Navika Ebul-Hasan Nurija, rahimehullah, bila je da rano polazi na posao, prije ostalih. Krenuo bi od kuće bez doručka, ponijevši samo dvije regife (lepinje) hljeba. Njegovi su ukućani vjerovali da Nuri voli više da doručkuje na poslu, pa zato polazi ranije da ima vremena da na miru doručkuje i otpočne posao. Međutim, njegovi saradnici na poslu su mislili da on doručkuje kući, jer je na tržnicu dolazio kad i svi ostali. Očito da ni jedni ni drugi nisu bili u pravu. Šta je Nuri stvarno činio?
Ako bi ga pratili od kako sa bismilom krene sa kućnog praga, vidjeli bi da usput one dvije regife udijeli prvom prosjaku. Nakon toga, svratio bi u džamiju, abdestio se i klanjao duha-namaz, sve dok ne bi došlo vrijeme za posao. Tada bi se uputio na tržnicu kao da dolazi od kuće.
Ebul-Hasan Nuri je ovako činio punih dvadeset godina, posteći dobrovoljni post. Ovaj ibadet je krio od porodice i najbližih saradnika.
Ako su naši preci sa ovoliko pažnje i iskrenosti čuvali svoj dobrovoljni post, koliko malo pažnje mi posvećujemo danas svom obaveznom, ramazanskom postu. Kada postiš, odričeš se svega samo Allaha radi. I neka to odricanje bude tajna, koju oči ljudi i jezici hvale njihove ne mogu pokvariti.
Allah Uzvišeni je rekao: „Post je moj, i samo Ja za njega nagradu dajem.“
Priredio,
Enis Burdžović