Le Monde, 2006.
Da li je pritisak Hamasa u Palestini dio opšteg ambijenta u kojem islamisti napreduju na arapsko-muslimanskom prostoru?
To je očigledno, jer Palestina ne može biti ostrvo u okeanu progresije političkog islama. Da je bilo slobodnih izbora u arapsko-muslimanskom svijetu, islamisti bi svugdje pobijedili, to je jednostavno tako! To je svijet koji duboko živi u osjećaju nepravde, za koju krivi Zapad. Što rezultira oblikom imperijalnog “fundamentalizma” koji pojačava osjećaj nepravde. U tom prostoru imamo posla sa povrijeđenim identitetima.
Koja je priroda te povrede?
Arapi i muslimani, suočeni s američkim “globalnim despotizmom” i lokalnim despotima, više ne znaju gdje su. Nadalje, bogatstvo, koje oni porede sa svojim siromaštvom, vidljivo je na svim ekranima. Oni osjećaju kao da su izgurani iz istorije. Rezultat toga je da povlače svoje istorijske konstante – stav koji je po definiciji okrenut unazad. Te povrede pretvaraju se u gangrenu. Mjerila su izgubljena. Nacionalizam i treći svijet, socijalizam i komunizam – svi su propali. Ne postoji čak ni vladavina prava, jer u njihovoj zoni ne važi međunarodno pravo. Izrael to toliko dugo izbjegava, a da se ništa ne dešava.
Mogli su da izaberu demokratiju…
Nemam jasan odgovor na taj deficit. Možda su ljudima potrebna jednostavna rješenja za njihovu nevolju koja im pruža religija. Demokratija nije jednostavna, ona izaziva pluralizam i složenost. Vjerujem da, nažalost, nijedna arapska zemlja neće izbjeći islamističko iskustvo. Arapski svijet više nije onaj iz 1950-ih i 1960-ih. Ni Amerika. I tamo se sve više ljudi okreće korišćenju nesinhronizovanim odgovorima religije. Maniheizam misli prati islamofobija koja izaziva vrlo burne reakcije u muslimanskom svijetu.
Na ovu temu, šta mislite o aferi karikatura (Poslanika) Muhammeda?
To je ludilo koje me ispunjava bijesom. Prvo, karikatura (Poslanika) Muhammeda sa bombom umjesto turbana je u najmanju ruku uvrjedljiva. Sloboda štampe se mora braniti, ali ne i pravo na uvrjedu. Ne možemo nekažnjeno vrijeđati uvjerenja drugih. U Francuskoj je štampa slobodna. Ali imate zakone koji kažnjavaju javno izražavanje rasizma. U zagušljivoj međunarodnoj atmosferi u kojoj živimo, moramo poštovati pravo odbacivanja muslimana (bilo kakvih) slika Poslanika, naročito uvrjedljivih. Istovremeno, problem je što arapsko i muslimansko mišljenje ne pravi razliku između naroda, njihove različitosti i vlada. Ono sve posmatra “kao cjelinu”. Raspravljati oko plana za spaljivanje ambasada je ludilo. Na obje strane, snage su u zavjeri koja će pogoršati sukob identiteta. Jednog dana sve će ovo proći. Ovo je prelazni period. U međuvremenu, ove snage su dominantne.
Koliko će to trajati?
Ko zna? Pola čovječanstva je vjerovalo u socijalizam. Ko bi mogao zamisliti da će se ta “svijetla budućnost” srušiti u jednom danu nakon sedamdeset godina? Arapsko-muslimanski svijet danas je u punoj islamističkoj ekspanziji, a cijena koju će morati platiti za ovu istorijsku fazu bit će vrlo visoka. Svuda dominiraju razočaranje i ljutnja. Ljudi su u beznađu. Radikalni islamisti postaju sve dominantniji. U isto vrijeme, zgrožen sam opštim neznanjem Zapada o političkom islamu. Islamista ima svakakvih. Salafisti i Hamas, da uzmemo jedan primjer, vrlo su različiti. Hamas je prije svega nacionalistički pokret zasnovan na vjerskoj viziji. Ali i Zapad teži da politički islam vidi samo kao jedan “blok”.
Sada se Vi, pjesnik različitosti i druželjubivosti, nalazite sa Hamasom na vlasti…
Prvo, priznajmo da je došlo do vrlo demokratske promjene režima. Za političke prilike palestinskog društva, to je pozitivno. Imajući to u vidu, Izrael snosi veliku odgovornost. Stvorio je klimu delegitimizacije Palestinske vlasti koja je utrla put Hamasu. Uz njihovu politiku, koja palestinsku svakodnevicu čini nepodnošljivom, nemar vlasti je doprinio stvaranju štetne atmosfere. Ovo je navelo mnoge ljude na razmišljanje: “Zašto ne probamo drugi način? Ionako nam ne može biti gore.” Glasanje za Hamas bilo je više protestno nego čisto vjersko. Sada moramo da živimo sa ovim iskustvom. Ali ne mogu sakriti svoje brige. Lideri Hamasa rekli su da žele “preoblikovati društvo na islamskoj osnovi”. Kada branimo pluralnu i sekularnu Palestinu, možemo se samo bojati za prava žena, za mlade ljude i individualne slobode. Ne zaboravljajući hrišćansku komponentu. Nadam se da će Hamas sačuvati i poštovati bazu koja ga je dovela na vlast, čiji su motivi, ponavljam, u suštini bili protesti.
Kako analizirate stav izraelskih lidera o Hamasu?
Suštinski problem istorije cionizma je taj što je pokušao da izbjegne realnost na terenu. Od početka su znali da je njihov slogan „Zemlja bez ljudi za narod bez zemlje“ pogrešan. Postojao je narod na ovoj zemlji. Unatoč tome oni se ponašaju kao da ne postoji ili da nije bitan. I nastavljaju sa tim. Izraelci su decenijama poricali postojanje Palestinskog nacionalnog pokreta. Rekli su da je PLO samo “teroristička organizacija”. Jednog dana, morali su ih prepoznati kao sagovornika. Danas kažu: „Nema govora o pregovorima s Hamasom.“ Oni će to na kraju učiniti, kao što su učinili i sa PLO.
Šta bi ih moglo navesti na pregovore?
Stvarnost! Sunce je, kako se kaže, moćnije od krila vrana koja prekrivaju horizont. Osporiti Hamas znači negirati rezultat slobodnih izbora. To je beskorisno. Na kraju, stvarnost je uvijek jača od poricanja. Kada je izbila Intifada, Izraelci su izjavili da “nemaju partnera”. Međutim, samo je Yasser Arafat mogao natjerati narod da pristane na ustupke. Dočim, oni su to sveli na ništa. Kada ga je Mahmoud Abbas naslijedio, oni i Amerikanci su ga zagrlili. Ali, politički, nisu ništa pregovarali. Tako su ga zauzvrat diskreditovali u očima njegovog vlastitog stanovništva. I dalje vjeruju da mogu voditi jednostranu politiku. Rezultat: sada se Hamas suočava s njima.
U početku će to poslužiti kao opravdanje za njihov unilateralizam. Ali ako nastoje zadržati svoje kolonijalne blokove i “velikodušno” nam daju neke bantustane[1], to znači da ne žele mir. I to neće uspjeti. Dok ih stvarnost ne pogodi: jedini način je potpuno okončati okupaciju.
Mislite li da Izraelci ne žele mir?
Problem je što oni ne žele ni dvonacionalnu državu ni nezavisnu Palestinu. Kada su sve države Arapske lige 2002. godine predložile povlačenje na granice iz 1967. u zamjenu za opšte priznanje Izraela, ponašale su se kao da taj prijedlog ne postoji. Danas, na teritoriji Mandatne Palestine, postoje dvije stvarnosti: jedna jevrejsko-izraelska, druga palestinsko-arapska. Ni jedna ni druga ne mogu se međusobno iskorijeniti. Jedino rješenje je da obje strane prepoznaju tu dvostruku realnost. Onda neka svako napiše svoju priču kako želi! Istorija zanima samo istoričare ili romanopisce. Za mene je sadašnjost ta koja me zanima. Ali ona se davi u tragediji.
Izraelsko društvo nije dovoljno cijenilo istorijski ustupak koji su mu dali Palestinci. Ni jedni ni drugi nisu shvatili koliko je za žrtvu važno vidjeti kako napadač razumije njihovu ulogu. Izraelci obično kažu da Palestinci “nikada ne propuštaju priliku da propuste priliku”. Realnost je suprotna. Nakon Osla, imali su izuzetnu priliku. PLO i cijeli arapski svijet bi okončali sukob da su shvatili da Palestinci nemaju ništa za “priznati” osim priznanja sebe i da se zauzvrat moraju povući sa osvojenih teritorija, bez prepirki i priznanja pojave palestinske države. Sada će Izraelu biti mnogo teže da se pomiri sa Hamasom. Bogataš koji uživa u nevolji bližnjeg je idiot, jer se nikada neće osjećati sigurno. Jedina sigurnost Izraela je da njegov susjed živi pristojno i dostojanstveno.
Prihvatili ste igru političkog intervjua. Međutim, smatram da nerado rješavate ova pitanja.
Jer živim u nedoumici. Ne odbijam da pričam o politici, ali odbijam sve izvjesnosti u ovako turbulentnoj sadašnjosti. Nisam siguran u svoju viziju. Integrišem kompleksnost u svoj pjesnički rad. Svaki pjesnik ili čak pisac trećeg svijeta koji bi rekao: “Ne zanimaju me društvo ni politika” bio bi kopile. Nisam ja to kopile. Za Palestinca je politika egzistencijalna. Ali poezija je malo lukavija, omogućava vam da se krećete između nekoliko vjerovatnoća. Zasnovana je na metafori, kadenci i želji da se vidi iza iza. Ipak, pjesnici ne vode svijet. I to je sreća: nered koji oni uvode mogao bi biti gori od onog kod političara.
Šta se krije iza iza?
Život, dakle, snovi i iluzije. Ko može da živi bez nade da će svijet krenuti ka boljem, ka lijepom? Poezija ne može postojati bez iluzije moguće promjene. Ona humanizuje istoriju i jezik koji je zajednički svim ljudima. Ona prelazi granice. Duboko u sebi, njen jedini pravi neprijatelj je mržnja.
U svom nedavnom radu objavljenom na francuskom, ‘Ne izvinjavaj se za ono što si učinio’, pišete: “Ja sam ono što ću biti sutra.” Zadivljujući stih koji dolazi od pjesnika koji osporava nepromjenjivost.
Naprotiv. Sadašnjost nas guši i razdire identitete. Zato ću tek sutra pronaći svoje pravo ja, kada budem mogao reći i napisati nešto drugo. Identitet nije naslijeđe, već kreacija. Ono nas stvara, i mi ga stalno stvaramo. I to ćemo znati tek sutra. Moj identitet je pluralan, raznolik. Danas sam odsutan, sutra ću biti prisutan. Pokušavam da probudim nadu kao što Vi odgajate dijete. Da budem ono što želim, a ne ono što neko drugi želi da budem.
Bantustani su bile teritorije po nekadašnjoj Južnoafričkoj Uniji i Namibiji dodijeljeni crnačkom domorodačkom stanovništvu od strane bijelih vlastodržaca za vrijeme apartheida. Bantustan je bio pogrdan naziv koji su upotrebljavali kritičari sistema apartheida, ali je vremenom postao oznaka za taj pojam (prim.prev.).