Autor Cem Nizamoglu
Prevod, Džemo Redžematović
Ako mislite da su medicinski savjeti o zdravom načinu života – dobri hranjivi sastojci, vježbanje i život bez stresa moderna medicinska praksa, možda ćete razmisliti ponovo i pridružiti nam se kako bismo otkrili 5 medicinskih knjiga od prije 1.000 godina koje su istraživale upravo te teme.
Ako mislite da su medicinski savjeti o zdravom načinu života – dobri hranjivi sastojci, vježbanje i postojanje bez stresa moderna medicinska praksa, možda biste trebali razmisliti i pridružiti nam se kako bismo otkrili 5 medicinskih knjiga od prije 1.000 godina koje su istraživale upravo te teme.
Briga o zdravlju i dobrobiti ljudi ključno je iskustvo u razvoju čovječanstva. Mnoge civilizacije su doprinijele razvoju zdravstva i medicine, a prije više od hiljadu godina muslimanska civilizacija imala je značajnu ulogu u razvoju ove discipline.
Tokom Zlatnog doba muslimanske civilizacije medicinska zaštita bila je besplatna za sve. Bolnice su izgrađene u mnogim gradovima širom muslimanskog svijeta, a vrhunski tretmani poput operacija mrene, redovne vakcinacije, unutrašnjeg šivanja, namještanja kostiju i medicinske edukacije u nastavnim bolnicama bili su dio standardne prakse, kao i svijest o važnosti ishrana i vježbanje u održavanju života i očuvanju zdravlja.
Ibn Sina, Kanon medicine 11. vijek
Medicina je nauka iz koje se uči o stanju ljudskog tijela … kako bi se očuvalo dobro zdravlje kad ono postoji i obnovilo ga kad nema…“
Mnogi medicinski naučnici shvatili su loše učinke nezdravih prehrambenih navika i prepoznali važnost sporta, kupanja, pravilne dijete i regulacije spavanja u očuvanju dobrog zdravlja – koncepti koji jako podsjećaju na savremenu preventivnu medicinu i oni koji odražavaju kampanju za zdravu prehranu i redovno kretanje u borbi protiv mnogih stanja poput gojaznosti i dijabetesa danas. Istražimo neka djela iz tog doba koja su opisivala veze između pretilosti i nedostatka zdravih navika i praksi.
1. Knjiga “Kanon medicine” Ibn Sine, 11. vijek
Šejh al-Ra’is Šaraf al-Mulk Abu ‘Ali al-Husayn b. ‘Abd Allah b. al-Hasan b. ‘Ali Ibn Sina, na latinskom poznat kao Avicenna, a njegova najpoznatija djela su iz filozofije i medicine. U medicini je jedna od njegovih poznatijih knjiga njegova enciklopedijska knjiga, Al Qanun Fi Al-Tibb (Kanon medicine) – koja je prevedena na latinski jezik krajem XII vijeka ne, i postala referentni izvor za medicinske studije u univerzitetima u Evropi do kraja sedamnaestog vijeka.
Ibn Sina posvetio je dio 3. toma ovog čuvenog „Kanona“ „Nedostacima prekomjerne gojaznosti“ navodeći gojaznost kao bolest i predlažući da se ona kida teškim vježbanjem i nemasnom hranom.
2. Al-Razijeva knjiga ‘Dijetalna terapija’, 10. vijek
Mohamed ibn Zakaria Al-Razi (Rhazes, 841–926) u svojoj knjizi Al-Hawi Fit-Tibb (Enciklopedija medicine) kritički je procijenio sva raspoloživa znanja o gojaznosti u to vrijeme. U svjetlu vlastitog iskustva i prakse, razgovarao je o mišljenjima naučnika koji su mu prethodili, posebno u vezi sa liječenjem prekomjerne gojaznosti. Al-Razi je svoju raspravu dokumentovao koristeći kliničke izvještaje o pacijentima s prekomjernom pretilošću koju je uspješno liječio, detaljno opisujući tretmane koje je koristio, uključujući dijetu, lijekove, vježbe, masažu, hidroterapiju i promjene načina života. Uz to, napisao je posebnu knjigu (Kitāb Manafiʿ al-Aghdhiyah wa-Dafʿi Madhārriha) o tome kako izbjeći nuspojave hranjivih sastojaka, te je učinio razumljivijom i sveobuhvatnijom od onih njegovih prethodnika.
3. Knjiga “Izbori u medicini” Ibn Hubala, 12. vijek
Ibn Hubal Al-Bagdadi (1121. – 1213.) bio je arapski liječnik i znanstvenik poznat prvenstveno po svom medicinskom zborniku pod nazivom Kitab al-Mukhatarat fi al-Tibb (Knjiga o odabirima iz medicine), koji je napisan 1165. godine u Mosulu u Iraku. U svom radu izvijestio je o predispoziciji da „pretile osobe“ brzo obole. U njihovom vođenju, teškim vježbama na prazan želudac, naglasio je važnost postupno rastućeg rasporeda, jer pretjerano gojazna osoba može sebe dovesti u rizik ako naglo započne teške aktivnosti.
4. Knjiga “Umjetnost medicine” Ibn al-Nafīsa, 13. vijek
Ibn al-Nafis je bio liječnik iz 13. stoljeća ‘Alâ’ al-Dîn abu al-Hasan ‘Ali ibn abi al-Hazm al-Qarshi, rođen u Al-Qarshu blizu Damaska. Studirao je medicinu u Damasku pod nadzorom uglednog profesora Muhadhaba al-Dina al-Dakhwara u medicinskoj školi bolnice Al-Nuri. Napisao je niz djela, uključujući njegov najpoznatiji Kitab al-Shamil fi ‘l-Sina'a al-Tibbiyya (Sveobuhvatna knjiga o medicinskoj umjetnosti). U jednom od svojih drugih knjiga Al Mujiz Fit-Tibb (Sažeta medicinska knjiga) izvijestio je o povezanosti između prekomjerne pretilosti i kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih problema, te respiratornih i endokrinih poremećaja:
Pretjerana gojaznost ograničava ljudsko biće ograničavajući mu slobodu djelovanja i ograničavajući njegovu vitalnu pneumu (vitalnost), koja može postati poremećena ili čak nestati jer zrak možda neće moći doći do nje, jer često pati od dispneje ili palpitacije. Takođe, pretjerano gojazna osoba može riskirati fatalnom puknuću žile koja uzrokuje krvarenje u tjelesnu šupljinu, mozak ili srce, što će dovesti do njene iznenadne smrti. “
5. Samarqandijeva knjiga ‘Hrana i piće za zdrave ljude’, 13. vijek
Nadžib ad-Din Abu Hamid Muhammad ibn Ali ibn Umar Samarkandi bio je persijski ljekar iz 13. vijeka iz Semerkanda. Bio je plodan medicinski pisac i izlagač medicinskih ideja, iako je o njegovom životu poznato malo detalja. Njegova najpoznatija knjiga bila je “Knjiga uzroka i simptoma”, sveobuhvatan priručnik o terapiji i patologiji. Traktati su bili široko čitani i često su o njima pisani komentari. U svom djelu „Knjiga o hrani i piću za zdrave ljude“ definisao je ispravnu hranjivu hranu kao onu koja može nadomjestiti ono što se dezintegriše iz sastavnih djelova tijela.
Pročitajte dalje
Neka druga dostignuća ističe Campbell:
Arapi su dostojanstvo medicinske profesije podigli sa dostojanstva muškog poziva u rang jedne od naučenih profesija; bili su prvi koji su u svoje medicinske zapise uveli sistematično poredane ilustracije, a dali su nam i svoj sistem numerisanja koji je zamijenio glomazne rimske brojeve. Oni su takođe razvili nauku o hemiji koja se primjenjuje na medicinu i znatno su poboljšali umjetnost točenja uvođenjem takvih elegantnih preparata kao što su voda od ruže i narandže. Arapima dugujemo uvođenje ideje o zakonskoj kontroli kvalifikacijskih pregleda za prijem u medicinsku profesiju, a iako ideja o osnivanju bolnica nije proizašla iz njih, oni su bili odgovorni za uspostavljanje velikog broja ovih institucija …“
Arapska medicina i njen utjecaj na srednji vijek: Tom 1, Donald Campbell, Routledge, 2013
Durant daje još jedan izvrstan sažetak islamskih medicinskih dostignuća za koji kaže:
Jedna od glavnih karakteristika talijanske trgovine sa Bliskim istokom bio je uvoz arapskih lijekova. Muslimani su osnovali prve apoteke i ambulante, osnovali prvu srednjovjekovnu farmaceutsku školu i napisali velike rasprave o farmakologiji. Muslimanski liječnici bili su oduševljeni zagovornici kupke, posebno kod groznice i to u obliku parne kupke. Njihova uputstva za liječenje malih boginja i ospica danas bi se teško mogla poboljšati. Anestezija udisanjem prakticirana je u nekim hirurškim operacijama; hašiš i drugi lijekovi korišteni su za izazivanje dubokog sna. Znamo za trideset i četiri bolnice osnovane u islamu u ovom periodu, očigledno po uzoru na persijsku akademiju i bolnicu u Jund-i-Shapuru; u Bagdadu nam je najranije poznato bilo postavljeno pod vodstvom Haruna al-Rašida, a pet drugih je ondje otvoreno u desetom stoljeću; 918. godine čujemo za direktora bolnica u Bagdadu. Najpoznatija bolnica u islamu bio je bimaristan osnovan u Damasku 706; 978. godine imala je osoblje od dvadeset i četiri ljekara. Medicinske instrukcije davale su se uglavnom u bolnicama. Niko ne može legalno da se bavi medicinom bez položenog ispita i državne diplome … “
