Autor, Miraš Martinović – publicista
Bošnjačka literatura, uistinu velika, dobila je još jedno značajno književno djelo, roman Naša Rijeka Esada Kočana koji može biti i stati u ravni u kojoj stoje Sijarićevi Bihorci, Tuđe gnijezdo Huseina Bašića i Gusinjska godina Zuvdije Hodžića.
Teško je i nije moguće odjednom i odprve gvoriti o knjizi koja je razuđena i slojevita, rukavac iz kojega se grannaju mnogi tokovi, ušće u koje se ponovo ulivaju. I sam naslov sadrži bogatu simboliku, luk koji na najbolji način pokriva sve čime se knjiga bavi. A bavi se golim životom, egzistencijom samom, opstankom, identitetom… našim i dubinskim vremenom, sjećanjem kroz koje narator vraća prošle živote i događaje, miješajući ih sa sadašnjim. Ovo je knjiga Života i Smrti, knjiga patnji, sudbina koje oblikuje vrijeme, vajar neumorni.
Glavni junak Omar Grabovac, kroz čiju se ličnost projektuje knjiga, kroz svoju, prelama sudbine mnogih. Oslikava vrijeme u kome nije lako biti čovjek.
Mnoge scene i događaji su antologijski. U početku, i tokom čitanja, pokušavao sam da ih izdavajam i zapisujem. No, brzo sam shvatio da to nije moguće i da bih izdavjanjem remetio cjelinu. Simofoniju sastavljenu od mnogih glasova, životopise mnogih sudbina, zbir vremena, sažet u vremenu.
Gradac je rodno mjesto junaka. Nekada bogat i srećan kraj, nakon ratova i razaranja, ostaje zapušten i napušten. Pitome predjela osvaja drača, čini ih divljim, ljudi se sele, a seoba je bilo i prije. Seobe i diobe. Osvete i posvete. Muka ljudska odvajkada. No i radosti i ushićenja.
Kočan je dirnuo u suštinu bihorskih seoba, odlazaka bez povrtka ili sa privremenim povrtcima. Napravljenih a često neuseljenih kuća. Drma kojoj je trebala pisac. U romanu Naša rijeka, našla je svog pisca i svoje mjesto.
Ključ za neuseljene kuće! Esadova kuća, čovjekova kuća!
Među brojnim bihorskim iseljenicima, koji su otišli u zemlje Zapada, dirnula me sudbina Ika sa Grabovca, dobričine, koji je radio u Njemačkoj, vratio se u grabovčko groblje. Izdvajam pasus : „Kasnije, dok je raspremala Ismetove stvari, Azra je u unutrašnjem džepu sakoa našla mali novčanik, koji nikada nije koristio. U njemu pažljivo složen list iz đačke sveske. Na listu olovkom precrtane dvije šake. Jedna veća a druga manja. Rukopis đaka prvaka, velika slova: TATA, MI TE VOLIMO, široke i uske linije.“
Pisala Ismetu djeca. Najvažnije je bilo to sačuvati. Dvije male ruke i nekoliko riječi.
Pisma su nekada nazivana knjige. Pasus šta su značila pisma, koliko su čekana, čitana. Evo odjeljka: „Središte tuge selilo se iz mahale u mahalu, iz kuće u kuću. Sve dok nije obliven čitav Grabavac. Nema porodice iz koje neko nije otišao.
-Omare, svrni i danas poslije škole do pošte, možda će stići knjiga. -Hoću strina.
Ne dođe knjiga taj dan, ne dođe ni naredni. Napokon na pošti kažu – ima, stiglo je pismo. Vijest da je stigla knjiga brzo se širi.
Strine i nane se okupljaju. Mole da im čitam. U drugim mahalama mole drugu djecu.
-Dobro je, veli. Eneh, brine jesmo li razvršili sijeno iz Lugova, šta mu je naum palo. Kako nismo, još onomad. Haj, jopet, dušo strinina, preuči knjigu.“
Koliko pisma, tuge, patnji i pitanja? Da su pisma uvna, pa objavljena, kakva bi to knjiga bila? Selile su čitave porodice, ostajle njive, šume i livade da nose njihova imena i urastaju u korov.
Naša Rijeka se ne zna ostaviti kada počne sa čitanjem. Knjiga boli, bez bola nema radosti. Radost je što je napisana, što je zapisano vrijeme velikih podjela, razura, ubijanja, nečovještava. Ali i vrijeme plemenitih ljudi, dobrih primjera i dobrih djela. Sve što je život sijao a smrt žela. Vrijeme je iskušenje u kojem se čovjek prepoznaje! Teško čovjeku u teško vremeno! Blago čovjeku ako ostane čovjek. Ono glavno što je.
Sada rečenica iz romana. U nekom podrumu, sarajevskom (u ovom slučaju!) a može i vukovarskom, i podrumu Gaze, ili Ukrajine, svuda gdje se dešavaju ratovi, dječak uplašen kaže majci, kako bi utješio majku, a prikrio svoj strah:“Ne boj se mama, to se ne tresem ja nego moje pantalone. One se plaše, a ne ja“.
Naizgled, sitna sitnica, a velika poruka. Čitam prije koji dan, Rojter javlja: U satrtoj Gazi, roditelji na dlanovima svoje djece ispisuju njihova imena i čija su da bi ih lakše idnetifikovali u slučaju smrti. Najcrnji rukopis koji ljudska ruka danas ispisuje na licu čovječanstva. Mnogo strašnih slika, prizora. Vidio sam i vdijeli smo: u Gazi, čovjek izlazi iz ruševina sa troje male djece i četvrtim najmanjim – bebom…majka je vjerovatno poginula. Lice toga čovjeka najstrašnija mapa ptanji, lice je ovog ovog vrmena!
Slika nad kojom sam zastao i ćutao, zaplakao. Znam, riječ je nemoćna, ali ne treba ćutati. Treba vikati do neba.
Još bih ostao kod Plestine, sa Palestinom! Neće Esad zamjeriti. U konetkstu je onoga što on radi i misli, a što želim da istaknem.
Ne tiče se romana koji promovišemo. Tiče se Palestine i njene sudbine. Čovjek koji je večeras sa nama, Džemo Redžematović, prveo je i u četiri knjige objavio velikog palstinskog pjesnika Mahmuda Derviša….. Veliki pjesnik sabira sve što čini jedan narod, on je njegovo biće, potvrda trajanja. Umro prije nekoliko godina, Derviš je poznat u svijetu. Jedan narod ne može nestati kad ima velikog pjesnika. Palestinci imaju Derviša. Palestinci ne mogu nestati!
Derviševo djelo živi u srcima Palestinca, uporedo putuje svijetom. Niko ga ne može zasutaviti! Pred njim su nemoćne granate. Taj Grad niko ne može srušiti.
Derviš je vječni impuls vječne Palestine!
Esad je tiho pisao, ali i vikao. Opominjao, sjećao, upozoravao. Misija velikog pisca, poruka velikog djela. Pisao je o devedestim godinama, o mobilizacijama, pogibijama, o Štrpcimam otmici nevinih koja se tamo i na drugim mjestima dešavala… o MONITORU, svijetloj tački u tami Crne Gore, kojom tada bijaše pokrivena. Taj nedjeljnik, Esad i drugovi sa njim, . razvedravali su nebo nad Crnom Gorom. Govorili istinu kada je to bilo opasno činiti.
Pisac prustovski precizno, vraća djetinjstvo, zavičaj, toponime, događaje, glasove, jezik nasušni… niču poruke kao godočeljska pešenica i raž. Zbog toga je i mnogo čega drtugog, ova knjiga velika. Ono što je Svetlana Broz napisala na zadnjoj korici, siguran sam da će pročitati svako, nakon što pročita knjigu.
Naša Rijeka, teče kroz ljude i vremena, od izvora do ušća (čovjek joj i izvor i ušće!), ili kako bi rekao veliki Mak Dizdar:
Ima jedna modra rijeka
široka je dubuka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
To je i moja! Svačija rijeka!
I nešto što iznosim prvi puta. A želim da se čuje. Prije nekoliko dana, kada smo promovisali knjigu Ilirske i rimske legende Stanislave Krivokapić na Cetinju, a nakon što sam joj pomenuo promociju i Esada Kočana, pričala mi je kako je bila mlada nastavnica u kraju gde je Esad učio osnovnu školu. – Često joj je pžanja išla na lijepo odjevenog dječaka sa plavim pametnim očima.
Taj se dječak izdvajao – rekla je Stanislava.
Taj se dječak i kasnije, izdvajao kao čovjek -. odgovprih ja!
Naša Rijeka je bolna knjiga. A ljubav Vide i Ahmedina, koja treba da uđe u čitanke. Knjiga o čovjeku u surovom vremenu, koji je ostao čovjek. To je njena najvažnija dimenzija. Knjiga o čovjeku, pisana za čovjeka!
Posljednje stranice, od poglavlja POSLJEDNJA NOĆ pa dalje do kraja, sinteza su: trajanja, postajanja i postojanja.
Lično me uboko zaboljela, i duboko oplemenila!
I nešto neizostavno!
Bihor magična zemlja, pitoma i surova, u njoj se i na njoj rodio magijski relazima, ne u Latinskoj Americi. Ćamil Sijarić, osjetivši magiju zemlje, pretočio je u priču, koja žubori kao duboki podzemni izvori. Sa tih izvora je uzimao i taj žubor u priče pretakao. Duboke ponrnice izronile su iz svojih korita, odjeknule neprolaznim žubrom. Jezikom koji ne presušuje.
Nije čudo što je na toj zemlji rođen Esad Kočan, pripovjedač, koji je osluškivaoi i prepisivao, sa zemlje i neba, iz ljudi, za ljude. Iz prošlih za buduće. Žubor nevidljivih izvora, prenosio u priču.
Godijevo, Godočelje, Šipovica, Goduša, Obrovo. Mjesta koja su dala najmanje po jednog velikog pjesnika: od Avda Međedovića sa Obrova, Ćamila Sijarića sa Šipovice, Ismeta Rebronje sa Goduše, Esada Kočana iz Godočelja, Refika Ličine iz Radmanca, Fehima Kajevića iz Šipovice, Safeta Sijarića iz Godijeva… Stvarni a ujedno mitski predjeli u kojima je trava najzelenija, a riječ najskuplja, svaka najamnje dukata vrijedna. Otuda pjesnici!
Želim da ovaj zlatni vijenac velikih pisaca i velikih djela razvijem pred vama u drvenom Kotoru, gdje u svakom ambijenutu odjekuju stoljeća.
Na počeku sam istako značaj Kočanove knjige za bošnjačku literaturu. Na kraju ću reći da ona ima značaj i za crnogorsku i druge literature. Zbog univezalnih poruka kojima zrači. Poželje bi je i mnogo veće literature.
Pisana životom, trajnija od života!
Sa promocije u Kotoru, 27. oktobra 2023.