Redžematović: Dužnost pjesnika je da pamti, a naša da to pamćenje sačuvamo

Postoje pjesnici koje treba prevoditi kako bi se naša čitalačka javnost upoznala sa njima. Njihova borba me svakako inspiriše da nastavim sa prevodilačkim angažmanom i da druge podstaknem da prevode i doprinose etičko-estetskoj razmjeni na polju književnosti, te ću uskoro otvoriti Institut za arapsku književnost i kulturu u Podgorici

Najpoznatiji palestinski pjesnik Mahmud Derviš važi za ikonu otpora potlačenih naroda širom svijeta. Prva knjiga izabrane poezije ovog stvaraoca (“Otpori: Izabrana poezija”) na našem jeziku pojavila se davne 1984. godine. Danas na preko 1.800 strana možemo čitati Dervišove stihove zahvaljujući umijeću i nadahnuću prevodioca, profesora Džema Redžematovića, koji je to omogućio cijeloj južnoslovenskoj javnosti. Domaća i književna kritika u regionu ocjenjuje da, konačno, imamo priliku da formiramo objektivno mišljenje o poeziji najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika zahvaljujući Sabranim djelima objavljenim na našem jeziku. Ukazuju i da je ovo odličan način za popularizaciju palestinske i sveukupne arapske kulture i svakako odlična tema za istraživanje studentima i profesorima književnosti, ali i arapskog jezika, u Crnoj Gori i šire.

“DERVIŠOVI ROMANI SU ODE SLOBODI, NADI, USTRAJNOSTI I NEPOKOLEBLJIVOSTI. ON STALNO ISTIČE DA MIR IMA DVA RODITELJA: SLOBODU I PRAVDU, A DA OKUPACIJA PRIRODNO PODSTIČE NASILJE

O posvećenosti, interesovanju i prevodu “poezije otpora” u razgovoru sa profesorom Redžematovićem saznajemo da je njegovo zanimanje za Dervišove stihove išlo uporedo sa interesovanjem za Bliski istok, a kako kaže, s obzirom da je egipatski student, prilike i stanje u tom dijelu svijeta integralni su dio njegovog interesovanja.

• Zanimanje za Mahmuda Derviša na balkanskim prostorima je gotovo, pa korespondiralo sa njegovom književnom karijerom, a od kada ste se Vi počeli zanimati za ovog književnika svjetskih razmjera?

– Mogu metaforički reći da sam Derviša sreo u Maroku, a da sam ga bolje upoznao u Crnoj Gori. Prevođenjem Derviša pokušavao sam da studiram ili istražim sve što ima napisano u vezi sa njegovim radovima. Moram kazati da na našem jeziku ima tek nekoliko stručnih radova, dok je na engleskom to mnogo više. Na arapskom jeziku postoje na hiljade tekstova koji sa više aspekata tretiraju pjesništvo otpora. Derviš je tu protagonist i on prednjači. Recepcija Dervišovog poetskog opusa kod nas se tiče više stručne i književne javnosti, nego šire čitalačke publike, što zbog kompleksnosti materije, što zbog nedovoljne promocije njegovog stvaralaštva kod nas. Nadam se da će odnos između dvije kulture i književnosti od sada biti znatno promijenjen i da će ići uzlaznom putanjom. Pored estetske, Dervišove pjesme odišu i etičkom dimenzijom, brojnim simbolima, metaforama, istorijskim ili mitološkim likovima i legendama, što njegov opus čini jako zgusnutim i katkad teško razumljivim. Možda je i to jedan od razloga što je skroman broj ljudi bio zainteresovan za prevođenje djela i izučavanje ovog velikana i što mu se prilazilo s velikim oprezom.

• Glavni ste imam za Podgoricu i Nikšić, ali da li ste i Vi, možda, pjesnik, jer poznato je da prevod stihova iziskuje nadahnuće prevodioca?

– Moje nadahnuće proističe iz nevjerovatne nepokolebljivosti palestinskog naroda, njegove hrabrosti, domoljublja, čvrstine, vjere u slobodu i nade u sjutrašnjicu. Iako je danas Palestinac lišen sadašnjice i sjutrašnjice, ipak ima svoju višemilenijumsku istoriju i trajanje što znači da ima i viziju i horizont kojeg borbeni avioni ne mogu zakloniti. Dervišova poezija karakteristična je po ritmu koji pulsira u pjesmi. Nadahnuće proističe iz samih stihova koji se njišu poput morskih valova. Poznata je izreka francuskog pjesnika Saint John Persea da ritam u poeziji dolazi iz zvuka mora, iz zvuka valova. More, takođe, označava putovanje, nastavak putovanja Odiseja (Ulyssesa), osjećaj da nemamo obalu, nemamo luku, da putujemo s jednog mjesta na drugo, i da nam nije dopušteno da dugo ostanemo na jednom mjestu. Priča koju Derviš priča govori o lutanju, o iskustvu izgnanstva. Svo to životno iskustvo je na naki način za nas nadahnuće, poriv, bunt, otpor prema Zlu koje se danas bjelodano vidi kao nikad prije. Danas čovjek ne mora biti imam, musliman, niti Arap ili Palestinac, da se pobuni protiv genocida i urbicida koji u Palestini neprekinuto traje više od 75 godina. Dovoljno je biti normalan čovjek. E, upravo je to glavni motiv da se sa pozicije ne-pjesnika imama prebacim na poetsku ravan i dam svoj doprinos osvješćivanju naroda kojem pripadam kada su Palestinci u pitanju.

Prevodom Dervišovog opusa dižem glas protiv nepravde

– Svoj otpor prema ophođenju cionista, Derviš je izlio u svojim pjesmama koje sam preveo. Smatram da je pjesnik ritam svoje domovine, posebno ako domovina znači pravdu i savjest i kriterijum za budućnost arapskog regiona koji se krije iza zavjese mnogih pitanja. Palestina je izvor i stjecište duhovnog smiraja sve tri abrahamovske religije i muslimani tamo imaju svoje svetinje i zavičaj koji im se iz dana u dan pred očima cijelog svijeta otima i uzurpira. Danas se ruše i džamije i crkve u Palestini, ali pravoslavno sveštenstvo u Crnoj Gori nije diglo glasi protiv tog rušenja! Mi jesmo. Ja svojim prevodom Dervišovog opusa dižem glas protiv nepravde koja se čini tim ljudima, bez obzira jesu li to muslimani ili su hrišćani. Ja sam ponosan što sam boraveći u Palestini posjetio Crkvu Hristovog rođenja i osjećam žal što su svetinje i ljudi drugih religija predmet rušilačke i destruktivne politike koju vodi Izrael.

• Za četiri godine preveli ste 24 zbirke. Da li Vas je Dervišovo stvaralaštvo inspirisalo da nastavite sa prevođenjem drugih arapskih pjesnika koji su manje poznati ili nepoznati čitaocima u Crnoj Gori?

– Derviš je poznat po poetici otpora, ali on je višedimenzionalni pjesnik. Postoje pjesnici koji su poput Derviša zavrijedili da budu čitani i na našem jeziku. Ovdje prije svega mislim na Amala Donkula čije sam poznate pjesme preveo, kao i na Tamima Bergutija, čiju smo knjigu “U Jerusalimu” preveli kolega Afan Latić i ja. Postoje pjesnici koje treba prevoditi kako bi se naša čitalačka javnost upoznala sa njima. Ovdje ću izdvojiti Gasana Kanafanija, preteču poezije otpora. Radi se o avangardi ovog pjesničkog žanra među koje spadaju i Ahmed Matar, Nizar Kabani, Fadva Tukan, Salim Barekat, ali i Janis Ritsos, Neruda… Njihova borba me svakako inspiriše da nastavim sa prevodilačkim angažmanom i da druge podstaknem da prevode i doprinose etičko-estetskoj razmjeni na polju književnosti. Upravo je to razlog što ću uskoro otvoriti Institut za arapsku književnost i kulturu ovdje u Podgorici i uključiti sve zainteresovane koji žele da daju svoj doprinos. Dužnost pjesnika je da pamti, a naše da to pamćenje sačuvamo.

• U jednom od intervjua rekli ste da postoji još desetak romana koje je Derviš napisao, a koje vrijedi prevesti. Da li ćete i njih prevesti ili ćete, ipak, to prepustiti drugima da odrade?

– Trenutno završavam prevod njegovog romana U prisustvu odsustva koji je jako zanimljiv. Kod Derviša je dosta teško jasno razdvojiti prozu od poezije zato što koristi veoma slobodan stil pisanja koji ne podrazumijeva obaveznu rimu i metar. Mislim da će taj roman biti lijepo iznenađenje kod nas, jer je pisan na neobičan način. Nažalost, palestinsko pitanje je uvijek aktuelno i čitaoci će moći da prepoznaju palestinsko iskustvo izgnanstva. Sudbina Palestinaca se ogleda u sudbini jednog Derviša koji je živio i skončao u izgnanstvu. Njegovi romani su ode slobodi, nadi, ustrajnosti i nepokolebljivosti. On stalno ističe da mir ima dva roditelja: Slobodu i Pravdu, a da okupacija prirodno podstiče nasilje. Veoma diriljivi stihovi su oni kada kaže da će krv slomiti mač, i da će Palestinci promijeniti svoj odnos prema smrti onda kada im se pruži prilika da žive. Takođe, u svojim govorima on je isticao da Palestincima najviše prijeti ubijanje nade. Upravo ta nada održava Palestinu u životu i ako nje ne bude, neće biti ni Palestine.

• Kod Derviša se često koristi biblijski narativ u pjesmama. Zašto je to tako?

– Upravo tako. Raspeti Isus pojavljuje se kao personifikacija Palestine. U njegovim pjesmama krst uči pjesnika jezik noktiju. Biblijski narativ je fleksibilan i nije rigorozan kao u islamu. U islamu je odlučujuće sve što je napisano. Po riječima Derviša, sve religije se nalaze u njemu. On je čovjek koji je naslijedio zemlju, krajolik, kulturu i istoriju, on je sin mjesta o kojem su ispisane legende. Živi u raju simbola. Hrist ima dodatnu dimenziju: patnju. On je stanovnik Palestine. Iz istog su mjesta. Tako da je za njega dobar model kako izdržati i oprostiti. Kako objaviti knjige ljubavi i tolerancije prema drugima. I ono što je u poeziji važnije: umro je i uskrsnuo. Svake godine umire i ponovo ustaje. Čitav naš život je smjena života i smrti. Svaki put kad umreš u pjesmi, rađaš se iznova. Hrist je prirodni simbol: Palestinac je iz perspektive vremena i mjesta, a univerzalan iz duhovne perspektive. Ono što ga privlači ka tom narativu jeste patnja. Hrist je poetičniji, jer je bio i nije bio. Rođen je iz duha. Ima majku, ali nema oca.