من بطأ به عمله لم يسرع به نسبه
Vjerovjesnikova, s.a.v.s., elokvencija je jedan od najistaknutijih fenomena njegove veličine, i jedan od najjasnijih dokaza njegovog vjerovjesništva, jer on govori jasnim jezikom, vodi se ispravnom logikom, i posjeduje dalekosežnu mudrost, istinitu riječ i nadnaravnost.
Uzvišeni Allah preporučio ga je u Svom govoru, rekavši: „On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.“ (En-Nedžm: 3-4).
A Vjerovjesnik je o sebi, kako stoji u Buharijinom Sahihu, rekao: Poslat sam s jezgrovitim govorom.[1] A pojašnjavajući svoje kvalitete i posebnost nad ostalim vjerovjesnicima, kako se navodi u Buharijinom Sahihu, rekao je: Prednost nad ostalim vjerovjesnicima data mi je sa šest odlika: data mi je jezgrovitost govora… zatim je spomenuo druge odlike.[2]
Vjerovjesniku, s.a.v.s., je između ostalog dat i jezgroviti govor, što Buharija tumači da Allah time mnoštvo stvari koje su prije njega ispisivane u knjigama sažima u jednoj ili dvije stvari. Odnosno, da je u jednoj rečenici on izrekao mnogo pitanja, propisa, uputa, lekcija i pouka.
Ove, ali i sljedećih džuma-namaza uz Allahov dopuštenje, govorit ćemo o jezgrovitom govoru Vjerovjesnika, s.a.v.s.
U ovoj hutbi ćemo govoriti o hadisu koji je zabilježen u Sahih Muslimu a kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a. da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:
„Koga uspore njegova djela neće ga ubrzati njegovo porijeklo.“[3]
Radi se o naizgled kratkoj rečenici, međutim ako pogledamo u dubinu njenog smisla vidjet ćemo da je ona velika i impozantna.
Iz nje možemo izvući mnoge koristi:
Prva korist:
Zaista svi ljudi imaju razne načine da putuju ka Allahovoj naklonosti, nekom to bude dobro djelo a nekom porijeklo, ugled i rasa.
Međutim, onaj kome dobročinstvo bude način zadobijanja Allahove naklonosti, on će putovati i postići dobro, dočim onaj ko misli da su porijeklo i rasa načini zadobijanja Allahove naklonosti, taj će putovati i postići samo loše rezultate.
Kako se navodi u Sahih Muslimu, u predaji koju prenosi Ebu Malik el-Aš'ari, r.a., naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Svi ljudi idu, – svi putuju – pa se prodaju, za svoje oslobođenje ili uništenje.[4]
Dakle, oslobađaju se od patnje u ognju ili bivaju u njoj uništeni.
Svi ljudi putuju, zato Božiji robe, pogledaj na koji način ćeš stići do Allahove naklonosti, da li će ti to biti dobra djela ili da tek kažeš da si sin toga i toga ili da si porijeklom iz ugledne porodice.
Druga korist:
Samim stvaranjem uzvišeni Allah je Svoja stvorenja učinio različitim, prepoznatljivim, sa različitim porijeklom, sa dalekosežnim rodoslovom i različitim rasama; takvim ih je stvorio kako bi se družili, a ne odbacivali, kako bi međusobno bili samilosni a ne neprijateljski nastrojeni, kako bi se slagali a ne međusobno suprotstavljali, kako bi se upoznavali a ne razdvajali, pa je rekao: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“ (El-Hudžurat: 13)
Treća korist:
U ovoj vjeri nikako ne postoje povlastice, niti laskanja, niti klasifikacije, uzvišeni Allah je objavio Svom Vjerovjesniku, s.a.v.s., „I opominji rodbinu svoju najbližu.“ (Eš-Šu'ara’: 214) U hadisu koji se bilježi u Sahih Muslimu a koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., Vjerovjesnik, s.a.v.s., je stao na brdo Saffa i kazao:
„O skupino Kurejšija, iskupite se kod Allaha dž.š., jer vas ja od Allaha dž.š., ne mogu sačuvati; o potomci Abdul-Muttalibovi, ja vas od Allaha dž.š., ne mogu sačuvati; o Abbas b. Abdul-Muttalib, amidžo Allahovog Poslanika s.a.w.s., ja te od Allaha dž.š., ne mogu sačuvati; o Safijjo, tetko Allahovog Poslanika s.a.v.s., ja te od Allaha dž.š., ne mogu sačuvati; o Fatimo, ćerko Muhammedova, ja te od Allaha dž.š., ne mogu sačuvati! Traži od mene šta hoćeš – od Allaha dž.š., te ne mogu sačuvati!“[5] Ovo iz razloga što u ovoj vjeri nema povlastica (protekcionizma).
Četvrta korist:
Samo ono što Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s, pohvale i afirmiraju, pohvaljeno i poželjno a ono što Allah pokudi samim tim je negativno.
U Musnedu Ahmeda Ebu Nedare, r.a., kaže: Naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., je ustao i rekao: „O ljudi, vaš Gospodar je jedan, vaš otac je jedan i nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti crvena rasa ima prednost nad crnom, niti crna nad crvenom osim po bogobojaznosti. Najugledniji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji. Jesam li vam dostavio?“1
Ibn Tejmijje, r.a. je u svojim Fetvama prokomentarisao prethodni hadis, – U Allahovoj Knjizi ne postoji ni jedan ajet koji hvali nekoga zbog porijekla, ili nekoga kudi zbog porijekla, već pohvaljuje zbog vjerovanja i bogobojaznosti, a kudi zbog nevjere, griješenja i neposluha.[6]
A na drugom mjestu on kaže: – Okoristit će se samo sa pohvalnim imenima spomenutim u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Poslanika, s.a.v.s., poput islama, imana, dobročinstva, bogobojaznosti, znanja, dobrih i lijepih djela, i sl. A ne može se okoristiti pukom činjenicom što je neko Arap, ili nearap, što je crni ili bijeli, ili što je sa sela ili iz grada.[7]
Rezime ove koristi izriče Omer, r.a.: „Tako mi Allaha kada bi sa (dobrim) djelima došli nearapi a kada bi mi došli bez djela, onda bi oni na Sudnjem danu bili preči našem Vjerovjesniku Muhammedu, s.a.v.s.,.“[8]
Peta korist:
Sa ovom vjerom ljudi će zagospodariti jer bez nje ne mogu upravljati drugima.
Jedne je prilike Ibn Šihab al-Zuhri, inače jedan veliki alim i učitelj među čijim učenicima su bili Malik i Evzai i dr., ušao kod zapovjednika vjernika Abdulmelika bin Mervana koji ga upita: – O Zuhri! Odakle si stigao? Iz Mekke – odgovori mu. A koga si ostavio da upravlja Mekkelijama? Reče: Ata’ ibn Ebi Rebbaha. A ovaj ga ponovo upita: da li je on od Arapa ili od (oslobođenih) sluga? Od sluga – odgovori mu. A čime je zaslužio da ih vodi – upita ga? Ovaj mu odgovori: Sa vjerom i njenim prenošenjem. Onda zapovjednik vjernika reče: – Zaista oni koji imaju vjerovanje i prenošenje vjerovanja trebaju biti vođeni. A ko upravlja stanovnicima Jemena? Tavus bin Kejan, – odgovori mu. A je li od Arapa ili od sluga? Od sluga – odgovori. A ko vlada stanovnicima Egipta? Jezid ibn Ebi Habib. A je li od Arapa ili od sluga? Od sluga – reče. A ko vlada stanovnicima Šama, upita ga ponovo. Mekhul – reče mu. A je li od Arapa ili od sluga? Reče od sluga. Bijaše rob kog je oslobodila jedna žena iz plemena Huzejl. A ko vlada stanovnicima Arapskog poluostrva (Al-Džezire)? Mejmun bin Mehran – odgovori mu. A je li on od Arapa ili od sluga? Reče: – od sluga. A ko vlada stanovnicima Horosana? Dahhak bin Muzahim, reče mu. A je li od Arapa ili od sluga? Reče od sluga. A ko vlada stanovnicima Basre? Reče El-Hasan bin Ebi el-Hasan. A je li taj od Arapa ili je od sluga? Od sluga – odgovori mu. On reče: Teško tebi, a ko vlada stanovnicima Kufe? Reče: Ibrahim al-Nah'ij. A je li on od Arapa ili od sluga? Reče od Arapa. Proklet da si Zuhri! Ovim si se spasio od mene“!
Nakon toga imam Zuhri je izrekao rečenicu koja se treba ispisati zlatnim slovima: „O zapovjedniče vjernika, to je Allahovo određenje – ko sačuva Njegovu vjeru vladat će, a ko je izgubi propast će.“[9]
To je poenta ovog svijeta i života na njemu. Zato, onaj ko želi vladati i imati ugled i dobar status i život neka sačuva ovu vjeru, u protivnom će propasti. To će biti nužni efekat.
Života mi tvoga čovjek će biti sa vjerom čovjek
Zato ne ostavljaj bogobojaznost i ne računaj na porijeklo
Islam je Selmana Perzijanca usrećio
Dok je širk Ebu Leheba prokleo.[10]
[1] Prenosi ga Buhari: Kitab al-Ta'bir, Bab al-Mefatih fi-l-jed, broj (7013) iz hadisa Ebu Hurejre, ra..
[2] Prenosi ga Muslim: Kitab al-Mesadžid ve mevadi'is-s-salati, broj (523), od hadisa Ebu Hurejre, r.a.. hadis glasi: „Darovan sam sa šest odlika nad ostalim vjerovjesnicima: „Dat mi je jezgrovit govor, potpomognut sam strahom (neprijatelja), dozvoljen mi je ratni plijen, učinjena mi je zemlja mesdžidom i čistom, poslan sam svim stvorenjima, i sa mnom su zapečaćeni vjerovjesnici.
[3] Prenosi ga Muslim: Kitabu al-Zikri ve-l-du'ai, Babu Fadli-l-idžtima'i ala tilaveti-l-Qur'ani ve ala-l-zikri, broj (2699).
[4] Prenosi ga Muslim: Kitabu al-Tahare, Babu Fadli al-Vudu'i, broj (223).
[5] Prenosi ga Muslim: Kitabu-l-iman, Bab fi kavlihi te'ala We enzir ašireteke-l-akrebin,
1Ovu predaju bilježi Ahmed, br. 22391.
[6] Medžmua-l-Fetava 230/35.
[7] Iqtidau-s-sirati-l-musteqim 415/1.
[8] Prenosi ga Ibn Sa'd u Al-Tabekatu-l-kubra 296/3. pogledaj također: Tehzibu-l-Kemal 82/20 i Sijeru A'lamu-n-Nubela’ 85/5.
[9] Prenosi ga Ibn Asakir u Tarihu Dimeški 394/40.
[10] Ove stihove spominje Ragib al-Isfahani u Muhaderatu-l-udeba’ 414/1 bez pripisivanja nekom od autora. A Ibn Asakir ih pripisuje u Tarihu Dimešk 426/21 Aliji bin Ebi Talibu, r.a., a Ebu Bekr bin Hamsin na početku al-Envar ve Nuzhetu-l-ebsar str. 230. Abdullahu bin el-Rejjetu el-Malagi.
iz knjige Dževami'u-l-kelimi, autora Rašida bin Muhammeda bin Fetisa el-Hadžirija
sa arapskog, Dž. Redžematović