Bogobojaznost koja to nije

Nepristojnost u odnosu prema Gospodaru

Evidentna je navika mnogih među nama, da nam od svih poslova, zanimanja i obaveza, najdraži budu – tuđi.  Mnogo je onih koji bi se najradije bavili tuđim poslom. Onog momenta kad nešto postane njihova obaveza i dužnost, prestaje biti interesantno.  Za to postoji i lijepo skovan izgovor: „Baš ono što ja umijem najbolje da radim, pripalo je nekom drugom.“  Gotovo uvijek, ruku pod ruku sa ovim izgovorom, ide i objašnjenje da: „Oni kojima je dato to što meni najbolje leži, niti su sposobni niti su iskreni u vršenju povjerenog im“.

Ovo je jako česta situacija u međuljudskim,  profesionalnim ali i drugim relacijama. Jednostavno, to je model ponašanja egocentrika, i vrlo često, čovjek ovakvog pristupa „najbolje“ zna šta je najbolje da učini prema drugima. Tako, ako od njih tražite da krenu na put, oni vam kupe i pošalju par novih cipela.  Kažu da sa njima sada i sami možete na put, da to ne tražite ni od kog. Jer,  „oni bolje od vas znaju šta vam treba“. Ako vam duguju hiljadu, oni će vas častiti stotinu, pa vraćanje duga odložiti za…nedogled.

Belaj bi bio mali kada bi ta nepristojnost završila tu među ljudima, na Zemlji. Na žalost, ljudi tako često znaju biti nepristojni i prema Uzvišenom, prema Stvoritelju nebesa i Zemlje.  Takva nepristojnost prema Allahu, dž.š.,  jednostavno se može deklarisati kao nedostatak edeba(bontona) u odnosu prema Allahu. Doskorašnji vrhovni muftija Egipta, šejh Ali Džum'a Allah ga poživio, konstantno je u svojim obraćanjima insistirao na edebu prema Allahu.  Često je govorio: „Allahu moj, poduči nas edebu prema Tebi“.

Na koju vrstu nepristojnosti prema prema Allahu želimo poentirati?

Kao što se ponašamo prema čovjek koji nam nešto traži a mi mu dajemo nešto drugo,  često istu nepristojnost repliciramo i u odnosu prema Allahu. On Uzvišeni od nas nešto traži, mi mu nudimo nešto drugo. On nam propisuje farzove, mi ih zapuštamo i insistiramo na nafilama. On od nas traži pet dnevnih namaza, mi odlučimo klanjat nafile u odabranim noćima. Džuma namaz nam stroga obaveza,  umjesto 52  džuma godišnje, nama dosta dva bajrama u godini dana.  Čovjek u svojoj kući svake godine upriliči mevlud, a ne ode na hadž nikad za života.  Neki poste zimi svaki ponedeljak i četvrtak, a kad ramazan  nastupi u vrijeme ljetnje vrućine i odmora, nađu izgovor da ne poste. Niko nema ništa protiv nafila, ali one dolaze kao dopuna farzovima, ne kao njihova trajna alternativa.    

Kada želimo da djelima zaslužimo Allahovo zadovoljstvo, osnovna pristojnost na tom putu je da poslušamo redosljed koji On od nas traži. Nepristojno je svojom praksom govoriti da bolje od Sveznajućeg znamo šta je bolje učiniti.

Tom nas redosljedu uči kudsi-hadis kog biježi imam Buhari, a u kom kruna svih svjetova, Muhammed, s.a.v.s., prenosi riječi Uzvišenog Allaha:

„Objavio sam rat onome ko bude neprijatelj Mome štićeniku. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. Moj rob Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim, a kad ga zavolim, Ja postajem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata, njegova noga kojom hodi. Ako Me zamoli, udovoljiću, ako zatraži Moju zaštitu, zaštitiću ga. Ni za šta se ne dovumim koliko se dvoumim da uzmem dušu vjerniku. On ne želi smrt, a Ja ne želim da ga ožalostim.“

Do ovako privilegovanog statusa pažnje Svevišnjeg, njegove pomoći i zaštite, silne, i ničim nemjerive ljubavi.  Hadis jasno otvara vrata spoznaje: evlije – štićenici Svemilosnog, to postaju izvršavanjem farzova, a nastavljaju se približavati Njegovoj ljubavi kroz nafile. Nema evlije koji je na mjestu farzova stavio nafile, na mjesto dugova poklone. Do ovog visokog statusa se ne dolazi ni stavljanjem forme na mjesto suštine. Allah u našim djelima traži i suštinu i formu. Međutim, forma postoji da bi pomogla suštini, nikako da bi zauzela njeno mjesto i postala sama sebi cilj.

Na neke nedostatke edeba prema Njemu, i sam Svemilosni ukazuje u drugom kudsi-hadisu, kog bilježi imam Bejheki od ebu Derda’, r.a., da je svjetiljka čovječanstvu, Muhammed, s.a.v.s., prenio riječi Uzvišenog:

„Ja i ljudi i džinni smo u čudnom odnosu: Ja ih stvaram, oni drugog obožavaju; Ja ih opskrbljujem, oni drugom zahvaljuju; Moje blagodati im se spuštaju, a njihovo zlo se Meni uzdiže…“

Stvorio nas je, od nas traži samo da ga priznamo za Tvorca. Hrani nas, ne traži od nas za uzvrat hranu. Traži samo priznanje u zahvalnosti na skrbništvu. Ne postoji blagodat ovog svijeta, za koju možemo reći „Ovo nam nije Allah dao“.  Zar nije nepristojno prema Njemu, da na prijestolje zahvalnosti uzdižemo nekog prije Njega?

I ponovo, negdje u nastavku istog hadisa, opetuje se privilegija za one koji ispune ono što Allah želi, onako kako On želi, ne kako oni misle:

„Oni koji me pominju, dostojni su ljubavi Moje. Onima što Meni zahvaljuju, mnogostruko ću uvećati blagodati Moje…“ 

Zaključak se ponavlja: Kada god se držimo edeba prema Njemu, stupamo pod sveprožimajuće zrake ljubavi i zaštite Njegove.

Prepustimo  se svom Gospodaru. Nismo sami sebe stvorili, da bi najbolje znali šta je najbolje po nas. Allah Svemilosni bolje od nas zna šta je za nas najbolje. To najbolje nam je i učinio obaveznim, a otvorio vrata dobrovoljnog ibadeta, da se neprestano Njemu približavamo.

Na kraju, molimo Allaha, dž.š., da nas poduči edebu prema Njemu. Neka Mu je hvala brojem svega što je bilo, što biva, i što – voljom  Njegovom – tek treba biti.“

Enis Burdžović