Svojstva licemjera su eksplicitno opisana u Kur'an-i Kerimu i Sunnetu Poslanika, s.a.v.s.: – „Kada govori laže, kada obeća ne ispuni, kada mu se nešto povjeri on to iznevjeri – kada se svađa pređe granicu.“[1]
Svojstvo nifaka jeste kršenje obećanja, ne poštovanje ugovora i sporazuma. Licemjer je rob interesa i zatočenik koristoljublja pa zato ne mari za datu riječ ili obećanje.
Što se tiče vjernika, oni paze na data obećanja; kada govore oni su iskreni, kada im se nešto povjeri oni to čuvaju a kada nešto obećaju onda to ispune. Uzvišeni Allah vjernike je opisao ovim ajetom:
وَالَّذِينَ هُمْ لأمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ
„I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu.“ (El-Mu'minun: 8)
Ova briga se dva puta spominje u Kur'anu stavljajući u kontekst pažnju prema emanetu i prema datom obećanju, jer je kršitelj obećanja izdajnik, i obrnuto. Onaj ko te prevari onda te je izdao, a ko te izda onda te je prevario.
Opisujući dobre i bogobojazne Uzvišeni Allah kaže:
وَالْمُوفُونَ بِعَهْدِهِمْ إِذَا عَاهَدُوا وَالصَّابِرِينَ فِي الْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ وَحِينَ الْبَأْسِ أُولَئِكَ الَّذِينَ صَدَقُوا وَأُولَئِكَ هُمُ الْمُتَّقُونَ
„I koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (El-Bekare: 177)
Allah je pohvalio razumna stvorenja kojima je obećao Džennet u kojeg će ući sa svojim roditeljima, ženama, potomstvom, i melekima koji će u raj ulaziti sa svih strana – takve je opisao ovim riječima:
أَفَمَنْ يَعْلَمُ أَنَّمَا أُنْزِلَ إِلَيْكَ مِنْ رَبِّكَ الْحَقُّ كَمَنْ هُوَ أَعْمَى إِنَّمَا يَتَذَكَّرُ أُولُو الألْبَابِ (١٩)الَّذِينَ يُوفُونَ بِعَهْدِ اللَّهِ وَلا يَنْقُضُونَ الْمِيثَاقَ
„A pouku samo razumom obdareni primaju: oni koji obavezu prema Allahu ispunjavaju i ne krše obećanje.“ (El-Ra'd: 19-20)
Nasuprot toga, On je opisao licemjere, griješnike i pokvarenjake među nevjernicima da ne vode brigu o preuzetim obećanjima:
لا يَرْقُبُونَ فِي مُؤْمِنٍ إِلا وَلا ذِمَّةً وَأُولَئِكَ هُمُ الْمُعْتَدُونَ
„Ni rodbinstvo ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju, i sve granice zla prekoračuju.“ (Et-Tevbe: 10)
Kada nešto obećaju onda nikako to ne ispunjavaju. To je njihova karakteristika pa makar se radilo i o najčvršćim obećanjima. Uzvišeni Allak kaže:
إِنَّ الَّذِينَ يَشْتَرُونَ بِعَهْدِ اللَّهِ وَأَيْمَانِهِمْ ثَمَنًا قَلِيلا أُولَئِكَ لا خَلاقَ لَهُمْ فِي الآخِرَةِ وَلا يُكَلِّمُهُمُ اللَّهُ وَلا يَنْظُرُ إِلَيْهِمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَلا يُزَكِّيهِمْ وَلَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ
„Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi – na onome svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti, niti će na njih, na Sudnjem danu, pažnju obratiti, niti će ih očistiti – njih bolna patnja čeka.“ (Ali Imran: 77)
Takav da obećanje u ime Allaha, potom se i zakune Allahom, da bi sve to otom prodao za male pare, za dunjaluk koji kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilce mušice! Uzvišeni Allah zato kaže:
وَلا تَشْتَرُوا بِعَهْدِ اللَّهِ ثَمَنًا قَلِيلا إِنَّمَا عِنْدَ اللَّهِ هُوَ خَيْرٌ لَكُمْ إِنْ كُنْتُمْ تَعْلَمُونَ
„I ne zamjenjujte obavezu datu Allahu za nešto što malo vrijedi – ono što je u Allaha – za vas je, da znate, bolje!“ (En-Nahl: 95)
Munafici ne poštuju sporazum ni obećanje. Uzvišeni Allah kaže:
وَلَوْ دُخِلَتْ عَلَيْهِمْ مِنْ أَقْطَارِهَا ثُمَّ سُئِلُوا الْفِتْنَةَ لآتَوْهَا وَمَا تَلَبَّثُوا بِهَا إِلا يَسِيرًا
„A bili su se još prije Allahu obavezali da neće uzmicati – a za Allahu datu obavezu će se odgovarati!“ (El-Ahzab: 15)
U Bici na Hendeku licemjerstvo munafika se jasno pokazalo; oni koji su govorili da su vjernici i da su u stanju sve učiniti da se suprotstave mušricima, onda kada su ih oni u Medini opkolili, rekli su:
إِنَّ بُيُوتَنَا عَوْرَةٌ وَمَا هِيَ بِعَوْرَةٍ إِنْ يُرِيدُونَ إِلا فِرَارًا
„Kuće su naše nezaštićene!” – a nisu bile nezaštićene, već su se oni htjeli izvući.“ (El-Ahzab: 13)
Neki među njima su govorili: „Muhammed (s.a.v.s.) nam je obećavao carstvo Kisre i Kajsera međutim, danas niko od nas ne može otići sam do toaleta.“[2]
Zato je u ovom ajetu Allah takve prijestupnike prokleo:
„A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji – njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište!“ (Er-Ra'd: 25)
وَالَّذِينَ يَنْقُضُونَ عَهْدَ اللَّهِ مِنْ بَعْدِ مِيثَاقِهِ وَيَقْطَعُونَ مَا أَمَرَ اللَّهُ بِهِ أَنْ يُوصَلَ وَيُفْسِدُونَ فِي الأرْضِ أُولَئِكَ لَهُمُ اللَّعْنَةُ وَلَهُمْ سُوءُ الدَّارِ
Munafici i kafiri ne poštuju dogovore niti ugovore. Oni redovno krše data obećanja.
A što se vjernika tiče, oni poštuju svoja obećanja bez obzira da li se radi o međusobnim ugovorima ili o ugovoru između njih i Uzvišenog Allaha.
Najpreče je ispuniti ugovor dat Allahu
Postoji opšti ugovor između Allaha i Njegovih robova:
أَلَمْ أَعْهَدْ إِلَيْكُمْ يَا بَنِي آدَمَ أَنْ لا تَعْبُدُوا الشَّيْطَانَ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُبِينٌ (٦٠)وَأَنِ اعْبُدُونِي هَذَا صِرَاطٌ مُسْتَقِيمٌ
„O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni, već se klanjate Meni; to je Put pravi.“ (Ja-Sin: 60-61)
Ovo je opšti ugovor koji je usađen u sentiment čovjeka i njegov um, onda kada je usađen monoteizam u njegovoj duši: „Svako dijete se rađa u prirodnoj vjeri (al-fitret).“[3] To je ustvari iskonski zavjet:
وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِنْ بَنِي آدَمَ مِنْ ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَى أَنْفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ قَالُوا بَلَى شَهِدْنَا أَنْ تَقُولُوا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَذَا غَافِلِينَ (١٧٢)أَوْ تَقُولُوا إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِنْ قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِنْ بَعْدِهِمْ أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ
„I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?“ (El-E'araf: 172-173)
Ovo je opšti ugovor kojeg su ljudi dužni ispoštovati: da vjeruju u Allaha, a ne u šejtana. Kada ispoštuju ugovor sa Allahom, onda će Allah ispoštovati ugovor sa njima:
يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ اذْكُرُوا نِعْمَتِيَ الَّتِي أَنْعَمْتُ عَلَيْكُمْ وَأَوْفُوا بِعَهْدِي أُوفِ بِعَهْدِكُمْ وَإِيَّايَ فَارْهَبُونِ
„O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali – ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte!“ (El-Bekare: 40)
Onaj ko prekrši obećanje dato Allahu, neka ne očekuje da će Allah imati naklonosti prema njemu, naročito ako se radi o individualnom zavjetu koji je Allahu dat:
وَأَوْفُوا بِعَهْدِ اللَّهِ إِذَا عَاهَدْتُمْ وَلا تَنْقُضُوا الأيْمَانَ بَعْدَ تَوْكِيدِهَا وَقَدْ جَعَلْتُمُ اللَّهَ عَلَيْكُمْ كَفِيلا إِنَّ اللَّهَ يَعْلَمُ مَا تَفْعَلُونَ
„I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.“ (En-Nahl: 91)
وَبِعَهْدِ اللَّهِ أَوْفُوا ذَلِكُمْ وَصَّاكُمْ بِهِ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ
„I da obaveze prema Allahu ne kršite – eto, to vam On naređuje da biste to na umu imali.“ (El-En'am: 152)
Postoje dvije vrste Allahu datih zavjeta; diskretan zavjet koji je između čovjeka i Allaha, te onaj koji je potvrđen zakletvom uzimajući Allaha svjedokom i jamcem. Onaj ko da zavjet Allahu mora ga izvršiti, bez obzira da li se radi o žrtvovanju života u džihadu, ulaganju imetka na Allahovom putu, ili nečem drugom. Vjernik ne smije biti poput munafikã o kojima je Allah govorio u suri et-Tevbe koja se inače smatra poglavljem koje je raskrinkalo licemjere:
وَمِنْهُمْ مَنْ عَاهَدَ اللَّهَ لَئِنْ آتَانَا مِنْ فَضْلِهِ لَنَصَّدَّقَنَّ وَلَنَكُونَنَّ مِنَ الصَّالِحِينَ
„Ima ih koji su se obavezali Allahu: “Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivaćemo, zaista, milostinju i bićemo, doista, dobri!“ (Et-Tevbe: 75)
Ima ljudi koji govore: Gospodaru, daj mi imetka, uradit ću to i to; napravit ću džamiju, bolnicu, školu, pomagat ću borce na Allahovom putu … ali kada mu novac dopadne šaka onda prekrši obećanje dato Allahu i odjednom postane škrt – nadvlada ga dunjaluk:
وَأُحْضِرَتِ الأنْفُسُ الشُّحَّ
„Ta ljudi su stvoreni lakomi!“ (En-Nisa’: 128)
وَمَنْ يُوقَ شُحَّ نَفْسِهِ فَأُولَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ
„A oni koji se učuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.“ (El-Hašr: 9)
وَمِنْهُمْ مَنْ عَاهَدَ اللَّهَ لَئِنْ آتَانَا مِنْ فَضْلِهِ لَنَصَّدَّقَنَّ وَلَنَكُونَنَّ مِنَ الصَّالِحِينَ (٧٥)فَلَمَّا آتَاهُمْ مِنْ فَضْلِهِ بَخِلُوا بِهِ وَتَوَلَّوْا وَهُمْ مُعْرِضُونَ (٧٦)فَأَعْقَبَهُمْ نِفَاقًا فِي قُلُوبِهِمْ إِلَى يَوْمِ يَلْقَوْنَهُ بِمَا أَخْلَفُوا اللَّهَ مَا وَعَدُوهُ وَبِمَا كَانُوا يَكْذِبُونَ
„Ima ih koji su se obavezali Allahu: “Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivat ćemo, zaista, milostinju i bit ćemo, doista, dobri!” A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni su u tome postali škrti i okrenuli se – a oni ionako glave okreću. I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.“ (Et-Tevbe: 75-77)
Oni lažu na Allaha, jer su obećanje koje su dali Uzvišenom Allahu prekršili.
Zavjet se mora ispuniti, iako kod učenjaka ima status pokuđene radnje
Ako obećaš ili se zavjetuješ Allahu da ćeš učiniti neku stvar, recimo kada kažeš: – ako mi Allah dosudi to i to, uradit ću to i to, – onda to moraš ispuniti. Učenjaci ne simpatišu zavjetovanje, jer se u sahih-hadisu navodi: „Zavjetovanje ništa neće ubrzati niti usporiti, već se njime ispoljava škrtost.“[4]
Sudbina će se ostvariti, međutim škrtica sve radi zauzvrat nečega, kao da govori: ako Allah da ozdravljenje mojem bolesniku, uradit ću to i to, ako mi dijete uspije, uradit ću to i to. Sve je kod takvog čovjeka sa računom, zato u zavjetovanju ima nelagodnosti, jer u njemu postoji neka vrsta nadoknade i ucjenjivanja Uzvišenog Allaha, dočim čovjek treba raditi radi Allaha bez protivusluge. Upravo će ga tada Allah obilato nagraditi.
S druge strane, onaj ko se zavjetuje sam sebi stvara poteškoće onamo gdje ih Allah nije odredio, jer sebe obavezuje onim s čime ga Allah nije obavezao. Prije zavjetovanja bio je slobodan, pa kada se zavjetovao onda neka to ispuni, kao što Allah kaže:
ثُمَّ لْيَقْضُوا تَفَثَهُمْ وَلْيُوفُوا نُذُورَهُمْ وَلْيَطَّوَّفُوا بِالْبَيْتِ الْعَتِيقِ
„Zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i naka oko Hrama drevnoga obilaze.“ (El-Hadž: 29)
يُوفُونَ بِالنَّذْرِ وَيَخَافُونَ يَوْمًا كَانَ شَرُّهُ مُسْتَطِيرًا
„Oni su zavjet ispunjavali plašeći se Dana čija će kob svuda prisutna biti.“ (El-Insan: 7)
Primjer Enesa bin Nadra, r.a.
Enes, r.a., priča: – Moj amidža Enes ibn Nadr nije učestvovao u Bici na Bedru, pa je rekao: – Allahov Poslaniče, bio sam odsutan od prve borbe u kojoj si se ti borio protiv idolopoklonika. Ako mi Allah još pruži priliku za borbu protiv idolopoklonika, vidjet ćeš šta ću napraviti. Pa kada je bila Bitka na Uhudu i muslimani bili izloženi opasnosti (poraza), on je rekao: – Bože moj, ispričavam Ti se za ono što ovi (povlačenjem) učiniše, (mislio je na svoje drugove), a ponovo se odričem pred Tobom onoga što ovi učiniše (smjerajući na idolopoklonike). Potom je prošao naprijed, gdje se sreo sa Sa'dom ibn Muazom i rekao mu: – O Sa'de ibn Muaze, želim Džennet!
Tako mi Gospodara Nadra, ja osjećam njegov miris sa Uhuda. Sa'd je kasnije rekao: – Allahov Poslaniče, nisam u mogućnosti opisati ono što je on tada počinio. – Kasnije smo na njemu – pripovijeda Enes – našli osamdeset i nekoliko rana od sablje, uboda koplja ili strijele; našli smo ga ubijena, a Idolopoklonici su ga iznakazili toliko da ga je prepoznala samo njegova sestra po njegovim jagodicama. – Smatramo – kaže Enes – da se na njega i njemu slične odnosi ajet: Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu …, pa do kraja ajeta.“[5]
Pravo ispunjavanje obaveza (zavjeta) jeste da ispuniš obavezu prema Allahu, dž.š., da se povinuješ naredbama i da se okaniš svih zabrana, da ispuniš pravo monoteizma (Nemam drugog boga osim Allaha). To je prvo što čovjek treba uraditi. Upravo tako je postupio Ibrahim, a.s., koji je dao obećanje Allahu da neće od ni jednog stvorenja ništa zatražiti. Kada je bačen u vatru, došao mu je Džibril, a.s., i upitao ga je: „Treba li ti nešto?“ Reče: „Od tebe mi ne treba ništa.“ Allah ga je potom pohvalio, rekavši:
وَإِبْرَاهِيمَ الَّذِي وَفَّى
„I Ibrahimovim – koji je obaveze potpuno ispunjavao.“ (En-Nedžm: 37)
Ispuni date obaveze prema Allahu, a potom prema ljudima.
Bračni život je zavjet između muža i žene. Allah ga je nazvao ugovorom: „Čvrstim zavjetom“, a to je ista sintagma kojom je Allah opisao vjerovjesnički ugovor. Govoreći o tome Allah, dž.š., kaže:
وَإِذْ أَخَذْنَا مِنَ النَّبِيِّينَ مِيثَاقَهُمْ وَمِنْكَ وَمِنْ نُوحٍ وَإِبْرَاهِيمَ وَمُوسَى وَعِيسَى ابْنِ مَرْيَمَ وَأَخَذْنَا مِنْهُمْ مِيثَاقًا غَلِيظًا
„Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, smo čvrst zavjet uzeli.“ (El-Ahzab: 7)
O bračnom životu je rekao:
وَإِنْ أَرَدْتُمُ اسْتِبْدَالَ زَوْجٍ مَكَانَ زَوْجٍ وَآتَيْتُمْ إِحْدَاهُنَّ قِنْطَارًا فَلا تَأْخُذُوا مِنْهُ شَيْئًا أَتَأْخُذُونَهُ بُهْتَانًا وَإِثْمًا مُبِينًا (٢٠)وَكَيْفَ تَأْخُذُونَهُ وَقَدْ أَفْضَى بَعْضُكُمْ إِلَى بَعْضٍ وَأَخَذْنَ مِنْكُمْ مِيثَاقًا غَلِيظًا
„Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga. Zar da joj to nasilno oduzmete, čineći očigledan grijeh? Kako biste mogli i oduzeti to kada ste jedno s drugim živjeli i kada su one od vas čvrstu obavezu uzele.“ (En-Nisa’: 20-21)
Nije dopušteno da se imetak oduzima od supruge ili da joj se na bilo koji način nanese zlo, to iz razloga što su od nas čvrsti zavjet uzele.
Postoje ugovori koji su sklopljeni između ljudi. Ovdje se misli na trgovinske i druge ugovore koji se trebaju poštovati:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا أَوْفُوا بِالْعُقُودِ
„O vjernici, ispunjavajte obaveze!“ (El-Ma'ide: 1)
Islam, čak, poštuje principijelne dogovore i prije nego se zaključi ugovor odnosno ispuni preduslov ugovora – ponuda i prihvatanje. Samim prvim slaganjem to se mora poštovati. Zato je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Neka niko ne zaručuje na zaruku svoga brata sve dok mu prvi ne napusti ili dozvoli. Neka musliman ne nudi cijenu na cijenu muslimana.“[6]
Šta, tek, reći za ugovore koji su potpisani!?
„O vjernici, ispunjavajte obaveze!“ – kada potpišeš sporazum moraš ga ispoštovati. To je logika islama.
Buhari u svome Sahihu navodi sljedeću priču: “Jedan čovjek iz Benu Israila zatražio je od svoga prijatelja pozajmicu od hiljadu dinara. Prijatelj ga je upitao: Imaš li svjedoka?’ ‘Allah je moj svjedok’, odgovori čovjek. ‘Dovoljan je Allah svjedok’, kaza prijatelj. A imaš li nekoga da će to garantovati i zaštititi te?’ Allah je moj zaštitnik’, kaza čovjek. ‘Dovoljan je On zaštitnik.’ Potom mu donose novac, dogovoriše se za datum vraćanja i čovjek ode kući koja se nalazila preko rijeke. Nakon što je nastupio datum za povrat novca, on se zaputi svome prijatelju da mu vrati zajam. No, na obali nije našao nikakvu lađu da ga preveze. Dugo je čekao bilo šta čime bi mogao preći rijeku. U tome pade noć, i čovjek kaza: ‘Bože moj, moj prijatelj me pitao za svjedoka, a ja sam imao samo Tebe. Pitao me je za zaštitnika, i ja sam imao samo Tebe. Pa, sada Te molim da ovo pismo stigne do njega.’ Potom je napisao nekoliko riječi te stavio novac i pismo u drvo i bacio ga u rijeku. Allahovom voljom i dobrotom, čovjek koji je dao zajam također je izašao na obalu da vidi ima li njegova prijatelja. Kada je vidio da ge nema, on potraži drva za svoju porodicu. Uzeo je nekoliko drva i kada je došao kući, u jednom od njih našao je pismo i novac. Allah je najbolji svjedok i uvijek pomaže. On je najbolji zaštitnik i uvijek je sa Svojim robovima. Kada je nakon izvjesnog vremena ovaj čovjek došao reče: – Tako mi Allaha nisam ti mogao prije doći jer ne nađoh neki brod prije ovoga, tako da ti novac nisam mogao ranije vratiti? On upita: Jesi li mi po nekom slao novac? – Rekoh ti da nisam mogao naći brod po kojim bih ti ga poslao. On reče: – Allah ga je već vratio po drvetu kojeg si mi poslao.“ – Potom se srećan zaputi sa hiljadu dinara.“[7]
Obećanja se moraju poštovati, pa makar to bilo između tebe i nevjernika. U Kur'anu se kaže:
كَيْفَ يَكُونُ لِلْمُشْرِكِينَ عَهْدٌ عِنْدَ اللَّهِ وَعِنْدَ رَسُولِهِ إِلا الَّذِينَ عَاهَدْتُمْ عِنْدَ الْمَسْجِدِ الْحَرَامِ فَمَا اسْتَقَامُوا لَكُمْ فَاسْتَقِيمُوا لَهُمْ إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُتَّقِينَ
„Kako će mnogobošci imati ugovor sa Allahom i Poslanikom Njegovim?! – Ali, s onima s kojima ste ugovor kod Časnog hrama zaključili, sve dok se oni ugovora budu pridržavali, pridržavajte se i vi, jer Allah zaista voli pobožne.“ (Et-Tevbe: 7)
Ovo je rezultat pobožnosti.
Islam je naredio da se ugovori između nas i drugih poštuju, a ne kao što je kod drugih da sporazumi budu dokaz jakog protiv slabog. Islam poštuje sporazume bez obzira da li su sklopljeni sa jakom ili slabom stranom. To se jasno vidi iz sporazuma na Hudejbiji kojeg je Poslanik, s.a.v.s., sklopio sa politeistima a jedan od članova Sporazuma je da onaj ko od politeista dođe Poslaniku, s.a.v.s., on ga mora vratiti njima, a onaj ko od muslimana ode politeistima ne mora se vraćati Poslaniku, s.a.v.s.
Međutim, tek što je sporazum bio potpisan desio se jedan incident koji bio istinska kušnja za muslimane. Naime, Ebu Džendel je prihvatio islam, a Suhejl, njegov otac, je insistirao na tvrdnji kako je sporazum već bio sklopljen prije nego je Ebu Džendel pristupio muslimanima i shodno ugovoru zahtijevao da mu sin bude vraćen. Muhammed, s.a.v.s., nije mogao učiniti ništa drugo nego da prihvati Suhejlov zahtjev. Međutim, kada je Ebu Džendel, okovan u lance, zatražio pomoć da ga ne vrate mnogobošcima koji će ga mučiti zbog njegove vjere, svi ljudi su se opet uznemirili. Muhammed, s.a.v.s., je pokušao na lijep način ubijediti Suhejla da mu učini uslugu i oslobodi svoga sina, ali ovaj nije htio nimalo popustiti. Situaciju su donekle umirili Mikrez i Huvejtib koji su prihvatili da zaštite Ebu Džendela koji je tako bio sačuvan od progona. Poslanik mu se još jednom obratio i preporučio mu sabur jer će mu dragi Allah sigurno dati olakšanje i izbavljenje.
Muslimani ne dozvoljavaju kršenje sporazuma kao što čine Židovi koje je Allah zbog toga opisao najružnijim karakteristikama:
إِنَّ شَرَّ الدَّوَابِّ عِنْدَ اللَّهِ الَّذِينَ كَفَرُوا فَهُمْ لا يُؤْمِنُونَ (٥٥)الَّذِينَ عَاهَدْتَ مِنْهُمْ ثُمَّ يَنْقُضُونَ عَهْدَهُمْ فِي كُلِّ مَرَّةٍ وَهُمْ لا يَتَّقُونَ
„Najgora bića kod Allaha su oni koji poriču, oni koji neće da vjeruju, oni s kojima ti ugovore sklapaš, pa oni svaki put, ne bojeći se posljedica, krše ugovor svoj.“ (El-Enfal: 55-56)
To iz razloga što, kako nas Kur'an obavještava, oni govore:
„Nama nije grijeh što učinimo neukima” – i o Allahu svjesno govore laži.“ (Ali Imran: 75)
Neuki su, u ovom slučaju, Arapi i svi koji su njihovog mentaliteta, te koji nisu Jevreji, pa je prema tome njihov imetak dozvoljen, njihova čast se može gaziti, njihova zemlja je ničija, pa shodno tom niko neće odgovarati ako je uzme ili otme.
Jedan čovjek je upitao Ibn Abbasa, r.a.: „Mi tokom borbe naiđemo u nekim kućama štićenika (ar. al-Zimme) ovcu ili kokoš.“ Ibn Abbas, r.a., ga upita: „Pa šta kažeš?“ – „Pa, kažemo da u tome nema grijeha.“ On reče: – „Vi onda govorite isto što i Ehlu Kitabije: „Nama nije grijeh što učinimo neukima” – tako mi Allaha nije vam dozvoljeno bilo šta da uzmete od njihovog imetka osim onoga što bi vam dozvolili.“[8]
Dokle god ugovor važi sa njima, on se mora poštovati.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: „Onaj ko ubije štićenika neće osjetiti miris Dženneta iako se njegov miris osjeća na četrdeset godina hoda.“[9]
Oni koji žive u Daru-l-islamu imaju isti status kao muslimani, osim u onom dijelu kojeg uslovljavaju religijske razlike. Zato imam Ebu Hanife kaže: „Onaj ko namjerno i iz neprijateljstva ubije štićenika nad njim se mora izvršiti odmazda.“[10]
Ovo je praktikovala osmanska carevina.
Onaj ko je pod ugovorom ne smije mu se nauditi, bilo u materijalnom, fizičkom ili mentalnom smislu. To se u hadisu eksplicitno navodi: „Ko bude učinio nasilje onom koji je pod ugovorom, ili ga okrnji, ili ga optereti nečim što ne može izdržati, ili mu, bez njegova pristanka, oduzme nešto; ja ću mu kod Allaha na Sudnjem danu biti tužitelj.“[11]
Vjerovjesnik, s.a.v.s., će takvom čovjeku biti parničar braneći tom prilikom štićenika na Sudnjem danu!
To je islam, on pazi na ugovore i sporazume. Čak su i eksremni muslimani poštovali ugovore. U pitanju su bili ekstremni haridžije koji su dozvolili prolijevanje muslimanske krvi, ali nisu dozvolili prolijevanje krvi mušrika ili onih koji su pod ugovorom, odnsno štićenika. Zato kada su se neki učenjaci našli u njihovom zarobljeništvu, pa bi ga oni upitali ko si ti? Oni bi odgovorili: – ja sam mušrik – štićenik. Oni bi tada kazali: – Onda ti imaš garanciju sve dok ne dospiješ na sigurno mjesto. Potom bi ga odveli tamo gdje želi i recitovali bi mu neke ajete, a onda bi rekli: istinu je kazao Allah kada je rekao:
وَإِنْ أَحَدٌ مِنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلامَ اللَّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لا يَعْلَمُونَ
„Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.“ (Et-Tevbe: 6)
- Evo ja sam te otpremio na pozdano mjesto.“[12]
Čak i kada bi običan musliman ili žena zaštitili kafira to bi bilo punovažno. U jednom hadisu se spominje:
“Vjernici su izjednačeni u svojim životima (krvi), oni su predvodnici nad ostalima a garancija i njihovog najslabijeg se prihvata. Ne ubija se vjernik zbog nevjernika a niti onaj koji je pod ugovorom (o zaštiti) za vrijeme njegova ugovora.“[13]
Čak je Ummu Hani’ kći Ebu Taliba, kći amidže Allahovog poslanika, s.a.v.s., zaštitila neke rođake njenog muža koji su bili mušrici pa joj je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Koga si ti, Ummu Hani`, uzela pod zaštitu, uzeli smo ga i mi.”[14] Ovo iz poštovanja date riječi ove muslimanke.
To je ummet sporazma, dogovora, zavjeta, ummet koji sve to poštujee i kod kojeg je data riječ kao svetinja bez obzira da li se radi o sporazumu sa Allahom ili međusobnom dogovoru, odnosno dogovoru sa nemuslimanima. Uzvišeni Allah kaže:
وَأَوْفُوا بِعَهْدِ اللَّهِ إِذَا عَاهَدْتُمْ وَلا تَنْقُضُوا الأيْمَانَ بَعْدَ تَوْكِيدِهَا وَقَدْ جَعَلْتُمُ اللَّهَ عَلَيْكُمْ كَفِيلا إِنَّ اللَّهَ يَعْلَمُ مَا تَفْعَلُونَ
„I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.“ (En-Nahl: 91)
Muslimani jedino nemaju pravo da ispoštuju ugovor-sporazum ako bi to vodilo griješenju ka Allahu odnosno činjenju harama. Takav ugovor bi bio nelegalan.
“Ko se zavjetuje da će učiniti dobro djelo neka izvrši svoj zavjet. A ko se zavjetuje da će učiniti grijeh ne smije izvršiti svoj zavjet.”[15]
Molim Allaha da meni i vama oprosti. Molite Ga i vi odazvat će vam se. On čuje i blizu je.
Jusuf el-Karadavi
[1] Muttefekun alejhi: prenosi ga Buhari u (33), Muslim (59), obojica u al-Imanu, posredstvom Ebu Hurejrea.
[2] Prenosi ga Ibn Ebi Hatim u al-Tefsir (17612).
[3] Muttefekun alejhi: Prenosi ga Buhari u al-Džena'iz (1359), Muslim u al-Kader (2657), posredstvom Ebu Hurejrea.
[4] Muttefekun alejhi: prenosi ga Buhari u al-Iman ve-n-Nuzur (6692), Muslim u al-Emr bi kada-i al-nezr (1639), posredstvom Ibn Omera.
[5] Muttefekun alejhi: prenosi ga Buhari u al-Džihad ve-s-Sejr (2805), Muslim u al-Imaret (1903), posredstvom Enesa bin Malika.
[6] Prenosi ga Muslim u al-Nikahu (1408), posredstvom Ebu Hurejrea.
[7] Prenosi ga Buhari u al-Hivalat (2291), posredstvom Ebu Hurejrea.
[8] Prenosi ga Ibn Rezzak u Ehlu-l-Kitab (10102).
[9] Prenosi ga Buhari u al-Džizje (3166), posredstvom Abdullaha ibn Amra.
[10] Al-Inajet fi šerhi-l-hidajet (217/10).
[11] Prenosi ga Ebu Davud u al-Haradžu (3052). Albani ga ocjenjuje hasenom u al-Sahiha (445), al-Iraki smatra da mu je lanac prenosilaca kvalitetan u al-Tebsiret ve-t-Tezkiret (77/2), posredstvom izvjesnih ashaba.
[12] Vidi: al-Kamil fi-l-luga, od al-Mubrida (122/3).
[13] Prenosi ga Ahmed u al-Musnedu (6970)
[14] Muttefekun alejhi: prenosi ga Buhari u al-Salat (357), Muslim u al-Hajd (336), posredstvom Ummu Hani’ bint Ebi Talib.
[15] Hadis prenosi imam Buhari.