Najpotpunija hvala pripada Svevišnjem Allahu, nad svim manjkavostima Uzvišenom. Njemu neka je hvala na uputi, koja je najdubljni smisao života kojeg živimo. Neka je salavat i selam na Allahovog miljenika Muhammeda, koji je Allahovu uputu donio svijetu. O svijetu je uvijek dobro mislio, pa ga je boljim učinio.
Plodom njegove dobre misli o svijetu, i mi smo danas, vijekovima nakon njega, na dobrom putu. Da bi svijet bio bolji, iz ljubavi prema Resulullahu, s.a.v.s., nastavimo o njemu dobro misliti. Dobre misli rađaju plemenite želje prema ljudima, a dobre želje su sjajni pomagači dobra. Čak i dobrim mislima, musliman svijet čini boljim mjestom za život. Dobra misao je sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Međutim, današnje vrijeme ekspanzije podataka stvara plodno tlo za korov zlomisli. Ljudi danas mnogo saznaju, ali malo znaju. Ne znaju gdje će sa tolikim lahko sakupljenim saznanjima, pa ih prosto trpaju u pogrešne kontekste. Saznanjima (o vjeri) kojima bi mogli popraviti svoje, koriste se da bi pokvarili tuđe stanje. Onim čime bi mogli popraviti svoju, mnogi se trude da pokvare tuđu sliku. A ružna slika o drugom neće popraviti tvoju vlastitu.
Na soframa koje mnogi vjerujući, praktični muslimani vole da nazovu raspravom na temu „kako popraviti stanje ummeta“, i predjelo i glavno jelo, a posebno desert su zlomislene kritike na račun drugih muslimana. A islamski ummet je i odviše umoran od reformatora čija popravka uvijek počinje rušenjem. Pokušaj i trud da se neko od zlosrećnih kritikovanih vjernika opravda na ovakvim „reformatorskim soframa“, je samo čačkalica. Njome se prosto stidljivo istjeraju mrvice iza zuba koji su intimu i čast, iman i ahlak vjernika surovo proždirali zlonamjernim kritikama. A to nije sunnet. Nije nas tome naučio Muhammed, salavatom i selamom mu vječno čista duša mirisala.
U hadisu kog bilježi imam Muslim u svom Sahihu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
من قال هلك الناس فهو أهلكهم
„Ko kaže propadoše ljudi, on je onaj koji je najviše među njima propao“.
U drugoj predaji postoji mala razlika. Umjesto zadnje riječi „ehlekuhum“ – najviše je propao, kaže se „ehlekehum“- on će ih upropastiti. I oba značenja i oba rivajeta su ispravnog smisla. Ako o ljudima mislis zlo, upropastit ćeš ih!
Ako hoćete da muslimani propadnu, da budu bezvjerna i bezmozga masa ništavila, stalno im govorite da su propali. Govorite im da u njima nema dobra. Da su uništeni i sve uništiše, da im nema spasa, da u njima nema dobra. Govorite muslimanima da su njihovi alimi i institucije ništavni, i muslimani će vam jednom, u svom razočarenju kojeg je rodio zločin zle misli, povjerovati. Predaće se propasti i udaljiti od svog Gospodara, napustiti i ono malo dobra kojeg su godinama gradili u sebi i oko sebe.
Potvrdu da zla misao o ljudima u kojima ima dobra može donijeti samo propast, nalazimo u primjeru kojeg navodi šejh A'id el-Karni, u svom djelu „Ihfezi-l-llahe jahfezuk“. Autor navodi slučaj dobrog čovjeka, alima, koji je o muslimanima Alžira, svojim sunarodnicima, pomislio zlo. Nakon silnih nevolja i iskušenja koje su stanovnici Alžira pretrpjeli francuskom invazijom, šejh Abdul-Hamid bin Badis je osuo vatru kritika na muslimane. “Odali ste se grijesima, alkoholu i nemoralu, lažima i klevetama, uzeli ste zabludu, ostavili pravi put. Nevolje su plod vašeg udaljavanja od pravog puta.” Kada su čuli riječi poštovanog imama, teško su im pale. Izgubili su nadu u Allahovu milost, pomirili se sa propašću i još više se odali zlu i grijesima. Onda je cijenjeni alim stao preispitivati svoj pristup. Njegov poziv ka dobru je bio kontra-reaktivan. Stao je moliti Allaha da mu podari ključ srca njegova naroda. Kako kaže šejh A'id el-Karni, alim je shvatio da nema drugog ključa za srce naroda, osim nade u Allahovu milost. Drugo njegovo obraćanje narodu je bilo sušta hvala i najmanjeg dobra koje je vidio kod naroda. Hvalio je kod njih i dobro koje nije ni vidio ni čuo, već je o njima DOBRO MISLIO! Takav pristup je vratio ljude pravom putu. Shvatili su da ih Allah radije želi ogrnuti svojom milošću i oprostom, nego kaznom i patnjom.
Zločin zle misli zaslužuje da se zove zločinom. Jer, ako o ljudima zlo mislite, stvarno ih možete upropastiti.
Ako kritikujemo one što prema nama čine zločin zle misli, ne vratimo im zlom. I kada nas povežu sa zlom, vratimo ih dobru. Ne vratimo im zle kritike zlim kritikama. Jeste, vjernik je ogledalo vjernika. Ali, ogledalo ćuti.
– Vjernik, bolje od svih koji ga kritikuju i napadaju zna svoje slabosti i zlo. Ako čuje od drugog ono što sam o sebi ne zna, treba reći: „Allahu moj, ako je tačno to što moj brat vjernik o meni kaže, oprosti meni. Ako je laž to što o meni govori, oprosti njemu“.
– Vjernik je svjestan da je nemoguće biti dobar u očima svih ljudi. Razlog je jednostavan – nisu svi ljudi isti. Divni stihovi to potvrđuju:
لو صاحب الرجل جبريل
ما سلم من قال و قيل
„Kada bi čovjek bio u društvu Džibrila
Ta mu bliskost od „rekla-kazala“ ne bi spas bila“
– Vjernik zna i da su zle kritike nekih ljudi dobar znak. Dok po njegovoj časti pljušte zlomislene kritike, to je znak da je na dobrom putu.
– Konačno, vjernik bi trebao sebi postaviti jednostavan stav. Smireno se treba predati emanetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., usrdno moleći Allaha onako kako je on, s.a.v.s., činio:
اللهم إني أسألك حبك, و حب من يحبك, و حب كل عمل يقربني الي حبك
„Allahu moj, molim Te za Tvoju ljubav, i ljubav onih koji Tebe vole, i ljubav prema svakom djelu koje će me približiti ljubavi Tvojoj“. (Tirmizi, hadis je hasenun-sahih)
Onaj ko voli Allaha, neće mrziti onoga koga Allah voli. Ako te onaj koji te kritikuje voli, neće te kritikovati mržnjom zle misli. Ako te kritikuje iz zle misli, znači da Allaha ne voli.
Potrudimo se da o vjernicima dobro mislimo, pomoći ćemo da stvarno i budu dobri. Ne dajmo sebi pravo na zločin – da kritikujemo vjernika zbog zla koje je manje od onog koje sami činimo.
A Allah je Najpouzdaniji znalac duše svačije, onoga što duša na javnost iznosi, i onoga što duboko u prsima javnosti prkosi!
Enis ef. Burdžović