog drugog mimo Allaha, ali odbivši to, mora biti samo u ime Allaha!“ To je civilizacija koju ne veže samo valjanost dunjaluka sa valjanošću vjere (ed-din), već valjanost dunjaluka čini uvjetom i osnovom za valjanost vjere. Prema riječima imama el-Gazalija, „ustrojstvo vjere (en-nizamud-din) se ne može ostvariti osim uz poredak dunjaluka (en-nizamud-dunja). Tako, ustrojstvo vjere, sa spoznajom i bogoslužjem, je nedostupno osim sa zdravim tijelom i egzistencijom, kao i sa mogućnošću da se priušte osnovne ljudske potrebe u oblačenju, stanovanju, ishrani i sigurnosti. Vjera ne može biti dobar poredak osim uz osiguravanje navedenih nužnosti. U protivnom onaj ko sve svoje vrijeme provodi u čuvanju samog sebe od neprijateljskih mačeva i u prosječnoj potrazi za hranom, kada će biti slobodan za nauku i rad? A to dvoje je pribor za sreću na Budućem svijetu.
Dakle, poredak na ovom svijetu, u smislu posjedovanja svih potrebština, je uslov za ustrojstvo vjere. Kada et-Tejfašijeve (580.-651./1184.-1253.) knjige o geologiji, recimo, njegova knjiga „Cvjetovi misli u biti kamena“ započinje sa „Hvala Allahu. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Njega pomoć tražimo“, potpuno isto kao što imaju praksu islamski pravnici (el-fukaha’) prilikom započinjanja zbornika islamskog prava (el-fikhu-l-islami), kada je Ibn Hazm el-Endelusi (384.-456./994.-1064.) napisao poglavlje o ljubavi u svojoj knjizi „Moć golubice u ljubavi i intimi“ započeo ju je sa riječima „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Njega pomoć tražimo. Najboljim što ću započeti jeste zahvala Allahu onim izrazima koji Mu priliče, zatim salevatom i selamom naročito na Muhammeda, s.a.v.s., Njegovog roba i poslanika i na sve Njegove vjeronavjestitelje, uopće.“ A na kraju poglavlja o ljubavi u ovoj knjizi poručuje svojem čitaocu „Neka nas Allah učini, a i tebe, od strpljivih, zahvalnih, koji Mu se uvijek zahvaljuju i Njegovog postojanja sjećaju. Amin, amin, amin! Neka je hvala Allahu Gospodaru svjetova, neka je salevat i selam na našeg predvodnika Muhammeda, njegovu porodicu i drugove! “ kao da je filozof ili skolastik koji piše o teologiji! Dakle, naša arapsko-islamska civilizacija nije što i zapadna koja proučava forme ljudske duše kidajući vezu sa njenim Uzvišenim Stvoriteljem. Ili koja proučava prirodne pojave, kao jedne od djelova svijeta bez Stvoritelja, pa tako kod učenjaka, istraživača i čitatelja rađa ateistički pogled, iako se ne raspravlja o temi ateizma. Jer naša vjerujuća civilizacija proučava sve socijalne, duhovne i prirodne pojave kao oblasti u svijetu koje imaju svoga Stvoritelja koji ih je stvorio i koji nad njima bdije. Ona ne zastaje kod materijalnih uzroka koji na to utiču, već upućuje na uzrok svih uzroka i Stvaraoca tih uzroka koji je učinio da u njima postoji radnja i djelotvornost. Potom, ona na ta proučavanja gleda kao na vjersku obavezu otkrivanja istina koje je stvorio Stvoritelj u ovom svijetu, i dao u emanet čovjeku otkrivanje vela sa tih tajni. Zato znanosti ove civilizacije ne učestvuju samo u razvoju vjerskog duha kod njenih učenjaka, nego je ona povezala i veže između ovih znanosti, kao pomagalo u ostvarivanju ciljeva koje je Stvoritelj postavio čovjeku, kao Njegovom namjesniku, da poprimi narav Božiju u ovom svijetu. Dok je zapadna civilizacija mislila da su naučna dostignuća oslobađanje ljudskog uma od vjerovanja u religiju, naša civilizacija je tada ustvrdila da su naučna istraživanja božansko zaduženje koje učenjakovom razumu povećava vjerovanje u Stvoritelja ovog svijeta dok istražuju tajne koje je Allah stvorio u njemu. Naša civilizacija je, slično ovome, napravila kada je politiku povezala sa šerijatom i njegovim intencijama, od kojih je pravda najveća i primarna intencija, uspostavivši karike koje negiraju sekularno razdvajanje vjere i države, i to bez da tu politiku učini čistom vjerom, kao što je bilo stanje sa svećenstvom zapadne crkve u srednjem mračnom dobu. Kada je zapadna civilizacija odvojila politiku od etike (el-ahlak) i vrijednosti (el-kijem), učinivši makijavilizam vodećom školom u političkoj filozofiji, okupivši se i složivši da je u svijetu politike moć vrijednost, te da cilj opravdava sredstvo i odredivši definiciju koji kaže da je politika umjetnost mogućega, onda naša arapsko-islamska civilizacija je povezala politiku sa vrijednostima i etikom i učinila pravdu najvećom vrijednosti u svijetu politike kao i najvećom intencijom šerijata. Najveći i najdublji dokaz je definicija politike koju je sročio imam Ebu el-Vefa’ ibn Ukajl (431.-513./1040.-1119.) kazavši: „Politika je djelovanje kojim će ljudi biti bliže ka dobrom stanju (es-salah) a dalji od nereda (el-fesad)“. Ovdje postoji organska veza između načina i mudrosti, sredstava i ciljeva, djela i vrijednosti, odnosno, morala.
Ovom religioznom duhu naše arapsko-islamske civilizacije bio je, i još uvijek je, djelokrug i karakter monoteizam (et-tevhid) kojim se odlikuje njena religioznost, i svi djelovi i svojstva. Možemo, čak, reći da je taj monoteizam postao identitet po kojem se naš ummet i civilizacija razlikuju od ostalih ummeta i civilizacija. Islamski monoteizam je dosegao vrhunac u čistoći i svojem nepoliteističkom shvatanju Božijeg Bitka, te autentičnosti i izvornosti ideoloških postavki u našem nasljeđu, u toj mjeri da ga nalazimo u antčkom vjerskom nasljeđu Egipta, spjevovima Ahnatona (1353.-1369. pne.) koji je Allaha smatrao za Boga cijelog svemira: „Ti si Bog kojem je zbog Tvoje ljubavi sve blisko, Ti si Bog, O Jedini, sličnoga Ti nemaš. Stvorio si zemlju onako kako Ti jedini hoćeš, stvorio si je, Ti druga nemaš!“ Nalazimo se ispred indeksa izvora monoteizma koje je spoznala naša vjerska i civilizacijska baština još od samog početka ljudske historije. Štaviše, postala je istaknutim simbolom njene intelektualne baštine, dašavši od ostatka starih Božijih zakona. I njime se razlikuje od forme monoteizma u Starom zavjetu koji je monoteizam učinio bliže paganstvu, jer po njihovim tvrdnjama, Allah je Bog jedino Izraelićanima, dok ostali narodi imaju svoje bogove! Čak, staro arapko paganstvo koje je prethodilo islamu bilo je odstupanje od suštine i čistoće tog monoteizma: „A da ih upitaš: „Ko je stvorio nebesa i Zemlju?“ – sigurno bi rekli: „Allah!“ – a ti reci: „Hvaljen neka je Allah!“ – samo što većina njih ne zna (Likman: 25); „Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili“ (Ez-Zumer: 3). Taj monoteistički duh koji je u istočnjačkom civilizacijskom duhu dosegao stepen identiteta i njenih konstantnih djelova, učinio je hrišćanstvo nemoćnim da se odazove dogmatskim nužnostima istočnjačkog čovjeka, kada je hrišćanstvo pogodio upliv helenizma izbacivši ga iz izvornog kruga pravog monoteizma. Masovni ulazak istočnjačkih naroda u Allahovu vjeru islam, bez prisile, zastrašivanja, niti primamljivanja, unatoč slobode vjerovanja koju su ostavile crkvene organizacije i njeni veliki planovi misionarstva. Islamski monoteizam je dosegao vrhunac u čistoći i vratio dogmatici koja je srž vjere, njegovu čistoću i bistrinu koju je podario Allah Jedini. Tom islamskom monoteizmu koji je postao identitet, islamski šerijat je otkrio njegovu bit, nakon što su ga okaljala uvjerenja o trojstvu, antropomorfizmu i inkarnaciji. Kada su istraživači zapadne filozofske zaostavštine nadzirali u tom nasljedstvu materijalističo-ateističko strujanje od Grčke pa do savremenog doba, onda ti istraživači moraju obratiti pažnju na imunost naše filozofske baštine od materijalističko-ateističkog strujanja tokom naše duge civilizacijske povijesti. Sumnje, izreke i nastojanja koja neki smatraju herezom ili ateizmom su strane i nepoznate duhu naše civilizacije i filozofske misli. One nisu prešli mjesto ispupčenja i disonancije i nisu dosegli opseg (ideološke) struje ili nečeg slično tome. A što se tiče izvornih nastojanja koja literalisti smatraju ateizmom, racionalni islamski srednji put u kojem su se mudrost i šerijat pobratimili stavlja ih u okvir islamske racionalnosti i negira da bude materijaslistička ili ateistička, poput onog po kome se odlikuje zapadna filozofska baština od Grčke pa do današnjih dana. To je, dakle, religioznost, ali religoznost sa duhom monoteizma i njegovih dogmi koja u našoj arapsko-islamskoj civilizaciji doseže stepen identiteta i konstantnog dijela i obilježja koje je postalo simbolom kojim se odlikuje naša civilizacija od ostalih civilizacija.
Umjerenost je potakla našu arapsko-islamsku civilizaciju i njen ummet da odbaci pretjeranost u svakom obliku i na svakom polju. Ta islamska umjerenost postala je drugim identitetom po kojem se naša civilizacija i kultura odlikuje duž njene duge historije. Allah je htio da ovaj ummet bude središnji; da zauzme mjesto pravednog svjedoka među nepravednim stranama, da zauzme mjesto svjedoka istine između neistinitih strana, i da zauzme mjesto svjedoka umjerenosti između strana ektremizma i pretjerivanja, itd. “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok.“ Nećemo pretjerati ako kažemo da je islamska umjerenost, zbog svoje središnje pozicije i centralnosti u komponentama i identitetu, postala kolekcionar arapsko-islamskog identiteta i materinstvo našeg ummeta i civilizacije, kao i okosnica ispravnog i jedinstvnog pogleda za svakog ko želi da shvati suštinu odlika kojima se naša civilizacija odlikuje. Također, ona je postala mjerilom napretka ummeta, u danima predvođenja i trijumfovanja u civilizacijskim izumima i dopronosima, kao i razlog njegove dekadence, letargije i nazadovanja kada je ostavila mjesto ekstremizmu i prejerivanju!
* * *
Dr. Muhammed Imara
S arapskog preveo,
Džemo ef. Redžematović