U ovom dijelu naučnog pristupa pitanju duše, autor ukazuje na percepciju duše kod zapadnih mislilaca i teologa dajući u završnom dijelu svoje mišljenje na ovu iznimno važnu temu.
Cjelokupan rad možete pročitati u glasilu Almanah koji će uskoro izaći iz štampe.
DIO DRUGI
UČENJA O DUŠI NA ZAPADU
Već sam u uvodnom dijelu teksta istakao da surazmišljanja i govor o duši stara koliko i historija čovječanstva, ali tek u 6. stoljeću p.n.e. misao o duši dobija svoju sistematičnost u okviru rane grčke filozofije. Cijela priroda, uključujući živu i neživu, prema tumačenjima većine starogrčkih filozofa, imala je svoju dušu, jer je sve u kretanju, a to se ne može zamisliti bez unutrašnje energije, a to je duša. Starogrčki filozof Tales je, na primjer, tvrdio da magnet ima svoju dušu kojom privlači gvožde. Po Heraklitu, sve je u vječnoj promjeni, a vatra je duša supstance, jer je u stanju da je mijenja. Sve je u pokretu („pantarej“ je pojam kretanja kojeg je u filozofiju uveo Heraklit). To isto tvrdi i savremena fizika i psihologija. Pitagora je smatrao da su tijelo i duh različiti i da duh kasnije napušta tijelo. Ta dva entiteta: tijelo i duša koji egzitiraju odvojeno su razradili grčki filozofi, a prihvatili i nastavili da razrađuju kršćanski filozofi i teolozi.
Sa Platonom i Aristotelom počinje novo poglavlje filozofije o duši. Prema Platonu, naša osjetila (čula) su nepouzdana kao izvor saznanja i mogu dati samo aproksimacije o spoljašnjem svijetu. Takvo stanovište o nesavršenosti osjetilnih organa prisutno je i u savremenoj naučnoj psihologiji, koja tvrdi da su naše percepcoje ponekad iskrivljene slike objektivne stvarnosti koje nastaju zbog evoluciske nedovršenosti čulnih organa, nedovršenošću današnjeg čovjeka. Konkretan podatak može biti različit, ali on će, zahvaljujući idejama, moći da bude valjano klasifikovan. Rasuđivanje pomoću ideja daje čovjeku pravo saznanje, a ne čulno opažanje. Često se citira, kako na Istoku tako i na Zapadu, Aristotelova misao, koja glasi: „Vatra isto gori u Grčkoj i Perziji, ali ideje o korijenima i uzrocima dobra i zla razlikuju se od mjesta do mjesta“.
Aristotel, koji je imao snažan uticaj i na iranskog filozova i učenjaka Ibn Sinu, je sistematizovao saznanja svoje epohe u oblasti učenja o duši, nastojeći da održi sve prilaze. Postoji pet tjelesnih čula (čulo vida, sluha, dodira, mirisa i okusa), ali i još jedno, šesto, koje nije tjelesno a to je duša koja kombinuje i usklađuje rad pet tjelesnih čula. Čovjek se mora osloniti na svojih pet tjelesnih čula, ali ona mu neće mnogo vrijditi ako su vođena rđavom dušom, kao što ni najbolja duša ne pomaže ako je zasnovana na pogrešnom radu tjelesnih čula. U oblasti učenja o duši Aristotel je postavio klasične zakone pamćenja zasnovane na asocijacijama po sličnosti, kontrastu i dodiru. Jasnije nego do tada Aristotel je govorio o osjećanjima, a njegov pojam o katarzi, svojevrsnom očišćenju duše, dugo je bilo korišteno od strane brojnih filozofa i savremenih psihologa i psihijatara. Time je Aristotel otvorio put psihoanalitičkoj psihologiji koja se javlja u prvoj polovini 20. stoljeća kod Sigmunda Frojda, oca moderne psihoanalize.
Krišćanski filozofi i teolozi ranog srednjeg vijeka su smatrali da je tijelo prolazno a duša vječna, iako se u Bibliji ne može jasno zamijetiti takva dogma. U tijelo se „useljava“ dobra ili loša duša. Ako se u tijelo „useli“ loša duša onda je, smatrali su krščanski filozofi i teolozi ranog srednjeg vijeke, treba iz tijela istjerati batinama i raznim metodama tjelesnog iznurivanja.
Takve teze su vladale evropskom duhovnom scenom sve do dogmatskog raskida dvije crkve. Istočna crkva ih je zadržala (zajedno sa osnovnom dogmom da Bog ne može imati predstavnika na zemlji (papu) sa božjim atributima, jer svaki posrednik između Boga i čovjeka, kao što je to papa, razni sveci i oni preko kojih se čovjek Bogu ispovijeda čime prekida transcendenciju i uvodi prototip autoritarnih odnosa. U Zapadnoj crkvi razvijana je dogma usmjerena, između ostalog, na pitanja konkretnog svijeta i uokviru toga na pitanja dinamičnog razvoja materijalne civilizacije.
Vjesnik izlaska psihologije iz kruga filozofije i teologije bio je Toma Akvinski, filozof i teolog iz sredine 13. stoljeća, na razmeđi dogmatskog raskola dvije crkve i renesanse. Vjera i duša i dalje stoje u središtu razmišljanja o čovjeku, ali sada uz prisustvo razuma, čiju je ulogu još Aristotel naglašavao. Razum ili um nije ničemu suprotstavljen, i kao takav nadređen je svemu ostalom. Logika je formalne prirode i čisto rezonovanje može da obuhvati iracionalne sadržaje (vjerovanja i htijenja) sa potpunom legitimnošću zaključivanja. Taj dio učenja Tome Akvinskog postao je integralni dio načina mišljenja Inkvizicije, a kasnije i drugih ideologija, koji su svoje iracionalne sadržaje zamotavali u ruho racionalizma logičke opravdanosti.
Renesansa je takođe stavila um u službu iracionalnih ideja. Spisi Makijavelija ne otkrivaju samo kako se razmišljalo o čovjeku i njegovom društvu, već analitički opisuju kako se formalno-logičkim zaključivanjem mogu braniti i sprovoditi iracionalni individualni prohtjevi.
Poslije renesanse oživjela su stara pitanja o odnosu: tijelo-duša i čulo-ideja. Rene Dekart (prva polovina 17. stoljeća), na kojeg je uticao Ibn Sina o čemu sam u prvom dijelu ovog teksta naprijed šire kazao, je prihvatio Ibn Sinin dualistički koncept čovjeka: postoji duša koja nema supstance i tijelo koje je materijalne prirode i ima svoju ekstenziju. Duša je vječna i ima svoje transcendentne zakone kretanja, a tijelo je smrtno i podliježe mehaničkim i fiziološkim zakonima. Stanje jednog i drugog (tijela i duše) može biti pod međusobnim uticajem. Duša može imati i nesvjesne oblike. Tu će tezu, mnogo kasnije, Sigmund Frojd detaljno razraditi.
Koncept dualizma (tijelo + duša)) i njihove međusobne interakcije otvorio je metodološke mogućnosti za načine mišljenja koji preovlađuju i u savremenoj psihologiji (nauci o duši), što neke i navodi na zaključak da je Dekart utemeljivač modernog učenja o duši.
Džon Lok (druga polovina 17. stoljeća) smatrao je da se čovjek rađa kao „tabula raza“, što znači „prazna ploča“ ili „neispisani list“, koji se nakon rođenja popunjava preko čulnih utisaka, a ideje su samo njihova kombinacija. On je otvorio filozofsko poglavlje poznato kao empirizam, s predstavnicima Hjumom, Milom i Bejnom, prema kome zakoni asocijacija, o kojima je govorio Aristotel, imaju osnovnu ulogu u duševnom životu, što približno odgovara teorijama učenja o duši u našem vremenu. Kao protivteža tome javio se Berkli (početak 18. stoljeća) sa tezom da se konačna realnost može shvatiti samo umom a ne čulnim utiscima i neposrednim sredinskim uticajem.
Pozitivistička učenja o duši
Nakon viševjekovnog nastojanja da se protumači egzistencija duše, savremeni psiholozi sa Zapada su od druge polovine 19. stoljeća sve do danas stvarali novi, kako ga nazivaju, naučni pristup izučavanju duše. Svakako da su na takvu orjentaciju istraživanja i tumačenja duše, koja se zamjenjuje terminom „psiha“, uticale već afirmirane nauke kao što su: fizika, hemija, biologija, medicina, matematika, astronomija i dr. Naučna psihologija sve mnanje koristi introspekciju a sve više preuzima ekspermentalni i statistički metod istraživanja iz matematike, fizike i hemije. Od druge polovine 19. stoljeća do danas izvedeno je na hiljade ekspermentalnih istraživanja u SAD, Njemaćkoj, Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj i drugim zemljama zapadne hemisfere. Kao što je istočna psihologija težila da pomogne čovjeku da svoju dušu sačuva od teških okolnosti življenja tako isto je i savremena zapadna psihologija težila prvenstveno da pomogne čovjeku da ovlada prirodom radi sticanja materijalnog blagostanja. Pošto je zapadnjačka psihologija prihvatila naučnoempiriske metode istraživanja psihičkog života dobila je epitet naučne psihologije. To je psihologija koja se izučava u školama i na univerzitetima na Zapadu uključujući i bosanskohercegovačke škole i univerzitete na kojima je u naučno-nastvane programe uključena ova oblast.
Kao što na Istoku postoje sektaške interpretacije duše, tako isto i u savremenoj zapadnoj psihologiji postije različiti koncepti, škole ili teorije pristupa spoznavanju duše.
Savremeni koncepti, škole ili teoriski pravci učenja o duši koji su dominamtno prisutni na Zapadu
| POZITIVISTIČKI KONCEPTI ILI PSIHOLOŠKE ŠKOLE UČENJA O DUŠI | VRIJEME NASTANKA | ZNAČAJNIJI PREDSTAVNICI |
| Asocionizam | Druga polovina 19. stoljeća i prva polovina 20. stoljeća | Ivan Petrovič Pavlov, Herman Ebinghaus, Edvin Gatri, Edvard Torndajk |
| Strukturalizam | Isto | Viljam Vunt, E.B. Tičiner |
| Funkcionalizam | Isto | Vilijam Džems, Džon Djui |
| Psihoanaliza | Isto | Sigmund Frojd |
| Biheviorizam | Isto | Džon Votson, Burhus Frederik Skiner, Edvard Thorndajk, Edvard Tolman, Klark Hul, Edvin Gathri |
| Kognitivizam | Isto | Žan Pijaže, Vigotski, Ganje |
| Geštaltizam | Isto | Maks Verhajmer, Kurt Kafka, Volfgan Keher |
| Egzistincijalizam | Druga polovina 20. stoljeća. | Pol Sartr, Albert Kami |
| Humanizam | Isto | Abraham Maslov, Karl Rodžers, Rolo Mej, Gordon Olport |
| Organizmička | Isto | Hjuling Džekson, Klod Bernar, Gardne Marfi, Kurt Golštajn |
ŠKOLA ASOCIONIZMA
U savremenoj psihološkoj nauci na Zapadu, u drugoj polovini 19. stoljeća, pojavljuje se asocionistička škola koja svoje učenje bazira na Aristotelovom tumačenju povezivanja (asociranja) ranijih iskustava ili stečenih predstava sa novim i kako se, na taj način, u čovjekovoj svijesti javljaju nove ideje i misli.
Pokretač asocionizma je Aristotel (384-322 pr. Kr.), a osnivač škole naučnog asocionizma je njemački psiholog Hermann Ebbinghaus (Herman Ebinghaus, 1850 – 1909.). Istraživački fokus ili osnovno polje izučavanja kojim su se bavili predstavnici asocionizma je istraživanje zakonitosti međusobnog povezuja misli i ideja u umu i traženje odgovora na pitanje kako putem tog povezivanja se dolazi do zapamćivanja učenog. Ebbingaus je ustanovio metodologiju za ispitivanje pamćenja i zaboravljanja. Na svojim studentima je ekeprementalnom metodom ispitivao kako se odvija proces asocijativnog učenja zapamćivanjem besmislenih slogova. Uočio je ključnu zakonitost pamćenja. Ispitanici su trebali da nauče listu besmislenih slogova. Slogove su učili putem mentalnih asocijacija (uočavanjem veza između besmislenih slogova) što je pomoglo da ispitanici lakšeg zapamte besmislene slogove (obično su te veze među slogovima bile neke međusobne sličnosti). Ebbinghausov nasljednik bio je Edvin Gathri koji je otkrio da se veze između draži i odgovora lakše uspostavljaju ukoliko između njih postoji vremenska bliskost. Otkrio je da postoje zakonitosti u učenju. Npr., što je aktivnost dva učenja između dva različita sadržaja koja se uče vremenski bliža učenju njihovo zapamćivanje je lakše.
Posebno je značajna zakonitost učenja koja je uočena od strane Edvarda Torndajka. On je otkrio da se na temelju asocionističkih zakonitosti učenja i zapmaćivanja utvrdio da su asocijativna učenja i pamćenja lakša ako u asocijativne veze pojava, misli ili ideja uvedemo princip zadovoljstva, a ne samo princip bliskosti učenja dva različita sadržaja, kako je to tvrdio Edvin Gatri. Edvard Torndajk je zakonitost uspješnog učenja koje nastupa ako je učenje praćeno zadovoljstvima nazvao „zakonom efekta“. Torndajk je u svojim brojnim ekspermentima uočio da čovjek lakše uči ako mu je naučeno nečim potkrijepljeno (nagrađeno). Thorndajk je bio pod uticajem Viljama Džemsa (jednim od osnivača škole funkcionalizma), pa se asocijacionizam često spaja ili identifikuje sa školom funkcionalizma.
Asocijacionizam kao zasebna psihološka škola nije opstao. Međutim, interes za istraživanjima pitanja kako u čovjekovoj svijesti dolazi do povezivanja ideja, misli, pojava i sl. i dan danas je prisutan. Istraživanja zakonistosti povezivanja ideja, misli, pojava, tj. draži i odgovora preuzela je škola biheviorizma koja je i danas veoma aktualna i aktivna.
ŠKOLA BIHEVIORIZMA
Rezultate Aristotelovog istraživanja asocijativnih veza ekspermentalno je potvrdio psihofizilog Ivan Pavlov, Hermann Ebbinghaus i drugi istraživači iz asocijonističke škole nastale u u zapadnoj Evropi, čije se osnovne istraživačke ideje prenose početkom 20. stoljeća u SAD gdje se formira bihevioralna škola.Bihevioristi su za fokus svojih istraživanja uzeli ponašanje. Problem učenja ponašanja je ključna preokupacija biheviorista. Najreleventniji rezultati istraživanja su oni koji su dobiveni ekspermentalnim postupkom. Bihevioristi smatraju da su elementi duše (misli, osećanja, želje, namjere) predmet filozofije, a ponašanja su predmet psihologije. To su osnovna načela rada u bihevioralnoj školi. Jedino korisna istraživanja za psihološku nauku su, kako smatraju bihevioristički orjentirani psiholozi, ponašanja. Od istraživanja ponašanja i načina promjena ponašanja ima koristi kako čovjek kao pojedinac tako i zajednica kojoj on pripada. Ideju o korisnosti nekog ponašanja bihevioristički psiholozi su crpili iz filozofskog pragmatizma.
Bihevioristi su izveli na stotine ekspermenata, prvenstveno na životinjama (mačkama, psima, golubovima, pacovima itd.) da bi na takav način pokazali i dokazali kako organizmi uče i učenjem mijenjaju ponašanja.
Jedan od prvih biheviorista koji je takve ekspermente vršio je amaerički psiholog Torndajk. Polazeći od shvatanja da su složeni procesi učenja i rješavanja problema instrumentalnog karaktera (pacov u lavirintu mora i može sam doći do njemu omiljene hrane samo ako prethodno riješi postavljeni problem, koji se satoji da pritisne određenu polugu na vratima kaveza iza kojih se nalazi pacovu omiljena hrana. Pacov se u zatvorenom prostoru ponaša instrumentalno: prvo napravi bezbroj nasumičnih pokreta i kroz pokušaje i pogreške uspije da riješi problem nakon čega dolazi do njemu omijene hrane koju mu je ekpermentator pripremio kao sredstvo potkrepljenja (nagrade) zato što je sam uspješno naučio da dođe do komadića sira. Davanje subjektu nagrade za uspješno naučeno ponašanje bihevioristi nazivaju potkrepljivanje ponašanja. Da bi subjekt sam naučio kako riješiti neki problem mora biti nagrađivan kada dođe do rješenja. Kada subjek uspije da nađe rješenje (tačan odgovor) i dobije za to potkrepljenje (nagradu) Torndajk je taj zakon nazvao „zakonom efekta“, jer je subjek (u ovom primjeru pacov u kavezu) zapazio i osjetio efekat (korisnost) svog učenja. Svaki dobar odgovr treba da bude potkrijepljen (nagrađen) kako bi došlo da se u subjektovom umu odgovor (ponašanje) zapamti. Subjekt da bi naučio neko ponašanje mora osjetiti efekat učenja, a to je dobivena odgovarajuća nagrada. Kada je iz više pokušaja i pogrešaka subjekt pronađe ispravan odgovor treba mu dati potkrepljenje (nagradu za uspješno učenje). Organizm je tada osjetio efekat svog ponašanja. Njegovo ponašanje koje se sastojalo od više pokušaja da nađe pravi odgovor je rezultiralo efektom. Svaki naredni pokušaj dolaska do ispravnog odgovora na istom sadržaju učenja subjekt činio manje pogrešaka u svom ponašanju, sve dok potpuno nestanu neefektivna ponašanja. Efektivno ponašanje je subjektu koji je učio pokušajima i pogreškama ostalo u umu, a ostali neefektivni pokušaji (nekorisno ponašanje) su izčezli iz subjektovog uma.
Karakteristično za biheviorističku školu je to što njihovi predstavnici stavljaju znak jednaksoti između ličnosti i njenog ponašanje (ličnost = ponašanje). Iz ponašanja čovjeka bihevioristi zaključuju o njegovoj ličnosti. Pošto se ponašanje može modifikovati (mijenjati ) davanjem nagrada ili kažnjavanja ili izostavljanjem potkrepljivanja, na taj način se ne uče samo poželjna ponašanja nego stiču ili mijenjaju karakteristike ili osobine ličnosti. Na taj način bihevioristi objašnjava kako se odvija proces odgoja. Odgoj i nije ništa drugo nego promjena ponašanja, smatraju bihevioristi. Ako znamo kako koristiti spoljne okolnosti moći ćemo odgajati subjekte u željenim ciljevima. Džon Wotson, jedan od osnivača biheviorizma, bio je toliko uvjeren u bihevioralne metode mijenjanja ponašanja tj. odgajanja djece i odraslih, odnosno mijenjanja osobina konkretne ličnosti, da je u jednom svojoj knjizi smjelo tvrdio: „Dajte mi grupu male djece i uvjete koje vam tražim i recite šta želite da od njih stvorim: uzorne građane ili kriminalce i delikvente“.
Za bihevioriste subjektivni iskazi, na primjer „Ja te volim!“, nema nikakve vrijednosti. Takvi iskazi su, prema mišljenju biheviorista, zbunjujući jer voljoti nekoga ima različito značenje od pojedinca do pojedinca, od kulture do kulture iz kojih ti pojedinci dolaze i sl. Bihevioristi smatraju da samo na osnovu ponašanja nekoga prema nekomu ili nečemu možemo zaključiti da li taj neko voli ili nevoli nekoga ili nešto prema kome je ispoljio ili ispoljava određeno ponašanje. Nekom čovjeku na osnovu njegovog ponašanja možemo reći da li, i ako da koliko i na koji način on nekoga voli ili nevoli, i to u okviru standardizovanog pojma ljubavi. Treba samo pronaći osnovne jedinice ponašanja i zakone njihovog povezivanja (asocijacije). U te svrhe idealno se uklapa metoda uslovnog refleksa s kojim je ekspermentisao ruski psihofiziolog Ivan Pavlov, koji je dokazivao kako je uspio da psa nauči da reagira (luči pljuvačku) i na neprirodne draži.
Radikalni koncepti biheviorizma iz kraja 19. stoljeća znatno su modifikovani početkom 20. stoljeća. U svoju teoriju ponašanja bihevioristi su ugraditi elemente svjesnoti sadržane u namjeri ili volji. Ponašanje se ne može razumjeti samo kao motorički pokreti koje je pacov u ekspermentalnom kavezu izvodio dok nije došao do hrane, jer u osnovi tih pokreta stoji njihova svrsishodnost (svrha) zašto subjekt kojeg učimo čini te pokrete. Dakle subjekt se ne ponaša samo da bi riješio neki problem nego njegovo ponašanje je svrishodno, što znači svjesno. Subjekt zna zašto se tako ponaša kako se ponaša.Ponaša se tako kako bi ga njegovo ponašanje dovvelo do željenog cilja, jer tako ponašanje treba da riješi neki problem. Motorički pokreti oraganizma nisu dovoljni da se nauči kako se dolazi do rješenja problema. Potrebna je svjesnost o svrhovitosti tog ponašanja, potrebno je da subjekt sam otkrije smisao ponašanja kojim ga učimo da bi došao do određenog odgovora (naučenog novog ponašanja ili promjene nekog već ranije naučenog ponašanja). To je subjektov um, umstvo, duša. Duši treba potkrepa (nagrada) da bi otkrila svrhu (smisao) onoga što radi tijelo. Subjekt mora biti svjestan smisla ili svrhe (namjere) toga što radi. Subjekt koji uči mora biti svjestan svrhe učenja, tj. smisla aktivnosti koja vodi spoznaji (učenju). Radikalna kritika biheviorizma trajala je sve do Torndajkovog otkrića da u umu subjekta treba pobuditi dušu koja će shvatiti namjeru (svrhu) učenja. Najranija teorija biheviorizma je iz psihologije izbacila dušu. Uvođenjem varjable svrhovitosti ili smisla ili svjesnosti ponašanja su prestali razlozi za radikalnom kritikom bihevioralne škole koja i danas živi.
ŠKOLA KOGNITIVIZMA
Iako je bihevioristička škola dala značajan doprinos teoriji učenja kako se stičee neki način ponašanje ipak nije dala važne odgovore kako teče proces spoznavanja sebe i svijeta koji nas okružuje. Sredinom 20. stoljeća na Zapadu se javlja nova psihološka škola koja počinje intenzivno raditi na istraživanju procesa spoznaje sebe i okoline koja nas okružuje. Otuda je škola i dobila naziv Kognitivna psihologija (kognicija – lat. riječ „cognitio“ što znači moć saznavanja, saznanje, znanje…)[1]. Kognitivna zajedno sa bihevioralnom psihologijom su danas dominirajuće na zapadnim školama i univerzitetima. Korijeni kognitivne psihologije su ubiheviorizmu. Povećanom interesovanju za sticanje znanja je doprinio razvoj kibernetike, ergonomije, biologije, medicine ali i psiholingvistike. Tokom 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća interes za kognitivne psihičke procese, odnosno sticanje i obradu informacija, učenje, zapamćivanje učenog, zaboravljnje naučenog itd. je toliko narastao da je ta škola nazvana „psihološkom revolucijom“, a na unierzitetima na kojima postoji studij psihologije u nastavne planove i programe uveden je poseban nastavni predmet pod nazivom Kognitivana psihologija.
PSIHOANALITIČKA ŠKOLA
Svi naučni pravci (škole) u psihologiji su, manje ili više iskorišteni u kreiranju terapeutski metoda i tehnika i time u dobroj mjeri pomogli savremenom čovjeku da lakše nađe izlaz iz brojnih duševnih oboljenja. Na tome je najdalje otišla psihoanalitička škola. Psihoanaliza nije samo jedna od psiholoških škola nego je i psihoterapeutska metoda. Načini liječanja duševnih problema stari su koliko i čovječanstvo, ali je psihoanaliza jedna od najsavremenija naučnih teorija i praksa liječenja duševnih oboljenja. Rodonačelnik, ili „otac“ psihoanalize je Sigmund Frojd (1856.-1939. godine). Frojd je usvojio principe psihodinamike, nastale po ugledu na termodinamiku. Smatrao je da je psiha rezultat interakcije (dinamike) konflikata, nagona i emocija. Psihodinamska psihologija je i danas pod lupom raznih kritičara. Jedni smatraju da se na školu psihonalize treba ugledati, a drugi da se od nje treba distancirati. Od samog svog početka psihoanalitička škola bila je provokativna i kontraverzna, jednako osporavana koliko i uvažavana. Dok bihevioralna i kognitivna škola negiraju značaj nesvjesnog ili podsvjesnog dotle psihodinamska ili psihoanalitička škola nesvjesnom pridaje važnu ulogu. U nesvjesnom ili našem podsvjesnom je, smatraju predstavnici ove škole, pohranjen najveći dio pojedinčevih iskustava. Čovjekov svjesni život je puno manjeg kapaciteta nego podsvjesni. Frojd je tu činjenicu ilustrovao primjerom ledene stijene koja pluta okeanom. Ledena stijena je Frojda svjesnost, a okean podsvjesnost. U svjesnom dijelu psihe teško ćete naći uzroke nekog psihičkog poremečaqja, jer većina uzroka psihičke dezintegracije čovjekove psihe nalazi se u podsvjesnom (dubini okeana).
ŠKOLA STRUKTURALIZAMA
Strukturalizam se naslanja na naučna saznanja prirodnih nauka, prije svih fizike i hemije. Kao što neku hemisku ili fizičku tvar tvore dva ili više lemenata tako isto se, tvrde strukturalisti, tvori i ljudska duša od dva ili više psihičkih procesa.
Osnivač strukturalizma u psihologiji je Wilhelm Max Wundt (Vilhelm Maks Vunt), koji je živio od 1832. do 1920. godine, a njegovo učenje je nastavio američki psihologEdward Bradford Titchener (Edvard Bradford Tičiner), koji je živio od 1867. do 1927. godine. Strukturalisti tragaju za osnovnim elementima duše.
Osnovne istraživačke metode strukturalističke psihologije su: eksperment i introspekcija (samoposmatranje sopstvene duše). Strukturalisti traže od ispitanika da opisuju šta vide, čuju ili razmišljaju kada im se pokaže neka draž, pojava i sl. To su zapisivali i iz tih bilježaka analizirali i utvrđivali zakonitosti funkcionisanja duše, tj. kako duša funkcioniše)..
Čovjekova duša se sastoji iz elemenata. U istraživanjima duše strukturalisti nastoje da odgovore na pitanje strukture duše. Koji i kakvi elementi konstituišu dušu?. Koji elementi svijesti konstituišu dušu? Čovjekova duša, po mišljenu strukturalista, nema neku drugu ulogu sem da opaža i prepoznaje elemente svijeta oko sebe. Prema učinjima strukturalista čovjek ima ulogu pasivnog analizatora dolazećih stimulusa.
Jedan od problema stukturalizma bio je elementarizam, odnosno molekularizam, što znači naglašena analitičnost. Strukturalisti su nastojali da rekonstruišu dušu. Kao i u hemiji, kada otkrijemo hemiske elemente neke tvari tako isto radimo sa analizom duše. Kada se utvrde koji elementi čine određenu tvar onda je lahko sastaviti cjelinu te tvari, lahko je napraviti jedinjenja. Isti proces se odvija i u spoznavanju duše.
James i Lange (Džems i Lange), su dvojca amaričkih psihologa koji pripadaju strukturalističkoj psihološkoj školi. Oni se zanimaju struturom čovjekove duše, čovjekovih voljnih aktivnosti, izučavanjem navika i posebno emocija. Oni kritikkuju analogiju hemiskih elemenata i duševnih elemenata. Džems kaže: „ Ako znamo molekularni sastav vode to ne znači da znamo sve o vodi. Ne znamo zašto u njoj žive ribe, zašto voda žubori kada teče preko nekih prepreka, kako se po njoj mogu kretati brodovi „ i sl. Poznata je Džemsova sintagma o tokovima svijesti. „Svijest je tok različitih sadržaja: opažanja, misli, čujenja ili viđenja i drugih osjeta. Tok svijesti moramo razumjeti u cjelini, s obzirom na njegovu adaptivnu funkciju“. Elementarizam u strukturalizmu nam ne omogućuje da spoznamo cjelinu toka misli, ideja.
Drugi problem strukturalista je u dosljednoj i isključivoj upotrebi introspekcije. Ispitanici su, bez obzira na obučenost, davali vrlo različite opise istih podražaja čak i jednostavnih podražaja. Strukturalistička introspekcija je dobra za opis vanjskih pojava, ali ne može dati cjelovitu istinu koja se dobiva prostim opažanjima unutarnjih stanja svijesti.
ŠKOLA FUNKCIONALIZMA
Kada je u Evropi stasao strukturalizam, u Americi je stvarana alternativna škola, a to je funkcionalizam. Osnivač funkcionalizma je William James (1842. – 1910.). Značajan uticaj na funkcionaliste imala je Darvinova teorija evolucije. Funkcionaliste ne interesuje samo šta ljudi rade ili kako se ponašaju, nego i zašto to rade što rade ili zašto se ponašaju tako kako se ponašaju. Funkcionalisti posmatraju ljude kao aktivne subjekte koji biraju kako će reagovati na određene pojave (stimuluse). Zašto? Zato što čovjekova duša ima praktičan značaj i ulogu. Ona služi ili ima funkciju da pomogne u adaptaciji, preživljavanju, snalaženju u životu itd. Duša ne postoji samo kao takva već ima razlog svog postojanja. Čovjek mora znati zašto mu nešto treba, zašto mu to što mu treba nešto mu služi, a u tome mu pomaže filozofija i psihologija funkcionalizma.
Funkcionalisti izučavaju: 1. praktičnu ulogu duševnihprocesa i svijesti, i 2. međusoban odnos dušei sredine.
Funkcionalizam se odlikuje pragmatizmom u izboru ponašanja. Poznata je njihova izreka: „Svako je ponašanje dobro koje donosi dobre rezultate.“ Cilj opravdava sredstva koje koristimo da dođemo do izabranog cilja..Škole funkcionalizma i pragmatizma su se dopunjavale i zajedno doprinijele oblikovanju načina života ljudi na Zapadu.
ŠKOLA GEŠTALTIZMA
Geštalt psihologija se pojavila u Njemačkoj početkom 20. stoljeća u okviru neokantovskog filozofskog društva, u duhu tradicionalnih veza evropske filozofije i psihologije.
Njemačka riječ „geštalt“ prevodena na bosanski jezik znači „oblik“, „obličje“, „cjelina“. Prema geštalt psihologiji opažanje pojava ili stvari se ne odvija po njihovim dijelovima nego kao cjelovitost pojave koju opažamo. Naprimjer, kada slušamo muziku mi ne primjećujemo i nedoživljavama odvojeno tonove te muzike nego njenu melodiju kao cjelinu, doživljavamo poruke autora koju je komponovao.
Geštalt ima dva osnovna svojstva:
1) Cjelina. Sve što se dešava oko nas ili u nama ne dešava se u dijelovima nego u svojoj cjelini. Cjelina je uvijek data prije njenih dijelova. Drvo postoji prije svega kao drvo, pa tek onda kao skup lišća, grana, stabla, korjenja i drugih dijelova. Kada opažamo drvo onda prvo ga uočavamo u njegovoj cjelini pa tek onda u njegovim dijelovima. To isto važi i za opažanje čovjeka. Prvo opažamo čovjeka u cjelini pa tek onda elemente koje go konstituišu onakvog kakv je.
2) Strukture cjeline. Od načina struktuiranja nekog bića, predmeta ili pojave zavisi kakav će oblik imati to biće, predmet ili pojava. Naprimjer, fond riječi kod jednog čovjeka može biti približno isti kao i kod drugog čak i riječi koje čine njihov leksički fond može biti isti, ali ako ta dva čovjeka svoje leksičke fondove u procesu saopštavanja neke iste informacije različito organizuju ili strukturiraju možemo dobiti potpuno različitu informaciju o nekoj pojavi ili spoznaju o onome o čemu nas ta dva čovjeka informiraju.
Postoji dinamička sprega svih dijelova cjeline i promjena mjesta jednog elementa u strukturi te cjeline mijenja čitav sistem odnosa dijelova koji čine tu cjelinu. Ako promijenimo postojeći redosljed dijelova neke cjeline promijenit ćemo i predhodni lik te cjreline. Naprimjer, ako je vaš broj telefona 562-284. Brojevi čine elemente cjeline. Broj telefona je, kao što vidite, struktuiran (sastavljen) od svojih dijelova ili elemenata, u ovom primjeru pojedinačnih brojeva 5, 6, 2, 2, 8, 4. Ako samo promijenimo redosljed brojeva, kao elemenata te strukture, i pokušamo vas nazvati vaš telefon neće zazvoniti iako nismo u pozivu promijenili niti jedan broj već samo njihov redosljed. Permutacijom brojeva promijenili smo postojeću strukturu cjeline i tako dobili novu strukturu iste cjeline a time i novi lik te iste cjeline.
Strukturalizam, geštaltizam i funkcionalizam kao pouke mogu da se upotrijebe u mnogim životnim situacijama kao praktično rješenje promjene neželjene pojave. Naprimjer, da bi učiteljica spriječila česte nestašluke dvojce učenika koji na časovima nastave sjede u istoj klupi ona će jednog od njih dvojce razmjestiti u drugu klupu. Učiteljica je takvim postupkom samo restruktuirala elemente određene cjeline koja se zove školsko odjeljenje. Školsko odjeljenje čini određeni broj učenika koji čine cjelinu školskog odjeljenja. Svaki učenik je pojedinačni elemenat cjeline koja se zove školsko odjeljenje. Restruktuiranje te cjeline dovodi do promjena u datoj cjelini, a time i do promjene ponašanja te cjeline.
ŠKOLA EGZISTENCIJALIZMA
Po završetku Drugog svjetskog rata na sebe je skrenuo pažnju filozofski pokret poznat pod imenom egzistencijalizam koji je brzo stekao široku popularnost. Izrastao je iz francuskog Pokreta otpora njemačkoj okupaciji u Drugom svjetskom ratu. Njegova dva najistaknutija predstavnika su francuski filozofi Žan Pol Sartr (1905. – 1980. godina) i Alber Kami (1913. – 1960. godine).
Egzitencijalizam je brzo postao popularan, pored ostalog, zato što je u sebe „usisao“ psihilogiju i psihijatriju.
Egzistencija se shvata kao traženje smisla života i življenja u slobodi, ali i doživljaj apsurdnog, jer čovjek prvo egzistira pa tek naknadno daje smisao svojoj egzitenciji. Kao što se često događa sa avangardnim pokretima koje prihvataju heterogene skupine ljudi : slikare, književnike, intelektualce raznih provenijencija, sveštenstvo, studente, disidente i pobunjenike raznih vrsta, kao što se to desilo sa egzistencijalizmom, time je egzistencijalizam u svom postojanju nužno dobio mnogo različitih značenja.
Egzistencijalnu psihologiju, kao i psihoanalizu, započeli su psiholozi i psihijatri u Evropi, pa je zatim prihvaćena i u SAD. Za razliku od psihoanalize, egzistencijalna psihologija nije morala da prođe kroz mnoge godine akademskog odbacivanja i oštre kritike od strane američkih psihologa prije nego što je bila prihvaćena ili makar tolerisana. Gotovo odmah je imala uticaja na mišljenje i praksu jednog broja psihologa, i bila je jedna od glavnih uticaja koji su doveli do primjene u praksi, naročito na području savjetovanja i psihoterapije. Prihvatanje ili neprihvatanje određenih filozofskih škola, pa prema tome i škole egzistencijalizma, ovisilo je od toga koju od njih je neka naučna oblast podržavala.
Problem primjene egzistencijalizma u psihologiji u mnogome nas podsjeća na primjenu psihoanalize. Međutim, za razliku od psihoanalize, koja se čvrsto zasnivala na nepopustljivom filozofskom pozitivizmu 19. stoljeća, egzistencijalna psihologija je izrasla iz filozofije i nastavila da održava bliske veze sa svojim filozofskim korijenima. Imajući u vidu ove dvije orjentacije: nauka naspram filozofije psihoanaliza je bliža bihejviorizmu a egzistencijalna psihologija je bliža geštalt psihologiji.
Nije egzistencijalizam bio bez kritike ni u Americi. Kritika egzistencijalizma u Americi zasnivana je na činjenici da je američka psihologija, do pojave egzistencijalizma, vodila tešku borbu da se oslobodi dominacije filozofije, a u egzistencijalizmu je fiozofija potpuno ugrađena. Na ovu kritiku egzistencijalni psiholozi su odgovarali da svaka nauka, uključujući i psihologiju, nemože ignorisati filozofiju, jer, iako filozifija nije nauka, ona je nadnauka (više od nauke). Filozofija markira probleme a nauka ih rješava. Uostalom pozitivistička psihologija koja je nastala u Americi bazirana je na kartezijanskoj filozofiji, a egzistencijalna psihologija zasniva se na Hajdegerovoj ontologiji. Obje su jednako filozofske i jednako naučne.
Egzistencijalna misao kako u filozofiji tako i u psihologiji zalaže se za slobodu pojedinca da bude ono što on/ona želi da bude. Ako je sloboda imanentno svojstvo čovjeka, kako to tvrde egzistencijalisti, onda će takva tvrdnja obesmisliti bihevioralnu psihologiju, tada najugledniju psihološku školu jer se biheviorizam zasniva na strogoj determinaciji ponašanja. Ako su ljudi slobodni da biraju svoju egzistenciju, kako to smatraju egzistencijalisti, onda su kontrole ponašanja besmislene, a eksperimenti u bihevioralnoj psihologiji se izvode pod strogo kontroliranim uvjetima. U tome je suštinska razlika između biheviorizma i egzistencijalizma.
Pošto je biheviorizam svoja istraživanja zasnivao pretežno na eskpermentima sa životinjama (ljude su u ekspermentalne kaveze izbjegavali stavljati iz humanih razloga), egzistencijalisti su ih žestoke kritikovali. Tvrde da su ljudi jedinstveni i drugačiji u odnosu na druga živa bića. Ljudi se ne mogu smjestiti u filogenezu životinjskog svijeta a da im se ne razore ljudske osobine. Čovjek nije zooživotinja kao druge životinje. Zbog toga nije, smatraju egzistencijalisti, prihvatljivo primjenjivati ekspermentalne nalaze dobivene na životinjama na ljude i iz njih izvoditi „naučne“ zaključke koji bi se odnosili na ljude.
S druge strane i egzistencijalna psihologija je trpila brojne kritike na neke svoje poglede u psihologiji. Kritikovana je zbog korišćenja jezika koji mnogi psiholozi smatraju poetskim i ezoteričnim, više filozofskim nego naučnim. U bliskoj vezi sa ovom kritikom stoji i druga koja tvrdi da egzistencijalni psiholozi samo „toče staro vino u nove ljepše boce“. To znači koriste se samo nove riječi da bi se objasnile stare poznate zamisli. Američki psiholozi, čak i mnogi od onih koji su naklonjeni egzistencijalnoj misli, pokušavaju da prevedu nove termine u poznate fraze. Ovo vrijeđa evropske egzistencijalne psihologe koji tvrde da je egzistencijalna psihologija potpuno nov naučni poduhvat, mada ima dugu prošlost i da svaki pokušaj da se ona asimilira u neku od starijih psiholoških škola predstavlja veliku grešku.
Osim toga, egszitencijalna psihologija je kritikovana i zbog toga što je previše subjektivistička. Čak je Karl Jaspers (1883.-1969. godine), jedan od vodećih egzistencijalista, smatrao da postoji opasnost da egzistencijalna psihologija sklizne u potpuni subjektivizam. Ljudski um, smatra Jaspers, ne stvara stvari niti su one nezavisne od čovjeka. Stvari koje ljudi stvaraju, otkrivaju ili osvjetljavaju međusobno su zavisne jedne od drugih, jer u toj međuzavisnoti osiguravaju svoju egzistenciju. Njihova egzistencija međusobno zavisi od njih sami.
U radovima egzistencijalista osjeća se jak prizvuk etičkog (moralnog) zalaganja, našta neki psiholozi stavljaju primjedbu. Pojam transcendencije (kojom se bavi istočnjačka filozofija i teologija), kao i pojam sublimacije (kojom se bavi psihijatrija na Zapadu), podrazumijeva da ljudi imaju »nižu« i »višu« prirodu i da treba da to prevaziđu ako žele da postanu istinski ljudska bića. Egzistencijalisti neprestano govore o samoodgovornosti pojedinca za njegovu/njenu sopstvenu egzistenciju, što otvara vrata pretjeranom moralizovanju psihologije. Neki egzistencijalni psiholozi čak koriste religiozne termine i zamisli, kao što je »Bog« ili »Božja glava«, što daje osnova kritičarima koji ih optužuju da pokušavaju da uvedu religiju u psihologiju. Egzistencijalni psiholozi, ili neki od njih, reći će da je to upravo ono što psihologiji treba, ako želimo da psihologija ima ikakvo stvarno značenje za ljude.
Bez obzira kako, zašto i od koga je škola egzistencijalizma kritikovana ona je obavila značajan dio svoje uloge u nauci uopće pa i u nauci o duši. Egzistencionalni pokret je odigrao ulogu spasavanja nauke o duši od davljenja u moru teorija koje su izgubile dodir sa svakodnevnim svijetom. Poznati njemački filozof Edmund Gustav Huserl (1859. – 1938. godine), osnivač fenomenologije, je poručivao naučnim radnicima i istraživačima „vratite se samim stvarima«. Egzistencijalizam je pomogao da se ponovo oživi nauka o duši za koju mnogi smatraju da je u teoretskom smislu bila na izdisaju. Ovo se postiglo insistiranjem na strogom korišćenju fenomenološke metodologije. Egzistencijalizam je pokušao da opiše ljudsku egzistenciju konkretnim terminima i objasni šta su za čovjeka egzistencijalne potrebe.
S druge strane, pošto se čini da je ljudsko biće biće koje teoretizira i atribuira, nije isključeno da egzistencijalna psihologija neće uspjeti da izbjegne razvijanje sopstvene teorije o čovjeku a time i o njegovoj duši. Moguće je da će se pokazati da je i egzitencijalistička teorija isto toliko ograničavajuća koliko i one druge koje je ona kritikovala. Sve to ukazuje koliko je čovjekova priroda, a time i nauka o duši, složen fenomen i zbog toga je vječito intersovanje psihologa koji smatraju da nauka o duši mora imati oslonac u djelovima filozofijije i teologijije koji se bave egzitencijom čovjekove duše. Iz tog razloga i egzistencijalizam kao filozofski pokret zaslužuje pažnju i od psihologa koji žele da bolje razumiju složenost ljudske duše.
Kao što to obično biva, brzo stečena popularnost nekog političkog pokreta tako isto i filozofskog, kao što se desilo egzistencijalizmu, dovelo je do njegovog brzog gašenja. Kada su njegovi osnivači, Sartr i Kami, umrli ugled pokreta je naglo padao, mada je on i dalje podržan i od drugih autoriteta, kao što su: Kjerkegard, Niče, Dostojevski, Bergson, Berđajev, Hajdeger, Jaspers, Kafka, Marsel, Merlo-Ponti, Tilih i dr.
Za psihologe je važno da je egzitencijalizam snažno podržao psihologiju i psihijatriju.
U vrijeme kada je biheviorizam bio vodeća škola u Americi neki američki psiholozi su osjećali da je biheviorizam okovao psihologiju i da se sa biheviorizmom izgubila u nauci duša čovjeka, a time i ljudske i društvene vrijednosti. Oni su u egzistencijalizmu vidjeli nešto što nudi osnovu za humanistički orjentisanu psihologiju.
ŠKOLA HUMANIZMA
Osnivači humanističke psihološke škole su američki psiholozi: Abraham Maslow (Abraham Maslov), živio od 1908. do 1970. godine i Carl Rogers (Karl Rodžers), živio od 1902. do 1987. godine, Rollo May (Rolo Mej), živio od 1909. do 1994. godine, i drugi.
Humanistička psihologija naglašava cjelovitost ličnosti i njenu nesvodivost na sastavne dijelove. Čovjek je jedinstvena organizacija njegovih osobina. Jedinstvenost osobina znači njenu osobenost (različitost neke osobe od bilo koje druge), njenu individualnost, znači njen identitet. Ne postoje potpuno dva ista čovajeka makar oni ličili kao jaje jajetu koji su rađeni kao jednojajačni blizanci. Oni mogu imati samo manje ili više slične ali ne iste sve osobine ličnosti. Za psihologe humanističke psihologije osobenost ili jedinsvenost ljudskog bića nije puki proizvod instikata, nesvjesnih sila ili uticaja okoline. Čovjek je prvenstveno svjesno biće, za koje su humanističke vrijednosti od ogromne, možda presudne važnosti. Čovjek je biće kojem treba samostvaranje (treba da postane ono što on može da postane). Svako ljudsko biće nosi u sebi određeni potencijal za nešto. Neko u sebi nosi potencijal da može postati dobar književnik, neko umjetnik u određenoj oblasti, neko govrnik, neko sportista u određenom sportu itd. Društvo treba da učini sve da njegovi članovi ostvare svoje potencijale, postanu ono što im njihovi potencijali, intersi i motivi omogućuju – da u životu postanu ono što mogu postati. Suštinska poruka humanističke psihologije je: Bog je dao čovjeku određene potencijale a društvo je to koje mora omogućiti da ih on ostvari.
Ljudi su po svojoj prirodi društvena bića. Svaka ličnost je različita od druge jer ima svoje sopstvene obrasce razmišljanja i ponašanja. Neko ko, naprimjer, ostane bez posla će to doživjeti kao životni poraz, drugi potvrdu sopstvene manje vrijednosti, treći kao društvenu nepravdu koja mu je počinjena, četvrti kao životni izazov sa kojim se valja izboriti, itd. Na svaku situaciju ličnost reaguje dijelom pod uticajem prošlih događaja. Buduće ponašanje je pod uticajem prošlog ponašanja i sadašnjih okolnosti. Svaki pojedinac je tačka gdje se spaja njegova prošlost, sadašnjost i budućnost.
Čovjek je po prirodi slobodno biće. Ljudi čine svjesne izbore, za razliku od životinja koje su vođene instinktima. Čovjek odlučuje na osnovu ciljeva kojima teži i vrijednosti koje je usvojio. On traga za vrijednostima i smislom. Način te potrage formira njen identitet, koji razlikuje jednu ličnost od druge. Ličnost je sposobna da stvara, ali nije slobodna u izboru sadržaja stvaranja. U tom izboru mu, u skladu sa njegovim potencijalima, mora pomoći zajednica čiji je on pripadnik.
Humanistička psihologija teži da bude nauka o proživljenom iskustvu. Opredeljuje se za kvalitativni a ne kvantitativni pristup i po tome je veoma bliska istočnjačkim filozofskim i teološkim učenjima.
Humanistička psihologija se usredsređuje na cjelovit razvoj ličnosti, na ostvarenje njenih mogućnosti, na razvoj sposobnosti da preuzme odgovornost za vlastiti život. To su ciljevi razvoja ličnosti, tj. odgojno-obrazovanog sistema, koje mu postavlja humanistička psihologija. Uloga društva (obitelji, škole, države itd) je da pomogne svakom čovjeku da postane ono što ona može postati u svom razvoju, da joj pomogne da dosegne punije osjećanje sopstvenog identiteta i veću samosvijest. Humanistička psihologija je afirmirala terapeutsku metodu samopomoći. Psihoterapeuti se, koji prihvataju principe humanističke psihologije, osposobljavaju tehnikama da klijenta osposobe da sam sebi može pomoći, educiraju duševno oboljelog čovjeka načinima kako sam sebi može pomoći kada ga zadese duševni poroblemi.
Da bi ljudsko biće moglo da postigne maksimum onoga što je njegov potencijal, što mu je Bogom dato, potreban mu je odgovarajući podsticajni okvir kojeg obitelj, država ili neka druga zajednica treba da obezbijedi. Zajednica može da pomaže ili da ometa razvoj potencijala koje imaju njeni članovi. Zato humanistički psiholozi traže da društva budu uređena tako da svestrano i svesrdno pomažu svakom svom članu da u svom životu ostvare svoj potencijal , tj. da ostvare Božiji dar. To je suština onoga što žele psiholozi koji pripadaju školi humanističke psihologije. Oni ističu nužnost društvene promjene, potrebu stvaranja novih institucija koje bi istovremeno podržale razvoj ličnosti i osigurale njenu efikasnost.
ORGANIZMIČKA ŠKOLA
Veći broj filozofa, teologa i naučnika sa Istoka i sa Zapada se slažu da je čovjekov integritet konstituisan od dva entiteta: tjelesnog i duševnog, ali se ne slažu u pogledu njihove esencionalnosti, (ne)ovisnosti i smrtnosti/besmrtnosti. Neke veće religije u kontinuitetu svog djelovanja smatraju da su čovjekovo tijelo i duša dva odvojena entiteta, pri čemu je tijelo smrtno a duša besmrtna. Takav dualistički koncept duše i tijela u kojima je tijelo smrtno a duša besmrtna nisu podržali neki filozofi niti naučna psihologija, a u Biblije to pitanje nije dovopljno jasno određeno. Jedan od najvažnijih filozofskih koncepata vezanosti duše i tijela izraženi su u Aristotelovoj filozifiji koju su podržali poznati njemački filozofi Nietzsche (Niče), rođen 1944. a umro 1900. godine i Scheler (Šiler), rođen 1874. a umro 1928. godine, koji su smatrali da je duša esencijalna forma tijela, i kao takva zajedno sa smrću tijela umire i duša. Bit čovjeka i jeste u psihofizičkom jedinstvu duše i tijela. Duša je čovjekova bit i kao takva je centralni problem filozofske antropologije.
Savremena naučna psihologija je prihvatila koncept jedinstva duše i tijela i na svoj način dokazuje da je i duša kao i tijelo propadiva, a sve dok ne propadnu (istovremeno umru) u stalnom su međusobnom sadejstvu. Koncept jedninstva duše i tijela je i danas prisutan u naučnoj psihologiji koja je u stalnom nastojanju da dokaže da organizam i duša čine jedinstvenu cjelinu, ali sa svojim različitim funkcijama. Holizam je termin koji se danas često koristi a znači jedinstvo organizma i duše. U psihologiji se umjesto holizma češće koristi termin „psihosomatsko jedinsto duše i tijala“. U novijoj naučnoj psihologiji obavljena su brojna medicinska i psihološka istraživanja u kojima se dokazuje da su duša i organizam jedinstveni i neodvojivi entiteti. Na ova istraživanja umnogome je uticala knjiga autora Jan Smatsa „Holizam i evolucija“ (1926.). Taj autor prvi je upotrijebio riječ „holizam“ polazeći od grčke riječi „holos“, što znači potpun, cio, čitav. Holistička teorija, koji mnogi nazivaju i organizmičkom a naki psihosomatskom, naišla je na podršku u epohalnom članku Džona Djuia “Pojam refleksnog luka u psihologiji”. U tom članku se ističe da je iz djela Aristotela, Getea, Spinoze i Vilijema Džejmsa, sve sama imena od akademoskog autoriteta, stasala organizmička psihologija. Iako svi ovi autori nesmatraju da su njihova učenja o duši organizmička, njihova shvatanja su ipak upravljena u tom pravcu.
Još je grčki ljekar Hipokrat (480 – 380. godine p.n.e), a kasnije će ga dopuniti rimski ljekar Galen (200 – 129. godine p. n.e.), na bazi rada žlijezda sa unutrašnjim lučenjem, čiji sokovi (sluz, žuč, crna žuč i krv) determiniraju određeni način ponašanja, odredili četiri tipa temperamenta: flegmatik, kolerik, sangvinik i melanholok. Prema Hipokratu, u zavisnosti od toga koji od navedena četiri vrste soka preovlađuju u organizmu nastaće jedan od ta četiri tipa temperamenta ili će taj tip temparmenat dominirati u načinu ponašanja ličnosti. Ruski naučnik Ivan Petrovič Pavlov u prvoj polovini 20. stoljeća prihvata Hipokratovu tipologiju temperamenta ali je ne objašnjava dominacijom tjelesnih sokova u organizmu već radom nervnog sistema, odnosno dominacijom ili ekscitacijom (povišenom nadraženosti nervneg sistema) ili inhibicijom (smanjenjem ili kočenjem pojava koje nadražuju nervni sistem), pa razlikuje miran tip ličnosti, što je po Hipokratovoj tipologiji flegmatičan tip, neobuzdan, što je po Hipokratu koleričan tip, slab, što je po Hipokratu melanholičan, i živahan tip, što je po Hipokratu odgovara sangviničnom tipu.
Najnovije psihološke škole nastale na Zapadu, o kojima je bilo govora u ovom tekstu, kao što su: Geštalt škola, Kognitivna škola, Bihevioralna škola, koje prihvataju organizmičko shvatanje čovjekovog života, razvoja i ponašanja, zalažu se za novu vrstu analize svjesnog doživljaja. U oblasti spoznaja geštalt škola, zajedno sa kognitivnom i bihevioralnom, je vladajuća teorija spoznaje. Ipak se ove škole, iako imaju bliskosti sa organizmičkom školom, strogo uzevši, ne mogu poistovijetiti sa njome, jer je primat tih škola da istraže svjesnost dok su malo šta kazale o ličnosti čovjeka kao njegovoj cjelini.
Jedan od predstavnika organizmičke teorije Kurt Goldštajn (1878.-1965.) na osnovu svojih posmatranja i ispitivanja vojnika u Prvom svjetskom ratu koji su zadobili povrede mozga, je došao do zaključka da se nijedan psihopatološki simptom koji pacijent ispoljava ne može obješnjavati da je nastao samo kao posljedica neke lezije (ostranjenjem ili povredom nekog tjelesnog organa) nago čitavog organizma. Organizam se uvijek ponaša kao jedinstvena cjelina, a ne kao niz izdvojenih dijelova. Duša i tijelo nisu zasebne cjeline, niti se, pak, duša sastoji iz nezavisnih duševnih moći ili elemenata, a tijelo iz niza organa koji su međusobno nezavisni. Organizam je jedinstvena cjelina. Ono što se zbiva u jednom dijelu organizma (ili organu) to utiče na cjelinu organizma, a organizam na cjelinu duševnog života.
Međutim, kao što pojedine promjene u organizmu utiču na promjene u duševnom životu tako isto i duševna stanja utiču na stanja u organizmu. Takve promjene se nazivaju psihosomatskim promjenama. Navešćemo primjer slučaja Gagea Phinea, pružnog radnika kojem je u jednom nesretnom slučaju na radu metalna šipka probila dio mozga. Prije povrede Gage je bio pošten, pouzdan, odlučan, obziran, staložen, efikasan i po svom ponašanju uzoran čovjek i radnik. Nakon povrede Gage je, zahvaljujući uspješnoj medicinskoj intervenciji, ostao živ. Međutim, njegova ličnost je, nakon te povrede, postala sasvim drugačija. Postao je: naprsan, neozbiljan, vulgaran, kapriciozan, bez poštovanja drugih, nesposoban da planira bilo šta u svom životu, itd. Poznanici Gagea su rekli doktorima: „To više nije onaj Gage kojeg smo poznavali prije nesreće“. Povreda mu nije promijenila samo karakteistike ličnosti nego mu je oštetila i memoriju i inteligenciju. Nakon navedene povrede pojavili su se i epileptički napadi.
Pošto se svaka promjena u čovjeku, bila ona psihološka ili organska, zbiva u kontekstu čitavog organizma (biološkog i duševnog), bilo bi pogrešno takvu pojavu posmatrati i rješavati samo iz jednog ugla: samo organskog ili samo psihološkog. Otuda je potrebno otkriti i upoznati se sa zakonitostima koji upravljaju djelovanjem cjelokupnim individuomom (njegovim organskim i duševnim dijelom) kako bi se moglo razumjeti njegovo funkcionisanje u cjelini. To je osnovna poruka savremene naučne psihologije.
„Mnogo više nego što smo i svjesni“, piše Danijel Goleman (1946. ) u svojoj najnovijoj knjizi Socijalna inteligencija (Izdavač „Geopolitika“, Beograd, 2012.): „Naši svakodnevni kontakti sa drugim ljudima i društvenim pojavama utiču na oblikovanje našeg mozga, što na povoljan ili nepovoljan način (zavisi od načina kako doživljavamo te kontakte) povoljno ili nepovoljno utiče na mozak a preko mozga na sve ćelije u organizmu pa sve do nivoa gena. Naše reakcije na druge ljude i pojave oko nas imaju dalekosežan biološki uticaj s time što odašilju slapove hormona koji regulišu sve, od rada srca do imunološkog sistema, što dobri međusobni odnosi sa drugim ljudima i prijatne društvene pojave djeluju na organizam kao vitamini, a loši kao otrov.“
U jednoj studiji objavljenoj 2009. godine, dr. Elizabeth H. Bakcburn (dobitnica Nobelove nagrede za otkriće uzroka smrti), zajedno sa psihologom dr. Elissa S. Epel, pored ostalog, tvrde da ekstremno jaki stresovi mogu ljudima skratiti životni vijek za 9 do 17 godina. Ekstremno jaki stresovi ne samo da ubrzavaju biološko starenje a time i umiranje nego oduzimaju imuniteta organizmu itd. Stres naprosto nagriza blagostenje organizma. Ova dva naučnika, dr. Elizabeth H. Bakcburn i dr. Elissa S. Epel, kažu da nervna moždana vlakna na svojim završecima imaju mala zadebljanja, poput plastičnih završetaka na petljama kojim vežemo cipele, koji se vremenom habaju. Kada se habanjem unište ti zadebljani nervni završeci na mazgu nastupa smrt. Te nervene završetke neurolozi nazivaju telomjerima. Telomjeri se mogu ubrzanije habati, na što posebno utiču životni stresovi (duševne traume).
Rezultati istraživanja dvojce američko/englskih naučnika, prof. dr. Stjuarta Hamerofa iz SAD i ser Rodžer Penrouz iz Velike Britanije, su zvučali iracionalno. O čemu se radi u rezultatima istraživanja tog naučnog dvojca? Ova dva naučnika su višegodišnjim praćenjem kvantnog stanja mozga pacijenata koji su doživjeli kliničku smrt nakon koje su uspješnim ljekarskim intervencijama ponovo oživjeli, najsofisticiranijom elektromedicinskom tehnelogijom snimali promjene u mozgu pacijenata dok su bili u stanju kliničke smrti, pa kada su ti pacijenti izašli iz stanja kliničke smrti sa njima su obavljeni opsežni klinički intervjui. Primjenom kvantne teorije ovaj dvojac naučnika je uspio da dokaže da duša nakon biološke smrti individue ne umire nego „seli“ u univerzum. Ono što za sada znamo, tvrde ova dvojca naučnika, je da se duša nalazi u specifičnim moždanim strukturama nazvanim mikrocjevčicama tzv. mikrotubulama koje su smještene u ćelijama mozga, a odatle, nakon smrti, mogu da izađu i nastave da postoje u kosmosu (univerzumu). Ova teorija je zasnovana na kvantnoj teoriji duše, koja tvrdi da je suština duše sadržana u moždanim strukturama nazvanim mikrotubulama koje se nalaze unutar moždanih ćelija. Dvojica navedenih naučnika tvrde da naše iskustvo o duši i njenom funkcionisanju je rezultat efekta kvantne gravitacije u ovim mikrotubulama. Kao što znamo, kvantna teorija proučava zakone kretetanja čestica tijela (atoma, molekula, elektrona, pozitrona itd.) od kojih je tijelo sastavljeno. Za navedenu dvojcu naučnika mozak je poput kompjutera, sastvaljen gotovo od 100 milijardi neurona, odnosno nervnih ćelija povezanih tzv. sinapstičkim vlaknima, koje se ponašaju kao informacione računarske mreže. Ova dva istraživača smatraju da se stečene informacije smještaju u te mikrotubule (mikrocjevčice). Nakon smrti kvantna supstanca duše napušta moždane ćelije, tako da informacije koje ona nosi nisu sa prestankom rada tjelesnih organa (smrću) uništene nego su prešle iz moždanih mikrotubula (mozga) umrlog u univerzum ili kosmos. Kao što je navedeno, ovakvu svoju teoriju su pomenuta dva istraživača provjeravali na pacijentima koji su doživjeli kliničku smrt. Riječ je o pacijentima koji su imali isksutvo sa sopstvenom „smrću“.
Kliničkim intervjuem sa pacijentima koji su se iz kliničke smrti vratili u život zabilježene su brojne izjave koje su doista fascinatne pa čak i utješne za one koji se boje smrti ili za one koji pretjerano žale za voljenim osobama koje su umrle. Većina ispitivanih pacijenata izjavila je da su u tom stanju (tj. stanju smrti) vidjeli svjetlost kao onu koja se nazire na kraju tunela, da su ispod sebe vidjeli svoje bezživotno tijelo što bi moglo značiti da je njihova duša lebdila iznad njihovog bezživotnog tijela. Svakog od njih je pratio po jedan anđeo/melek koji se brinuo o njima. Neki od njih je posjetila umrla majka, ali su vidjeli i neke ranije umrle rođake. Kroz misao su im prošla brojna sjećanja vezana za njihove životne uspjehe i neuspjeha. Većina pacijenata je izjavilo da su se, dok su bili u komi „mrtvi“, osjećali se mirno i spokojno, bez ovozemaljskih životnih briga i životnih stresova. To je toliko lijep osjećaj novog života u Raju ili Džennnetu da su pacijenti, kada su izašli iz kome (faze kliničke smrti), psiholzima izjavljivali da su taj period proživjeli u najljepšem spokoju da naprosto više nisu željeli da se vrate u ovaj ovozemalski život kojeg poznajemo. Iskustvo smrti je toliko smirujuće da su skoro svi ispitivani pacijenti izjavili da ne bi željeli više da se vrate u stvarni (ovozemaljski) život, u kojem se uglavnom svi mi živi toliko bezpotrebno borimo da u njemu što duže ostanemo. [2] Ovim naučnim istraživanjima potvrđeno je da je običaj muslimana, koji posle umrlog kažu da je „rahmetlija preselio“, u skaldu sa naučnim dokazima, odnosno da duša čovjeka ne umire nego seli u univerzum.
Ako se još na nekoliko slučajeva kliničkih smrti potvdi tačnost nekih filozofskih i skoro svih monoteoloških teorija o besmrtnosti ljudske duše koju u kontinuitetu zastupaju dugi vremenski period, a koju su nedavno naučnom metodom provjeravali naučnici prof. dr. Stjuart Hamerof, psihijatar i ser Rodžer Penrouz, kvantni fizičar[3] na pacijentima koji su iskusili smrt u kliničkim uvjetima, moglo bi definitivno doći do veće integracije nauke i religije, te zapadnih i istočnih učenjaka o duši i time riješiti vječitu dilemu o smrtnosti, odnosno besmrtnosti duše.
DIO TREĆI
INTEGRATIVNI PRISTUP ISTOČNOG I ZAPADNOG UČENJA O SPOZNAJI DUŠE, NJENOM ČIŠĆENJU, KATARZI ILI ODGAJANJU JE NAJBOLJI PUT DO SPOZNAJE DUŠE, A TIME I PRIBLIŽAVANJA BOGU
Kojim putem do istine o duši? Na zapdnoj hemisferi preovlađuje mišljenje da je učenje o duši na Zapadu naučno učenje, a na Istočnom dijelu hemisfere dominira mišljenje da učenje o duši nije naučno nego da je to mudrost, a mudrost nije nauka nego je više od nauke. Mudraci ili misleći ljudi problematiziraju supstancu duše i postavljaju pitanja o njenom nastanku, vječnosti., čiššćenju, katarzi ili njenom odgoju, a naučnici rade da istraže njnu funkciju, pragmu, egzistenciju, istražuju kako je očistiti, katarzirati, odgojiti ili jednom riječju humanizirati.
Neki autoriteti sa Istoka kažu da nam savremena nauka na Zapadu daje mnoštvo usitnjenih informacija o prirodi i funkcioniranju duše, ali nije u stanju da nas nauči, mada se u tome trudi, vještinama upotrebe sopstvene duhovnosti. Naučna psihologija sa Zapada nam daje informacije o duševnom životu, a učenja o duši koja nam dolaze sa Istoka daruju nam znanja i vještine kako da koristimo sopstvenu dušu za dobrobit sebe. Autor ovog teksta o učenjima o duši smatra da nam trebju istovremeno i informacije i znanja o duševnom životu, koje nam pružaju zapadni učenjaci ali i vještine korištenja sopstvene duhovnosti, kojima nas uče istočni mudraci. Radi ublažavanja životnih patnji koje sigurno ni u 21. stoljeću neće nestati nego će se, nažalost, sve više uvećavati i usložnjavati, pomoć nam nudi i zapadna nauka o duši i istčna mudrost o tome kako koristiti sopstvenu duhovnost. Kao univerziteski nastavnik autor ovog teksta je kod svojih studenata primijetio da ih zanima kako zapadna učenja o duši tako i istočna, jer holističko (cjelovito) izčavanje duše je najprihvatljiviji put ka njenom razumijevanju i spoznaji. U jednom kontaktu sa bivšim reisom Islamske zajednice BiH prof. dr. Mustafom Cerićem pitao sam ga kakav je njegov stav preme događajima koji se dešavaju širom Sjedinjenih Američkih Džava o o dilemi roditelja školske djece koju teoriju o postanku ili nastanku svijeta treba preferirati u amaričkim školama i fakultetima: teoriju revolucionizma ili teoriju evolucionizma? Efendija Cerić mi je kratko odgovorio: „Podjednako i jednu i drugu, pa neka se učenici i studenti nakon detalljnijeg upoznavanja i sa jednom i drugom teorijom sami odluče koju će intimno prihvatiti i slijediti.“ Takav stav efendije Cerića i ono što sam primijetio kod svojih studenata me ponukao da napišeom ovaj tekst namijenjen prvenstveno vjernicima koji iskreno žele da se približe Bogu, ali nemaju dovoljno znanja o duši koja želi da se približi Gopodaru Svjetova. Također je moja namjera da ovim tekstom utičem na odgajatelje (učitelje, nastavnike i profesore i sl.) da što više integriraju u svoju priču o duši (psihi) učenicima i studentima spoznaje o duši koje su nastale ili nastaju kako na Istoku tako i na Zapadu. Da poštiuju nastavni princim holističnosti nastavnog predmeta kojeg prenose na svoje učenike i studente, a da ostave njima da veći dio odgojnog zadatka da svoju dušu što više sami očiste, odnosno odgoje.
Bila mi je namjera da ovim tekstom, poput sufiste Ibn Arabija (1165. -1240.) koji je u svoje vrijeme nastojao da postigne sintezu zapadne i istočne filozofije koristeći raznorodne izvore poput neoplatonizma, sufizma, hrišćanskog misticizma, jevrejske kabalističke tradicije i sl., nađem sintezu zapadne i istočne filozofije i savremene nauke o duši i značaj njihovog jedinstva, koristeći razne izvore, pa makar bio porican od nekih „zagorjelih“ pristalica savremene zapadne nauke, s jedne strane, ili istočnjačke filozofije i teologije, s druge strane. Kao što su islamski učenjaci u okviru sufizma sintetizirali prvo oko 200 tarikata (puteva i sredstava postizanja istog cilja), od kojih su potom njih 200 sintetizirali u 12 sekti (redova) opet sa istim ciljem da odgajaju Muhamedove a.s. pristalice kako da usavrše svoja znanja i djlovanja, tako isto želim da ovdašnji profesori psihologije, filozofije i teologije koji odgajaju djecu i studente u našim odgojno-obrazovnim ustanovama upoznaju svoje učenike i studente sa filozofskim, teološkim i naučnim učenjima o duši koja su nastajala i na Istoku i na Zapadu počevši od drevnih vremena do danas, isto kao što treba da budu upoznati sa filogenetskim razvojem ljudske vrste kojeg zastupaju i revolucionisti i evolucionisti. Citirat ću misao Varnera Hajzenberga povezanu sa navedenim stanovištem: „Opštepoznata je istina da se u historiji ljudskog mišljenja najplodonosniji razvoj dešavao na onim tačkama gdje se susreću dvije različite misaone linije. Te linije svoj korijen mogu vući iz sasvim različitih kulturnih okruženja ili religiskih tradicija: odatle, ukoliko se one uistinu sretnu, što će reće ako su barem toliko međusobno povežu da među njima dođe do istinske interakcije, onda se možemo nadati da će iz toga proizići nova i zanimljiva otkrića:“ [4]
Pozivam sve one koji se bave školskim odgojem i obrazovanjem omladine da svaki, sam za sebe, ali i strukovno, razmisle o prednostima holističkog (cjelovitog) učenja o čovjekovoj duši, da nađu one tačke na kojima se susreću različita učenja o duši.
Historija učenja o duši ne započinje u drugoj polovini 19. stoljeća uvođenjem ekspermenta kao najegzaktnije metode empiriskih istraživanja, kako tvrde savremeni naučnici zapadne provenijencije, nego mnogo ranije. Kao što ni historija hemije ne počinje od momenta kada su započeta laboratoriska istraživanja himiskih jedinjenja, tako isto ni historija izučavanja duše ne nastaje, kako to tvrde zapadni historičari psihologije, kada je 1879. godine u Lajpzigu Viljam Vunt (Wilhelm Wundt) osnovao prvu laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju.
Mnogo prije laboratorija čovjek je otkrivao domete duše i njene elemente. Zato će simbioza ranijih i sadašnji otkrića svojstava materije i duha unaprijediti cjelovitije poznavanje duše, njenog značenja, njenog značaja i njenog dometa itd. Na našu sreću važnost simbioze stare i nove misli i otkrića procesa i pojava u duševnom životu su već shavtili neki savremeni filozofi i psiholozi na Zapadu.
Sa usponom prirodnih nauka (biologije, hemije, fizike, astronomije itd.) pozitivistički pristup je počeo da dominira u zapadnoj filozofiji a potom i u gotovo svim naučnim oblastima. Početkom 19. stoljeća, pojavom pozitivističke orjentacije u filozofiji i naučnim istraživanjima filozofska i teološka misao sa Istoka gubi uticaj na Zapadu. Sretni smo zbog činjenice da već neki od savremenih psihologa na Zapadu počinju da izučavaju značaj i domete onih učenja o duši koji su stoljećima dominantni na Istoku. Oni pokušavaju unijeti u koncepte savremene psihologije istčnjačke psihoterapeutske metode. Na to su ih natjerale socijalne i interpersonalne izopačenosti uglavnom zapadnog svijeta uzrokovane sve prisutnijim i sve obnovljijim tehnološkim sredstvima koja su dovela do alijenacije (otuđenja) čovjeka od čovjeka i njegovih dubinskih duhovnih potreba. Da su društva na Zapadu „korozirala“.[5] priznaju to danas i filozofi i psiholozi sa Zapada. Neki tvrde da je zapadna civilizacija skoro potpuno dehumanizirana, onočovječena, u kojoj je čovjek izgubio dušu i po ničemu više ne odgovara moralnim shvatanjima društava na Istoku. Meni je osobno još od prije nekoliko godina u sjećanju novinska vijest koja me je zgrozila. U toj novinskoj vijesti prikazan je jedna primjer duhovnog stanja zapadnog čovjeka koji je, manje ili više prisutan u svim dušama zapadnog čovjeka. Riječ je o događaju koji, bar za mene, zvuči nevjerovatno: „Jednog dana, rano ujutro, telefon budi Zapadnjaka dok on još provodi u krevetu svoj subotnji odmor. S druge strane telefonske žice bolnica obavještava Zapadnjaka da mu je tokom večeri umro otac.Dremljivi Zapadnjak ljutito reagira: ’Zašto me, zbog toga, ovako rano budite!?’, i onako bunovan ljutito spusti telefonsku slušalicu i vrati se u krevet, pomiluje psa koji leži pored njega, i nastavlja da spava.“ Ta priča je, za mene, prava ilustracija stanja duha savremenog čovjeka na Zapada, za koje je tamošnje zdravstvo obezbijedilo više psihijatriskih bolničkih kreveta nego za sve pacijente skupa koji su oboljeli od brojnih drugih bolesti.. Duševnim bolesnicima tamo više ne mogu pomoći samo kognitivne, bihevioralne, psihoanalitičke tehnike duševnog liječenja da bi se vratili u stanje ljudskosti, zbog čega jedan broj psihologa i psihijatara sa Zapada odlaze na Istok da se educiraju u primjeni njihovih psihoterapeutskih tehnika.
Svjedoci smo da se na Zapadu, posebno na engleskom jezičkom tisku, sve češće pojavljuju komparativne studije na relaciji zapadnjačke nauke o duši i istočnjačke duhovnosti, mada interes zapadnjaka za istočnu psihologiju nije nov. Datira još iz vremena starovjekovne historije Grka i Rimljana kada su tadašnji mudraci i učenjaci bili pod uticajem istočnih filozofija. Aleksandar Veliki (356.—323. p. n.e.) osnovao je kraljevinu koja je, pored ostalih dijelova svijeta, zahvatala dobar dio sjeverne Indije. Ideje i različite tehnologije su se zajedno prenosile putevima transporta svile sa jednog dijela svijeta na drugi. Jedan od ranih filozofa sa Zapada, čija misao ima srodnih crta sa psihološkim shvatanjima istočnih mislilaca njegovog vremena, bio je Plotin, porijeklom Rimljanin. Plotin je 242. godine otputovao u Persiju i Indiju da proučava tamošnje filozofije. Njegove ideje, stečene u Persiji i Indiji, su kasnije udarile žig na shvatanja kršćanskih mistika. Prema Plotinovim učenjima čovjekova saznanja neidu preko pet čulnih organa, o čemu nas uči savremana psihologija na Zapadu, nego „naša saznanja su zasnovana s onu stranu naše čulnosti“. Čulna saznanja su, prema Plotinovom učenju, iluzorna. Prema njegovim tvrdnjama pojedinac se može razvijati ka savršenstvu odvajajući svoju dušu od tijela. Na taj način pojedinac meditacijom nadilazi samosvijest, meditiranjem spoznaje sebe i sve oko sebe. To može učiniti samo u stanju ekstaze. Plotinova verzija ekstaze saglasna je sa klasičnim indijskim tekstovima kao što je Patanjđalijeva Yoga (Joga), čiji obožavetelji kažu da će pojedinac koji može da nadiđe uobičajene granice tijela, čula i duha postići izmijenjeno stanje ekstatičkog jedinstva sa Bogom.
„Međutim, nisu svi učenjaci 19. i 20. stoljeća na Zapadu potpuno odbacili istočnu filozofiju i nauku. Kao što je društvo zapada do te tačke izgubilo dušu, a snjima i naučna psihologija koja je izgubila dušu, što ih je zajedno dovelo do povećanog zanimanja za istočnu filozofiju i psihologiju uključujuće i za intersovanje i za sufizam. „Potraga za više duhovnosti na Zapadu je započela je već sa predhodnom generacijom, pojavom općeg interesa za hinduizam i budizam. Međutim, pošto je mnogo toga napsianog čak i prakticiranog u tom periodu bilo ili lažno ili, u najblažem slučaju, površno, zanimanje za te tradicije- posebno u proučavanju vedante i zena- postaje pomodnost koja za generaciju koja traži stalno nova i drugačija iskustva postala dosadna i zamorna. Mnagima je postao privlačan sufizam, koji je, nažalost, osuđen da bude pogrešno predstavljen ili osakaćen kako bi odgovarao mentalitetu onih koji su neupućeni u stvarnu prirodu duhovnog puta ili svjesno nastoje najuzvišenije istine reducirati ne bili se uklopili u njihovu sitničavu prirodu.“[6]
Naučna psihologija, koja se razvijala na Zapadu u 19. i 20. stoljeću, je svoja istraživanja fokusirala na ponašanja čovjeka, čime je možda pretjerano „biheviorizirana“. Time je psihologija, u dobroj mjeri, zanemarila dušu kao svoj predmet bavljenja. Sreća je da se u zadnje vrijeme na Zapadu sve češće pojavljuju psiholozi sa knjigama koje tretiraju dušu što i treba da bude jedan od prvostepenih interesa psihologije.
Svakolika učenja o duši, bilo da ona dolaze sa Istoka ili Zapada, treba da pokažu interes o duševnom životu, zaštiti i unapređenju duše. Temeljni zadatak im je da istraže, razumiju i unaprijede duševni život čovjeka. Zapadna psihologija želi da pokaže kako čovjek može osloboditi svoju dušu od životnih frutracija koje su proizvod načina proizvodnje i načina života u savremenim kapitalističkim zajednicama, a Istočna psihologija želi da čovjekovu dušu očisti od zabluda istine koja nije došla iz Izvora apasolutnog znanja (Boga).. Objema psihologijama je stalo da čovjeku pomognu da dođe do istine, ali im je izvor istine i metodologija njenog otkrivanja različita. Zapadna psihologija smatra da se do istine dolazi aktivnim odnosom čovjekovih čula prema svijetu koji ga okružuje, a Istočna, među njima najviše islamska, smatra da je izvor istine u Svevišnjem (Gospodaru Svjetova, Allahu.dž.š) i da bi čovjek došao do istine potrebno je da svoju dušu transceditira do tog Izvora. Transedencija čovjekove duše do izvora apsolutnog znanja može doći samo preko istinske ljubavi prema Izvoru apsolutnog znanja. Transcedetalni putevi kretanja do izvora istine nisu ništa drugo nego dubinska psihologija. Stoga je svaka religija koja pokazuje dubok interes prema čovjekovoj duši u osnovi dubinska psihologija. Dok Istočnu psihologiju više zanima kvalitet doživljenog svijeta koji nas okružuje dotle psihologiju na Zapadu više zanimaju odgovori na pitanje kolike su naše moći da ovladamo svijetom kojeg trenutno opažamo i doživljavamo. Da bi se to bolje razumjelo ilustrirat ću tu razliku na jednom običnom primjeru. Zapadni čovjek kada se nađe u nekom cvjetnjaku prvo opaža vrste cvjetnog bilja i percipira njihovu količinu, boje, veličinu itd, a čovjeka sa Istoka prvenstveno interesuje određeni doživljaj, šta doživljava kada percipira taj isti cvijetni vrt. Kada je u pitnju promatranje svjetlosti, zapadnjaka prvenstveno zanimaju različite karakteristike svjetiljke, dok istočnjaka prevashodno zanima šta je izvor energije koja omogućava da ta svjetiljka svijetli i daje joj one karakteristike koje je prevashodno opazio zapadnjaka. Zapadnjak je sklon percepciji kvantiteta, a istočnjak kvaliteta i njegovog uzroka. Zapadna psihologije je u osnovi kvantitativna i kao takva bezlična, bavi se mjerljivim promjenama ljudskog ponašanja. Psihologija sa Istoka je više orjentirana na kvalitet, promjene u posmatranoj zbilji i dobro je personalizirana. Psihologe sa Istoka isto tako kao psihologe sa Zapada interesuje fizičko, ali psiholozi sa Istoka tom fizičkom prilaze metafizički. Zapadna psihologija utvrđuje da li nešto u i izvan čovjekove duše postoji, a psihologiju Istoka zanima smisao ili svrha toga postojanja. Radikalna bihevioristička škola na Zapadu je u svojim ekspermentalnim nalazima o efikasnosti učenja uvidjela, ono što je psihologija sa Istoka odavno znala, da subjekt znatno bolje i lakše uči ako zna smisao onoga što uči. Motorički pokreti oraganizma nisu dovoljni da se nauči kako se dođe do rješenja problema. Potrebna je svjesnost o svrhovitosti tog ponašanja, potrebno je da subjekt sam otkrije smisao motoričkih radnji kojim dolazi do određenog rješenja. To je subjektov um, umstvo, duša. Umu treba potkrepa (nagrada) da bi um otkrio svrhu ili smisao onoga što radi tijelo. Zapadnom čovjeku daju potkrepu (nagradu) nakon svrsishodnog ponašanja, a čovjek na Istoku ima potkrepu (nagradu) u ljuibavi prema Gospodaru Svjetova i prije nego što je započeo neku motoričku ili duhovnu operaciju. Subjekt mora biti svjestan smisla ili svrhe (namjere) toga što radi. Subjekt koji uči mora biti svjestan svrhe učenja, tj. smisla aktivnosti koja vodi spoznaji (učenju). Istočni psiholozi smatraju da prije nego što započne proces spoznaje subjekt treba da zna smisao toga što treba da spozna, a zapadna a posebno bihevioralna psihologija smatra da subjekt u procesu spoznavanja istine traba sam da spozna i smisao toga što treba da spoznaje. Uglavnom i psihologije sa Zapada i sa Istoka smatraju da bez razumijevanja i prihvatanja smisla onog što vidimo, osjetimo, ono što mislimo, osjećamo, što volimo itd, nije moguća spoznaja istine. Mnogo se lakše percipira ako onome što percipiramo i učimo damo neki smisao, odnosno ako znamo šta mu je smisao. Dakle, možemo reći da istočnu psihologiju više interesuju uzroci i ciljevi ljudske egzistencije, razlozi zbog kojih se neke stvari događaju, kao i o smislu toga događanja, a zapadna psihologija se više fokusira na procese koji se odvijaju u ljudskoj svijesti i kako čovjekova duša prolazi kroz te procese. Zapadni psiholozi će reći, pojednostavljeno rečeno, da je trpljenje posljedica životnih frustracija, trauma, nedostatka savršene ljubavi u djetinjstvu, i sl., a istočna u nedostatku istinske ljubavi prema Bogu, licemjernog odnosa prema Bogu. Navedene frustracije i konflikti koje ima čovjek na Zapadu talože se u čovjekovoj podsvijesti, upravljaju njegovim životom i izazivaju različite neprilike, slično kao virus u računaru. I jedan i drugi pristup su, ipak, slični u nečemu. Slični su u tome što i jedan i drugi smatraju da je istina vrhunska čovjekova težnja, da ju je potrebno istražiti, osvijetliti njene izvore i uzroke, svjesno je proživjeti i tako doživjeti pročišćenje i ozdravljenje, ali istovremono postoje i razlike između ta dva pristupa koja se ogleda u načinu ili metodologiji dolaska do istine. U zadnje vrijeme neki psiholozi sa Zapada uvidjevši ograničenja njihovog pristupa učenja o duši, a posebno kada su u pitanju terapeutska rješavnja njenih patnji, odlaze na Istok na kraće ili duže studiske boravke da bi ovladali tehnikama meditacije. Na Zapadu se afirmira pokret pod nazivom „New Age“ (Novo doba) koji inspiraciju nalazi u budizmu, hinduizmu, teozofiji, gnosticizmu i u sufizmu. Pojavu tzv. „Novog doba“ na Zapadu treba shvatiti kao potrebu savremenog čovjeka za ezotorizmom (dubljom duhovnošću) koju im način života i rada na Zapadu ne može pružiti. Ovaj pokret koji ljude privlači jest istinska žudnja za dubljom duhovnošću, za nečim što zahvaća njihovo srce i za načinom kojim bi dali smisao zbrkanom i često otuđujućem svijetu.
Karl Gustav Jung (Carl Gustav) i Abraham Maslov (Abraham Maslow), jedni od poznatih autoriteta zapadne psihologije, svoje humanističke pristupe o čovjeku uzimaju, pored ostalog, i iz sufizma. Čak je osnovano i udruženje Transpersonalne psihologije. Među važne osobe koje su uticali na početak i razvoj transpersonalne psihologije, su, pored ostalih savremenih zapadnih psihologa, bio je Karl Rodžers (Carl Rogers), jedan od osnivača humanističke psihologije. Svojim dugogodišnjim radom promijenio je paradigmu psihoterapije i u središtu procesa stavio klijenta; Tilhard de Kardini (Teilhard de Chardin) koji je razvio model evolucije svijesti koja integrira biologiju i teologiju; Sri Aurobindo (Sri Aurobindo) koji je, na osnovu istočne filozofije, dao model evolucije svijesti; Roberto Assagioli (Roberto Assagioli), osnivač teorije psihosinteze; Čarles T. Tart (Charles T. Tart) jedan od pionira empirijskih istraživanja u području modifikovanih stanja svesti; Ken Wilber (Ken Wilber), izuzetno uticajan teoretičar transpersonalne psihologije i osnivač integrativne teorije. Svi su oni ujedinjenjem filozofskih i psiholoških učenja sa istoka i zapada stvorili sveobuhvatni i integrativni filozofsko-teološki i naučni sitem spoznavanja duše. Pored navedenih autoriteta savremene zapadne psihologije koji su uvidjeli njene nedovoljne domete bez njene integrativnosti sa drevnim učenjama o duši koji dolaze sa Istoka neizbježno je ponovo pomenuti Abrahama Maslova (Abrahama Malowa), koji je nakon studiskog boravka na Istoku dopunio svoju teoriju pet hijerarhiskih potreba sa šestom ljudskom potrebom – potrebom za transcedenciju i samotransedenciju. To su vrijednosti koje idu dalje od EGA, koji je godinama preokupacija istraživanja zapadnih psihologa. Zajedno sa Grofom Anthonyjem Sutichem je osnovao u Americi Udruženje Transpersonalne psihologije i pokrenuo časopis Journal of Psychology Transpersonalne.
Elemente sufizma nalazimo i u Frojdovoj psihodinamičkoj ili psihoanalitičkoj teoriji ličnosti. Slučajno ili ne, savremena psihodinamička ili psihoanalitička teorija strukture ličnosti koju je postavio Sigmund Frojd ista je ili veoma slična strukturi duše koju je postavio sufizam. Sufističkoj teoriji o DUŠI KOJA ZAPOVIJEDA (Nafsi ammāra) odgovara elemenat ličnosti kojeg Frojd imenuje ID-om. Duša koja zapovijeda je prizemna duša i ima iste karakteristike koje ima ID u psihoanalitičkoj teoriji Sigmunda Frojda. DUŠA KOJA SE KAJE, ili kritična duša (Nevsi levvama), prema teoriji sufizma, slična je EGU u Frojdovoj teoriji ličnosti. Ego u Frojdovoj teoriji ili duša koja se kaje u učenjima koje je prisutno kod sufista duša ili ličnost. Ego preuzima odgovornost da kontrolira nagonske porive prizemne duše, odnosno ID-a. U teoriji sufizma učinkovitom meditacijom u duši se pali svjetiljka, a u savremenoj psihodinamićkoj psihologiji se govori o psihopedagoškim postupcima ojačavanja EGA kako bi bio sposoban da kontrolira ID. SMIRENA DUŠA (Nafs motma’yanna), koja se pominje u sufizmu, odgovara karakteristikama i ulozi koju je Frojd pripisao SUPER EGU.
Jedan od razloga, pored ostalih, zbog kojih se u zadnje vrijeme sve više savremeni zapadni psiholozi interesuju za istočne psihologije je to što se one dijelom bave onim područjem doživljaja objektivne stvarnosti koje su zapadni psiholozi u velikoj mjeri zapostavili.
Jedan od prvih psihologa koji je uočio grešku zapadne psihologije što je zanemarila istočnjački pogled na dušu je Viljem Džejms, jedan od najistaknutijih psihologa Amerike u 19. stoljeću, koji se angažovao da na neki način spoji učenja o duši koja dolaze i sa Zapada i sa Istoka. Sprijateljio se sa jednim indijskim učenjakom koji je posjetio Ameriku gdje je održao predavanje na Prvom svjetskom kongresu religija održanom 1893. godine u Čikagu. Njegovo predavanje je fasciniralo Džejmsa, a njegova knjiga “Oblici religijskog iskustva” za Viljema Džejmsa je postala klasično djelo u oblasti psihologije.
Pored Voljema Džejmsa među prvim iz plejade savremenih zapadnih psihologa koji su neposredno iskusili djelatvornost i domete istočne psihologije je kanadski psihijatar R. M. Baka. Ovaj psihijatar je još sa dva njegova prijatelja jedne noći isčitavao djela Vordsvorta, Šelija, Kitsa, Brauninga i posebno Vitmena. Nakon toga, duboko pod utiskom misli i emocija izazvanih čitanjem knjiga navedenih autora i razgovorima sa prijateljima, odjedanput je taj kanadski psihijatar osjetio da tone u oblaku vatrene boje. Za trenutak je pomislio da je riječ o vatri, o nekom iznenadnom požaru. Ubrzo je shvatio da je po srijedi unutrašnja svjetlost. Neposredno zatim obuzelo ga je oduševljenje, ogromna radost praćena jednim intelektualnim prosvetljenjem koje je, kako je govorio, nije moguće opisati. Govorio je o tim doživljenim duševnim stanjima, svom iskustvu transedencije, i tumačio ga kao da se pojavio bljesak »kosmičke svijesti«, poput „ kosmičkog bljeska“, što je izraz koji je američki pjesnik 19. stoljeća Volt Vitmen pozajmio iz indijske vedantinske filozofije, a Bak potom usvojio. Taj psihijatar, nakon što je doživio „kosmičku svijest“ potpuno se okrenuo istočnjačakoj psihologiji u težnji da što bolje razumije one duhovne doživljaje o kojima su zapadne psihologije imale malo toga da kažu. Psiholozi sa Zapada, za „kosmičku svijest“ koju je Bak doživio, nisu imale drugih objašnjenja od psihopatoloških. Njegove kolege sa Zapada su Bakov doživljaj „kosmičke svijesti“ nazvale „bolesnom sviješću“ koju je u tom vremenu Bak navodno imao.
Zapadne psihološke teorije mogu malo da kažu o takvim doživljajima svijesti koje je iskustveno opisao njihov kanadski kolega bilo da su one izazvane epileptičkim stanjima, drogama, meditacijom ili drugim sredstvima. Mnoge istočne psihologije nude načine razumijevanja izmijenjenih stanja svijesti, koji daju smisao ovim, često zbunjujućim, doživljajima, kao onima koje je Bak u svom umu doživio u obliku „kosmičke svjetlosti“.
Nije poznato ali je moguće da je i posljedni Poslanik a.s. u trenucima transedencije primao preko meleka Džibrila (Džebraila) Allahove dž.š. poruke koje su pretočene u svetu knjigu Časni Kur’an. Osim što se istočne psihologije bave stanjima svijesti i zakonima koji vladaju njihovim promjenama, one sadrže i uobličene teorije ličnosti. Cilj istočnih i zapadnih psihologija je da utvrde kako se mijenja svijest pojedinca i kako se tim promjenama svijesti prevazilaze životne frustracije i spoznajne zablude. Svaki pojedinac treba da prevaziđe svoje životne frustracije (životne smetnje), o čemu mu saznanja i upute pruža kako zapadna tako i istočna psihologija.
Jedan od osnivača Transpersonalne psihologije Stanislav Grof je kritikovao modernu zapadnu psihologiju koja nije u stanju da kaže kako ću poboljšati svoj duhovni život u vremenu kada ga moderno zapadno društvo skoro potpuno ignoriše. On kaža: „Naša zapadna civilizacija plaća visoku cijenu zbog toga što smo izgubili duhovnost i okrenuli se u potpunosti prema vanjskom svijetu. To nas je dovelo do destruktivnog i autodestruktivnog načina življenja u ovom svijetu u kojem smo zapravo mi prijetnja budućem životu na našoj planeti. Zapadna psihologija ne samo da neprepoznaje duhovnost, već neposjeduje metode i tehnike pomoću kojih ljudi stvarno mogu doći do duhovnih iskustava“.
Među savremenim psiholozima i psihijatrima sa Zapada koji su uočili značaj dometa učenja o duši koja dolaze sa Istoka bio je Karl Gustav Jung (Carl Gustav Jung), koji je živio od 1875. do 1961. godine. Karl Gustav Jung je jedan od onih zapadnih psihologa koji je najbolje poznavao istočna učenja o duši. Bio je bliski prijatelj indologa Hajnriha Cimera, koji je bio autoritet za mandale, koje predstavljaju središnji motiv u većem dijelu sakralne umjetnosti Istoka. Jung je napisao predgovor za Suzukijevu i Vilhelmovu knjigu i komentare na knjige Evansa-Venca “Tibetanske knjige u Velikom oslobođenju” i “Tibetanske knjige mrtvih”, dva važna djela u psihološkom okviru tibetanskog budizma. Svojom iscrpnom analizom istočnih psihologija Jung je posegao u sadržaje koje nije poznavala savremena pozitivistička zapadna psihologija. Mada je takođe upozorio i na opasnosti za zapadnjake ako bi previše utonuli u istočne tradicije. Sve u svemu Jungovi tekstovi predstavljaju glavni most između psihologija Istoka i Zapada.
Jung je uzroke brojnim neurozama, koje su i u njegovo vrijeme bile veoma rasprostranjene među ljudima na Zapadu, vidio u nedostatku „žive“ religije. Smatra da religija donosi ozdravljenje od neuroza i sprječava njihov nastanak. Jung je, u svojoj knjizi “Psihologija i religija”, u vezi sa odnosom religije i psihologije, između ostalog, napisao sledeće: “Među svim mojim pacijentima koji su živjeli u drugoj polovini svojih života, to znači među starijim preko 35 godina, teško je naći one kojima konačni problem ne bi bio problem religioznog stava. Svaki u krajnjoj crti boluje zato jer je izgubio ono što se zova ´živa´ religija i nijedan nije doista izliječen koji nije u sebe internalizirao religiske vrijednosti, što nema nikakve veze s pripadnošću nekoj crkvi.“ Takvo stanovište je blisko sufistima koji vole reći „Ljekar liječi, a Bog izlječuje!“.
Kasnije će i drugi psihoanalitičari poput Erika Eriksona (1902.- 1994. godina), Rolla Maya, Eriha Sekugmana Froma (Ericha Seligmanna Froma) koji je živio od 1990. do 1980. godine, već naprijed pomenutog i citiranog Abrahama Maslova (Abrahama Maslowa), koji je živio od 1908. do 1970. godine, su, pored ostalih, najzvučnija imena savremene naučne psihologije sa Zapada koji su nastojali da se nađe spoj između zapadnog i istočnog učenja o duši. Svi su oni, svaki na svoj način, naglašavali značajnu vezu između religioznosti i dezorijentiranosti ljudi na Zapadu. Uzroke za neuroze koje su preplavile brojne živote ljudi na Zapadu navedeni psiholozi i psihijatri su vidjeli u udaljenosti čovjeka od duhovnosti do kakve je stalo „živim“ religijama. Abraham Maslov, za kojeg se zna da je iscrpno čitao istočnu literaturu, zatim Buber, From i Bos su imali lične susrete sa brojnim učenjacima sa Istoka. Tako, na primjer, Buber je proučavao radove o judaizmu. From je vodio dijaloge sa budističkim učenjacima. Njegova knjiga “Zen budizam i psihoanaliza” predstavlja koautorstvo sa Suzukijem, iskusnim istraživačem i znalcem istočne psihologije, kao i Ričardom De Martinom, profesorom religije. Erih From, jedan od najpoznatijih zapadnih psihologa 19. stoljeća, kaže da “psihoanaliza, kojoj je stalo do ljudske individualnosti i integriteta ličnosti (mentalnog zdravlja), nije u suprotnosti s religijom. ”Religiji je kao i psihoanalizi stalo da čovjek dođe do slobode i do socijalnih uvjeta u kojima se sloboda može ostvariti“, napisao je From u knjizi „Zen budizam i psihoanaloza“. From je posebno promišljao o ljekovitosti ritualnih aspekta religije, te i u tome uviđao njenu korist. On je u knjizi „Psihoanaliza i religija“ napisao: “Religiozni ritual pranja duše može se shvatiti kao smislen, racionalan izraz unutrašnjeg čišćenja bez dodatka prisilnosti ili iracionalnosti, simboličan izraz naše želje za unutrašnjom čistoćom, u obliku obreda za pripremu radnje koja iziskuje punu koncentraciju i predanost. Isto tako rituali poput posta, religioznih ceremonijala vjenčanja, vježbi koncentracije i meditacije, mogu biti posve racionalni, pa zato ne iziskuju nikakve druge analize osim one koja rasvjetljuje šta se time misli”.
Viktor Frankl (1905. – 1997. god.) uviđa da čovjekom pretežito ne vlada samo nesvjesno nagonsko (kako je tvrdio Sigmund Frojd) ili nesvjesno psihičko (kako je tvrdio Karl Jung), nego ga određuje i „nesvjesno duhovno“. Zato on primjenjuje psihoterapiju usmjerenu prema duhovnome, a temeljni uzrok psihičkih bolesti vidi u pacijentovom gubitku smisla života, što dovodi do duševne praznine. Stoga on smatra da se i psihoterapija mora suočiti s pitanjem Boga. Osobno iskustvo Viktora Franklina sa nacističkim logorom kojeg je preživio u Drugom svjetskom ratu i gubitka obitelji dovelo ga je do duboke spoznaje značenja izvorno Ničeove rečenice “Onaj ko ima zašto i zbog čega da živi, može se nositi s gotovo bilo kojim životnim nevoljama.” Frankl je kasnije prvi u psihijatriju i psihologiju uveo pojam “nedjeljna neuroza”, pod kojim je podrazumijevao jedan od oblika depresije koji se kod mnogih ljudi na Zapadu javlja zbog osjećaja praznine njihovih života kada se završi radna sedmica. Stvorio je sistem nazvan „Logoterapija“, koja se bavi smislom postojanja i terapeutskom tehnikom pronalaženja smisla postojanja.
Medard Bos (Medard Boss), koji je živio od 1903. do 1990. godine, tada uticajni švicarski psiholog egzistencijlističke orjentacije, bio je pozvan u Indiju da drži predavanja iz oblasti psihijatrije, gdje je imao priliku da se sretne sa indijskim dobrim poznavaocima i posvećenicima čovjekove duhovnosti. Primijetivši da terapije zapadnog tipa nisu u stanju da pruže prosvjetljujuće uvide takve snage koja bi se mogla porediti sa onima kojima se postiže metodama koje se primjenjuju na Istoku, potražio je elemente svog terapeutskog rada u istočnoj psihijatriskoj tradiciji. Indijski mudraci, koje je Bos sretao dok je bio na studiskom boravku u Indiji, ostavili su na njega dubok utisak. Bos je rezimirao svoja iskustva iz brojnih susreta sa kolegama sa Istoka i u svojoj knjizi iskustava stečenih za vrijeme studiskog boravka u Indiji, između ostalog, zapisao: „Bili su to egzaltirani likovi mudraca i posvećenika čovjekove duhovnosti, od kojih je svaki bio živ primjer zrelosti i nepomućenog unutarnjeg mira, radosne oslobođenosti od krivice i pročišćene nesebične dobrote i smirenosti. Ma kako pažljivo da sam posmatrao njihov dnevni život, bez obzira na njihovu spremnost da mi pričaju o svojim snovima, nisam mogao u njima i između njih uočiti ni traga sebičnosti bilo koje vrste ili svjesno prikrivene sjenke.“
Iz ovih susreta Bos je stekao uvjerenje da su u svjetlu učenja i ponašanja istočnih znalaca, metode i ciljevi zapadne psihoterapije neučinkovitije nego istočne terapeutske metode. Bos se, nakon stečenog iskustva u primjeni istočnih psihoterapija, u dobroj mjeri razočarao u zapadne metode psihoterapije.
Italijanski psihijatar Alberto Asođoli slaže se sa Bosovim određenjem odnosa zapadnih i istočnih psihoterapija. Asođolijeva psihoterapija nudi širok spektar terapeutskih metoda koje se najprije bave fizičkim smetnjama čovjeka, naročito psihosomatskim poremećajima, zatim psihičkim poremećajima, da bi se na kraju bavile i duhovnim vježbama.
Pri kraju šezdesetih godina 20. stoljeća poznati zapadni psiholozi Gardner i Marfi objavili su 1968. godine knjigu “Azijska psihologija” koja predstavlja zbirku tekstova odabranih iz starih spisa Indije, Kine i Japana. Priređivači i izdavači su tu knjigu vidjeli kao preporuku ili nastojanje da se uobliči jedna „univerzalna psihologija“ koja bi bila prihvaćena i na Zapadu i na Istoku, koja bi se jednako mogla upotrijebiti kako u pristupanju životnim pitanjima, tako i u onome što je vezano za svakodnevnicu. Ono što je opšte ili zajedničko u istočnim psihologijama je to što se one ne bave teorijama ponašanja (biheviorističkim teorijama) kao što to čine psiholozi na Zapadu već se zasnivaju na samoposmatranju i samoistraživanju duhovnosti. Gardner i Marfi su proučavali svaki izvod iz tekstova istočne psihologije da bi otkrili šta je u njima psihološkog karaktera. Primijetili su da svaki dio iz tih tekstova koje nudi neku vrstu psihološkog uvida, bilo da se radi o duševnom životu, teorijama ličnosti ili modelu motivacije, pomaže čovjeku da lakše shvati smisao života i da svoj osobni život upravi prema tome. Istovremeno sa uočavanjem razlika među istočnih i zapadnih psihologija, Gardner i Marfi su zaključili da se istočna psihologija isto kao i zapadna bavi, pored ostalog, čovjekovim životnim problemima koji nastaju zbog toga što je ovozemaljski život čovjeka ispunjen patnjama i osujećenjima ili društvenim zabranama. Psihologije i na Zapadu i na Istoku, smatraju ovi autori, su značajne jer su sredstvo prevazilaženja ovozemaljskih patnji i životnih problema. One preporučuju čovjeku da živi život samodiscipliniranjem i samonadziranjem, čime može obezbijediti osjećaj neograničene ekstaze koja se može naći unutar sebstva (sopstvenog Ja) oslobođenog ličnih požuda. Psiholozi i istočne i zapadne psihologije, kako kažu gore pomenuti psiholozi, »odista se brzo zbližavaju«.
Ričard Olpert (Richard Alpert), više poznat kao Ram Das (Ram Dass) rođen 1931. godine, također je doveo u vezu istočne religije i zapadnu psihologiju. Olpert je, kao psihoterapeut i istraživač, radio na Harvardu koji je napustio akademsku (profesorsku) karijeru koju je sticao na Harvardu da bi se posvetio psihoterapeutskom radu, ali se razočarao u dejstvo lijekova koje propisuju psihijatri na Zapadu, smatrajući da oni ne dovode do trajnih pozitivnih promjena ličnosti. Otputovao je 1966. godine u Indiju da bi tamo radio sa poznatim stručnjakom za jogi vježbe po imenu Nimkaurari Baba i vratio se u Ameriku nakon godinu dana studiskog boravka u Indiji. Od tada je započeo raditi na prevođenju istočne misli na zapadne psihološke termine. On smatra da se meditacijom i drugim duhovnim disciplinama mogu izazvati terapeutske promjene ličnosti kakve nije moguće postići lijekovima koje propisuju moderni psihijatri na Zapadu. On takođe naglašava važnost duhovnog rasta i da je život isprazan bez svijesti o duhovnim vrijednostima. U svojoj knjizi “Budi sada ovde” iznio je svoj preobražaj od zapadnog psihologa do istočnog jogina. U svojoj drugoj knjizi “Jedina igra” publikovao je tekstove svojih predavanja koje je držao terapeutima u američkim psihijatrijskim bolnicama na kojima je iznosio svoja iskutva kao psiholog jogina. Obje knjige su pridobile pristalice među psiholozima na Zapadu i podstakle njihova interesovanje za istočne psihologije.
Istočno učenje o duši ima snažan uticaj i na zapadnu humanističku psihologiju. Naročito je bio vidljiv njihov uticaj na gore navedenog američkog psihologa humanističke orjentacije Maslowa (osnivača humanističke psihologuije). Godine 1971. posthumno je objavljena Maslovljeva knjiga pod naslovom „Teorija Z“. Godinu dana prije smrti Maslov je pretrpio skoro smrtonosan srčani udar. Oporavivši se, on je požurio da sredi i promisli svoje glavne doprinose teoriji ličnosti. Jedan od rezultata njegovog napora bio je tekst pod naslovom »Teorija Z« u kojem je postulirao značaj mentalnog zdravlja možda više nego iko ko ga je do tada postulirao. U toj knjizi konstruiše sopstveni termin blizak istočnoj psihologiji „samoostvarujući transcendentalci“. To je njegov termin koji označava čovjeka kao „idealnog tipa“, potpuno mentalno zdravog čovjeka. Samoostvarujuću transcedenciju je postulirao na šesto mjesto u hjerarhiji ljudskih potreba. Iako Maslov ne navodi nijednog istočnog psihologa koji je uticao na njega, on koristi istočne psihološke pojmove nazivajući, na primjer, psihoterapeuta “taoističkim vodićem”, »guruom«, »bodhisatvom« i »sadikom«, što se u istočnim tradicijama svi ti nazivi koriste za mudrace ili svece. Skoro je sigurno da je pod uticajem istočne psihologije Maslov razvio svoj novi pojam o zdravlju. U istoj knjizi, „Teorija Z!“, koja je, kako sam već naprijed istakao, posthumno izašla, Maslov izlaže novo viđenje svoje ranije knjige “Religije, vrijednosti i vrhunski doživljaji”. U knjizi „Teorija Z“ Maslov se protivi načinima uspostavljanja »vrhunskih doživljaja« kojima se želi čovjek okrenuti od svijeta u kojem živi radi romantičnih težnji ka boljem životu poslije smrti. On piše: »…Sveto je ono što je obično, ono što se može primijetiti u svakodnevici, u komšijama, prijateljima, u porodici, u sopstvenom dvorištu, i da putovanje može biti bjekstvo od suočavanja sa svetim«. Doživljavanje svetog u onome što je obično, svakodnevno Maslov naziva „doživljajem ravni“, koja se može, smatra Maslov, „ …postići, naučiti i ostvariti dugim, teškim zalaganjem … Prolazni uvid je svakako moguć u vrhunskim doživljajima koji, uostalom, mogu ponekad doći bilo kome. Ali, sasvim je druga stvar, tako da kažemo, zauzimanje staništa na visokoj ravni. To prerasta u doživotno pregnuće”.
Najnoviji pokušaj zapadne psihologije, koji se pojavio na samom kraju 20. stoljeća, je da se duhovnosti pripiše svojstvo sposbnosti čime se i ona može iskoristiti u ciljeve kapitalističke ideologije i kapitalističkog načina života. Naučna psihologija na Zapadu se već više od jednog stoljeća bavi istraživanjima općih ljudskih sposbnosti i podobro je odmakla na području kognitivnih sposbnosti (sposbnosti koje čovjeku omogućuju da lakše spoznaje i razumijeva činjenice i pojave i da uz pomoć njih otkriva nove), emocionalnih sposbnosti koje čovjeku pomažu da na prihvatljiv način reagira na spoznate činjenice i pojave, te socijalne sposbnosti koje čovjeku pomažu da uspješnije živi u zajednici sa drugima itd.To su ta tri sloja čovjekovih općih sposbnosti koja se intezivno istražuju i već danas su od značajne praktične vrijednosti za individuu i društvo. Istraživanja četvrtog sloja čovjekovih općih sposbnosti započelo je na samom kraju 20. stoljeća izlaskom 2.000. godine iz štampe knjige bračnog para Dane Zohar i Jahn Maršal sa Oksfordskog univerziteta štampane pod naslovom „SQ – Spiritual intelligence the ultimate intelligence“ (SQ- Duhovna inteligencija – krajnja inteligencija). Oni je smatraju „krajnjom ili najdubljom sposbnošću“ koje čovjeku omogućuju da lakše razumije smisao spoznatih činjenica i pojava, pa i najsloženije činjenice a to je da razumije smisao života. Dok filozofije i religije čovjekovu spiritualnu ili duhovnu stranu smatraju čovjekovom sposobnošću transcedencije sebe prema Bogu, dotle naučna psihologija sa Zapada duhovnost proučava kao jednu od čovjekovih sposbnosti koja mu pomaže da otkriva smisao svega postojećeg na ovom svijetu. Najvažnije je to što ta vrsta inteligencije pomaže čivjeku da otkriva smisao njegovog života što mu omogućuje da lakše prebrođava brojne i svakodnevne životne teškoće. Time su autori navedene studije ljudsku spiritualnost (duhovnost) inkorporirali u savremenu naučnu psihologiju i time donekle doprinijeli približavanju s jedne strane naučnog, i s druge strane filozofskog i religiskog učenja o duši iako autori tvrde da u njihovom pristupu istraživanja duše nema oslonca na religijska učenja.
Prije Dane Zohar i Jahn Maršal su islamski psiholozi dr. Malik Badri i Muhammad Al-Mahdi , i neki drugi, pokušavali da dokazuju da zapadnjaci duboko griješe kada psihologiju na Zapadu nazivaju „čistom“ naukom koja nema veze sa religijom. Ima dijelova, kažu oni, u kojima je ona nauka (u empirijskom smislu te riječi), a ima dijelova u kojima je ona duboko povezana sa religijom. U islamskoj literaturi je o pitanjima psihologije pisano odavno ali razbacano po raznim oblatima, jer psihologija nije bila konstituisana kao nauka sa svojom metodologijom, kao što su to bile druge oblasti (Akaid – vjerovanje, Tefsir – egzegeza Kur’ana, Hadis, Fikh i dr.). Sada islamski naučnici rade na sakupljanju svega toga u jednu nauku – islamsku psihologiju. Termini koji su uglavnom korišteni za proučavanje duševnih pitanja jesu „sejri suluk“, „tezkijet“, „terbijjet“ itd. Naravno, znanja o islamskoj psihologiji, pa čak i među „čistim“ psiholozima, kod nas nisu ni blizu zadovoljvajuća tako da čitanje poznatih islamskih psihologa kao što su Muhammad Al-Mahdi , Malik Badri, Lynn Wilcox i dr. će pomoći da znanja o psihologiji kao takvoj znatno obogatimo. To što piše u djelima tih autora moralo bi se ugraditi u nastavne programe na bosanskohercegovačkim školama i univerzitetima gdje se preferira naučna psihologija.
Zaključak
Ovim tekstom sam pokušao da ukažem na potrebu ali i na mogučnosti da se mnogi aspekti dosadašnjih spoznaja o duši koji dolaze sa Istoka i Zapada mogu približiti. Vidjeli smo da oni nisu toliko međusobno udaljeni ili suprostavljeni, jer obje u svojim namjerama žele da pomognu čovjeku da spozna sebe i svijet u okruženju, obogate čovjekova saznanja o sebi i osposobe ga da uspješnije rješava svakodnevne frustracije. Obje teže dobrobiti čovjeka i društva, stim što zapadna psihologija u svojim otkrićima prirode čovjeka neide dalje od spoznavanja duše spoznavanjem čovjekovog Selfa ili Sebstva ili Jastva (termini koji se u savremenoj psihološkoj literaturi češće zamjenjuju terminima Ego ili Ja), a istočnajčka teži da što dublje zađe u čovjekovu dušu i na taj način ga približu Bogu koji jedini može da izliječi savremenog čovjeka od brojnih patnji koje su mu nametnute savremenim načinima života na Zapadu. Zapadna psihologija više „pliva“ po površini duše, a istočna zadire u njenu dubinu. Naučna psihologija na Zapadu se više bavi opisima identiteta čovjeka i njegovim ponašanjima, a istočna suštinom čovjekovog identiteta, iskustvom spoznaje istinskog Sebstva, iskustvom samospoznaje i izvorom svega toga. I zapadnu i istočnu psihologiju zanima samospoznaja svoga Ja, ali istočnjačnjačka ide dublje i nudi drugačije načine samospoznavanja (poznavanja samog sebe), tj. spoznaje svoga Ja. Svojim načinima samospoznaje istočne psihologije teže da pomognu čovjeku da sjedini svoj Self, Sebstvo, tj. svoje Ja sa Bogom, kao izvorom i subjektom apsolutnog znanja i izvorom istine. Bez samospoznaje (sposznaje svoga Ja), kako tvrdi Ibn Sina, čovjek se neće ni moći približiti Bogu. Zato nam je potreban univerzalniji pristup (zapadnjački i istočnjački) odgovorima na vječna čovjekova pitanja: Ko sam ja? U čemu je smisao života? Šta je istina i kako do nje doći? Šta je ljepota i kako joj se približiti? Šta je ljubav i kako je zadobiti? Kako pronaći duševni mir? Kako se približiti Bogu? Kako izgraditi dobrog čovjeka i bolje društvo? Sufijski mislilac Ebu Hamid el Gazali kaže: “Istinska samospoznaja se sastoji u pronalaženju odgovora na pitanja: Ko si ti u samam sebi i odakle dolaziš? Kuda ideš i koji je smisao tvoga boravka na Zemlji? U čemu je sadržana tvoja istinska sreća i tajanstvenost?”[7] Mnoge ovosvjetske i ovozemaljske nevolje ili frustracije nas sprečavaju i ubijaju nam volju da tražima unutarnje znanje i smiraj duše. Odgovore na ta pitanja nemože nam dati samo savremena zapadna psihološka nauka niti samo istočna filozofsko-teološka misao.
Bez te simbioze nećemo doći do odgovora na ta vječna pitanja koja čovjeka čine čovjekom. Odgovori na ta veoma složena životna pitanja mogu se lakše naći ako, koliko je to god moguće, simbioziramo zapadnu i istočnu metodologiju u istraživanjima kojim se bavi nauka o duši. Ako se one spoje i dobijemo univrezalni pogled na dušu izvjesnost istinitijih odgovora na vječna životna pitanja će biti veća. Naučna psihologija za sada nema odgovore na većinu tzv. vječitih čovjekovih pitanja, ali i na pitanja o pojavama ekstrareceptornih sposobnosti, terorizmu, derviškim ritualima, asketizmu, misticizmu, fakirima itd. Učenjaci o duši koji dominantno djeluju na Istoku imaju prednost u odnosu na one koji su dominantni na Zapadu zato što su više imaginativni. Profesor Angha kaže: „Tragaj za svijetom tajnih i za istinom svoje relanosti u beskrajnom, vječnom carstvu srca, u potpunoj poniznosti i u svjesnosti naći ćeš Božiju svjetlost, a u Svjetlosti Božanske upute, tako da će spokoj za kojim si tragao biti tvoj. Znaj da ono što leži izvan tebe nije stvarno, a ono što je iznutra, tvoja je istina“.[8] Naučna psihologija na Zapadu je tek započela da istražuje spiritualne domete duše. Neslaganja koja između filozofsko-teoloških i naučnih učenja još uvijek postoje nepridonose cjelovitom spoznavanju duše. Njihovo približavanje je ipka započelo. Centralna tačka sporenja je pitanje smrtnosti duše. Najnovijim naučnim rezultatima istraživanja prof. dr. Stjuarta Hamerofa iz SAD i Rodžera Penrouza iz Velike Britanije, čije rezultate istraživanja sam u ovom tekstu predstavio u okviru kazivanja o biološkoj ili organizmičkoj ili somatskoj psihološkoj školi, počelo je usaglašavanje filozofsko-teološkog i naučnog odgovora i po pitanju smrtnosti odnosno besmrtnosti duše.
Savremena naučna psihološka misao stoji na stanovištu da je duša stanje jednosti (uzajamnih uticaja tijela i duše) koja se rađa iz uzajamnih uticaja njenih stanja. Između ovih stanja dešavaju se reakcije i istovremeno jedno kod drugoga proizvodi stanje umjerenosti. Ovi uticaji i oblikovanje umjerenosti rađaju u čovjeku stanje jednosti, koje psiholozi imenuju sa “Ja”. Dakle, po mišljenju naučnih psihologa duša nije ništa drugo nego posljedica uzajmnih uticaja objektivnog svijeta na stanja duše i njene neposredne reakcije na objektivnu stvarnost. Ako na tim temeljima naučnici izgrade zidove znanja o duši, pa se oni sruše, ostaje im da osmišljavaju nove odgovore iste ili slične onima do kojih su, isto tako naučnim metodama, došli gore citirani prof. dr. Stjuart Hamerof i Rodžer Penrouz i sarađaju po pitanju novih dokaza koji će potvrditi ili odbaciti najnovije nalaze profesora Hamerofa i Penrouza o besmrtnosti duše. Možda i nismo daleko od konačnog odgovora da li je duša besmrtna ili nije i tako po najvažnijem filozofsko- teološkom – psihološkom pitanju još više približiti zapadnjački i istočnjački poglede na dušu. U konačnici, jednostrani odgovori, bilo da dolaze iz savremene nauke o duši, preferirane na Zapadu, ili iz krila zastupnika božanske mudrosti, preferirane na Istoku, na supstancijalna pitanja života i smrti ne odgovaraju ni savremenim naučnicima na Zapadu niti sljedbenicima božanske mudrosti na Istoku.
LITERATURA
Rešid Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, „Bemust“, Sarajevo, 1999.
Rešid Hafizović, Ljudsko lice u ogledalu sufiske literature, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2005. Lynn Wilcox, Sufizam i psihologija, Medžlis Islamske zajednice u Tuzli, Tuzla, 2006.
Martin Lings, Sufiski evlija dvadesetog stoljeća,, Connectum, Sarajevo, 2015.
Seyyed Hossein Naser, Živi sufizam – Ogledi o sufizmu, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2004.
Reynold Nicholson, SUFIZAM- mistični islam, Buban, Beograd, 2011.
Danijel Goleman, Socijalna inteligencija, Geopoetika, Beograd, 2012.
Muhamed Šestanović, Psihologija odgoja i obrazovanja, Pedagoška akademija, Sarajevo, 2004.
Frithjof Schuon, Ezoterizam kao počelo i kao put, Connectum, Sarajevo
Akbar Eydi, Učenje o duši u djelu Ibn Sine,www. bastinaobjave.com/filozofija/ucenje-o-dusi-u-djelu-ibn-sin.
Fritjof Capra, Teo fizika – Jedno istraživanje paralele između savremene fizike i istočnjačkog misticizma, Edicija Lotos, Beograd, 1989.
Annemarie Schimmel Gärten der Erkenntnis, Das Buch der vierzig Sufi-Meister, Düsseldorf und Köln, 1982., str. 21. (u:WIKIPEDJA,
Rabia el-Adevijja)
Baština duhovnosti, www.bastinaduhovnosti.com (Veb stranica Fondacije „Baština duhovnosti“) Baština objave, www.bastinaobjave.com (Web stranica za promicanje univerzalnih vrijednosti nebeske Objave i misaonih postignuća čovjeka u okviru Objave)
Portal „Duhovnost“ (www.duhovnost.eu)
Revolucija u istoriji psihologije, www.slideshare.net/Krule/kognitivna-revolucija-u-istoriji-psihologije
Dr. Michael Newton, Putovanje duše, www.ivantic.net
Ivan Antić, Budistička meditacija,Trikona, Novi Sad, 2005.
Goran Saravan, Kabala u teoriji i praksi, Buban, Beograd, 2008.
Hermetizam Istoka i Zapada, www.hermetizam.com/hermetizam/istok-i-zapad.html
Dr. Kenneth Valpey, Može li ‘zapadni’ čovjek duboko živjeti ‘istočne’ religije?,
Portal „Atma, 2. Veljače, 2014. www.forum.krstarica.com
[1] Podsjećam da sam naprijed, dovoljno za ove potrebe, kazao o procesima spoznaje u sufizmu (islamskoj psihologiji).
[2]Dok kršćanska teologija iskustva ljudi sa Rajem i Paklom niti prihvata niti odbacuje, dotle ih islam rezolutno odbacuje. Islam stoji na stanovištu da niko nema uvida u Džennet (Raj) i Džehennem (Pakao) izuzev onoga što piše u Kur’anu, pa čak ni Muhamed a.s., kojem je jedino u noći Miradža (uznesenja) Džennet pokazao melek Džebrail. Tvrditi da je neko u stanju kliničke smrti vidjeti Džennet je za islam neprihvatljivo.
[3]Kvantna fizika objašnjava postojanje duše, Portal: Matrix World, 15.11.2012.
[4] Prema: Fritjof Capra, Teo fizika – Jedno istraživanje paralele između savremene fizike i istočnjačkog misticizma, Edicija Lotos, Beograd, 1989., str.4.
[5] Danijel Goleman, Socijalna inteligencija, Geopoetika,, Beograd, 2012., str.13.
[6] Seyyed Hossein Nasr, Živi sufizam – Ogledi o sufizmu, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2004., str. 11-12.
[7]BOSNA MUSLIM – MEDIA, ttps://bosnamuslimmedia.files.wordpress.com/2010/03/uvod-u-tesavvuf-jame
[8] Lynn Wilcox, Ph.D., nav.djelo., str.226.
autor, akademik Muhamed Šestanović