Sve je osim Njegovog Lica prolazno.
Ramazan je prošao kao što sve na ovom svijetu prolazi. Sve nagomilano ide ka razlaganju, sve živo ka umiranju, a sve na ovom svijetu ka iščeznuću:
„I ne klanjaj se, pored Allaha, drugom bogu! Nema boga osim Njega! Sve će, osim Njega, propasti! On će suditi, i Njemu ćete se povratiti!” (El-Kasas: 88).[1]
Mi smo prolazni. Cio život je prolazan. Sve je na ovom svijetu prolazno. Sve je na njemu promjenljivo i prolazno:
„Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti” (Er-Rahman: 26-27).[2]
Vrijeme promiče i život promiče, a mi dolazimo i odlazimo. Živo danas, mrtvo je sutra. Ko je bio danas na površini Zemlje, sutra će biti u njenim dubinama. To je pravilo života. Ono što ostaje su iman i dobra djela. Sve je prolazno, samo ostaju dobra djela koja su učinjena u ime Allaha, dž.š.
Bajramska radost postača
Polazeći odavde, dužnost muslimana je da zastane par intervala nakon Ramazana i upita sebe šta je u njemu učinio, da li je svoju dužnost ispunio potpuno ili djelimično?
Onaj koji je ispunio svoju dužnost potpuno, ima pravo da se raduje. To nam potvrđuje sljedeći hadis: „Postač ima dvije radosti kojima se raduje: prva radost je zbog iftara kada nastupi, a druga je kada sretne svog Gospodara raduje se postu kojeg je postio.” Radost zbog iftara je dnevna radost kada postač konzumira hranu i piće koji su mu bili zabranjeni. Postač tada veli: „Nestalo je žeđi i znoja, a osigurana je nagrada, ako Allah, dž.š., htjedne!” Također, postač će reći: “Gospodaru, radi Tebe sam postio i Tvojom opskrbom se iftario”. Onda će postač moliti Allaha da mu pokloni dobro dunjaluka i Ahireta. Od dnevne radosti su sankcionirani oni čija su lica i srca ocrnjela i koji nisu spoznali dužnost prema Ramazanu i prema Gospodaru Ramazana. Nakon toga dolazi Bajram, te se postači raduju što je Ramazan protekao u dobru. To je radost zbog Allahove volje da se taj mjesec provede u pokornosti. Tu radost je Kur'an ovako opisao:
„U Allaha se uzdamo!” – rekoše oni. “Gospodaru naš, ne učini da zbog nas dođu u iskušenje ljudi koji nasilje čine” (Junus: 85).[3]
Radovanje istini i radovanje neistini
Postoje dvije vrste radovanja; radovanje istini i radovanje neistini. Radovanje istini znači radovati se zbog milosti, blagodati i volje Allaha, dž.š., za našu pokornost. A radovanje neistini je identično slučaju onih kojima je, kada su ulazili u Džehennem, rečeno:
„To vam je zato što ste bez ikakva osnova na Zemlji bahati bili i što ste likovali” (El-Gafir: 75).[4]
Oni koji se raduju neistini, raduju se haram imetku kojeg posjeduju, ugledu kojeg privremeno uživaju, a uz to se ne zahvaljuju Allahu. Oni se raduju zbog svog imetka i djece, te onom što im je priušteno od harama; strastima, uživanju i imetku:
„Ulazite kroz kapije džehennema, u njemu ćete vječno ostati, a ružno je prebivalište oholih” (El-Gafir: 76).[5]
Neke radosti su gubitak na dunjaluku i Ahiretu za čovjeka koji se raduje. To su oni za koje je Allah rekao da će ih zadesiti nesreće. Njima srca nimalo nisu suptilna, a oči im suze ne rose. Oni se ne okorištavaju poukom. Njihova srca su kamena i stjenovita:
„Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa, a ima i kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, a ima ga doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. – A Allah motri na ono što radite” (El-Bekare: 74).[6]
Allah o njima kaže:
„A poslanike smo i narodima prije tebe slali i neimaštinom i bolešću ih kažnjavali ne bi li poslušni postali. Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla! Ali, srca njihova su ostala tvrda, a šejtan im je lijepim prikazivao ono što su radili. I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili” (El-En'am: 42-44).[7]
To je iznenađenje:
„Zato ostavi Mene i one koji ovaj Govor poriču, Mi ćemo ih postepeno odakle se i ne nadaju patnji približavati i vremena im davati, jer je obmana Moja, zaista, jaka!” (El-Kalem: 44-45).[8]
U hadisu se navodi: “Allah odgađa kaznu nasilniku, ali kad mu kazna dođe, neće ga pomilovati.” Zatim je Poslanik, s.a.v.s., proučio sljedeći ajet:
„Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo zaista je bolno i strašno” (Hud: 102).[9]
Kada vidiš neke nasilnike da dugo, lijepo i raskošno žive, te da su blagodatima opijeni i sretni, znaj da ih čeka neprijatno iznenađenje. Znaj da će biti sa neba frapirani velikom katastrofom. U ovom kontekstu Allah, dž.š., veli:
„I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji čini zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!” (El-En’am: 44-45).[10]
Hvala Allahu što je prekinuo trag tiranima jer su oni zaista nepogoda za sve ljude i univerzum. Zbog kidanja njihovog traga Allahu treba zahvaliti, a to je sigurno znak pobožnosti i prihvaćanja Njegove svemoći nad svim svjetovima. Ovakvo radovanje i veselje prouzrokuje zlo na dunjaluku i Ahiretu onima koji se vesele. Nije svako radovanje pohvalno. Radovane zbog istine, pobožnosti, uspjeha, je pohvalno radovanje. Radovanje zbog obijesti, uobraženosti je nepohvalno. Takvo radovanje je zabranjeno Karunu kada mu je narod Musaov rekao:
„Karun je iz Musaova naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. “Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!” – govorili su mu ljudi iz naroda njegova” (El-Kasas: 76).[11]
Što znači: ne budi ohol zbog onoga što posjeduješ od blagodati. Ne budi umišljen i sujetan, jer Allah ne voli takvu sortu ljudi.
Opreznost od divljenja svojom pobožnošću
Ako musliman bude od onih koje je Allah, dž.š., učinio da posti ispravnim ubjeđenjem i očekivanjem Njegove nagrade, a uz to je klanjao i lijepo i pravilno postio, onda ima pravo da se raduje tom uspjehu od Allaha, dž.š., ali bez divljenja svojom pobožnošću. Nemoj se diviti svojem ibadetu, jer na znaš da li ti je ta pokornost prihvaćena, ili ne? Možda je u njoj bilo greške? Možda je ona činjena uz dozu pretvaranja i neiskrenosti, ili pak oholosti? Oholost je rušitelj i obarač pokornosti. Zbog toga je Alija rekao: “Zlo koje te zadesi je bolje kod Allaha od dobra kojem se diviš.” Znači nesreća koja te zadesi i zbog koje se kaješ i unizuješ, je bolja od dobra zbog kojeg se dičiš i ponosiš. Značenje ove izreke je shvatio Ibn Ataullah i to mudro prokomentarisao;
“Možda ti je Allah otvorio vrata pokornosti, ali ti nije otvorio vrata primanja. Možda ti je odredio činjenje nekog grijeha koji je bio uzrok povratka (Allahu). Grijeh koji ti je donio poniženje i poraz je bolja od pokornosti koja ti donese divljenje i oholost.”
To je pokornost poslije koje ti nailazi oholost i gordost zbog koje ćeš govoriti: Ima li mi ravna?! Ja sam taj koji je postio i klanjao! Ja sam taj koji je klanjao teravije i noću ustajao na namaz! Ja sam taj koji je udjeljivao i siromahe hranio! Ali šta ti govori, jadniče, da je to kod Allaha već prihvaćeno? Jedne prilike je grupa dobrih ljudi otišla kod svoga učitelja koji je bio na samrti. Našli su ga kako plače, pa su ga sa čuđenjem pitali: Zašto plačeš kada ti je Allah omogućio činjenje dobrih djela. Postio si i klanjao puno puta, udjeljivao si sadaku, išao si na hadž i umru nekoliko puta? On im odgovori: Odakle znam da mi je sve to kabul kod Boga? Allah, dž.š., veli:
„I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: “Sigurno ću te ubiti!” – “Allah prima samo od onih koji su dobri” – reče onaj” (El-Ma'ide: 27).[12]
Odakle znam da ja njima pripadam?
Zato budi veseo kada budeš pokoran, a ne divi se samom sebi. Boj se i budi oprezan od Allahovog iskušenja. Budi obazriv baš onako kako je rekao Ebu Bekr es-Siddik, r.a.: “Tako mi Allaha, nisam siguran od Allahovih iskušenja, pa makar mi jedna od mojih nogu bila u Džennetu.”Vjernik stalno ima na umu Ahiret i moli za Allahovu milost. Želi Njegovu milost, a boji se Njegove kazne. On je bez obzira na svoja djela stalno između nade i straha.
Poraz grješnika na Barjamu
Oni koji se pokoravaju Allahu, dž.š., žive intervale radosti, a što se tiče grješnika, oni doživljavaju poraz za porazom i kajanje za kajanjem. Postačima i klanjačima su lica u vrijeme Bajrama svijetla, blistava i nasmijana, dok su grješnicima koji ne daju pravo Ramazanu, a nose muslimanska imena i žive među muslimanima, lica crna i žalosna. Koliko mi je samo došlo pisama i telefonskih poziva u kojima se žene žale na svoje muževe a sinovi na svoje očeve da se iftare u danima Ramazana i u njima traže da ime se toči alkohol! Zar ovo nije nezgoda i da u našim redovima postoje ljudi koji se iftare u toku Ramazana, a njihovi sinovi poste!? Koliko djece od sedam do osam godina su postili Ramazan, a vidimo čovjeka u godinama kako u toku Ramazana jede i pije. Njegova supruga i sin ga od toga upozoravaju i podsjećaju na dužnost posta, ali se on ne opamećuje niti pouku prima. Zar to nije nesreća? Nesreća je što postoje među nama ljudi slični ovom primjeru. Njih društvo treba bojkotirati i sankcionirati kako bi ih vaspitali. Ljudi se u takvom slučaju moraju osjećati kao da sa sobom nose virus AIDS-a i ANTRAX-a.
Oni nemaju Ramazana, niti Bajrama. Bajram nije njihov, već onih koji su postili i klanjali.
Nastavak s pokornošću nakon Ramazana
Musliman kojem je Allah dozvolio da bude Njemu poslušan ima pravo radovati se, ali ima pravo na još jedno veselje i radost: taj trenutak je veselje zbog dozvole da bude pokoran i ustrajan na putu pokornosti. Mora biti sretan što je prigrabio korist od Ramazana kojeg je postio. Ramazan je poput baterije, pa okoristi se tom baterijom na putu ka Allahu. Ramazan ti je podario poputbinu, pa se okoristi tom putnom opskrbom. Ne trebaš biti vezan za Allaha samo u Ramazanu. Ne trebaš učiti Kur'an samo u toku Ramazana, a potom ga ostaviti u vitrinu sve do sljedećeg Ramazana. Ne dolikuje ti da ideš u džamiju za vrijeme Ramazana, a zatim da to prekineš sve do sljedećeg Ramazana. Tvoja aktivnost nekad se smanjuje to je prirodno, ali ti Ramazan tu aktivnost uvećava. Ramazan je sezona pokornosti dobrim ljudima. Ali prekidanje bogoslužja nakon Ramazana nije dopušteno. Ko je obožavao Ramazan, Ramazan je umro, a ko je obožavao Allaha, pa On je živi koji ne umire. Postojanost i kontinuitet u pobožnosti je odlika vjernika. Poslanik, a.s. je vrlo često učio ovu dovu:
„O ti koji vladaš srcima, moje srce učvrsti u Tvojoj vjeri.” Jedna od dova onih koji su učvrstili svoja stopala u nauci je sljedeća: “Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!” (Ali Imran: 8).[13]
Dakle, nemoj zalutati nakon što si bio na Pravom putu, nemoj posrnuti nakon što si bio istrajan na njemu, već ostani u stalnoj pokornosti Allahu. Allah, dž.š., je rekao:
„Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki’ “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan. Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njenu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete, bićete počašćeni od Onoga koji prašta i koji je Milostiv” (Fussilet: 30-32).[14]
Meleki se spuštaju nad njima, nad onima koji su rekli Allah nam je Gospodar i na tome su ustrajali. To su rekli na smrtnom času i meleki su ih tada obradovali Džennetom i opštim dobrom. Ovi ljudi zaista zaslužuju da se neposredno prije smrti obraduju Džennetom:
„One kojima će meleki duše uzeti – a oni čisti, i kojima će govoriti: “Mir vama! Uđite u džennet zbog onoga što ste činili!” (En-Nahl: 32).[15]
Kada bi Poslanik, a..s., radio neki posao, onda bi ga adekvatno završio, odnosno permanentno bi ga radio. Poslanik, s.a.v.s., bi govorio: “Allahu najdraže djelo je ono koje se stalno čini, pa makar bilo i malehno”. Vrlo je važno da se na svom radu ustraje, a da se ne prekine. Nemoj biti ambiciozan, da bi nakon toga bio pasivan i indolentan. Nemoj tako postupati. Odvoji tvoje vrijeme za Allaha, namaz, Kur'an, mesdžid i za činjenje dobrih djela i posjećivanje svoje braće i rodbine. Nemoj izgubiti ono to si za vrijeme mjeseca Ramazana zaradio. Čuvaj dobro tu veliku opskrbu i poputbinu.
“Opskrbi se za ono što je neizbježno,
jer je smrt stjecište robova,
želiš li biti drug narodu koji ima opskrbu,
a da tada ti budeš bez nje?!”
Ono što se posebno izdvaja jeste da ti neće niko udijeliti dio svoje opskrbe na Ahiretu. Svaki čovjek je čuvar svoje opskrbe i neće se sa njom razbacivati, niti će je dijeliti ocu, majci, djetetu, niti bratu. Svaki će govoriti šta će biti sa mnom, šta će biti sa mnom:
„O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kod roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba” (Lukman: 33).[16]
Dragi muslimanu, čuvaj ono što si zaradio za vrijeme Ramazana. Ustraj na tom putu sjećanja pa makar i u manjem intenzitetu, ali ustraj u činjenju dobra.
Budi pobožnjak, a na samo ramazandžija
Islam ne želi od čovjeka da bude samo sezonac, ili da bude poslušan Allahu samo u određenim mjesecu, a da zatim to potpuno prekine. Dobri prethodnici bi govorili: “Ružan li je onaj narod koji ne zna za Allaha, osim u vrijeme Ramazana. Budi pravi pobožni čovjek, a nemoj biti samo ramazandžija.” To znači da ne trebaš biti pobožan samo u Ramazanu, već moraš biti pobožan u svakom mjesecu. Povećaj pokornost i aktivnost u Ramazanu, ali nastavi sa pokornošću Allahu, dž.š., i nakon mjeseca Ramazana. To će biti indikacija da ti je Allah prihvatio post i namaz. Dakle, signal prihvaćanja dobročinstva, jeste spremnost činjenja i dobročinstva nakon ramazana. Tako Alah, dž.š., u Kur'anu veli:
„A zar se čovjek ne sjeća da smo ga još prije stvorili, a da nije bio ništa? (Merjem: 67);[17]
“A onaj koji roditeljima svojim kaže: “Ih, što mi prijetite da ću biti oživljen kad su prije mene toliki narodi bili i nestali!” – a oni, zazivajući Allaha u pomoć, govore: “Teško tebi, vjeruj, Allahova prijetnja će se, doista, obistiniti!” On odgovara: “To su izmišljotine naroda drevnih!” (Muhammed: 17).[18]
A signal kazne za učinjeno zlo djelo jeste činjenje zala nakon toga. To je kazna prije one ahiretske, ali ako Allah htjedne i bude tobom zadovoljan pružit će ti priliku da se pokaješ i da dobro jedno za drugim činiš. Draga braćo, Ramazan je protekao i bit će nam svjedok u našu korist, ili svjedok protiv nas. Molim Allaha, dž.š., da nam bude ovo prvo i da nam bude zagovornik, jer se u predaji navodi sljedeće: “Post i Kur'an će se na sudnjem Danu zalagati za rob. Post će reći: Gospodaru, ja sam mu zabranio hranu i strast pa primi moje zagovaranje. A Kur'an će reći: „Branio sam mu spavanje noću, pa primi moje zagovaranje za njega.” Pa će Allah njihove zagovore primiti.”
Post šest dana Ševvala
Zbog kontinuiteta bogoslužja i nastavka veze sa Allahom, dž.š., i nakon Ramazana, ono što je islam propisao, a Poslanik, s.a.v.s., na to potaknuo, jeste post šest dana mjeseca Ševvala. U tom smislu poslanik, a.s, veli: “Ko isposti Ramazan, zatim posti šest dana ševvala, kao da je čitavu godinu postio”. Tumačenje ovog hadisa nam dolazi u drugom hadisu gdje Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah je učinio da za jedno dobro djelo desetostruko nagradi, tako biva jedan mjesec posta kao deset mjeseci, post šest mjeseci nakon Ramazana biva nagrada kao za dva mjeseca, tako da se dobiva zbir od jedne potpune godine.” Dakle, mjesec Ramazana se računa kao post od deset mjeseci, a šest dana kao dva mjeseca i taj zbir čini cijelu godinu posta, odnosno 12 mjeseci. Pa ako čovjek tako nastavi svake godine, isto kao da je postio cijelo vrijeme. Islam od čovjeka želi da nakon farza klanja nafilu isto kao što klanja farz, pa nakon toga klanja sunnet. Dva rekata prije sabaha, dva prije podne namaza i poslije namaza, dva rekata nakon akšama i dva rekata nakon jacije. Čemu svi ovi suneti služe? Oni služe da bi se nadoknadile greške i lapsuzi. To je dakle slično preventivnom kreditu koji nadoknađuje greške u farzu. S druge strane on je na suprotnoj strani tvojih ružnih djela, jer je kredit tvojih ružnih djela veliki i zahtijeva nešto što će im biti u opoziciji. I sa treće strane ti suneti te više približavaju Allahu, dž.š.
“Moj rob mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvaća, njegov noga kojom hodi. Ako Me zamoli, udovoljit ću mu, a ako zatraži Moju zaštitu, zaštitit ću ga.”
Zbog ovoga je Allah propisao post šest dana ševvala. Neki učenjaci vele da treba postiti dva dana nakon Bajrama, a drugi vele da je bitno da se posti u toku ševvala. Nije neophodno da se isposte iz jednog maha, već može naizmjenično. Sve je ovo radi kontinuiteta činjenja bogoslužja i radi zadržavanja vjernikove veze sa Allahom i da se ona nikada ne prekine. Takvo je stanje vjernika: on je ustrajan u pokornosti i činjenju dobra. Ne prestaje to činiti niti se njiše lijevo i desno, jer stalno moli Allaha da ga uputi na Pravi put. On razumije riječi Allaha koje su upućene Poslaniku:
„Ti idi pravim putem, kao što ti je naređeno, i neka tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite, jer On dobro vidi ono što radite” (Hud:112).[19]
Musliman se stalno trudi da bude od onih za koje Allah, dž.š., veli:
„Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!” – i istraju na pravom putu, neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju! Oni će stanovnici dženneta biti, i u njemu će vječno boraviti, i to će im biti nagrada za ono što su radili” (El-Ahkaf: 13-14).[20]
Ovo kažem i molim Allaha, dž.š., da meni i vama oprosti. Molite Ga za oprost, jer je On Milostivi i oprašta. Molite Ga odazvat će vam se!
[1] وَلا تَدْعُ مَعَ اللَّهِ إِلَهًا آخَرَ لا إِلَهَ إِلا هُوَ كُلُّ شَيْءٍ هَالِكٌ إِلا وَجْهَهُ لَهُ الْحُكْمُ وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ (٨٨)
[2] كُلُّ مَنْ عَلَيْهَا فَانٍ (٢٦)وَيَبْقَى وَجْهُ رَبِّكَ ذُو الْجَلالِ وَالإكْرَامِ (٢٧)
[3] فَقَالُوا عَلَى اللَّهِ تَوَكَّلْنَا رَبَّنَا لا تَجْعَلْنَا فِتْنَةً لِلْقَوْمِ الظَّالِمِينَ (٨٥)
[4] ذَلِكُمْ بِمَا كُنْتُمْ تَفْرَحُونَ فِي الأرْضِ بِغَيْرِ الْحَقِّ وَبِمَا كُنْتُمْ تَمْرَحُونَ (٧٥)
[5] ادْخُلُوا أَبْوَابَ جَهَنَّمَ خَالِدِينَ فِيهَا فَبِئْسَ مَثْوَى الْمُتَكَبِّرِينَ (٧٦)
[6] ثُمَّ قَسَتْ قُلُوبُكُمْ مِنْ بَعْدِ ذَلِكَ فَهِيَ كَالْحِجَارَةِ أَوْ أَشَدُّ قَسْوَةً وَإِنَّ مِنَ الْحِجَارَةِ لَمَا يَتَفَجَّرُ مِنْهُ الأنْهَارُ وَإِنَّ مِنْهَا لَمَا يَشَّقَّقُ فَيَخْرُجُ مِنْهُ الْمَاءُ وَإِنَّ مِنْهَا لَمَا يَهْبِطُ مِنْ خَشْيَةِ اللَّهِ وَمَا اللَّهُ بِغَافِلٍ عَمَّا تَعْمَلُونَ (٧٤)
[7] وَلَقَدْ أَرْسَلْنَا إِلَى أُمَمٍ مِنْ قَبْلِكَ فَأَخَذْنَاهُمْ بِالْبَأْسَاءِ وَالضَّرَّاءِ لَعَلَّهُمْ يَتَضَرَّعُونَ (٤٢)فَلَوْلا إِذْ جَاءَهُمْ بَأْسُنَا تَضَرَّعُوا وَلَكِنْ قَسَتْ قُلُوبُهُمْ وَزَيَّنَ لَهُمُ الشَّيْطَانُ مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ (٤٣)فَلَمَّا نَسُوا مَا ذُكِّرُوا بِهِ فَتَحْنَا عَلَيْهِمْ أَبْوَابَ كُلِّ شَيْءٍ حَتَّى إِذَا فَرِحُوا بِمَا أُوتُوا أَخَذْنَاهُمْ بَغْتَةً فَإِذَا هُمْ مُبْلِسُونَ (٤٤)
[8] فَذَرْنِي وَمَنْ يُكَذِّبُ بِهَذَا الْحَدِيثِ سَنَسْتَدْرِجُهُمْ مِنْ حَيْثُ لا يَعْلَمُونَ (٤٤)وَأُمْلِي لَهُمْ إِنَّ كَيْدِي مَتِينٌ (٤٥)
[9] وَكَذَلِكَ أَخْذُ رَبِّكَ إِذَا أَخَذَ الْقُرَى وَهِيَ ظَالِمَةٌ إِنَّ أَخْذَهُ أَلِيمٌ شَدِيدٌ (١٠٢)
[10] فَلَمَّا نَسُوا مَا ذُكِّرُوا بِهِ فَتَحْنَا عَلَيْهِمْ أَبْوَابَ كُلِّ شَيْءٍ حَتَّى إِذَا فَرِحُوا بِمَا أُوتُوا أَخَذْنَاهُمْ بَغْتَةً فَإِذَا هُمْ مُبْلِسُونَ (٤٤)فَقُطِعَ دَابِرُ الْقَوْمِ الَّذِينَ ظَلَمُوا وَالْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ (٤٥)
[11] إِنَّ قَارُونَ كَانَ مِنْ قَوْمِ مُوسَى فَبَغَى عَلَيْهِمْ وَآتَيْنَاهُ مِنَ الْكُنُوزِ مَا إِنَّ مَفَاتِحَهُ لَتَنُوءُ بِالْعُصْبَةِ أُولِي الْقُوَّةِ إِذْ قَالَ لَهُ قَوْمُهُ لا تَفْرَحْ إِنَّ اللَّهَ لا يُحِبُّ الْفَرِحِينَ (٧٦)
[12] وَاتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ ابْنَيْ آدَمَ بِالْحَقِّ إِذْ قَرَّبَا قُرْبَانًا فَتُقُبِّلَ مِنْ أَحَدِهِمَا وَلَمْ يُتَقَبَّلْ مِنَ الآخَرِ قَالَ لأقْتُلَنَّكَ قَالَ إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللَّهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ (٢٧)
[13] رَبَّنَا لا تُزِغْ قُلُوبَنَا بَعْدَ إِذْ هَدَيْتَنَا وَهَبْ لَنَا مِنْ لَدُنْكَ رَحْمَةً إِنَّكَ أَنْتَ الْوَهَّابُ (٨)
[14] إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلائِكَةُ أَلا تَخَافُوا وَلا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنْتُمْ تُوعَدُونَ (٣٠)نَحْنُ أَوْلِيَاؤُكُمْ فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَفِي الآخِرَةِ وَلَكُمْ فِيهَا مَا تَشْتَهِي أَنْفُسُكُمْ وَلَكُمْ فِيهَا مَا تَدَّعُونَ (٣١)نُزُلا مِنْ غَفُورٍ رَحِيمٍ (٣٢)
[15] الَّذِينَ تَتَوَفَّاهُمُ الْمَلائِكَةُ طَيِّبِينَ يَقُولُونَ سَلامٌ عَلَيْكُمُ ادْخُلُوا الْجَنَّةَ بِمَا كُنْتُمْ تَعْمَلُونَ (٣٢)
[16] يَا أَيُّهَا النَّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمْ وَاخْشَوْا يَوْمًا لا يَجْزِي وَالِدٌ عَنْ وَلَدِهِ وَلا مَوْلُودٌ هُوَ جَازٍ عَنْ وَالِدِهِ شَيْئًا إِنَّ وَعْدَ اللَّهِ حَقٌّ فَلا تَغُرَّنَّكُمُ الْحَيَاةُ الدُّنْيَا وَلا يَغُرَّنَّكُمْ بِاللَّهِ الْغَرُورُ (٣٣)
[17] أَوَلا يَذْكُرُ الإنْسَانُ أَنَّا خَلَقْنَاهُ مِنْ قَبْلُ وَلَمْ يَكُ شَيْئًا (٦٧)
[18] وَالَّذِينَ اهْتَدَوْا زَادَهُمْ هُدًى وَآتَاهُمْ تَقْوَاهُمْ (١٧)
[19] فَاسْتَقِمْ كَمَا أُمِرْتَ وَمَنْ تَابَ مَعَكَ وَلا تَطْغَوْا إِنَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ (١١٢)
[20] إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا فَلا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلا هُمْ يَحْزَنُونَ (١٣)أُولَئِكَ أَصْحَابُ الْجَنَّةِ خَالِدِينَ فِيهَا جَزَاءً بِمَا كَانُوا يَعْمَلُونَ (١٤)
Jusuf el-Karadavi
Prijevod sa arapskog, Džemo Redžematović