U ime slobode mišljenja, udovoljavajući prohtjevima za dizanjem galame i odstupanju od pravilnog ponašanja, neki ljudi su izišli iz okvira muslimanskog konsenzusa koji postoji od vremena Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa sve do današnjih dana, dajući fetvu da je dozvoljeno iftariti se u ramazanu, neznabožačkim i pogrešnim fetvama koje su uznemirile duše muslimana. U tom smislu, mnogi su nam pisali tražeći od nas objašnjene statusa posta u islamu, kao i onog ko negira njegovu obaveznost, te mjesto olakšica u postu, i na kraju, zatražili su od nas da postavimo pravilan tretman posta pred zajednicom muslimana.
„U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti – Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete“ (Al-Bekare: 185)
Na koji način je Kur'an stavio post u obavezu
U islamskim zemljama ne postoji niko ko ne poznaje smisao posta kojeg je Allah zatražio od muslimana tokom mjeseca ramazana; i nema nikog ko ne zna da je post jedan od stubova islama i obaveza na osnovu koje je islam utemeljen. Kur'an je izrazio njegovu obaveznost formulacijom koja ukazuje na neminovnost, prihvatanje i utvrđivanje te obaveze a koja, osim za post, nije koršćena u drugim osnovama islama. Ta formulacija se obično koristi za izražavanje atributa Allahove Biti ili kosmičkog zakona kojeg je uspostavio, a za taj zakon nema zamjene ili mijenjanja. Ako čitamo formulacije koje su vezane za Allahovu Bit naći ćemo sljedeće: „Gospodar vaš je sam Sebi propisao da bude milostiv (El-En’am: 54); „Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!” (El-Mudžadele: 21); „Reci: “Dogodiće nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.“ (Et-Tevbe: 51); „Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio” (El-Mudžadele: 22).
Vidi se da Kur'an prilikom propisivanja i traženja posta od vjernika nije zastao kod formulacije koja je uobičajena prilikom traženja izvršenja neke obaveze, ili naređivanja poput riječi „neka ga u postu provede“ (El-Bekare: 185), ili „a vi molitvu obavljajte i zekat dajite“ (En-Nur: 56), ili ajeta „hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti“ (Ali Imran: 97); već ga je propisao formulacijom – propisuje vam se – koja je uobičajena u stvarima striktno vezane za opisivanje Božije Biti ili Božijeg upravljanja svemirom i Njegovim zakonitostima u makrokosmosu. Isto tako vidimo da propisivanje obaveze posta započinje pozivom vjernika da bi se na taj način probudila osjećanja, kao i spominjanjem samog vjerovanja što implicira pokornost, ukazujući na taj način da je post Božija uopštena obaveza za sadašnje muslimane isto kao što je bio obaveza i prijašnjim narodima:
“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare: 183).
Potom je određeno vrijeme i kategorije ljudi koji ne moraju postiti isto na način koji ga razlikuje od ostalih temeljnih obaveza u islamu.
Stoga muslimani su se još od vremena propisivanja posta složili da onaj ko negira obaveznost posta ili bilo koji dio ajeta ili slova iz te obaveze, izlazi iz okvira islama; za takvog ne važe njegovi propisi i neće se smatrati njegovim članom. To je Allahov propis o postu i svemu s čime se potvrđuje njegova obaveznost i svetost i to jasnim zakonodavnim izvorom koji potvrđuju da je od Allaha. Svi vjernici su znanje o tome prenosili jedan sa drugog, sa generacije na generaciju.
O obaveznosti posta ne postoje spekulacije
Pod utiskom propisivanja obaveze posta na ovaj način, u dušama vjernika se ustalilo vjerovanje da sve što je utvrđeno kao obaveza ili svetost, nije podložno mišljenjima i spekulacijama, niti idžtihadu kojeg je Allah dozvolio ljudima. Isto tako u njihovim dušama se ustalilo da onaj ko se igra sa tim kategoričkim propisima, a igra se pod krinkom mišljenja i prava na slobodu mišljenja, da je to most preko kojeg se prelazi u dovođenje u zabunu vjerujućeg naroda ili uzdrmavanje njihovog vjerovanja, ili ostvarivanje lažne popularnosti, ili prolaznu i nisku zabavu, takav i oni koji ga budu slijedili i vjerovali mu, kao i onaj ko ga bude kuražio i podupirao u tome, on će biti dio trokuta u izlasku iz Allahove vjere, a iskreni vjernici imaju pravo da ih izbace poput košpice i da im na čelo velikim slovima napišu „zalutali koji druge dovodi u zabludu“ „Ima ljudi koji se o Allahu prepiru bez ikakva znanja i bez ikakva nadahnuća i bez Knjige svjetilje, hodeći nadmeno da bi s Allahova puta odvraćali; njih na ovome svijetu čeka poniženje, a na onome svijetu daćemo im da iskuse patnju u ognju.“ (El-Hadždž: 8-9).
Svaka Božija vjera ili ljudski sistem ima sveti krug, ili zabranjenu zonu koju ne smije niko povrijediti, jer bi to predstavljalo otvoreni napad na vjeru i skrnavljenje svetosti. Za to ne postoji opravdanje mišljenjem ili garantovanom slobodom mišljenja! Jer i mišljenje o nebeskim ili pozitivističkim zakonima ima svoje mjesto. Na ovim pravilima ponašaju se ljudi u domenu svojih vjerovanja, sistema i ustava.
Pristupačnost i milost islama
Svakako, islam je sve svoje propise sagradio na lahkoći i milosti i svojim obligacijama, u opštem smislu, nije namjeravao stvaranje poteškoća i zamora: „Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih“ (El-Bekare: 286); „On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima.“ (El-Hadž: 78). Zato, olakšao je onom ko je primoran da izgovori riječi nevjerstva da ih izgovori ako će mu srce biti i dalje sa vjerovanjem spokojno, i olakšao je onom ko će gotovo propasti ili se boji štete od gladi ili žeđi da pojede i popije ono što je Allah zabranio samo u količini koliko će mu spasiti život ili odstraniti štetu. Čak ako se pod izgovorom vjere i predanosti svojoj ustručava do jela i pića pa umre ili nanese sebi veliku štetu, onda će kod Allaha biti griješan i pretjerat će u svjoj religioznosti: „A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. – Allah zaista prašta i milostiv je.“ (El-Bekare: 173)
Isto tako dopustio je onom komo će voda nanijeti štetu ili se boji od njenih štetnih efekata da zbog čistoće za namaz uzme tejemmum čistom zemljom. Dpoustio je skraćivanje namaza i načina njegovog obavljanja, u doba ili mjestima opasnosti. Ako se u takvim situacijama namaz klanja mimikom, prihvatit će mu se. Dopustio je da se izostavi obavljanje hadža ako postoji nesiguran put, učinivši sigurnost i mogućnost finansiranja odlaska i dolaska, povrh snabdijevanja svoje porodice – uslovom za obavljanje hadžiluka, u protivnom hadž prestaje biti dužnost.
Lahkoća u postu mjeseca ramazana
Na ovakvoj samilosnoj opštoj praksi obavezivanja Allah je propisao post tokom mjeseca ramazana. U odnosu na post postoje tri kategorije ljudi:
- Onaj ko je kod svoje kuće, dobrog je zdravstvenog stanja i može bez ikakvih opasnosti i poteškoće da posti. Takvom je post neminovna obaveza. Ovo je osnova u odnosu na nemanje prepreka i ona se spominje u ajetu: Propisuje vam se post (El-Bekare: 183); „Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede.“ (El-Bekare: 185).
- Onaj ko je bolestan ili je na putu. Njemu je dopušteno da se iftari uz obavezu da dan za dan naposti kada ozdravi ili se vrati sa puta. „Ovo se spominje u riječima: a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti.” (El-Bekare: 185)
- Onaj kome post teško pada zbog razloga kojem se ne nazire kraj, poput starosna iznemoglost, hronična bolest, trudnoća i dojenje kada postoji strah da će negativno uticati na trudnicu, dojilju ili dojenče, takvim i njima sličnim je dopušteno da se iftare brez napošćavanja. Dovoljno je da umjesto toga nahrane za svaki dan po jednog siromaha po dva prosječna obroka, a može se i umjesto ishrane dati novac koliko je obično potrebno da pokrije takve troškove. Na ovo se ukazuje u riječima: „Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane.“ (El-Bekare: 184) Fidja važi samo umjesto propuštenih dana. Podnošenje se ne izražava lahkoćom i laganošću; ne kaže se taj i taj može podnijeti nošenje jabuke, već se kaže da podnosi nošenje ovog krša. Dakle, ta riječ ukazuje na poteškoću i teško podnošenje.
Dakle, kad god se može treba postiti, a kad se ne može onda će se iftariti. To je Allahov vjerozakon i vjera.
A procjena lahkoće i teškoće vraća se na vjernika i njegovo vjerovanje i na njegovu sopstveno osjećanje. Njegov muftija je u tome njegova savjest. Nema potrebe, nakon upoznavanja sa opštim principom, za fetvama muftija koje umnogome zbunjuju narod. “Dobročinstvo je ono na što ti se duša smiri a grijeh je ono što ti srce para i što ne želiš da ti ljudi saznaju.“
Ovdje trebamo naglasiti da potencijalni strah i šteta koja dozvoljava čovjeku da se iftari treba biti veoma izvjesna i mnogo vjerovatna. Jasno je da to zahtijeva lično iskustvo ili obavještenje pouzdanog doktora koji nije poznat po indolentnosti prema vjeri. A što se tiče straha koji je potaknut pukom iluzijom ili zamišljanjem takvo nešto nema nikakve težine kod Allaha i ne može biti ilzika za iftarenje.
Dakle, ovo je smisao posta kojeg nam je Allah stavio u obavezu. Dočekajte mjesec posta prostranih grudi, i koncentrišite njegov ruhanijet na uputu i hidajet kur'anskog koji je u njemu objavljen, i čuvajte to. Pazite se da vas fetve ne zavedu na put kojim vjernik ne smije koračati.
iz knjige Fetve, Imamu-l-ekbera, šejhu-l-Azhara, Mahmuda Šeltuta
preveo, Džemo Redžematović