Islamski akidet – vjerovanje počiva na jasnim i beskompromisnim postulatima. Islam svojom prirodnošću baštini princip da istina može ući u kompromis samo sa istinom. Apsolutna istina može u kompromis samo sa sličnom, potpunom istinom. Jer, „Pola istine je cijela laž“, kako izreka veli. Prvim muslimanima je bio ponuđen akidetski kompromis: Jedan period obožavajmo Allaha, a onda drugi period obožavajmo kipove. Poslanik, s.a.v.s., je kategorično odbio ovaj kompromis, jer se njime lažnim božanstvima dao legitimitet obožavanja, i ako nisu istinita. Da bi božanstvo bilo istinsko, ono mora biti apsolutno savršenstvo. A apsolutno savršenstvo je samo jedno, i ono ne trpi kopije. Kada bi postojalo više posve savršenih božanstava, apsolutnost bi postala apsurdna.
Akidet – vjerovanje nije puka ideologija ili svojstvo, koja se čuva u mislima. Ona je model po kome se živi. I upravo zbog toga, svaka ideologija ima direktnu implikaciju na riječi, djela, i na kraju karakter njenog nosioca.
Od suštinskih plodova vjerovanja je da musliman bude skroman. Jer, skromnost je refleksija veličine, dok je oholost direktan pokazatelj slabosti. Istinski vjernik gubi potrebu za isticanjem svoje superiornosti nad drugima, jer je svjestan vlastite ništavnosti pred Svemogućim, pred kojim stupa na namaz početnim riječima „Allah je najveći“. Svojom skromnošću, vjernik sebe doživljava kao sićušnu kockicu u ogromnom mozaiku, koji posložen tvori kompletnu sliku džemata, ili u najširem smislu – ummeta. Njegovim imanskim pozicioniranjem na mjestu za koje ga je Allah dao, on sliku džemata čini potpunom. Dok, vjernik koji se oholi nad drugima, sebe vidi kao veliku sliku, u koju se ostali vjernici moraju uklopiti po njegovoj viziji džemata. Zbog toga je najčešće, vizija džemata kod oholih zbrkana. Da bi vjernik ostvario skromnost, nužno je da shvati da ne postoji dozvoljeni nivo oholosti. U njegovom odnosu prema drugima, ne smije biti ni truna oholosti, jer Muhammed, s.a.v.s., upozorava da onaj u čijem se srcu nađe koliko trun oholosti, neće ući u Džennet. Mudrost je ostvariti sebe u onom dobru za koje nas je Allah dao.
Naši odgajatelji su znali savjetovati riječima: „Eqim nefseke fi ma eqameke-Allahu fihi“ – Postavi sebe u onome za šta te je Allah dao“. Neskromnost nije plod valjanog akideta. Neskromnost navede mnoge nekadre da se uzdižu nad svijetom, jer nisu kadri da se uzdignu nad vlastitim mahanama. Nalazimo mnoge koji su sebi postavili visoki cilj da bude iz nemarnosti kompletne zajednice – nekad i kompletan islamski ummet, a još uvijek nisu smogli snage sebe probuditi na sabah namaz!
Nenametljiva skromnost, pristupačnost i svjesnost svog mjesta u društvu, tvori među vjernicima ogromnu armiju tihih, nenametljvih velikana ovog ummeta!
Druga karakterna crta koja je rezultat beskompromisnog akideta je: Vjernik je diskretan u pogledu drugih. Poštuje njihovu privatnost, čast i ugled. Njegovi akidetski principi mu neće dozvoliti da postane „lovac na skandale.“ Ko svom jeziku otvori kapije širenja skandala, nije ništa manje griješan od onog ko je napravio skandal. Ali bin ebi Talib, r.a., je rekao: „Onaj ko izjavi nešto skandalozno, i onaj ko to prenosi i širi, jednako su griješni.“ (Buhari u Edebul-mufredu)
Karakter vjernika spremnog da se hrani skandalima, osobito skandalima vjernika, na jako niskom je levelu. Kompromis ove vrste je jednostavno neizvodljiv: Da čvrsto držiš do akaidskih postulata, a da budeš tako hlabav u pogledu tuđeg digniteta i časti. Jer, Kur’an, na kom gradiš postulate svog vjerovanja ti kaže: „Allah ne voli da se o zlu javno govori, – osim onog kome je učinjeno nasilje“. Javnost današnjice se hrani skandalima. Ono što se nekada nije ni šapatom moglo izgovoriti, danas puni naslovnice štampe i probija rekorde gledanosti šou-emisija. Porenoseći posrnuća drugih, ljudi uzdižu svoje vrijednosti. To što ispričaš da je neko zapao u slabost, neće tebi povećati snagu. Poslanik, s.a.v.s., bi se zastidio kada se učinjeni grijeh pomene pred njim. Isti su bili i njegovi sljedbenici iz prvih generacija. Osman bin Affanu, r.a., dok je bio halifa, dođe vijest da grupa muslimana u pustinji pije alkohol. On krenu sa grupom vjernika da ih u tome prekine, a kako je bila noć, ovi se razbježaše i nikog ne prepoznadoše. Diskretni velikan, halifa Osman, r.a., reče: „Hvala Allahu Uzvišenom, koji očima Osmanovim ne otkri mahanu drugih muslimana“. Danas je dovoljno da se predpostavi mogućnost nečeg sramotnog, pa da se odmah od toga konstruiše čitav skandal. Ako neko izjavi da bi možda ukrao jabuku, sjutra osvane vijest da je opustošio čitav voćnjak!
Ibn Mes’ud, r.a., pripovijeda da je da su mu doveli čovjeka za kog rekoše: „Vidjeli smo da sa njegove brade kapa vino.“ On im je odgovorio: „Zabranjeno nam je da špijuniramo jedni druge. Tek kada nešto postane očigledno, to uzimamo za dokaz.“ (Ebu Davud, sened hadisa je prihvatljiv po uslovima Buharije i Muslima) To što su predpostavili po kapima na bradi čovjeka da se radi o vinu, i da ga je pio, nije opravdanje da čovjeka izvrgnu javnoj sramoti. Ibn Mes’ud, r.a., je usmjerio vjernike na put diskretnosti, kojeg od njih traži njihovo vjerovanje.
Konačno, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: „Ne povrjeđujte osjećanja Allahovih robova, nemojte ih brukati i nemojte tragati za njihovim mahanama. Ko se trudi da ispolji mahane svog brata muslimana, Allah će obznaniti njegove mahane i obrukaće ga, makar bio u najskritijem kutku njegove kuće.“ (Ahmed)
Enis ef. BURDŽOVIĆ