UVOD
Svaka civilizacija ostavljala je iza sebe tragove svoje kulture – u materijalima trajne vrijednosti, kamenu, pečenoj glini, metalu, pisanim spomenicima i dr. Nas, u ovom radu, posebno zanima epigrafika, koja, kao što se zna, ispituje, proučava i dešifruje natpise, napise i zapise. Riječ je o spomenicima dragocjene vrijednosti za proučavanje vremena, društvenih odnosa, života i prilika u kojima su nastajali.
Prvi pomen epigrafskog materijala sa islamskih spomenika na orijentalnim jezicima kod nas, a i šire, nalazimo kod poznatog putopisca Evlije Čelebije, koji je, prolazeći kroz naše krajeve, (1660-1664) u svoj putopis uvrstio i neke natpise sa značajnijih spomenika. Vrijednost Evlijinih zabilježaka je danas tim veća što su mnogi spomenici već davno nestali i, nažalost, jedino sačuvani u hronici ovog putopisca. Zato je i neophodno epigrafiku na našim prostorima sveobuhvatno istražiti, baciti svjetlost kroz tokove istorije i bar do nekle osvijetliti značajan broj kulturno-istorijskih spomenika koji imaju izuzetnu vrijednost dokumenta zanimljivog za razne oblasti duhovne i materijalne kulture –od filologije i istorije do arhitekture.
Želja nam je da ovim radom, savremenom čitaocu približimo kulturne vrijednosti jednog vremena-iskazane kroz epitafe ‘’ upisane ‘’ na džamijama i drugim objektima, turbetima, ćuprijama, kulama, mezarima, česmama i drugim javnim objektima. Po ovim objektima materijalne kulture mogu se razaznati i redosljed nastajanja pojedinih naselja, mahala, ili regiona. Većim dijelom, spomenici na koje se islamska epigrafika odnosi, nijesu do danas obrađeni, ili je to učinjeno djelimično. To je i razlog više, da ih, bar u najkraćim crtama ‘’ opišemo ‘’.
Najveći dio materijalne kulture iz perioda otomanske dominacije, pred našim očima se se reljefno rasprostire po terenu, omogućujući nam da unutar njega sagledamo i one specifičnosti koje određene stručne profile posebno zanimaju. U ljudskoj je prirodi želja da se uspomena na umrlog sačuva i podizanjem trajnijeg obilježja nad njegovim grobom. To je rezultiralo raznovrsnim gradnjama i zdanjima koja su se u tom smislu, kod nas i u svijetu podizala. U islamskoj tradiciji susrijećemo se sa dva osnovna objekta podizana s tom svrhom: u tu svrhu : nišani nad mezarima, sa ispisanim kamenim epitafima i podacima o ljudima, njihovoj ulozi, o vremenu i istoriji, i drugi vid gradnje – turbeta podizana nad mezarima izuzetno zaslužnih, pobožnih i popularnih ljudi.
Turbe je turska riječ, a označava nadgrobnu građevinu, spomenik, kvadratne, ili heksagonalne ( šest uglova ) kao i oktogonalne ( osam uglova ) osnove. Najčešće su podizana uz džamiju zadužbinara. Građena su punim obimnim zidovima, pokrivena nekada olovnom kupolom, nekada četvorostranim krovom otvorenog ili zatvorenog tipa.Nerijetki su primjeri da su podizana i na grobljima ili na mjestu pogibaoca. Otvorena turbeta imaju 4 do 6 kamenih stubova, spojenih zidanim lukovima koji nose nizak osmostrani ili šestostrani cilindrični dio, s prozorima koji se, radi osvjetljenja, umeću na kupolama između gornje kape, polulopte i donje osnovice koja nosi cijelu konstrukciju.
Turbeta zatvorenog tipa, po svom prostornom rješenju, slična su džamijama, mada im osnova i oblik nije uvijek kvadrat, nego osmougaon ili šestougaon. Kod nas susrijećemo i turbeta koja imaju i četiri stuba koja nose kupolu, kao i ona koja nijesu pokrivena, ali su sa otvorima na zidinama ( perforacionim zidovima).
Za vrijeme viševjekovnog upravljanja Balkanom, u Crnoj Gori je podignuto preko dvadeeset turbeta, za koje danas znamo. Prema našim istraživanjima, gotovo da nije bilo varoši bez turbeta. Podizana su zaslužnim, učenim i pobožnim ljudima, vakifima, odnosno dobrotvorima, vjerskim misionarima, šejhovima i šehidima. Kroz dugi vremenski period, nažalost, mnoga su nestala, pa se ne može ni znati kako su izgledala, a neka su tokom sanacija i rekonstrukcija, izmijenila prvobitni izgled: Seki Babino turbe u Žabljaku, na Skadarskom jezeru, Husrevbegovo u Podgorici. Sačuvana turbeta se toliko razlikuju da ih je teško svrstati u neku određenu grupu. Najsloženiji kompleks ima turbe u Starom Baru. Najviše turbeta podignuto je istaknutim dobrotvorima ( vakifima). To su: Hajdarpašino turbe u Radulićima kod Bijelog Polja, Hadži paše Osmanagića, u Podgorici, i Derviš Hasanovo, u Baru. Šehidska turbeta su: u Rožajama, šejh Mehmedovo; u Podgorici Husrevbegovo, i u Ulcinju na Vrh Pazaru. Istaknutim dervišima podignuta su turbeta u Pljevljima, Seki Babino, u Žabljaku Mirhadi Sultanovo, i u Ulcinju Murat Dede. Najviše turbeta bilo je u Ulcinju-jedanaest, ali su očuvana samo četiri, od kojih su u narodu najpoznatija: turbe Fani kod Male plaže i turbe Murat Dedaj, u dvorištu porodice Manića. U Pljevljima je bilo pet a očuvana su dva turbeta; u Baru, Podgorici i Bijelom Polju po dva, a sačivano je po jedno. U Rožajama, Petnjici i Gusinju nalazi se po jedno turbe.
Šta je, u stvari, turbe, zašto i otkud ? O tome legende imaju prvu i završnu riječ, jer turbe je materijalizovana legenda. Sagradi se tamo gdje legenda počne. A koliko turbeta, toliko legendi. Ako smo uspjeli da zapamtimo od starijih ljudi, turbeta su imala poseban značaj. Mnogi pamte svijeće upaljene u turbetu, peškire koji su se redovno mijenjali. Tu je bio i lavor i ibrik u kojem je uvijek bila svježa voda, jer se vjerovalo da šehidi uzimaju abdest. Kasnije su neka turbeta dobila osvjetljenje, a i vrijeme je činilo svoje, pa je i legendu polako i lagano guralo po strani. Stari ljudi su umirali, a rijetko je ko mijenjao peškire i vodu. Vremenom se javlja i nemar, pa što stari , što novi naraštaji jednostavno prolaze pored turbeta a ne upitaju se: šta je turbe i čemu, ili kome je podignuto. A neka su vrijedni spomenici kulture. Takve svugdje u svijetu paze i štite posebnim mjerama. A mi ?
Svjesni njihovog značaja, kao i činjenice da se o turbetima nedovoljno zna, potrudili smo se da na osnovu arhivske građe i one iz drugih izvora i literature, legendi i predanja, ‘’ dok nije kasno ‘’, zainteresovanima prezentujemo i pružimo podatke do kojih smo došli, uvjeren da će i pored nesumnjivih nedostataka biti od koristi za otvorenije zaokruživanje priče o turbetima u Crnoj Gori.
Bajro Agović