Riječ abortus je latinskog porijkla a znači prekid trudnoće. Njoj je bliska engleska riječ aborting i nosi isto značenje.
U predislamskom periodu kod Arapa je vladao sram kada bi im se rodilo žensko dijete pa su svoju djecu živu zakopavali. “I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena“ (Et-Tekvir: 8-9);
Pored te prakse, Arapi su ubijali svoju djecu zbog straha od siromaštva, pa je Kur'an i to zabranio: „Ne ubijajte djecu svoju od straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh“ (El-Isra’: 31).
Dolaskom islama na Arapskom poluotoku običaji koji su bili suprotni kur'anskim kodeksima bili su potisnuti ili derogirani, a običaji koji su u sebi imali humanosti i kulture su od strane islama bili afirmirani i u životu ustaljeni. Tako je ukopavanje žive djece islam oštro osudio i zabranio.
Ovih dana se intenzivno govori o pravima žena, među kojima, po nekima, spada i pravo na abortus. Iz sljedećih redaka se može vidjeti da je to jedan vid modernog zakopavanja novorođenčadi.
Prema islamskoj filozofiji života, dijete treba biti naročito zaštićeno zakonom. Islam ne samo da štiti prava djeteta od njegovog rođenja pa nadalje, već sugeriranjem momcima da za žene uzimaju čestite i poštene djevojke, obezbjeđuje pravo na djetetov kasniji odgoj i vaspitanje.
U islamu je poznata zakonska referenca koja glasi „olakšavajte a ne otežavajte“, a koja je u usuli fikhu (filozofiji islamskog prava) poznata kao er-rukhsa (olakšica). To znači da islam daje pravo vjernicima da neke šerijatske obaveze izbjegnu i nadomjeste ako za njeno potpuno realiziranje nisu psiho-fizički spremni. U tom smislu Kur'an genralno nalaže vjernicima da mjesec Ramazana provedu u postu. „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili“.
Međutim, znajući da među vjernicima ima i bolesnih i starih ljudi, Kur'an takvima daje pravo da se na neki način otkupe: „A onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite“. A zašto je to tako, Allah, dž.š., pojašnjava: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate“ (183-185).
Pod tretman bolesnika ili putnika, odnosno onih koji ga jedva podnose, spada i trudnica. To iz razloga što islam želi da plod u trbuhu svoje majke bude nesmetano u razvojnom procesu i ne želi da majka rizikuje da taj plod, koji će sutra izrasti u potpunog čovjeka, bude uskraćen prava na dovoljno prispijevanje hrane.
Zagovornici dozvole abortusa kažu da majka ima pravo da se odluči na abortus, a to nije islamski opravdano. Jer, po islamu, Allah stvara čovjeka i daje mu dušu. Roditelji su tu samo prirodni i biološki činioci. Ako bi, po tom navodnom pravu, trudnica imala pravo da odlučuje da li da se porodi ili da svoj plod pobaci, to bi istodobno drugima dalo pravo na suicid ili na druge sociološke devijacije. A to je besmislica i anarhija.
Vrlo interesanto pitanje se postavlja da li fetus ima status ljudskog bića, obzirom da svako ljudsko biće, po zakonu, ima prava i obaveze. Pobornici dozvoljavanja abortusa i „ženskih prava“ kažu da se abortus ne smatra ubijanjem, ili čedomorstvom, jer ono nema potpuni personalitet. To je, po našem mišljenju, djelimično tačno. Iz jednostavnog razloga što plod trudnice nema obaveze. Ali moramo znati da ima svoja prava. Ta prava su da se ono normalno razvija i da se ni na koji način njegov prirodni razvitak i gravidiranje ne smije ugroziti. Zato, recimo, ljekari brane trudnicama konzumiranje alkohola, cigareta ili opojnih droga, naporni rad i izlaganje stresovima. Jer fetusu je potreban mir i harmonija.
Islam smatra plod trudnice ljudskim bićem, pa je stoga atak na njegov život i razvoj ravan ubistvu čovjeka. To se može jasno nazrijeti iz ovog kur'anskog pasusa gdje Allah, dž.š., obraćajući se ljudima kaže da su nastali od zemlje, kapi sjemena…
„O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u materice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, zato što Allah postoji, i što je On kadar mrtve oživiti, i što On sve može“ (El-Hadž: 5-6).
Dakle, besmisleno je opravdavati abortus stavom da fetus nije ljudsko biće, jer su sva živa bića na svijetu, u svojoj prvobitnoj formi, bila ili fetus, ili zrno ili stabljika. Ako bi po nekima dovoljan razlog za abortus bila činjenica da je fetus nepotpuno ljudsko biće, onda bi se na drugu stranu drugima opravdalo da dozvole ubijanje novorođene djece koja isto tako nemaju puni personalitet i shvatanje života, ili pak psihički poremećenih osoba čiji je pogled na svijet poremećen. A to niukom slučaju ne možemo dozvoliti.
Po svojoj božanskoj prirodi, islam je vjera sredine. Izreka Muhammeda, a.s., glasi: „Hajru-l-umuri ewsatuha“ a mogla bi da ima identično značenje našoj poslovici „zlatna sredina“. Ovo navodimo iz razloga što se polemika o abortusu dijeli na stroge zagovarače prava na abortus i na stroge oponente takvom činu. U ovom slučaju islam je generalno protiv abortusa, ali u šerijatu postoje i određeni ustupci. To znači da islam blagovremeno i preventivno djeluje na svaki eventualni problem u zajednci. Stoga, ako treba birati između života djeteta ili majke, onda islam daje primat životu majke u odnosu na život djeteta, jer je majka već formirana ličnost i ima svoja prava i obaveze. Dok dijete, ili fetus nema status lica s punim personalitetom koje za sobom povlači prava i obaveze pa je stoga normalno da život majke bude dragocjeniji i vrijedniji od života još nerođenog djeteta. Islam u takvom slučaju „bira od dva zla manje“. Normalno, ovo je u slučaju da porodilja ima žestokih i rizičnih problema prilikom porođaja i da se njen život dovode u pitanju, ili da dijete nije potpuno normalne konstitucije, odnosno da ima određenih anomalija koje mogu ugroziti život majke, ili, pak, koje bi sa takvim anomalijama, poput djeteta koje nema cijeli mozak, predstavljalo poteškoću sebi i drugima. Isti slučaj je ako se dijete rodi iz incesta ili bude zaraženo HIV virusom. Dakle, islam je ovdje tolerantniji u odnosu na hrišćanstvo ili na neke druge religije koje su po ovom pitanju beskompromisne, jer dozvoljava u spomenutim slučajevima abortus.
Jedan od razloga za abortus je planiranje porodice. Islam daje mogućnost planiranja porodice ali ne putem abortiranja već putem kontracepcije. Još u predislamsko doba Jevreji su koristili praksu zvanu el-azl (ejakuliranje van materice) a koja može biti ekvivalent današnjoj kontracepciji. To je Muhammed, a.s., dozvolio. Jer roditelji su dužni da odvajaju punoljetnu djecu u posebnu posteljinu i ležaje, a to na neki način podrazumijeva planiranje porodice. Isto tako, Kur'an naređuje majkama da doje svoju dojenčad dvije pune godine za one koje žele da dojenje upotpune. A to opet znači planirano rađanje djece za što su neophodna moderna kontraceptivna sredstva ili klasični el-azl. Ako se dijete i pored toga začne, onda je to Allahovo određenje protiv koga se ne smije intervenisati ničim pa ni abortusom. Nije dozvoljeno planirati porodicu iz straha od neimaštine.
U zaključku ovog rada želimo kazati da će oba roditelja snositi odgovornost pred Allahom za abortiranje djeteta, jer to nije ništa manji zločin od svjesnog ubistva čovjeka.
Trebamo se zapitati zašto se pravo žene na abortus uvijek potencira u sredinama gdje su muslimani vodeći u natalitetu?
Džemo Redžematović